Šiljo: Trocki i demonsko carstvo komunizma

Umjesto bilo kakva drugog Šiljina osvrta i komentara o komunistu Trockom – o 80. obljetnici smrtonosnog atentata na njega – i svijetu u kojem se kretao, o Staljinu i zlu komunističkog totalitarizma, donijet će se nekoliko citata iz romana „Čovjek koji je volio pse“ kubanskog pisca imenom Leonardo Padura. On je pet godina intenzivno proučavao izvore i dokumentaciju o ubijenomu Trockom i o ubojici Mercaderu kako bi u formi romana odvojeno opisao njihove životne putanje, koje će se na kraju međusobno presjeći. 

Zagreb – Vidikovac, 21. kolovoza 2020.

20. kolovoza 1940., dakle prije 80 godina, u Meksiku je, u kući u kojoj je u egzilu boravio, ubijen Trocki, rođen kao Lav Davidovič Bronstein, ruski komunist i revolucionar židovskog porijekla iz Ukrajine, osnivač Crvene armije i s Lenjinom jedan od glavnih vođa vlasti i teoretičara boljševičke revolucije odnosno svjetske komunističke revolucije. 

Nakon Lenjinove smrti u SSSR-u je započela borba za vlast i određivanje kursa kojim će krenuti nova država i svjetski komunistički pokret, kojim se politički upravljalo putem Kominterne. Trocki se razišao i sukobio sa Staljinom, uvrijedio ga, prezirući ga kao neškolovanog tipa i nazivajući ga „najizrazitijom osrednjošću naše stranke“, ali nije uspio spriječiti da naslijedi Lenjina na mjestu komunističkog vođe. Dok se Trocki zauzimao za permanentnu revoluciju (nama poznatu i kao: „revolucija koja teče“) širom svijeta i zastupao ideju demokratičnosti među pripadnicima komunističkog pokreta (ne i ideju šire demokratičnosti i obzira prema ljudskim i državljanskim pravima onih koji su se usprotivili revoluciji ili onih koji su poslije „ugrožavali“ novu vlast, posebice nemilosrdno obračunavši se s pripadnicima mornarice koji su digli ustanak protiv boljševičke vlasti u bazi Baltičke flote u Kronštatu g. 1921.!), Staljin je postupno uvodio okrutni autoritarni oblik vladavine i zastupao koncept socijalizma (samo) u jednoj zemlji, dakle poglavito u Sovjetskom savezu, a drugdje kako i kada on odluči.

Trocki je uskoro izbačen iz Partije, njegova je zvijezda tamnjela, a onda ga je g. 1929. Staljin prognao iz SSSR-a. U inozemstvu je slovio kao glavni simbol otpora Staljinovoj inačici komunizma, a u Sovjetskom savezu mnoge su čistke i smrtne osude provedene s optužbom za „trockizam“, s konotacijama kao što su „neprijatelj komunizma i Sovjetskog saveza“, „sluga imperijalizma“, „strani agent“, „državni neprijatelj“, „izdajica“ i slično.

Azil je Trockom (koji je, čini se, Staljinu još deset godina politički više odgovarao živ nego mrtav, radi unutarnjih obračuna i manipulacija po svijetu među frakcijama unutar komunističkog, lijevo-revolucionarnog i anarhističkog pokreta) pružila najprije Turska, poslije Norveška, pa Francuska, a smrt je dočekao u Meksiku, gdje mu je tadašnji ljevičarski predsjednik države iskazao gostoprimstvo. 

Godine 1940. Staljinov agent – uvjereni komunist i borac na strani republikanaca u španjolskom građanskom ratu, čiji su mozak dodatno „preparirali“ agenti sovjetske obavještajne službe NKVD – Ramón Mercarder ubio ga je u Meksiku. Iako je kuća u kojoj je živio bila dobro čuvana, Mercader je najprije fingirao ljubavnika Trockijeve asistentice da bi stekao osobno povjerenje, što mu je omogućilo da u kuću uđe naoružan. No nije ga ubio pištoljem ili nožem, koje je imao uza se, nego sjekirom odnosno pijukom za led, zabivši oštricu osam centimetara  duboko u Trockijevu lubanju. Trocki je umro sutradan. Njegov posljednji krik bio je toliko užasan da je u ubojičinoj glavi odjekivao do smrti. Mercader je bio uhvaćen, osuđen na 20 godina zatvora (Staljin ga je odlikovao), a poslije toga živio je na relaciji Meksiko – SSSR, gdje je umro g. 1978.

Vrijedi još spomenuti da je boraveći u Meksiku Trocki imao kraću ljubavnu aferu sa slavnom meksičkom (samoukom) slikaricom, Fridom Kahlo, komunističkom ljevičarkom, udanom za slikara i aktivnog komunista Diega Riveru, koji su Trockiju iskazali gostoprimstvo i stavili mu na raspolaganje kuću koju su imali. (No i Rivera je prethodno nju prevario s njezinom sestrom Kristinom, a ona se, gonjena seksualnom žudnjom, povremeno upuštala i u homoseksualne odnose s ponekom prijateljicom.)

Umjesto osvrta i komentara

Umjesto bilo kakva drugog Šiljina osvrta i komentara o Trockom i svijetu u kojem se kretao, o Staljinu i zlu komunističkog totalitarizma, donijet će se nekoliko citata iz romana „Čovjek koji je volio pse“ kubanskog pisca imenom Leonardo Padura. On je pet godina intenzivno proučavao izvore i dokumentaciju o ubijenomu Trockom i o ubojici Mercaderu kako bi u formi romana s više pripovjednih linija odvojeno opisao njihove životne putanje, koje će se na kraju međusobno presjeći. Nagrađivani opsežan roman (675 stranica), s vrlo mnogo pouzdanih dokumentarnih podataka i rekonstruiranih povijesnih situacija, objavio je u Zagrebu, u rujnu 2018., na hrvatskomu nakladnik HENA COM, a sjajno ga je prevela Duška Gerić Koren. 

Lik (fiktivnog) pripovjedača romana, kubanskog novinara i književnog početnika, koji će, kao, slučajno doći u posjed svjedočenja ubojice i ubojičine dokumentacije govori o svom prijelomnom iskustvu s kubanskom (komunističkom) „Udbom“: 

Sjećam se da sam izišao iz tog ureda ispunjen nejasnom mješavinom zgusnutih osjećaja (zbunjenosti, razočaranosti i puno straha), ali ponajprije zahvalan. Da, jako zahvalan što protiv mene nisu poduzeli druge mjere, a ja sam već znao koje su mogle biti, samo četiri mjeseca prije završetka studija. Toga sam dana, osim toga, otkrio što to točno znači osjetiti Strah, baš tako, strah s velikim slovom, stvaran, invazivan, svemoćan i sveprisutan, mnogo razorniji od straha od fizičkog bola ili straha od nepoznatog koji smo svi nekad osjetili. Toga su me dana zapravo sjebali za cijeli život, osim što sam se osjećao zahvalnim i punim straha, otišao sam s toga mjesto duboko uvjeren da moja pripovijetka nikad nije trebala ni biti napisana, što je najgora misao koju možeš utuviti piscu u glavu.

O zaljubljivanju Ramóna Mercadera, kasnijeg Trockijeva ubojice, u mladosti, u Španjolskoj, 1930-ih godina, uoči početka španjolskoga građanskog rata, u djevojku po imenu África:

Roditelji su je nazvali África, po svetici zaštitnici Ceute, gdje se rodila, i rijetko je koje ime bolje pristajalo osobi koja ga nosi: jer ona je bila gruba, nedokučiva i divlja, kao i kontinent po kojemu je nazvana. Od dana kada ju je upoznao, na skupštini Komunističke omladine Katalonije, Ramón je bio posve obuzet djevojčinom ljepotom, ali ponajviše su ga privukle njezine ideje čvrste poput mramora i pokretačka sila: África de las Heras bila je poput vulkana u erupciji koji grmi svoj vječni poziv na revoluciju. África je običavala citirati Marxa, Engelsa i Lenjina, govorila je o dragom drugu Staljinu kao o inkarnaciji budućnosti na Zemlji i s obožavanjem ga zvala Vođom svjetskoga proletarijata, dok je istodobno zagovarala najstrožu partijsku disciplinu. Osim toga, smatrala je da su ples i vino buržujski otrov za dušu, izgledala je kao da si je prišila marksističku knjigu pod ruku i posjedovala borbenu svijest koja je rušila Ramónov romantični entuzijazam i stalno ga stavljala na kušnju. 

Ramón se vratio iz Francuske godinu dana prije toga, na pragu dvadesete. Tek što je stigao u Barcelonu, zahvaljujući svojoj tituli maȋtre d’hôtela uspio se ubaciti u Ritz kao pomoćnik u kuhinji, gdje se, premda nikad nije točno doznao je li to bilo zbog ideja koje je u njega usadila Caridad [majka, komunistkinja, poslije i sovjetska agentica i ljubavnica sovjetskog agenta koji je vrbovao i „obrađivao“ i njezina sina, uz njezinu pomoć] ili zbog njegova vlastita buntovnoga duha, ubrzo približio lokalnim komunistima i napravio prvi korak prema učlanjenju.

O Staljinovu osvetništvu prema Trockom, metodama totalitarizma i Staljinovoj potrebi za Hitlerom kao vanjskom prijetnjom koja će njemu olakšati unutarnje učvršćenje (sve)vlasti u SSSR-u:

No najveći osobni udarac za Zinu [Trockijevu kći iz prvog braka] bio je kada je dobila dozvolu za izlazak sa sovjetskoga teritorija iz koje je bila isključena njezina kćerkica Olga, pretvorena u političkoga taoca. Uz osudu nedužne djevojčice, Lav Davidovič ponovno će se uvjeriti, na vrlo očit način, u ono što mu je Pjatakov tvrdio prije mnogo godina: Staljin će mu se osvetiti, a njegova će osveta, uz prijevaru, sezati sve do treće ili četvrte generacije.

[…]

Zgrozio se [Trocki] kada je shvatio da je pravi razlog svih tih zaprepašćujućih poteza to što Staljinu, da bi postigao koncentraciju vlasti, više nisu bili dovoljni duhovi mogućega napada francuskoga imperijalizma ili japanskoga militarizma, nego mu je trebao neprijatelj poput Hitlera da bi učvrstio, uz prijetnju nacizma, vlastiti uspon. Premda se Lav Davidovič uvijek protivio mogućnosti utemeljenja druge stranke, iz poštovanja prema Lenjinovim idejama i iz stvarnoga straha od onoga što bi rascjep mogao izazvati, očita izdaja poput Staljinove, čije će posljedice opustošiti Njemačku i biti opasne i za sam Sovjetski Savez, u njegovoj su se glavi počele rađati sumnje.

O perfidnoj zloporabi imena „Trocki“ u Staljinovovu Sovjetskom savezu i širom svijeta:

Djelovanje braće Sobolevicius pokazalo je, očito, da se njegov [Trockijev] život još čini potrebnim za uspon generalnog sekretara [tj. Staljina] do apsolutne vlasti. Prestrašen tim dokazima koji su razjašnjavali razloge zbog kojih su ga pustili u progonstvo umjesto da ga smaknu u stepama oko Alma-Ate, shvatio je da će, dok je živ, biti utjelovljenje kontrarevolucije, da će njegova slika pomutiti svaki zahtjev za unutarnjim političkim promjenama, a njegov glas odzvanjat će kao kvaritelj svakoga glasa koji će tražiti minimum istine i pravde. Lav Trocki bit će mjera koja će opravdati svaku represiju, opravdati sve progone kritičara i nezadovoljnika, lice neprijateljskoga novčića komunista u svijetu: novčića na čijem će se naličju, da bi bio savršen, uskoro naći lik Adolfa Hitlera.

O tomu kako je Trocki doživio događaj koji je prethodio sporazumu Staljina s Hitlerom, tj. Paktu ministara vanjskih poslova Ribbentropa i Molotova, od 23.kolovoza 1939., potpisanu u Moskvi:

Srdžba Lava Davidoviča eksplodirala je kada je doznao da je izvršno tijelo Komunističke internacionale objavilo sramotnu deklaraciju potpore njemačkoj Partiji [tj. Hitlerovu NSDAP-u: Nacionalsocijalističkoj njemačkoj radničkoj stranci], čiju je političku strategiju ocijenilo kao besprijekornu, ponovivši da je pobjeda nacista tek prolazna situacija iz koje će progresivne snage izići kao pobjednici. Najviše je zabrinjavalo to što se nisu samo ukroćeni Nijemci, nego i ostatak partija članica Kominterne [dakle i Titove KPJ, Šiljina napomena] šutke pokorili tom dokumentu koji je otkrivao političko samoubojstvo predvidljivih posljedica. Kako su se komunisti mogli pokoriti tako očitoj manipulaciji? Nije li u tim partijama ostala makar kap odgovornosti koja bi ih nagnala da se brane od tragedije koja je ugrožavala njihovo postojanje i mir u Europi? Ako ne prihvate, što prije, činjenicu da im prijeti opasnost, napisao je na rubu bijesa, morat će si priznati da je staljinizam na nepopravljiv način degradirao komunistički pokret, da je pokušaj njegove obnove nemoguća misija. U istom se trenutku pojavila jedna od političkih sumnja koje su najviše mučile Lava Davidoviča: treba li baciti sve u vatru. 

O Trockijevim razmišljanima uoči osnivanja [trockističke, protustaljinističke] IV. internacionale u Francuskog g. 1938.:

Zadaća, u svakom slučaju, neće biti laka. Staljin je već ’prijateljima SSSR-a’ zapovjedio da počnu kampanju kojoj je bio cilj prisvojiti monopol na antifašizam, barem na verbalnom planu, jer kada je riječ o djelima, čini se da nisu bili pretjerano zainteresirani suprotstaviti se neprijatelju koji je na kraju niknuo iz njemačkoga pepela. Nova borba propagirala je mit da je sovjetski sistem jedini mogući izbor protiv Hitlera i barbarstva. U isto su vrijeme demokratske režime optuživali da simpatiziraju, pa čak i da su izazvali fašizam, svodeći pritom etičke i političke mogućnosti na samo dvije: s jedne su strane strahote, koje utjelovljuje fašizam, a s druge nada i dobro, koje predstavljaju komunisti sa Staljinom na čelu. Zamka je postavljena, a Lav Davidovič počeo je naslućivati da će gotovo sve zapadne progresivne snage upasti u nju. 

O novim spoznajama Lava Davidoviča:

Ipak, knjiga koja ga je doista dirnula u tom razdoblju stigla je iz Moskve i zahvaljujući njoj je ponovno otkrio zašto si je Majakovski pucao u srce i istodobno utvrdio do kojih granica totalitarni režim može iskriviti umjetnički talent. Belomorsko-Baltijskij Kanal imeni Stalina (Bjelomorsko-baltički kanal nazvan Staljinovim imenom) uredio je i dopunio prologom Maksim Gorki te u njemu sakupio tekstove trideset pet pisaca koji su se silno trudili opravdati ono što se opravdati ne može. Od ljeta, kada je otvoren kanal koji je povezivao Bijelo i Baltičko more, ’prijatelji SSSR-a’ i europski komunistički tisak počeli su pjevati hvalospjeve velikom djelu socijalističke gradnje i nazivati neprijateljima radničke klase one koji su se samo usudili postaviti pitanje korisnosti toga pothvata. Ali kompilacija tekstova koje je sakupio Gorki prelazila je granice niskosti. Već se u svojoj prethodnoj knjizi, koja je izazivala povraćanje, romanopisac posvetio uzdizanju humanističkoga pothvata poduzetog u lageru [tj. u logoru] Solovskij, gdje se, kako su tvrdili u Moskvi i kako je radosno ponavljao Gorki, sovjetski kazneni sustav na trideset stupnjeva ispod ništice borio kako bi lumpenproletere i neprijatelje revolucije pretvorio u društveno korisne ljude. A sada je Kanal imeni Stalina blagoslovio strahote, dokumentirajući čudesnu transformaciju zatvorenika prisiljenih na izgradnju kanala u blistav primjer Novoga sovjetskog čovjeka. Knjiga je bila toliko nemoralna da je uspjela iznenaditi Lava Davidoviča kada je već pomislio da je imun na takvu vrstu iznenađenja. Ali su francuska piskarala mogla spasiti njegovu dušu govoreći da ne znaju istinu o onome što se dogodilo u izgradnji toga kanala i tvrdeći da su tek ponovili ono što su im diktirali iz Moskve, ti sovjetski pisci nisu mogli zaboraviti strahote u kojima je živjelo dvjesto tisuća ljudi (seljake nekonformiste, degradirane birokrate, političke protivnike, vjernike, alkoholičare pa čak i nekoliko pisaca) koji su godinama bili prisiljeni graditi brane, jarke i nasipe kanala čijih je 40 kilometara prolazilo kroz živu stijenu, samo da bi Staljin mogao pokazati nadmoć socijalističkoga graditeljstva kojim je, posve sigurno, sam upravljao. Podaci o poginulima tijekom izgradnje nikad se nisu mogli izračunati, ali svi su Sovjeti znali da je više od dvadeset pet tisuća zatvorenika poginulo u nesrećama ili su ih progutale hladnoća i iscrpljenost…

Lava Davidoviča prošla je jeza dok je tugovao nad moralnom degradacijom čovjeka poput Maksima Gorkog, istoga onog Gorkog koji je radije otišao u egzil 1921., još vjerujući da ’sve što sam rekao o divljaštvu boljševika, o njihovoj nekulturi, o njihovoj okrutnosti bliskoj sadizmu, o njihovu nepoznavanju psihologije ruskoga naroda, o činjenici da poduzimaju strašan eksperiment s narodom i uništavaju radničku klasu, sve to i još mnogo više nego što sam rekao o boljševizmu i dalje vrijedi’… Kojim je argumentima Staljin mogao prisiliti čovjeka s takvim idejama da se vrati iz udobnosti egzila u Italiji? Kojim bi ga argumentima prisilio na takvo poniženje da potpiše te knjige i pretvori se u sudionika jednoga od najstrašnijih zločina protiv čovječnosti, dostojanstva i inteligencije?

O sovjetskom revolucionaru i komunistu-intelektualcu Buharinu, koji je bio doputovao u Francusku, gdje je mogao i ostati u egzilu, ali se iz straha vratio u Moskvu (gdje je smaknut uskoro, 1938.)

…A tada je Buharin dao najrazorniji moguć odgovor: „vraćam se iz straha. […] Znam da će me Staljin prije ili poslije dokrajčiti; možda me ubije, možda ne, ali vraćam se hvatajući se za mogućnost da će pomisliti da me ne mora ubiti. Radije živim u nadi nego u stalnom strahu jer znam da sam osuđen.“

Buharin se vratio u Moskvu. Sa sobom je poveo Annu Larinu, sada već trudnu sedam mjeseci. […] „Onda smo shvatili“, nastavljao je Dan, „da se Staljin cijelo vrijeme poigravao s njim kao mačka kada se pravi da spava. Ali Staljin je pretpostavio da ne mora trčati za plijenom. Bio je siguran da će se siroti miš, shrvan od straha, vratiti da mu poljubi pandže kojima će ga, kada mačkin apetit to bude tražio, rastrgati, a zatim progutati. 

Trockijevo razmišljanje:

I na kraju se pitao: ako su se već izopačili, do srži, socijalistički san i gospodarska utopija koja ga je podržavala, što je ostalo od najvelikodušnijega eksperimenta koji je čovjek ikad sanjao? Pa je i odgovorio: ništa. Ili će, u budućnosti, ostati trag egoizma koji je iskoristio i prevario svjetsku radničku klasu; ostat će sjećanje na najčvršću i najprezriviju diktaturu koju je mogao izmisliti ljudski delirij. 

Kako su Mercadera (dobio je ime: „Vojnik broj 13“, a i lažno ime i identitet s kojim će se približiti Trockom) u tajnoj bazi, „u šumama Malahovke“, u Rusiji NKVD-ovi instruktori psihološki pripravljali i fizički uvježbavali za dugo i pomno planirani atentat na Trockog:

Tamo je usvojio tehnike pucanja iz puške, pištolja i strojnice, borbu nožem, mačem i sjekirom, samoobranu rukama i nogama, a naučili su ga i kako precizno bacati bombe, vještini veranja po zidovima i procesima razaranja. Kada je svladao prvi ciklus, uvježbavao je eliminaciju jednoga ili više neprijatelja različitim vrstama oružja kojima je vladao, identificirajući najprije slabe točke u obrani protivnika, a zatim mjesta na tijelu na kojima najefikasnije može postići željeni cilj. Neprijatelji s kojima je vježbao, specijalisti za određene vrste napada, uvijek su bili kvalificirani kao trockistički psi, trockistički odmetnici, trockistički izdajice, sve dok spominjanje toga pridjeva u njemu nije počelo izazivati provalu hormona. […] Zadovoljstvo njegovih instruktora bilo je osjetno, jer se činilo da je sirovi dijamant koji je pronašao Grigorjev prekrasan kamen, blistav sa svih strana: političke, filozofske, lingvističke, tjelesne, psihološke i opremljen najboljim oklopom jer je bio sposoban šutjeti, iskoristiti svoju mržnju, ne osjećati sućut i umrijeti za borbu. Poslušan i nemilosrdan stroj.

Šiljo/PHB/Hrvatsko nebo