Šiljo: Hrvati opet ’na počeku’

0

 

 

Nameću se dva smjera u kojima o tomu treba razmišljati. Kada bi se „Grubore“ i „Varivode“ i još nekoliko takvih slučajeva zločina temeljito rasvijetlilo, otkrila bi se istina, osuđeni bi bili oni (???) koji su doista odgovorni i čitavoj toj priči o hrvatskom srbomrzilaštvu („srbožderstvu“) i hrvatskoj inherentnoj sklonosti „fašističkim“ idejama i metodama bio bi kraj. A kraja u tom pogledu ne smije biti, jer se Hrvate time više ne bi moglo „kinjiti“. Drugi je smjer ovaj: Da su osvijetljena i istražena i procesuirana sva pojedinačna kaznena djela nad Srbima, kontrast prema neistraženim kaznenim djelima nad ne-Srbima od Križnoga puta i titoističkog režima do četničkih paravojski, preko krivnje jugoslavenskih armija, komunističkih policija, velikosrbijanskih formacija do ostalih zločinačkih struktura postao bi, općenito, prevelik.

 

Zagreb – Bundek, 18. kolovoza 2020.

Iako se bliži kraj kolovoza, u hrvatskoj politici i dalje prevladava pasivnost, praznoća i bezidejnost. Prevladava uživanje onoga što je tko prije odmora stekao, zaradio, naslijedio ili „jamio“, i odgađanje bavljenja onim što tek dolazi (a dolazi, dolazi!) na red. U javnosti zapravo kao da i nema prave političke teme koju bi se razglabalo. Dok je tako, zanimanje javnosti usmjereno je na mjere protiv širenja koronavirusa, na s time povezano (ne)održavanje nastave sljedeće školske godine, na ograničavanje javnih okupljanja, na nošenje maski i manipuliranje koje se unatrag tri mjeseca sve više primjećuje kod Stožera civilne zaštite. Ima ih koji zahtijevaju njegovo ukidanje. Očekuje se i da se Ustavni sud oglasi o ustavnosti toga stožera te da se definiraju i time ograniče njegove svekolike ovlasti, koje duboko zadiru u ustavna prava i slobode, u privatnost ljudi i njihovih obitelji i život užih i najšire zajednice.

No sve su to više praktičke, organizacijske i tehničke negoli političke teme. Da bi recimo koronavirus postao političkom temom, morali bi se što s pozicije vlasti, što s gledišta oporbenih stranaka definirati prijedlozi sveobuhvatna plana i programa za suočavanje s epidemijom i njezinim ukupnim reperkusijama, unutarnjima i međunarodnima. Pritom bi se moralo uzeti u obzir sve aspekte i dimenzije, glavne i kolateralne posljedice. Moralo bi se recimo decidirano reći: „Od korone“ ili „s koronom“ umre dnevno jedno, dvoje, troje ljudi, a u prosjeku dnevno u Hrvatskoj od raznih drugih uzroka (najmanje je čest uzrok sama starost odnosno „vijek trajanja“ ljudskog organizma) umre otprilike 150 osoba. Zatim bi trebalo izraditi simulaciju povećanog obolijevanja i smrtnosti od korone u slučaju liberalnijeg režima i to komparativno analizirati s posljedicama tog režima na tretiranje svih ostalih bolesti sa smrtnim ishodom i liječenja svih ostalih bolesti i zdravstvenih poteškoća. A onda bi se trebalo izaći izvan zdravstvenog okvira te promotriti ukupne posljedice na području rada i zapošljavanja, ulazaka i izlazaka ljudi, tranzitiranja i slobodnog kretanja, gospodarskih i financijskih učinaka, društvenosti i duševnoga zdravlja nacije te mnogo toga drugoga. Naposljetku bi vlada (a ne Stožer!) Saboru predložila sveobuhvatan paket mjera, a oporba bi njemu imala prigodu suprotstaviti svoje protuprijedloge ili sustavan vlastiti paket onoga što smatra potrebnim i primjerenim činiti.

Hrvatsko društvo vraćeno u ’predpolitičko stanje’

Dok je tako, korona nije prava, iako jest vrlo, vrlo ozbiljna, politička tema. Na žalost, kao i na brojnim drugim područjima, hrvatsko društvo jako je u demokratskom smislu nazadovalo, gotovo da se je vratilo u ’predpolitičko stanje’. Što to znači i što se time želi reći?

Time se želi reći da ’političko stanje’ jedne nacije ima za pretpostavku političko izricanje – na dovoljno visokoj razini apstraktnog mišljenja, s dovoljno studiozne i kompetentne sustavnosti – temeljnih prijedloga, protuprijedloga, strategija, politika, programa, planova i ostaloga. Političkom izricanju toga nužno prethodi stručna i javna rasprava, u kojoj se iznose, osluškuju i provjeravaju vlastite i tuđe ideje i „amandmani“. Sadašnje pak stanje – što se vrlo dobro vidi na primjeru (ne)nošenja maskica, zabrana ili ograničavanja ovih, a dopuštanja i neogračivanja drugih oblika društvenosti odnosno mnoštvene fizičke bliskosti – takvo je da se vodi polucivilizirana i fragmentarna „rasprava“. Točnije, ne vodi se nikakva prava rasprava, nego se čuju pojedinačni pucnji pravim metcima ili ćorcima, sad s ove, sad s one strane, pri čemu cjelina problematike ostaje duboko ispod površine, kao što sadržaj prepune teglenice ostaje duboko uronjen u riječnu vodu, pa se vidi samo ravna paluba s ponekim stršećim detaljem.

Predstavljanje u javnosti hrvatske politike podsjeća nas na prikazivanje spravljanja nekog složenca od raznog mesa i povrća, ali tako da su svi glavni sastojci već stavljeni u lonac, a kamera pokazuje samo sjeckanje peršinova lista, dodavanje posljednjih začina i miješanje kuhačom. Što je pak u loncu, od čega je  izrađen, čime se zagrijava, kakve je kvalitete i kojeg porijekla to što je u loncu, po kojoj je cijeni sirovina nabavljena, tko je sastojke platio, od koga i na koji način što nabavio, tko će platiti gotovo jelo, komu će se jelo servirati, kakav će okus imati, hoće li komu prisjesti, hoće li neki jelci možda otrovati želudac nekvalitetnim sastojcima i štošta drugo ostaje skriveno kameri odnosno očima gledatelja koje zanima kuhanje, a pogotovu ključanje i ponekad kipljenje (političkog) složenca. I koji bez takvih ’emisija’ nemaju čime pametnijim ispuniti slobodno vrijeme ili utažiti radoznalost, kao što mnogi ne mogu ne gledati ili ne slušati televizijske i radijske emisije odnosno pretraživati Internet u potrazi za najnovijim vijestima o broju novookuženih po županijama, općinama, domovima, klubovima i svatovima.

Dotaknuvši se prezentiranja hrvatskih političkih sadržaja, dotaknuli smo se i sve raširenijih informacijskih manipulacija, kojima se utječe na svijest političkog naroda. Redatelji i ravnatelji medijskih pozornica, glumci, kostimografi, koreografi, glazbeno-zvučni pratitelji, majstori svjetla i tona, šaptači glumcima, reklameri predstava, izvjestitelji i ocjenitelji predstava, aranžeri dvorana, redari, biljetari, spremačice i ostali imaju pune ruke posla. Uključeni su u sve manje objektivno, transparentno, kritičko i cjelovito informiranje, a sve više u tendenciozno manipuliranje obavijestima i uvidima. Jedan od klasičnih oblika demagoškog manipuliranja jest zanemarivanje i prešućivanje važnih i aktualnih tema, a proguravanje u prvi plan manje važnih, rubnih ili neaktualnih tema. Političko-medijski i analitičko-marketinški alkemičari tako uspijevaju od priroritetno političkih mrava praviti političke slonove, a istodobno prioritetno političke slonove svojim mađioničarskim štapićima pretvarati u političke mrave. A sada o tim stvarima ponešto konkretnije: natrag u ove kasnokolovoške dane!

Primjer medijskog mrava i slona: Kako će „Grubori“ i „Varivode“ zasjeniti i agresiju i Oluju

Odjeci na formiranje nove saborske većine i nove vlade te na većinsko-manjinsku nagodbenjačku vladu s jakim srpskomanjinskim peršinom i ostalim začinima nisu se doduše još iscrpili, a ponešto se još tu i tamo doda bratstvo-jedinstvenom složencu, ili (tko više voli roštilj) ’leskovačkoj mućkalici’. Sjećanje na proslavu Dana pobjede nije posve izblijedjelo, no ni to više nije tema. Žučljivu raspravu oživjet će doduše odlazak potpredsjednika vlade Tome Medveda 24. kolovoza u Grubore, selo kod Knina u kojem je 25. kolovoza 1995., navodno od specijalaca MUP-a, ubijeno šestero seljana srpske narodnosti, starih između 45 i 90 godina, koji, tvrdi se, nisu imali nikakve veze s ratom. Početkom jeseni na red će doći Varivode, selo kod Kistanja, 28. rujna, gdje su toga nadnevka prije 25 godina pripadnici Hrvatske vojske ubili devet civila srpske narodnosti starih između 60 i 85 godina. Selo je zatim opljačkano i spaljeno.

U Grubore su, u sklopu šire akcije ’čišćenja terena’ nakon što je Oluja već bila završena, ušli pripadnici ATJ Lučko. UN-ov predstavnik Edward Flynn svjedočio je na haaškom sudu da je bio u Gruborima 25. kolovoza nakon ubojstva petero ljudi. Službenici UN-a odmah su 25. kolovoza načinili snimku na kojoj se vide leševi i kuće koje gore. Tužiteljstvo ju je pokazalo na početku suđenja Gotovini. Za zločine u području Knina i Kistanja (koje je u haašku optužnicu uključeno kao zločin progona, okrutnog postupanja, bezobzirnog razaranja, pljačke javne ili privatne imovine i ubojstva) bili su po zapovjednoj odgovornosti na Haaškom tribunalu optuženi ni manje ni više nego generali Gotovina, Markač i Čermak, ali su u žalbenom postupku oslobođeni krivnje. Krivnja ni na domaćem sudu nije ni za koga utvrđena, a tvrdi se da ni prava istraga nikada nije provedena…

Zbog zločina u Varivodama na sudu se našlo šestero, na kraju dvojica bivših vojnika HV-a, ali su oslobođeni zbog manjka dokaza. Odvjetnici su tvrdili da su optuženi ciljano odnosno slučajno odabrani. Ipak, g. 2012. Vrhovni sud presudom je zaključio da je Hrvatska vojska kriva za ubojstva, nazvavši ih „činom terorizma“. Iduće godine, županijski sud u Kninu odredio je u presudi da Vlada Republike Hrvatske mora isplatiti odštetu djeci žrtava srpske narodnosti za dvoje ubijenih u iznosu od 540.000 kuna. 

Kontrast između svjetla i mraka bio bi prevelik

Općenito, podatci o istragama i sudskim postupcima ostali su što nedostupni, što široj javnosti nepoznati. Hrvatski dužnosnici, diplomati i oni koji se bave odnosima s javnošću ne raspolažu sređenim informacijama o svim počinjenim zločinima i o radnjama poduzetima na njihovu rasvjetljivanju, kaznenom i prekršajnom gonjenju. Udruge i međunarodni subjekti i dalje zbog toga prozivaju hrvatsko pravosuđe, a Hrvatsku u tom pogledu preziru. O raznim domaćim i ’regionskim’ subjektićima i glasilima da i ne govorimo. Službene hrvatske vlasti često na prigovore ne daju nikakve opipljive odgovore, pa ispada da i one podmuklo ’prikrivaju’ zločine odnosno propuste u njihovu pravosudnom procesuiranju. Možemo se s pravom pitati (uz rizik da nas proglase ’paranoicima’ ili ’teoretičarima urota’) nisu li i neki od tih zločina bili naručeni ili na neke nepoznate (mađioničarske) načine pobuđeni (’inducirani’) samo zato kako bi se moglo baciti sjenu na Hrvate, na hrvatske vojnike i policajce, na Hrvatsku. Kontrast između jugoslavensko-komunističko-četničkog mraka i hrvatskoga svjetla bio je prejak, nemoralnost s one i moralnost s ove strane preoštra, trebalo je stanje zamutiti, a bridove otupiti. 

U tom smislu, možemo se pitati i zašto su tijela državne vlasti, uključujući ona u vojsci, policiji i pravosuđu, tako traljavo obavili istrage i procesuiranja zlodjela počinjenih s hrvatske strane te općenito poslove stvaranja baza podataka, informativne analitike i promidžbe. Nameću se dva smjera u kojima o tomu treba razmišljati. Kada bi se „Grubore“ i „Varivode“ i još nekoliko takvih slučajeva zločina temeljito rasvijetlilo, otkrila bi se istina, osuđeni bi bili oni (???) koji su doista odgovorni i čitavoj toj priči o hrvatskom srbomrzilaštvu („srbožderstvu“) i hrvatskoj inherentnoj sklonosti „fašističkim“ idejama i metodama bio bi kraj. A kraja u tom pogledu ne smije biti, jer se Hrvate time više ne bi moglo „kinjiti“. Drugi je smjer ovaj: Da su osvijetljena i istražena i procesuirana sva pojedinačna kaznena djela nad Srbima, kontrast prema neistraženim kaznenim djelima nad ne-Srbima od Križnoga puta i titoističkog režima do četničkih paravojski, preko krivnje jugoslavenskih armija, komunističkih policija, velikosrbijanskih formacija do ostalih zločinačkih struktura postao bi, općenito, prevelik. Svi bi se počeli pitati: Pa kako je moguće da hrvatsko pravosuđe procesuira nasilje nad baš svakim Srbinom čak i u nejasnim okolnostima, počinjeno iz tko zna kojih privatno-osobnih motiva ili posve iskonstruirano, izmišljeno, a da se pritom ne procesuiraju krivci za najslužbenije, organizirane, masovne, drastične, neslučajne i neiskonstruirane zločine počinjene planski, s predumišljajem i iz nacionalne ili klasne ili ideološke mržnje? Kako je moguće da su osvijetljeni svi zločini nad nekoliko stotina Srba, a nisu osvijetljeni, istraženi ni procesuirani zločini nad nekoliko stotina tisuća Hrvata i ostalih ne-Srba, ne-jugoslavena, ne-komunista?!

General Praljak i proziran veo preko očiju pravde

To isto vrijedi i za BiH, kada se usporedi, samo iz posljednjeg rata, tko je za što odgovarao, bio osuđen, optužen, osumnjičen, progonjen, klevetan i negativno prikazivan na hrvatskoj (HVO, Herceg-Bosna, HV…), a tko na strani onih koji su bili na strani „srpske Republike BiH“ odnosno na strani Izetbegovićeve SDA-e, Armije BiH i muslimansko-bošnjačkih sigurnosnih službi. 

Svojim samoubojstvom neposredno nakon izricanja presude general Slobodan Praljak posegnuo je za jedinim preostalim „argumentom“ kojim bi, kako je procijenio, dokazao ono što je od sviju najbolje znao on sam: da nije kriv za ono za što je optužen i osuđen – za žrtvovanjem vlastita života u ime pravde i istine. Kako bi svoj – a i naš, hrvatski – obraz „oprao“, pred Bošnjacima, pred Hrvatima, pred čovječanstvom, od presude koju je smatrao neutemeljenom i duboko nepravednom. I kako bi posramio (takvu) ljudsku pravdu. Koja se inače ne da (javno) posramiti, koja je najradije bez-sramna. Koja nosi antički veo preko očiju. Vrlo proziran.

Sve to ni mnogo toga drugoga, aktualnijega, životnijega, nije zapravo nikada postalo prava politička tema. U Hrvatskoj zato što dosadašnje vladajuće garniture to ne žele niti dopuštaju, a dosadašnji oporbeni „ešaloni“ nisu u stanju sastaviti, složiti ni sročiti ozbiljan politički program odnosno dokument koji bi se dao na raspravu u javnosti i u Saboru. A u BiH zbog blokiranja od pripadnih drugih dvaju konstitutivnih naroda i od njihovih stranaka, a po potrebi i od glavnih stranaka koje, kao, reprezentiraju Hrvate, svega što bi bilo u interesu hrvatskoga naroda, a i pravde, za kojom glavnina hrvatskog naroda već predugo vapi.

Pravde kao jamca budućnosti.

Što drugo nego reći: U mnogim bitnim i životnim pitanjima Hrvati su, politički gledano, opet ’na počeku’?

 

Šiljo/PHB/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara