Šiljo: Od drumskog razbojništva do liječničkog promatranja

Ako dakle sve skupa nije ni počelo, a ni nastavilo se kao „hrvatsko-srpski (etnički) sukob“, odakle ikomu sada pravo posezati za izrazom „hrvatsko-srpsko pomirenje“?! Taj izraz sadržajno je posve deplasiran, promašen, neistinit i lažan. To je kukavičje jaje postavljeno u gnijezdo hrvatske države.

Kada se sagleda sve što se unatrag 30 godina događalo – a što je fizički počelo s barikadama, nepristran promatrač ima pravo zapitati svekoliku hrvatsku javnost: Nije li dotičnoga gospodina s hrvatske etničko-većinsko-stranačko-politpoduzetničke i njegova etničkog pandana (druškana) sa srpske etničko-manjinsko-stranačko-politobrtničke strane nužno poslati na liječničko promatranje?! Ako je prvomu (za drugoga se ne zna) liječnički pregled trebao 1991., zašto mu ne bi trebao i danas. I ne samo njemu, nego i svima kojima je pregled tada trebao da bi obukli odore, a i onima kojima je trebao poslije, recimo da se zaposle u vladi i saboru, a koji – kao da je i njih ostavila i pamet i pamćenje – frenetično plješću i u svrhu deplasiranog „pomirenja“ provode sve što dotičnom gospodinu padne na pamet.

Zagreb – Vidikovac, 16. kolovoza 2020.

Prošla je Velika Gospa, a to znači i ovo: još nekoliko dana, recimo još tjedan koji je današnjom nedjeljom upravo počeo, i sve se naglo počinje vraćati u redovno stanje. Doduše, ne u „staro normalno“, nego u neko „novo normalno“. (“Po čemu se zna i tko može jamčiti da je „normalno“?!)

„Hrvatsko-srpska koalicija“ bez biračkog legitimiteta unutar nelegitimnog sustava

Sljedećih dana svatko će smišljati i planirati što činiti sljedećih tjedana i mjeseci, kako na privatnom, tako i na planu bavljenja „javnim poslima“. Pred mnoge naviru pitanja: Što ćemo i kako s koronom, što sa školskom nastavom, što sa sanitarnim mjerama, što sa Stožerom civilne zaštite, što sa slobodom kretanja, što s gospodarstvom i financijama, što s drugim krupnim odlukama koje će se morati donositi. Do izbora za Hrvatski sabor, održanih 5. srpnja, odviše toga bilo je podređeno ambicijama stranaka, političara i kandidata. Poslije izbora odviše toga bilo je podređeno oblikovanju „hrvatsko-srpske koalicije“, tj. koalicije „stožerne“ stranke hrvatskog naroda u Republici Hrvatskoj koju je osnovao Franjo Tuđman s tomu oprečnom, svesrpskom strankom koja nije priznavala Republiku Hrvatsku, a koju je osnovao Goran Hadžić.

Takvo što moguće je na temelju sustava, napose izbornoga, u kojemu većinska stranka nema većinski legitimitet među svim biračima, a manjinska stranka nema većinski legitimitet među manjinskim biračima. Njihov legitimitet može se brojčano izraziti kao 17 i znatno manje od 17 posto dotičnih biračkih baza, prve koja ima opću bazu, druge koje ima povlaštenu, zapravo iskonstruiranu bazu. Već to iziskivalo bi slanje na liječničko promatranje svih onih koji tako nelegitiman sustav brane i održavaju. Slobodnije rečeno, suočeni smo s dvostruko nedemokratskom, nelegitimnom, i stoga nakaradnom pravno-političkom situacijom u smislu demokratske (ne)reprezentativnosti i (ne)vlasnosti.

Takvo je stanje podloga na kojoj je ovog ljeta na najvišu razinu javne svijesti i pozornosti ustoličena tema koju s gledišta Republike Hrvatske možemo nazvati „srpskim pitanjem“. A „rješavanje“ toga iz prošlosti zaostalog pitanja te s time povezani događaji, osobito proslava Dana pobjede 5. kolovoza, izazvali su dosad nebrojene reakcije i komentare. Neutralan pak strani promatrač mogao bi po amplitudama zaključiti da je „srpsko pitanje“, odnosno pitanje „hrvatsko-srpskih odnosa“ ovih dana, ove godine i ovog mandatnog razdoblja za vodeće snage vlasti i oporbe (većinski HDZ i drugi po broju zastupnika: SDP) gotovo jednako važno kao što je bilo prije trideset godina. Da smo dakle simbolički vraćeni trideset godina unatrag. I da se sada „popravlja“ ono što se tada bilo „pokvarilo“.

A kad smo već dotle dogurali u toj svojoj jurnjavi prema „svijetloj budućnosti“ globalne informatičke revolucije, modernog društva znanja i europske zelene tranzicije, dogurali do povratka tri desetljeća unatrag, moramo se sjetiti i toga što se dogodilo upravo na sutrašnji dana, 17. kolovoza, godine Gospodnje 1990. Tada su naime kod Knina „aktivisti“ pripadnici srpske manjine (formalno „srpskog naroda“, kao pripadnici jednog od pet, poslije šest priznatih naroda – ali priznatih kao „narodi“ isključivo unutar i pod uvjetom postojanja jugoslavenskog ustava i avnojskog višenacionalnog okvira, ostalo su bile takozvane „narodnosti“!) postavili kod Knina prve cestovne barikade. 

Značenje drumskoga razbojništva prije 30 godina

Hrvatska Wikipedija (https://hr.wikipedia.org/wiki/Balvan-revolucija) u svega nekoliko prvih rečenica jako je dobro sažela značenje tadašnjega srpskoga drumskog razbojništva, stavivši u prvi plan ono gospodarsko, a zatim i političko te sigurnosno:

Balvan revolucija naziv je za početnu fazu, a ponekad i za cijelu oružanu pobunu dijela Srba u Hrvatskoj, potaknutu iz Srbije i od velikosrpskih krugova u JNA.[1] Naziv je dobila po tome što su je karakterizirale cestovne barikade, napravljene od balvana i velikog stijenja, koje su se pojavile 17. kolovoza 1990. godine u okolici Knina.

Balvan-revolucijom nanesena je velika ekonomska šteta gospodarstvu Hrvatske zatvaranjem prometnica i prekidom špice turističke sezone. Zemljopisno područje koje je bilo zahvaćeno pobunom smješteno je u središtu Hrvatske i sadržavala je u sebi kritične odnosno strateške prometnice i infrastrukturu koja je spajala jug Hrvatske sa sjeverom. Zatvaranjem tih prometnica koje su spajale jug sa sjeverom, dovelo je do mnogih ekonomskih problema jer zbog nesigurnih cesta sva vozila koja su prometovala između Zagreba i Splita trebala su zaobilaznim odnosno duljim putem i s time se poskupio prijevoz robe i putnika. Prekidom prometnica i telekomunikacijskih čvorišta narušio se teritorijalni integritet tadašnje SR Hrvatske i time je nastalo dvovlašće na njenom teritoriju. Ovim činom isto se pokazivalo da vlast koja je došla čelo Hrvatske nije bila u stanju svojim redarstvenim snagama i pravnim aparatom održati državni poredak tom području, iako je zakonski taj teritorijalni integritet i vlast unutar svojih granica bio je navodno zajamčen Ustavom SFRJ iz 1974. godine. U narednom razdoblju Hrvatska je stoga poduzela aktivnosti u organiziranju novih struktura i snaga potrebnih za obranu svojeg suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti.

Balvan-revoluciju karakterizirale su terorističke djelatnosti pojedinaca i skupina:

ometanjem prometa osoba i stvari,

miniranjem pruga,

oružanim pljačkama,

razbojstvima, ubojstvima te,

inim zločinačkim djelovanjem.

Šilju jako zanima hoće li se sutra – u ponedjeljak, 17. kolovoza – itko iz vlasti i oporbe, pa i itko iz zavisnih i tobože nezavisnih medija – sjetiti „obilježiti“ ili „komemorirati“ odnosno makar prigodno spomenuti 30. godišnjicu početka tog drumskog razbojništva, koje se postupno pretvaralo u sve opsežniju okupaciju teritorija Republike kojoj je glavni grad (bio) Zagreb, u terorizam širih razmjera te u otvorenu agresiju i brutalni rat protiv suverene države Hrvatske. To na početku već drsko i primitivno drumsko razbojništvo događalo se je u velikom broju hrvatskih područja na kojima su Srbi (kojih je u ukupnom stanovništvu bilo po službenom popisu oko 11,5 posto) bili u apsolutnoj ili relativnoj većini. Isti izvor pokazuje grafički kako su se na udaru našli neki središnji i prometno iznimno važni pravci u unutrašnjosti, u takozvanom „mekom trbuhu Hrvatske“:

Nepriznavanje jurisdikcije Republike Hrvatske, a ne „hrvatsko-srpski (etnički) sukob“!

I svakom bedaku bilo je i onda posve bjelodano da se nisu obični Srbi sjetili prkositi „Zagrebu“ drumskim razbojništvom, nego da je prije dugo godina planiranoj akciji, iza koje su stajale intelektualne, političke, analitičke, obavještajne, policijske, vojne i druge ekipe i strukture iz Beograda, u suradnji sa svojom ’petom kolonom’ u Hrvatskoj i drugim republikama tadašnje jugoslavenske federacije. „Pobuna“, a zapravo režirana pobuna, organizirana i na sve moguće načine potpomognuta ’izvana’– događala se na teritoriju dotadašnje Socijalističke Republike Hrvatske, koja je odlukom Sabora 25. srpnja 1990. ostala bez odrednice „Socijalistička“. Nad tim teritorijem po (do)tadašnjim ustavima i zakonima vlasti u Zagrebu imale su odnosno morale imati punu i isključivu jurisdikciju. Toj jurisdikciji zaprkosile su cestovnim barikadama  jugoslavensko-velikosrbijanske i otvoreno četničke snage. Bradati ’divljaci’ na barikadama bili su samo izvršitelji, a ujedno i izazivači, provokatori. Htjelo se Tuđmanovoj vlasti u Zagrebu pokazati da je formalna vlast stečena na prvim demokratskim izborima jedno, a realna moć i snaga nešto sasvim drugo. U zaleđu su stajale neusporedivo jače snage, ponajprije sve posrbljenija tzv. Jugoslavenska narodna armija, njezine obavještajno-sigurnosnih službe (KOS – KOG), četničke paravojne skupine (Beli orlovi itd.), specijalci i agenti srbijanske (tada republičke) policije i tajne službe („Udbe“). Asistirali su im i pomagali suradnici iz kriminalnog i drugih ’miljea’, a angažirani su s vremenom i ’psi rata’ iz nekih drugih zemalja.

Ta takozvana „pobuna dijela Srba“ protiv Republike Hrvatske nije dakle bila nikakav „hrvatsko-srpski (etnički) sukob“, nego je bio posrijedi sukob između legalne i legitimne vlasti i onih koji tu vlast ne priznaju. Bio je posrijedi sukob između zakonitosti i nezakonitosti. On je s vremenom prerastao u nešto mnogo šire i dalekosežnije. No u osnovi je bio upravo to, a poslije mu se pridružila otvorena agresija JNA i Srbije na teritorij i infrastrukturu i narod Republike Hrvatske, koja je 25. lipnja 1991. proglasila državnu samostalnost. 

Stoga bi oni koji danas lupetaju o potrebi „hrvatsko-srpskog pomirenja“ trebali najprije spomenuti se 17. kolovoza 1990. i točno kvalificirati ono što je tada počelo. A počelo je, na vidljivoj razini, drumsko razbojništvo odnosno nepriznavanje ustavnog poretka i jurisdikcije Republike Hrvatske na određenim područjima. 

Ako nije bio posrijedi hrvatsko-srpski (etnički) sukob, ne može biti ni „hrvatsko-srpskog (etničkog) pomirenja“!

Ako dakle sve skupa nije ni počelo, a ni nastavilo se kao „hrvatsko-srpski (etnički) sukob“, odakle ikomu sada pravo posezati za izrazom „hrvatsko-srpsko pomirenje“?! Taj izraz sadržajno je posve deplasiran, promašen, neistinit i lažan. To je kukavičje jaje postavljeno u gnijezdo hrvatske države.

Pomirenje zasnovano na istini – ako do nekog „pomirenja“ već „mora“ doći – moglo bi biti samo pomirenje između tada (dijela, milom ili silom) pobunjenih Srba i republičke odnosno državne vlasti protiv koje su se oni pobunili. Koju naime nisu poštovali. Nije ni tada, a ni poslije bila riječ ni o kakvu „hrvatsko-srpskom sukobu“ ili „hrvatsko-srpskom nerazumijevanju“, nego o sukobu između određenih skupina i redovne republičko-državne vlasti. U tijelima tadašnje vlasti – konkretno policije, pravosudne policije, inspekcija i ostalih službi čije su kretanje cestovne barikade omele ili onemogućile – bilo je pripadnika raznih „naroda i narodnosti“, pa tako i mnoštvo Srba, „Jugoslavena“, Crnogoraca, Mađara, Židova… Nasuprot njima stajali su neki drugi ljudi, gotovo isključivo etnički Srbi. 

U daljnjem slijedu zbivanja Hrvatsku su branili pripadnici matičnoga hrvatskog naroda i pripadnici brojnih naroda odnosno etničkih skupina, manjina. No nitko Hrvatsku formalno nije branio kao „etnički Hrvat“, a protiv „etničkih Srba“, nego ju je branio kao lojalan državljanin ili dragovoljac. Niti je Hrvatsku i hrvatski narod tko branio od „Srba“, nego od onih podivljalih odmetnika i terorista, skupina i paravojnih postrojbi, oružanih formacija nelegitimne i okupacijske Armije te njezina i njihova vrhovnog zapovjedništva u Beogradu. U toj jugoslavenskoj armiji koja se stavila na stranu dijela etničkih Srba bilo je i „Jugoslavena“ i Hrvata i Slovenaca i Albanaca i Muslimana i Makedonaca i ostalih.

Opća zbrka u temeljnomu, nužno je obaviti liječničko promatranje

Žalosno je da tako vrstan „europejac“, mr. sc. pravnih znanosti, tako iskusan diplomat, poliglot i čovjek svjetskih vidika, bivši zastupnik i dužnosnik u Europskom parlamentu, poznavatelj pravnih i političkih standarda EU-a i suvremenog svijeta kao što je sadašnji (po drugi put) predsjednik Vlade RH (ime mu svi znaju) ne razlikuje takve bitne aspekte. Žalosno je i neodgovorno što brka ’kruške i jabuke’. Nerazumljivo je i stoga neoprostivo što brka etničko s političkim, a političko s juridičkim. Vrijedno je punog sažaljenja što se služi rodovskim pojmovnim kategorijama. Opasno je što nam mitske kategorije etničkoga hrvatstva i etničkoga srpska hoće, kao muda pod bubrege, prodati kao najnoviji krik modernoga 21. stoljeća. A dobro zna da nije riječ o etnosu, nego o demosu, i da demarkacijska linija nije prolazila između hrvatstva i srpstva u etničkom smislu, nego između države s jedne i nezakonitih odmetnika odnosno nezakonitih okupatora s druge strane.

Kada se sagleda sve što se unatrag 30 godina događalo – a što je fizički počelo s barikadama, nepristran promatrač ima pravo zapitati svekoliku hrvatsku javnost: Nije li dotičnoga gospodina s hrvatske etničko-većinsko-stranačko-politpoduzetničke i njegova etničkog pandana (druškana) sa srpske etničko-manjinsko-stranačko-politobrtničke strane nužno poslati na liječničko promatranje?! Ako je prvomu (za drugoga se ne zna) liječnički pregled trebao 1991., zašto mu ne bi trebao i danas. I ne samo njemu, nego i svima kojima je pregled tada trebao da bi obukli odore, a i onima kojima je trebao poslije, recimo da se zaposle u vladi i saboru, a koji – kao da je i njih ostavila i pamet i pamćenje – frenetično plješću i u svrhu deplasiranog „pomirenja“ provode sve što dotičnom gospodinu padne na pamet.

Šiljo/PHB/Hrvatsko nebo