Šijo: Velika Gospa među Hrvatima, “civilizacija smrti” i religiozni zaokret
Vrijeme:9 min, 38 sec
Nema katolicizma – a ni europsku povijest nije moguće zamisliti – bez Marijina kulta. A nema ni pravog pravoslavlja bez štovanja Bogorodice. U štovanju Majke Božje isticao se i naš blaženik, budući svetac, Alojzije Stepinac.
Zagreb – ispred Prvostolnice, 14. kolovoza 2020.
Uoči sutrašnjeg blagdana – Velike Gospe – i tijekom samog blagdana ne može se ne promišljati o otajstvu Marijina uznesenja na nebo, a ni o povijesnoj ulozi kulta Bogorodice u kršćanstvu, napose u hrvatskoj povijesti i vjersko-kulturnoj tradiciji.
Za vrijeme svoga prvog apostolskog pohoda Hrvatskoj, sveti papa Ivana Pavao II. posjetio je 10. rujna 1994. i zagrebačku prvostolnicu (katedralu), posvećenu (i) Uznesenju Marijinu na nebo. U pratnji kardinala Franje Kuharića pohodio je grob tada sluge Božjega Alojzija Stepinca (blaženim ga je proglasio pri sljedećem pohodu, g. 1988., u Hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke) i ondje molio.
Bl. Alojzije Stepinac i papa Pio XII.
Bilo je to 44 godine nakon što je papa Pio XII. – isti onaj koji je nadbiskupa Stepinca imenovao kardinalom, stožernikom Opće (katoličke) Crkve, i koji je do danas jednako na bespoštednom udaru moćnih zlobnih protivnika kao i Stepinac – proglasio dogmu odnosno nauk o Marijinu uznesenju na nebo, 1. studenog 1950. (O toj analogiji svakako između pape kojem se blokira proglašenje blaženim i Stepinca kojem se blokira proglašenje svetim svakako treba pročitati članak Robina Harrisa „Stepinac nije kanoniziran, a Pio XII. nije beatificiran jer u ovom trenutku diplomacija nadvladava nad pravdom“:
Bilo je to na isteku gotovo dvotisućljećne povijesti kršćanstva i gotovo toliko duge tradicije štovanja Marije kao „Majke Božje“, u zapadnom, odnosno „Bogorodice“, u istočnom kršćanstvu. Mnogi crkveni oci i svetci poput sv. Bernarda, sv. Antuna Padovanskoga i drugih razmatrali o Marijinu uznesenju na nebo stoljećima i o tom pisali, a nebrojeni su iskazivali štovanje i molili se Svetoj Mariji. Najveći Marijin blagdan slavi se u mnogim zemljama, ponajviše u Europi i Južnoj Americi, gdje se održavaju procesije i svečanosti.
Covid-19 udara i na život Crkve
Ovog ljeta, zbog koronavirusa, hrvatski biskupi odlučili su – svatko autonomno – uglavnom da se slavlja obave bez procesija. Covid-19 udara na živote mnogih ljudi i naroda, ali i na život Crkve, na tradiciju, na običaje, na pobožnosti i liturgijska slavlja. Oduzima im puninu, iako im ne može oduzeti ono što je za njih bitno, a to je veličanje Boga Oca kao stvoritelja i spasitelja po Kristu Isusu, Sinu Njegovu. Na blagdan Velike Gospe i na mnoge druge blagdane to se događa s osobitom sviješću o posebnoj ulozi Marije iz Nazareta u Objavi Božjoj i dalje u povijesti spasenja, do svršetka svijeta.
Još sredinom davnoga devetog stoljeća papa Leon IV. (847. -855.) odredio je da se blagdan Uznesenja Marijina slavi u bazilici San Lorenzo s osminom i bdijenjem. Zanimljiva je i potvrđena povijesna činjenica da se Osmina Uznesenja Marijina slavila i u zagrebačkoj katedrali. U naše doba Marija je nazvana „biserom svemira“, čime se slikovito izriče poštovanjem jedinomu samo ljudskom biću koje je dušom i tijelom uzneseno na nebo. Čime je ljudskost uzdignuta na razinu božanskoga.
Zanimljivo je da je u općoj Crkvi Marijina godina slavljena 1987. – 1988., i da je upravo Njezina godina neposredno prethodila slomu komunizma u Rusiji odnosno Sovjetskom savezu i drugdje istočnoj Europi. Onako kako je to g. 1917. pretkazala Gospa Fatimska. Bio je to duhovno-religiozni, marijanski uvod u raspad okrutnoga komunističkog bezboštva. (Preživjela je, na Zapadu, njegova ’meka’ verzija, otjelovljena u kapitalističkom liberalizmu, agresivnom ljevičarstvu, sekularizmu i laksističkom društvu koje demontira, destruira i opstruira kršćansko-religiozni sustav i njegove vrjednote.)
Zagrebačka prvostolnica kao mjesto na kojem se zrcalila i događala povijest
U zagrebačkoj prvostolnici i po svim drugim katedralama i crkvama u hrvatskim krajevima proglašenje dogme o Uznesenju BDM 1. studenoga 1950. – fizički bez nadbiskupa Stepinca, koji je prisilno boravio u komunističkim uzama u Lepoglavi, od 1951. u internaciji u Krašiću – molilo se potiho da Bog Crkvu i narod izbavi od zla bezbožnog komunizma. I u molitvama se zazivalo zagovor Marije Na Nebo Uznesene.
O tom je papi Ivanu Pavlu II. govorio blagopokojni kardinal Kuharić te godine 1994. Iste te godine kada je slavljena 900. obljetnica Zagrebačke nadbiskupije (čiji je prvi blaženik na mjestu ordinarija bio Augustin Kažotić) i same katedrale. A sv. Ivana Pavao II. Veliki govorio je u samoj prvostolnici o „Majci Božjoj koju hrvatski narod voli zazivati kao svoju Kraljicu“ te dodao: „Pravi odnos čovjeka s Isusom Kristom mora biti praćen iskrenom pobožnošću prema Mariji, Njegovoj i našoj najdražoj Majci. Neka vas Marija prati uvijek i neka vodi vaše korake u službi Crkve i naroda.“
Majka Božja u povijesti hrvatskog naroda
I doista, i tada i tijekom svoje duge i mukotrpne povijesti hrvatski je narod, često bez ikakvih političkih saveznika i bez pomoći izvana, u najtežim trenutcima zazivao Mariju, zahvaljivao joj, gradio joj crkve, kapelice i svetišta, hodočastio k njima, čuvao njezine čudotvorne likove, pouzdavao se u njezinu pomoć i zagovor kod Boga. Tako je to bilo i u obrambenom ratu 1991. – 1995., kada su Gospine krunice i medaljice nosili hrabri hrvatski branitelji, kada su se njihovi za njih molili Bogu, Mariji i svetcima i zavjetovali se. Tako je to bilo i mnogo puta prije toga.
Tako je to bilo, primjerice, i 16. kolovoza 1513., dan nakon današnjeg blagdana, kada je slavni hrvatski biskup i ban Petar Berislavić s hrabrom vojskom junački zaustavio Turke kod Dubice. Turke koji su slali silne vojske kako bi razbili Hrvatsku, kao tadašnje „predziđe kršćanstva“ i jugoistočni štit Europe. Kao predziđe europskoga kršćanstva, europske uljudbe i kulture. „Predziđe“ negdašnjega Zapadnoga Rimskog Carstva, s carem kao titularom i novim/posljednjim sjedištem u Beču. I predziđe samoga Rima, sjedišta papinstva i središta svega katolištva.
Ključna Berislavićeva pobjeda nad turskom vojskom kod Dubice g. 1513.
O Berislavićevoj pobjedi nad osvajačkom turskom vojskom kod Dubice g. 1513. – koja je imala iznimno značenje za hrvatske zemlje i za čitavu Europu – ostalo je više opisa. Nisu svi oni činjenično pouzdani, i dosta je toga dodavano i domaštavano, ali je pobjeda nedvojbena. Nakon što je Berislavić započeo uspješno zaustavljati turske prodore preko granice dotad okupiranih hrvatskih područja, Junuz, bosanski sandžakbeg, poslao je dvanaest tisuća vojnika s njihovim zapovjednicima preko Vrbasa i Une kako bi ocijenio kane li zaista Ugri s novim banom obnoviti staru ratničku tradiciju i dokazati neuništivu spremnost za obranu domovine. Berislavić je na brzinu prikupio vojsku i pojavio se ondje odakle je najmanje očekivan. Prešao je Savu kod Jasenovca 15. kolovoza, na Gospojinu, Turcima s leđa, i utaborio se tako da su mu bokove štitili Sava s jedne, a Una s druge strane…
U religioznom kontekstu, vrijedi citirati što nam je u životopisu Petra Berislavića o danu koji je prethodio važnoj bitki – upravo 15. kolovozu, današnjem blagdanu Velike Gospe – ostavio Ivan Tomko Mrnavić. Životopis iz g. 1620. pisan je na latinskomu, a nosi naslov „Vita Petri Berislavi“. Riječ je svečanoj pontifikalnoj misi koju je biskup i ban (banski zamjenik) Berislavić služio pred 3000 vojnika na polju u blizini mjesta gdje se Una ulijeva u Savu. Evo izvatka iz tog životopisa kako ga s prijevodom donosi jedan pouzdan izvor :
http://murusinexpugnabilis.blogspot.com/2016/01/najveca-pobjeda-bana-petra-berislavica.html
“Itaque sacro ea die, more pontificali habito, inter sacrificandum concionem ad suos habuit, quos ubi certa spe reportandae victoriae, auspice Deipara excitavit, subiunxit: ‘Viri nobiles, nihil vos Turcarum multitudo aut nomen terreat, ii enim fures et latrones sunt, veniunt multi et fame afflicti, non ut pro honore pugnent, sed ut egestatem suam suppleant, rapiant aliquid et aufugiant. Nos pro patria, pro honore, et pro vestrum omnium salute utpote viri nobiles et liberi certamus; nostra igitur potior quam eorum est causa…’ “
(“I tako, držeći bogoslužje tog dana po pontifikalnom običaju, tijekom žrtvovanja održao je propovijed svojima; nakon što ih je potaknuo na sigurnu nadu u postizanje pobjede pod zaštitom Bogorodice, dodao je: ‘Plemeniti ljudi, neka vas nimalo ne plaši brojnost ili ime Turaka, jer oni su lopovi i razbojnici, dolaze u velikom broju i izjeda ih pohlepa, ne da se bore za čast, već da dopune svoj jad, otmu ponešto i pobjegnu. Mi se borimo kao plemeniti i slobodni ljudi za domovinu, za čast i za spasenje svih vas; naš je dakle cilj viši od njihovog…’“)
Nema katolicizma – a ni pravog pravoslavlja – bez štovanja Bogorodice
Nema katolicizma – a ni europsku povijest nije moguće zamisliti – bez Marijina kulta. A nema ni pravog pravoslavlja bez štovanja Bogorodice. U štovanju Majke Božje isticao se i naš blaženik, budući svetac, Alojzije Stepinac. Njegova ljubav prema Njoj razvijala se u djetinjstvu u obliku obiteljske molitve ispred slike Marije Pomoćnice. Jedna anegdota govori da je njegova majka Barbara svojem sinčiću stavljala krunicu oko vrata još dok je bio majušan, kako bi ga stavila pod Marijinu zaštitu. Kad ga je župnik ugledao u zipki s krunicom oko vrata, uskliknuo je: “Bara, pa kak’ ne bi Lojzek postal’ svetac kad već sad moli krunicu!”
Odrasli Stepinac II. svjetskog rata osobito je preporučivao ljude Gospi Trsatskoj. Svakodnevno je molio krunicu. U njegovim litanijama zazivamo ga kao uzorna častitelja Blažene Djevice Marije. Osim što se sâm Njoj preporučivao, posvetio joj je g. 1940. i cijeli hrvatski narod. U svojoj je duhovnoj oporuci istaknuo da Majka Božja zaslužuje naše poštovanje, čast i ljubav, i u tome je vidio svijetlu budućnost domovine. Napisao je: “Naši su očevi i djedovi upravo posijali Marijinim crkvama čitavu našu domovinu… U Nju su stavljali svoje nade u svim teškim časovima i osobnoga i narodnoga života. Nastavite tradiciju svojih otaca, na što vas uostalom bez prekida opominju i vrhovni poglavari Crkve, kao vrhovni učitelji vjere. Ako budete uvijek iskreno štovali i ljubili Bogorodicu, onda će se i na vama ispuniti ono što veli Mudrac: Tko časti mater svoju, sabire blago.“
Kršćanstvo nije religija rastjelovljenja, nego religija utjelovljenja
Častiti „mater svoju“, častiti nam Gospu kao Majku Boga, Crkve i svoga hrvatskoga naroda (i drugih naroda), kako ju je jednom apostrofirao kardinal Kuharić, poziv je koji vrijedi i za ovo, 21. stoljeće. Ateisti, materijalisti i ovosvjetski duhovi misle da je ono što doista vrijedi i nešto opipljivo znači samo novac, industrija, gospodarstvo, politika, vojska, informatika i svekolike strategije, taktike i… sebičnosti, spletke, prijevare i izdaje.
Kriza koju Zapad – baštinik i blijeda sjena negdašnje kršćanske vjere i njome prožete i određene kulture – u ovo doba proživljava svakako je i posljedica odricanja od kršćanstva. Ono, iako mu je svrha u prvom redu spasenje duša za vječni život, nije iscrpivo samo u tomu. Kršćanstvo je povijesna religija i ima svoju ulogu u povijesti. Kršćanstvo nije religija rastjelovljenja, nego religija utjelovljenja. Kršćanstvo je religija života i društvenosti, ljubavi prema obitelji, narodu i svim ljudima. Ono ne ostaje „u oblacima“, nego prožima i svaku svjetovnu zbilju – ali putem čovjekove nutrine, koja se u djelima ’razunutarnjuje’, koja se ’materijalizira’. Izbacivanje kršćanstva kao religije iz mnogih svjetovnih zbilja odnosno gašenje kršćanstva u zapadnoj civilizaciji već se sada skupo plaća, i još će se skuplje plaćati dok se takav trend bude nastavljao. Spenglerova teza o „propasti Zapada“ upravo je s tom idejom religijske entropije bitno povezana…
Prigoda za obnovu božanskog života u nama i među nama
Svaki blagdan, svako liturgijsko slavlje, svaki dah, proplamsaj i stijenj svetosti prigoda je za obnovu božanskog života u nama i među nama, onog produhovljenog života koji je jedina protuteža i jedini lijek od „civilizacije smrti“, kako je prevladavajuće stanje sekularističkog Zapada nazvao, kako ga je opisao i na koje je vapijući k nebu upozoravao sveti papa Ivana Pavao II. Veliki. Velika Gospa potiče nas kao dobrostiva majka na zaokret misli, duha, srca i života prema nauku, spasenju i blizini Njezina Sina, Isusa Krista.
Šiljo / Hrvatsko nebo
