Šiljo: Plenković komemorirao komunističke žrtve koje su bile za Staljina, a protiv Tita

0

 

 

Predsjednik tzv. hrvatske vlade ne priznaje žrtve koje su žrtvama postale kao Hrvati i samo zato što su bili Hrvati. Istodobno, predsjednik hrvatsko-srpske vlade govori o nužnosti „hrvatsko-srpskog pomirenja“. Pod tim uvjetom, spreman je priznati i komemorirati i jedne i druge žrtve iz Domovinskog rata. Podjednako i „po paritetu“. Tako da među njima ne bude nikakve razlike. Čovjek ne voli „diskriminaciju“.

 

Krašić – Jazovka, 23. kolovoza 2020.

„U povodu dana Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima predsjednik Vlade Andrej Plenković položio je u nedjelju vijenac kod Vladine spomen ploče na Golom otoku te zapalio svijeću kod spomen križa, te naglasio kako je važno njegovati kulturu sjećanja“, izvijestila je danas Hina.

Teršelička pozdravila Plenkovićev odlazak na Goli otok i odmah sugerira što dalje činiti 

Njegov odlazak upravo na Goli otok smjesta je pozdravila Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, nevladina organizacija za ljudska prava i međunarodno humanitarno pravo osnovana g. 2004. u svezi s oružanim sukobima u bivšoj Jugoslaviji. Voditeljica mu je „notorna“ i hrvatskim domoljubima osobito „mila“ Vesna Teršelič. Rame uz rame s Documentom, Plenkovićev posjet nekadašnjem logoru – osnovanom kao „preodgajalište“ za one koji su u oštroj političkoj dvojbi između privrženosti Titu ili Staljinu stali uz sovjetskog „Hazjajina“ – pozdravio je i Zagrebački ured Zaklade Friedrich Ebert.

https://www.nacional.hr/dokumenta-i-zaklada-friedrich-ebert-pozdravili-plenkovicev-posjet-golom-otoku/

Riječ je o njemačkoj zakladi koja se financira većinom iz njemačkog državnog proračuna, a koja je bliska Socijaldemokratskoj stranci Njemačke, dakle njemačkoj ljevici. Documenta i ta zaklada poslale su danas pismo predsjedniku Vlade Plenkoviću, koje je Hina prikazala ovako:

“Želimo pozdraviti Vašu odluku da povodom Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima posjetite Goli otok. Ujedno Vas ponovo pozivamo na zaštitu Golog otoka i Svetog Grgura. Kao što ćete nažalost vidjeti, objekti na otoku su prepušteni devastaciji i propadanju” navodi se u otvorenom pismu premijeru.

Dokumenta i Zaklada ukazuju i na potrebu hitnog izdvajanja sredstava za pripremu konzervatorske podloge i zaštitu lokaliteta kao temeljnih preduvjeta očuvanja ostataka nekadašnjeg logora kasnije zatvora na Golom otoku i Svetom Grguru.

To nije moguće, ističu, napraviti bez podrške Vlade, posebice Ministarstva kulture, a nadaju se i potpori za stvaranje muzejsko-obrazovnog centra za posjetitelje na Golom otoku kao važnog koraka u njegovanju kulture sjećanja.

“Želimo Vam skrenuti pažnju na virtualni vodič kroz povijest logora na Golom otoku predstavljen u petak, nastao u suradnji Documente – Centra za suočavanje s prošlošću i Zagrebačkog ureda Zaklade Friedrich Ebert. Virtualni vodič dostupan je na adresi https://goli.hr/ Nadamo se da će naš vodič unaprijediti Vaš boravak na otoku te da ćemo zajedničkim nastojanjima sačuvati Goli otok od devastacije i propadanja”, ističe se u pismu.

