Dvojakost prilaza sličnoj izvanjezičnoj tematici

Pročitali smo u časopisu Književna republika (Književna republika, 5.-6., Zagreb, 2006., str. 194. – 208.) prikaz Snježane Kordić “Upute jezičnim cenzorima” koji se odnosi na knjigu “Normativnost i višefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku” (Zagreb, 2005.). Autorice knjige su Anđela Frančić s Filozofskoga fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (Odsjek za kroatistiku, Katedra za dijalektologiju i povijest hrvatskoga jezika) i Lana Hudeček i Milica Mihaljević iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (Odjel za hrvatski standardni jezik). U tom članku uz ostalo čitamo sljedeće: „Zadnjih godina je kod nas poplava knjiga jezičnosavjetničkog tipa. Svima njima je zajedničko da im je cilj širenje jezičnog šovinizma i učvršćivanje nacionalističke ideologije u hrvatskom društvu.” (str. 194.); „Na najnovijem primjeru knjige jezičnosavjetničkog tipa pokazat ćemo da je funkcija tih knjiga usađivanje jezičnog nacionalizma, pogotovo u nove generacije studenata, razvijanje mržnje prema drugim nacijama, i razvijanje poslušnosti u obliku bespogovornog prihvaćanja zahtjeva za mijenjanjem jezika, koji autori savjetnika ni ne pokušavaju znanstveno obrazložiti.” (str. 195.); „Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa redovito financira ovakav tip knjiga koje u Hrvatskoj šire jezični šovinizam” (str. 195.); „Je li, dakle, problem u milijunima izvornih hrvatskih govornika ili je ipak problem u autoricama savjetnika, koje nemaju ni osnovna lingvistička znanja pa ne znaju što je to standardni jezik.” (str. 195.); „Iz dosadašnje analize savjetnika vidljivo je da njegove autorice nemaju ni osnovna lingvistička znanja.” (str. 201.); „Kao i ostali puristi, tako i autorice savjetnika veličaju jezičnu politiku za vrijeme fašističke NDH…” (str. 203.); „Toplo preporučuju mamutski Hrvatski jezični savjetnik Instituta za hrvatski jezik (35), koji su one uredile (Hudeček/Mihaljević/Vukojević,1999), a upravo taj savjetnik je očit dokaz ne da je stanje jezične kulture loše, nego da su bolesni ljudi koji misle da je odraslim izvornim govornicima potrebno 1.659 stranica uputa kad govore svojim vlastitim jezikom” (str. 204. -205.); „Njihova knjiga je još jedno uputstvo za jezičnu (auto)cenzuru, još jedna stilizacija nacionalističke ideologije hrvatskih jezičnih aktivista.“  (str. 207.). Ozbiljne su optužbe u članku pa i u prijašnjim člancima te u knjizi Jezik i nacionalizam (Zagreb, 2010., 2018.), a također jednoga od pokretača i potpisnika Sarajevske deklaracije o zajedničkom jeziku iz 2017. god. nisu izazvale u autorice potrebu pohoda na sud. Isto tako optužbe i uvrjede autorica savjetnika nisu izazvale javno uzvraćanje.

Međutim, pojedini članci ipak izazivaju javnu reakciju i negodovanje. Nakon objave članka Nataše Bašić “U povodu objave Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje; Politika ili struka?” (Jezik, god. 61., br. 1. –  2., 2014., str. 67. – 74.(  IHJJ je podnio 2014. god. u ulozi privatnoga tužitelja tužbu protiv autorice jer  je pišući o Institutovu pravopisu počinila kazneno djelo protiv časti i ugleda, i to klevetom. Prema riječima Institutova ravnatelja koji je pokrenuo tužbu u ime Instituta:„Zajednička je odluka svih članova Znanstvenoga vijeća (na sjednici je bilo nazočno 20-ak doktora filoloških znanosti) bila da se objavi demanti u časopisu „Jezik“, prema Nacionalnome vijeću za znanost časopisu A1 kategorije, a to je i Hrvatsko filološko društvo, kao nakladnik časopisa „Jezik“, jednoglasno zatražilo od glavne i odgovorne urednice prof. Sande Ham. Nažalost, glavna i odgovorna urednica odbila je objaviti tekst demantija, a Znanstveno je vijeće podržalo kaznenu prijavu protiv autorice spornoga teksta kako bi se barem pokušala umanjiti šteta koja je nanesena ugledu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje njegovim objavljivanjem. <…> Može li se znanstvenom recenzijom smatrati tekst koji sadržava ovo: „novo pravopisno čudo“, „nečisti poslovi“, „pravopis je krpež sastavljena od starih pravopisa“, „u institutskom standardološkom odjelu, na žalost, nema afirmiranih pravopisnih teoretičara i normativista“, „neodgovornost IHJJ-a prema hrvatskoj znanstvenoj i kulturnoj javnosti“, „projekt pisanja pravopisa čin je u funkciji rušenja dostignutih norma i njihova slobodnog razvitka“, „46 stranica pravopisne radne kupusare“, te da sam osobno „izabrao medijsku pozornicu, ispraznu samohvalu, fotoaparate i kamere, lažnu demokratičnost i utrkivanje s rokovima kako bi se ugodilo ministru“, i da su moje riječi „ispod razine logike, zdrave pameti i strukovnoga dostojanstva?“ (Dr. Željko Jozić: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje isključivo zbog svojega rada sve je češće u središtu interesa javnosti). Nije skrenuta pozornost da se na koncu uvoda u daljnji opširan i obrazložen kritički prikaz  piše: „Nastavit će se u sljedećem broju”. Trebalo je vjerojatno što brže spriječiti nastavak prikaza o Institutovu pravopisu pa na neki način umanjiti štetu ugleda glavnoga urednika, pravopisnih autora i Instituta. Zatražena je također smjena glavne i odgovorne urednice časopisa Jezik  Sande Ham. Sudska tužba protiv N. Bašić odbijena je 2015. god. kao neutemeljena (M. Curać: IHJJ pravomoćno izgubio sudski spor bez presedana). Isto tako je Predsjedništvo Hrvatskoga filološkoga društva odbilo zahtjev za smjenom glavne urednice  Jezika S. Ham (Ne dirajte Sandu Ham, ona je, za razliku od IHJJ-a, čuvateljica hrvatskoga jezika).

Iako je tužba protiv N. Bašić odbačena, ona ipak predstavlja ozbiljan jezičnopolitički presedan. Naime, u povijesti kroatistike vjerojatno je prvi put državna ustanova protiv autorice kritike izrečene u strukovnom časopisu pokrenula sudski postupak. Autor ovoga teksta o Institutovu pravopisu je objavio više članaka u kojima propituje pojedina pravopisna rješenja donesena u Hrvatskom pravopisu IHJJ-a. Dio tih članaka objavljen je u Hrvatskom slovu i na portalu HKV-a. Kao reakcija na kritiku Pravopisa objavljeno je u Hrvatskom slovu 2. svibnja 2014. Otvoreno pismo autora i urednika Hrvatskoga pravopisa Arturu Rafaeloviču Bagdasarovu u povodu teksta Kuloarnost jezične politike objavljenoga u Hrvatskome slovu 18. travnja 2014. (A. Bagdasarov: Kuloarnost jezične politike).

Vratimo se prikazu knjige “Normativnost i višefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku”. Institut nije tada otišao na sud s tužbom, nije napisao javno otvoreno pismo-negodovanje pa nije zahtijevao ni smjenu glavnoga urednika Književne republike Velimira Viskovića? Zar se recenzija ne tiče institutskih kolega ili svrhu i rad Instituta kao „središnje hrvatske znanstvene ustanove za proučavanje i njegovanje hrvatskoga jezika?” (PROGRAM ZNANSTVENIH ISTRAŽIVANJA I STRATEGIJA RAZVOJA INSTITUTA ZA HRVATSKI JEZIK I JEZIKOSLOVLJE 2017.–2021.).

Riječi i izrazi „krpež“, „kupasara“,  „pravopisno čudo“, „nečisti poslovi“, „fotoaparate“… u odnosu na Institutov pravopis izaziva „element kaznenoga djela iznošenjem i pronošenjem neistinitih činjenica …“, „nanosi štetu ugledu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, ravnatelju Instituta i znanstvenicima Instituta” (PRAVOPISNI RAT Za časopis Jezik novi je pravopis radna kupusara). Članak je izazvao odlazak na sud radi istine, ugleda, časti, pravednosti i zakonitosti, a konsturkcije poput: „širenje jezičnoga šovinizma“; „učvršćivanje nacionalističke ideologiji“; „usađivanje jezičnoga nacionalizma“;  “veličanje  jezične politiku za vrijeme fašističke NDH.“; „mamutski  Hrvatski jezični savjetnik Instituta za hrvatski jezik”; „bolesni ljudi”; „neznanje lingvističkih osnova“; „usađivanje jezičnoga nacionalizma među studentima”; „razvijanje mržnje prema drugim nacijama” i “stilizacija nacionalističke ideologije jezičnih aktivista” – “ni pisma ni razglednica“. Knjiga Jezik i nacionalizam sadrži slične ili iste napade i uvrjede, ukinuto je 2012. Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika u kojem su radili kolege, Deklaracija o zajedničkom jeziku u Sarajevu nije izazvala reagiranje odlaskom na sud, pisanjem otvorenih pisma, traženjem smjene urednika. Vrlo je različit i specifičan prilaz i odabir “uvrjedljivosti” i “zakonitosti”.

Artur Bagdasarov/HKV/ http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo