Nikšić nikada nije progovorio o masovnim zločinima Armije BiH u Konjicu, silovanjima, logorima i ubojstvima djece

Ko o čemu, kurva o poštenju.

U svojoj zbirci eseja “Pozdrav fanaticima”, koja je neka vrsta njegova političkog testamenta, nedavno preminuli izraelski pisac Amos Oz piše i o fanatizmu, kao glavnom uzroku tragične dugovječnosti izraelsko-palestinskog sukoba, kojemu se niti nakon osamdesetak godina, koliko traje, ne nazire kraj.

Oz ne dijeli fanatike na “naše” i “njihove”, već tom problemu pristupa fenomenološki i zdravorazumski. Oz ne koristi banalnu stereotipiju, počevši od uvriježene percepcije fanatizma danas, koji se automatski povezuje s radikalnim islamom.

“Fanatizam je mnogo drevniji od islama”, piše Oz. “Stariji je i od kršćanstva i judaizma. Stariji je od svake nam poznate ideologije. On je nepromjenjiva srž ljudske prirode, ‘nevaljao gen’…” Oz definira fanatike kao ljude koji znaju “brojiti samo do jedan”, nazivajući ih “hodajućim uskličnicima”.

Nevjerojatno je koliko se lako mogu povlačiti analogije iz Ozova svijeta u ovaj naš, što pogotovo vrijedi prvih dana kolovoza, kad se u Kninu obilježava obljetnica vojno-redarstvene akcije “Oluja”, s tim da bismo pored svakog Ozova uskličnika u našem slučaju morali ubaciti i pokoji upitnik, pa čak i pokoju stripovsku munju i zvjezdicu, jer na ovim prostorima sve se kad-tad pretvori u grotesku.

Pođimo redom, od predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, najvećeg “hodajućeg uskličnika” na ovim prostorima. Prilikom ovogodišnje komemoracije stradalim pripadnicima srpske nacionalnosti u Staroj Rači, gdje se Vučić susreo s drugim “hodajućim uskličnikom” u Srba, Miloradom Dodikom, Vučić je samo ponovio ono što smo od njega čuli i ranije u sličnim povodima: kako on, je li, neće više nikad dopustiti da se Srbima dogodi neka nova “Oluja”.

Za Vučića povijest Srba u Hrvatskoj započinje u kolovozu 1995. godine. Sve ono što se događalo prethodnih pet-šest godina, za njega ne postoji, pa ni vlastiti udio u biblijskoj tragediji hrvatskih Srba, bez obzira na YouTube, internet ili na elementarni zdrav razum, kao da su svi drugi na ovim prostorima, svi osim Srba, poput one ribe iz “Potrage za Nemom” čija memorija ne seže više od deset minuta unatrag. Tako, po Vučiću, povijest Srbije započinje 1999. godine kad je NATO, “ničim izazvan”, bombardirao strateške i infrastrukturne objekte po Srbiji, kao da se prije toga nije dogodio masovni egzodus kosovskih Albanaca izazvan agresijom Miloševićeve soldateske.

Ipak, ovogodišnja jubilarna, dvadeset i peta obljetnica “Oluje” zasigurno će ostati upamćena po gesti Andreja Plenkovića, koji je u Knin doveo potpredsjednika vlade Borisa Miloševića iz Pupovčeve Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS). Zauzvrat, na komemoraciju žrtvama u mjestu Varivode, gdje je nakon “Oluje” ubijeno deset srpskih civila starije životne dobi, zajedno s Borisom Miloševićem ići će Plenkovićev ministar branitelja Tomo Medved.

Treba naglasiti da zločin u Varivodama nikad nije dobio sudski epilog. Plenković je ovim činom, kojemu mnogi komentatori, rekao bih s pravom, pripisuju povijesni značaj, ujedno zadao i smrtni udarac probuđenoj desnici. Vjerujem kako svima njima ovih dana zapinju kao kost u grlu pogrdni izrazi “briselski ćato” ili “Anemični” kojima su najčešće častili Andreja Plenkovića. Anemični se najednom pretvorio u Andreja Goropadnog.

Nakon iznenađujuće i nikad nadmoćnije pobjede na prošlim parlamentarnim izborima, Plenković je potpuno marginalizirao desno krilo stranke i konačno počistio nered koji je unutar stranke napravio notorni Tomislav Karamarko, vrativši Hrvatsku unatrag, sve do svibnja 1945. godine. Ovim potezom Plenković ih je sve zavezao u čvor: nismo, tako, imali prilike čuti niti jednu suvislu izjavu Miroslava Škore i drugih desničarskih perjanica povodom ovoga.

Međutim, da ne bi sve bilo idilično pobrinuo se hrvatski predsjednik Zoran Milanović koji je tokom proslave u Kninu odlikovao četiri gardijske brigade HVO-a i Specijalnu policiju HZ HB. Odličje u Kninu je u ime Specijalne policije primio Zlatan Mijo Jelić protiv kojega je bosanskohercegovačko Tužiteljstvo podiglo optužnicu za ratne zločine na području Mostara. Njegov potez prije svega treba tumačiti nezajažljivim Milanovićevim egom. To je bio njegov odgovor na briljantni potez sina “vojne lekarke”.

Međutim, ono što je još karakteristično za Zorana Milanovića je to da taj čovjek ima rijedak dar, da opravdanjem nekog svog čina gotovo uvijek od jednog problema napravi barem dva nova. Tako je, nakon dodjele odličja Zlatanu Miji Jeliću, na kritike koje su došle iz Bosne i Hercegovine, odgovorio na svoj način: “Ne gledam na to što Bakir Izetbegović odlazi na grob Rasimu Deliću koji je osuđen za ratni zločin kao problem. Nije svatko tko je dobio kaznu u Haagu ratni zločinac. Nisu Karadžić i Mladić isti kao Rasim Delić.”

U ovim Milanovićevim rečenicama sporno je sve, osim jedne rečenice: “Nisu Karadžić i Mladić isti kao Rasim Delić.” U svom eseju Amos Oz govori o “stupnjevanju zla”. To je, po Ozu, ključno etičko pitanje, znati razlikovati stupnjeve zla. “Onaj tko ne može ili ne želi razlučiti stupnjeve zla vrlo mu lako može početi i sam služiti”, piše Oz. Svaki revizionizam kao i priče o “herojima, a ne zločincima” zasnivaju se na ovom principu.

Još jedan važan pojam spominje Oz u svom eseju: “komparativni fanatizam”. Radi se o tome da u tuđem fanatizmu prepoznamo i osvijestimo vlastiti. Ovo ponajviše vrijedi za bosankohercegovačke “kritičare” Zorana Milanovića, prije svih za njih trojicu: Šefika Džaferovića, Bakira Izetbegovića i fake socijaldemokratu Nermina Nikšića. Za prvu dvojicu, Džaferovića i Izetbegovića, možemo bez ikakve grižnje savjesti koristiti “argumentaciju” Fahrudina Radončića, koji je u jednom intervjuu nazvao nedavno Džaferovića “političkom budalom”. S Nerminom Nikšićem stvari stoje drugačije. Ne bih ovom prilikom Nikšića nazvao “političkom budalom”, iako za nešto slično postoje brojni argumenti, već više likom “koji se pravi budala”, glumeći multietničnost i isprazno moralizirajući. Nikšić je rat proveo kao “politički komesar” konjičke brigade Armije BiH, u vrijeme kad su u Konjicu počinjeni brojni masovni zločini, uključujući silovanja, logore i hladnokrvna pogubljenja djece, o čemu Nikšić nikad nije progovorio niti riječ. Ko o čemu, kurva o poštenju.

To je u najkraćem profil lažnog konjičkog socijaldemokrate iza čijeg se lika i djela krije tek sirovi šovinizam. To je u cijeloj ovoj priči čak i manji problem. Pravi problem se sastoji u tome što je Nikšić uspio SDP napraviti i ustrojiti po vlastitoj mjeri, napučivši ga kojekakvim helezima i mašićima, uključujući i vlastitog amidžu, optuženog za najteže ratne zločine. Dijeljenje moralnih lekcija s te pozicije bilo kome, pa i Zlatanu Miji Jeliću, može kod normalnih ljudi izazvati samo gađenje. Kod svih, osim kod “multietničkih ukrasa” Nikšićeve šovinističke farse, u što se pretvorio SDP pod njegovim vodstvom, kod svih tih prlića, magazinovića, bursaća…

Ipak, u cijelom tom rašomonu oko dvadeset i pete obljetnice “Oluje”, jedan slučaj neodoljivo podsjeća na nepatvorene manifestacije fanatizma o kojima Oz piše, tako da možemo govoriti o uskličniku bez ikakva upitnika, o udjelu “nevaljalog gena”. Radi se o reakciji nove uzdanice karikaturalne hrvatske desnice Karoline Vidović Krišto iz Domovinskog pokreta na govor Anje Šimprage, zastupnice SDSS-a u hrvatskom Saboru. Šimpraga se u svom obraćanju u Saboru osvrnula na vrijeme “Oluje”, kad je kao osmogodišnja djevojčica izbjegla u Srbiju. Ono što bih ja u tom iskrenom i na trenutke patetičnom govoru izdvojio kao najznačajnije je to da se Anja Šimpraga prisjetila i hrvatske djece koja su četiri godine ranije preživjela sličnu kalvariju.

Karolina Vidović Krišto prigovorila je Anji Šimpragi zbog toga jer u svom obraćanju nije koristila hrvatski jezik, jer je upotrijebila izraze “tačan” i “august”. Hajdemo na trenutak zanemariti činjenicu da nikome normalnom ne bi trebalo zasmetati da je Šimpraga u Saboru govorila i ekavicom, pa malo oslušnuti to što je Vidović Krišto izrekla. Ona je samo dokazala da je većina njezinih stranačkih kolega nepismena i da o hrvatskom jeziku, u koji se svako malo kunu i koji smatraju nekom vrstom privatnog vlasništva, nemaju pojma.

Lik iz jedne priče Miroslava Krleže, iz zbirke “Hrvatski bog Mars”, doktor Silvije plemeniti Liepach-Kostanjevački, rođen je, tako, “trećega augusta”, a ne “pravovjernog” kolovoza. E sad, pitanje je tko bolje poznaje hrvatski jezik, Miroslav Krleža ili Karolina Vidović Krišto. Ona i većina njenih stranačkih korifeja ne znaju, izgleda, da su međunarodni nazivi mjeseci u godini u skladu s hrvatskim književnim standardom, a da je mjesec kolovoz po tome iznimka: u hrvatskom jezičnom standardu to je “august”, dok se u srpskom koristi izraz “avgust”. Dakle, ipak je Krleža u pravu.

Josip Mlakić/Vrisak.info/ https://www.vrisak.info/Hrvatsko nebo