„Najveći logor za internaciju stvarnih i navodnih Staljinovih pristaša“

Pođe li se na tu adresu (https://goli.hr/), naći će se tumačenje onoga u što je bio pretvoren Goli otok, a i obližnji otočić Sveti Grgur. To što piše mora se u cijelosti citirati:

Logor za politički preodgoj 1949.-1956.

Goli otok bio je najveći logor u sustavu logora i zatvora za zatvaranje ibeovaca. U šest godina njegova postojanja kroz njega je prošlo oko 13 000 osoba te je na razne načine na otoku umrlo 287 osoba. U razdoblju od 1949. do 1956. postojalo je nekoliko manjih logora na Golom otoku, tri za muškarce i jedan za žene. Jugoslavenska tajna policija (UDBA) rukovodila je logorom prisiljavajući logoraše da maltretiraju druge logoraše. Čitav sustav Golog otoka temeljio se na ideji da logoraš mora prokazivati druge Staljinove pristalice na kopnu te fizički i verbalno napadati one logoraše koji još podržavaju Sovjetski Savez. 

Na Golom otoku je postojao čitav proizvodni pogon gdje su logoraši radili u teškim uvjetima; kamenolomi, pilane, izrada namještaja, vađenje pijeska, popravci manjih brodova, proizvodnja pločica, itd. Logoraši su veći dio dana radili u nekom od ovih proizvodnih pogona i tako tajnoj policiji priskrbljivali zaradu. Logor je zatvoren krajem 1956. godine, nakon prestanka sukoba sa Sovjetskim Savezom. 

Kada je riječ o konkretnim logorima (tzv. radilištima) na Golom otoku, treba naglasiti da je u relativno kratkom razdoblju od 1949. do 1956., nakon objave Rezolucije Informbiroa 1948., ondašnja vlast za potrebe tzv. političkog preodgoja kažnjenika (ibeovaca) izolirani otok pretvorila u tajni logor. U svega nekoliko godina na otoku su u najvećoj tajnosti podignute i uređene različite građevine u svrhu prihvata kažnjenika, a vrlo brzo bit će ustrojen i industrijski pogon koji je imao višestruke funkcije.

Organizirajući pomno odabrana mjesta za izolaciju kažnjenika opasana bodljikavom žicom ili visokim zidom, nastambe za njihov grupni smještaj, pojedinačne ćelije (samice), upravne zgrade za isljednike i službu osiguranja, bunkere i stražarnice za čuvare te površine za prisilan rad (kamenolomi, površine za pošumljavanje otoka, poljoprivredne površine), oblikovani su prostori prilagođeni posebnom otočnom krajobrazu, ali i strogo namijenjeni temeljnoj funkciji logora. Svi ti prostori i građevine omogućavali su provedbu izoliranog života, uspostavljanje logorske discipline i provedbu piramidalnog sustava upravljanja i nadzora kako bi u najvećem mogućem stupnju osiguravali osnovnu političku funkciju logora: politički preodgoj kažnjenika.

Na Golom otoku postojala su četiri logora. Prvi logor „Stara žica“ u trajanju od 1949. do. 1950., drugi logor „Velika žica“ u trajanju od 1950. do 1954. i treći golootočki logor (R-5 ili ženski logor) koji je trajao od 1951. do 1952. godine, svi oni su bili smješteni iznad prirodnih uvala Tatinja, Vela Draga i Vela Senjska, usred ogoljelog kamenog krajolika otoka i to na osobitom mjestu kamenih udolina koje su oblikovale kraške bujice pa su tako stvorile prirodno mjesto za logore.

Za razliku od ostalih golootočkih logora, četvrti logor „Petrova rupa“ koji je postojao od 1950. do 1954. nalazio se u unutrašnjosti otoka. Međutim, taj potpuno izolirani logor namijenjen „nepopravljivim ibeovcima“ bio je skriven od ostalih logora na Golom otoku kako bi se ova skupina posebnih ibeovaca izolirala od drugih kažnjenika. Tako je nastao logor u napuštenoj rudarskoj jami koja je izbušena u razdoblju između dva svjetska rata kada su se vršili rudarski iskopi prilikom traženja boksitne rude.

Treba naglasiti da je Goli otok bio najveći logor za internaciju stvarnih i navodnih Staljinovih pristaša na kojem je internirano najviše osoba. Međutim, on nije bio jedini. Osim njega postojala su dva logora na otoku Grguru, jedan za žene i jedan za oficire Jugoslavenske armije. Osim toga, ibeovci su internirani u zatvore u Bileći, Požarevcu, Staroj Gradšci, zatvor na otoku Ugljanu te u logor Ramski rit blizu granice s Rumunjskom. No logor na Golom otoku jedini je funkcionirao kao mjesto internacije ibeovaca tijekom cjelokupnog trajanja sukoba od 1949. do 1956. godine. Pod optužbom za podršku Staljinu tijekom navedenog razdoblja ukupno je u Jugoslaviji zatvoreno 15 737 osoba u različite logore i zatvore.

Prešućeni kasniji golootočki zatvorenici koji nisu bili komunisti

U tom opisu nigdje se ne spominje da su na Goli odnosno na Grgur poslije bili slani – kao „politički zatvorenici“ – na odsluženje zatvorskih kazni i poneki nekomunisti (recimo mladi pjesnici Joja Ricov, Ante Stamać, Andrija Vučemil, Stojan Vučićević), osuđeni za hrvatski (klero)nacionalizam, antikomunizam, „protudržavnu djelatnost“, „veze s inozemstvom“ i druge totalitarne ili na ideološkoj osnovi iskonstruirane inkriminacije. Za Documentu i njemačku ljevičarsku zakladu ne postoje žrtve jugoslavenskog, titoističkog komunizma koje nisu bili komunisti. Legitimne žrtva jugoslavenskog komunizma za Documentu su samo komunisti koji su „skrenuli“ s pravog i jedino ispravnog puta te nisu bili usklađeni s parolom koja se svečano pjevala: „Druže Tito, mi ti se kunemo / da sa tvoga puna ne skrenemo [neki su ovaj tu neprikladan glagolski oblik spontano mijenjali u: „ne skrećemo“].

Plenković je od svih mogućih lokaliteta na kojima su ljudi na području današnje Hrvatske ubijani, progonjeni, zatvarani, mučeni i zlostavljani u ime „nove Jugoslavije“, u ime njezine komunističke i titoističke vlasti odabrao upravo Goli otok. A nije on uopće morao po ljetnoj žezi putovati tako daleko – na devastirani i zapušteni otok, na kojem je žega još veća. Naprotiv. Mogao se provozati ili prošetati po Zagrebu i okolini, recimo otići u Vrapče, na prostor bivše Pedagoške akademije ili u Markuševac, ili u Kerestinec, ili po Medvednici i Dotrščini, ili otići do Jazovke na Žumberak, ili do Mac(e)lja kod Krapine, ili u logor Stara Gradiška. Svagdje bi naišao na mjesta na kojima su od komunističkih snaga Hrvatice i Hrvati i pripadnici drugih naroda svirepo ubijani ili mučeni ili zlostavljani. Ali ne! Za Plenkovića kao da su žrtve vrijedne odavanja počasti na terenu jedino – komunisti, jugoslaveni, protivnici hrvatske države, protivnici vjere i Katoličke crkve, protivnici slobodne misli, demokracije i ljudskih prava. Sudionici u uništenju hrvatske države, u obnovi propale prve Jugoslavije i zaslužnici za smjenjivanje autoritarnog režima totalitarnim.

Sućut prema zlostavljanima koji su bili za Staljina, a protiv Tita!

Da ironija bude veća, Plenković je danas komemorirao komunističke žrtve koje su bile za Staljina, a protiv Tita. Tko ne vjeruje Šilji, neka još jednom pročita ono što je citirano, a što su napisali Documenta i Friedrich Ebert! Uza svu sućut za svaku žrtvu – pa bila ta žrtva i komunist i inforbirovac/ibeovac i staljinist i trockist i đilasovac i rankovićevac i anarholiberal i praksisovac i što mu drago – i uz načelni pijetet prema svima koje su zločinci učinili žrtvama nezakonito, nepravedno ili nemoralno te ih tretirali na nečovječne ili zvjerske načine, moramo se ipak zapitati kakvu je političku poruku svojim današnjim činom (uz asistenciju bivšeg predsjednika HAZU-a, a sada svoga posebnog savjetnika Zvonka Kusića, po zvanju radiologa) predsjednik Vlade RH odaslao domaćoj i svjetskim javnostima. Može li se njegova gesta tumačiti tako kao da on intimno suosjeća sa staljinistima, da njih „privilegira“, a pritom da ne pokazuje dužno razumijevanje i navijanje za titoiste? Ili da se samo stavlja na stranu Titovih žrtava, ali tako da nijednom riječju ne otkrije u Titu i fanatičnim titovcima i titoistima glavne krivce za te i sve ostale njihove žrtve? 

Ne samo „žrtvoslovlje“, treba nam „zločinoslovlje“!

Doduše, po „novonormalnim“ komemoracijama uglavnom se govori o „stradanjima“ i o „žrtvama“. A „stradanje“ je tu posve neprimjeren pojam. Netko strada recimo od potresa, poplave, groma, u prometu ili kakvim drugim nesretnim slučajem. „Stradati“ znači pretrpjeti štetu ili izgubiti život od neke više sile, a ne od ljudske ruke ili po ljudskoj volji. Umjesto da se govori o ubojstvima, pokoljima, pogromima, masovnim smaknućima („egzekucijama“, „likvidacijama“), zatvaranjima, okrutnim mučenjima, oduzimanju prava i sloboda, maltretiranju, šikaniranju i svemu ostalomu čega je bilo pod svim totalitarnim, autoritarnim i nasilnim režimima, sve se to činjenično zlo zabašuruje stalnim i neiscrpnim i plačljivim „žrtvoslovljem“.

Ma treba nama i žrtvoslovlje, ali kada se govori o totalitarnim sustavima vladavine, mora se još više govoriti o počiniteljima, o naredbodavcima, o zločincima! Treba nam dakle „zločinoslovlje“. I trebaju nam ne apstraktne osude „svih totalitarnih sustava“, u kojima su ljudi „stradavali“, nego nam treba istraživanje konkretne čine, krivnje i odgovornosti, a i pravosudno gonjenje onih za koje se otkrije da su bili naredbodavci ili počinitelji onoga što je za posljedicu imalo žrtve koje god vrste. 

Prijezir prema hrvatskim žrtvama i ignorancija prema jugoslavensko-komunističkim i partizansko-četničkim zločinima i zločincima

Osim toga, trebaju nam instituti za proučavanje tih mračnih razdoblja i sustava. Treba nam spomen-obilježja, i to ne „stratišta“ (riječ je srodna „stradanju“), nego „zločinilišta“, tj. obilježavanje svih mjesta na kojima su jedni činili zločine nad drugima. Treba nam u kurikulu i udžbenicima istina potkrijepljena činjenicama, a ne prešućivanja više valova genocida ili velikih zločina nad hrvatskim narodom i nad slobodom i dostojanstvom ljudi kao ljudi. Treba nam u Hrvatskoj središnji memorijalni kompleks sa što više dokumentacije, obrazovnih i odgojnih sadržaja.

No ako Plenković posluša Documentu i njemačke ljevičare kao nositelje već izrađenog „projekta“ – a u to nitko nema razloga sumnjati –, središnji memorijalni kompleks bit će podignut na Golom otoku. Na mjestu dakle koje nije bilo gubilište, nego preodgojilište, a ne na mjestima koja su bila prava, planska i masovna gubilišta. Bit će podignut na mjestu gdje su neljudski tretirani pripadnici „svih naših naroda i narodnosti“, iz „vascele Jugoslavije“, a ne na mjestima gdje su „tretirani“ pripadnici ljudi s područja današnje Republike Hrvatske, poglavito pripadnici matičnoga hrvatskog naroda.

Da će Plenković pokazivati toliki prijezir prema hrvatskim žrtvama i ignoranciju prema jugoslavensko-komunističkim i partizansko-četničkim zločinima i zločincima nad pripadnicima hrvatskog i drugih naroda, to ni njegovi najžešći protivnici nisu u tolikoj mjeri očekivali. On svojim umilnim glasom uvjerava „građanke i građane“ da je stanje u zemlji u svakom pogledu kako treba, da eto komemoriramo i sve žrtve totalitarnih sustava, ali među tim žrtvama kojima on odaje počast jedva da ima poneki Hrvat koji nije bio komunist ili koji se, nedajbože, našao 1941.-1945.-1990. na „naprijateljskoj strani“.

Plenković glumi Europljanina i europejca, a ništa ne želi naučiti ni istinskih europejaca i demokrata. Svi oni komemorirali su naime ili odavali ljudsko poštovanje i onima koji su bili na „neprijateljskoj strani“, recimo za poginule u protivničkoj, neprijateljskoj vojsci. Za Plenkovića takvi koji nisu bili komunisti kao da i ne postoje, on ih ne priznaje, ne imenuje ih, ne spominje ih izričito kao žrtve – ni one pobijene u Bleiburgu, ni one pobijene i zlostavljane na Križnom putu, ili po Zagrebu i oko Zagreba, ni političke robijaše u Staroj Gradiški ili Lepoglavi, ni genodicno pobijene Hrvate u Boričevcu, Zrinu ili pri „ustanku u Srbu“. Uostalom, za Teršeličku takve žrtve ne postoje. Za Stazića, Beljaka, Pupovca takve žrtve nisu dostojne spomena ni žaljenja. Ne priznaju ih za ljudska bića.

Plenković-isti i plenkovićizam

Ni predsjednik tzv. hrvatske vlade ne priznaje žrtve koje su žrtvama postale kao Hrvati i samo zato što su bili Hrvati. Istodobno, predsjednik hrvatsko-srpske vlade govori o nužnosti „hrvatsko-srpskog pomirenja“. Pod tim uvjetom, spreman je priznati i komemorirati i jedne i druge žrtve, ove iz Domovinskog rata. Podjednako i „po paritetu“. Tako da među njima ne bude nikakve razlike. Čovjek ne voli „diskriminaciju“.

Takvu politiku, točnije: takvu ideologiju moglo bi se s jakim razlozima nazvati – plenkovićizam. U „čast“ i ocu i sinu i na ravnanje svim njihovim odanim stranačkim i nestranačkim sljedbenicima i podupirateljima. Nemamo već odavno ni titoiste ni „skojevce“ [revne članove Saveza komunističke omladine] ni komuniste ni afežejke [revne pripadnice Antifašističke fronte žena]; vrijeme je da tu tragičnu prazninu pod hitno zapunimo – „plenković-istima“.

 

P. S.

Oni kojima za razumijevanje još i danas treba šira elaboracija o komunizmu i njegovim žrtvama te konkretnija argumentacija neka pročitaju, recimo, današnji članak Zlatka Pintera na portalu Hrvatsko nebo.

Z.Pinter: 23. KOLOVOZA, EUROPSKI DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE TOTALITARISTIČKIH REŽIMA – VRIJEDI LI TO I ZA HRVATSKU?

A onda neka se dohvate drugih takvih članaka, knjiga i dostupnih dokumenata. 

 

Šiljo/PHB/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara