Laslo Torma: Vuk dlaku mijenja, ali…ili znate li tko je bio Walter Funk?
Vrijeme:17 min, 1 sec
ANALIZA
Utipkajte u Googleu ‘Walter Funk’, i za divno čudo naći ćete mnoštvo linkova za Walter Funk, ali sve na stranim jezicima, ali nijedan na hrvatskom jeziku?! 
No to i nije neki problem, jer uglavnom danas svi znamo engleski, ali je zanimljivo da se nije potrudio nitko ‘osvijetliti’ lik i djelo Waltera Funka na našem jeziku, pa se pitam što je tome razlog?
Naprimjer Hitlerov mein Kampf je tiskan na hrvatskom, o nirnberškom procesu ima mnoštvo linkova na hrvatskom, a o Walteru Funki ništa na hrvatskom?! Ali čini mi se da slutim i zašto.
Naime Walter Funk njemački ekonomist, jedan od optuženika na nirnberškom, suđenju nakon 2. svjetslog rata, Hitlerov ministar za gospodarstvo, član naci partije i Hitlerov bliski suradnik, može se smatrati ideologom stvaranja europske unije ’30-ih godina prošloga stoljeća, jer je neugodno priznati današnjim gorljivim zagovornicima SED-a odnosno budućih Sjedinjenih Europskih Država da je to ideja koju je razradio nacistički ekonomista Walter Funk, sa idejom da ako naci Njemačka i izgubi rat a stvaranje 3. Reicha, stvaranjem SED-a ideju stvaranja 4. Reicha, realizira puten stvaranja Sjedinjenih Europskih Država u kojoj bi Njemačka vodila glavnu riječ.
Ako se prisjetimo povijesti nastajanja ideje EU i njenog postupnog rasta i razvoja do nastojanja da se stvore SED, onda se jasno pokazuju obrisi ideje koje je Walter Funk za vrijeme nacizma zamislio kao budućnost Europe, naime:
-1951. Belgija, Francuska, Zapadna Njemačka, Italija, Luksemburg, i Nizozemska u Parizu, u travnju 1951. potpisuju Ugovor o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik (EZUĆ).
-1955. iste zemlje u Messini(Italija) postižu dogovor o gospodarskoj integraciji.
-1958. ugovorima iz Rima počinje rad Europsk a ekonmska zajednica (EEZ) i Zajednica za atomsku energiju(Euroatom).
-1959.u lipnju Grčka podnosi zahtjev za pridruživanje EEZ-u., a u srpnju to isto čini i Turska.
-1973. EEZ-u se pridružuju Danska, Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo, a istovremeno se u politiku EEZ-a uvodi socijaln apolitika i politika zaštite okoliša.
-1979. se održavaju prvi izbori za Europski parlament. To je institucija koja predstavlja građane država članica zajednice, a broj članova parlamenta je razmjeran udjelu stanovnika pojedine države u ukupnom broju stanovnika zajednice.
-1981. EEZ-u se priljučje Grčka, a pet godin akasnije i Španjolska i Portugal, i time je ojačana prisutnost zajednice na jugu Europe i potaknuta važnost proširenja programa regionalne pomoći.
-1991., nakon pregovaranja među članicama EEZ-a, o novom ugovoru o Europskoj uniji, isti s prihvatio u Maastrichtu 1991. i stupa na snagu 1.studenog 1993., čime je stvorena Europska unija (EU).
-1995. EU se proširuje sa još tri države, Švedskom, Austrijom i Finskom, te se počinje raditi na velikom pothvatu uvođenja jedinstvene valute
-1999. uveden je euro za financijske (negotovinske) transakcije, a tri godine poslije našle su su u optjecaju kovanice i novčanice Eura <https://hr.wikipedia.org/
-2004. članicama EU postaju Češka <https://hr.wikipedia.org/
-2007. članicama Eu postaju Bugarska i Ruunjska.
-2009. ratificiram je Lisabonski Ugovori o Europskoj Uniji, i o funkcioniranju Europse Unije.
-2013. EU-u se pridružuje Hrvatska.
-2020., 31. siječnja u 23.00 sati po lokalnom vremenu Ujedinjeno Kraljevstvo napušta EU, nakonrefrendumskog izjašnjavanje svojih građana 2016. o napuštanju EU..
Prema Ugovoru o Europskoj uniji bilo koja europska država može podnijeti zahtjev za pristup Europskoj uniji ukoliko poštuje demokratska načela i posvećena je njihovom promicanju, odnosno ako udovoljava sljedećim kriterijima članstva: političkim, odnosno da ima stabilne institucije koje garantiraju demokraciju, vladavinu prava i ljudska prava, gospodarskim, odnosno da ima funkcionalno tržišno gospodarstvo i da je sposobna uspješno se suočiti s konkurentski pritiskom i tržišnim silama Europske unije, te pravnim, tj. da prihvaća utvrđeno pravo i praksu Europske unije, a naročito osnovne ciljeve političke, gospodarske i monetarne unije.
Proces pridruživanja Europskoj uniji uključuje tri faze, a sve od njih moraju proći kroz odobrenje svih postojećih država članica. Te su faze: nuđenje mogućnosti članstva državi, država je službeni kandidat za članstvo te kandidat formalno pregovara o članstvu. Nakon dovršetka pregovora i potrebnih reformi, pod uvjetom da su je sve države članice prihvatile, država se može pridružiti Europskoj uniji (Europska unija, 2018.).
Proračun Europske unije predstavlja financijski okvir njezinog djelovanja i u njemu se iskazuju sve vrste prihoda i rashoda. Proračun Europske unije počiva na sljedećim principima: jedinstvo, preciznost, univerzalnost, godišnje razdoblje, ravnoteža, specifikacija, jedinstvena valuta, transparentnost, zdravo financijsko upravljanje (European Union – Public Finance, 2014.). Jedinstvo kao princip podrazumijeva da su svi prihodi i rashodi prikazani u jedinstvenom dokumentu.
Princip preciznosti implicira na to da Europska unija neće trošiti više no što je potrebno.
Princip univerzalnosti upotpunjuje princip jedinstva osigurava odobrenja proračuna za određene stavke izdataka koje ne ovise o iznosu određene stavke prihoda.
Godišnje razdoblje se definira kao proračunska godina, odnosno njeno trajanje (1. siječnja – 31. prosinca). Princip ravnoteže nalaže da rashodi trebaju biti jednaki prihodima. Štoviše, ne smiju se pozajmljivati sredstva za pokriće proračunskog deficita, a proračunski se suficit prenosi u iduće razdoblje.
Princip specifikacije upućuje na to da svako prisvajanje mora imati određenu svrhu i mora biti dodijeljeno određenom cilju kako bi se spriječila bilo kakva nedoumica oko aproprijacije te osigurala potpuna jednoznačnost utvrđenog proračuna te da se donošenje i izvršavanje proračuna provodi u skladu s odlukama Europskog parlamenta i Vijeća.
Princip jedinstvene valute odnosi se na usvajanje eura kao jedinstvene valute od 1. siječnja 1999. Prema tome, euro je jedini instrument koji se koristi za podmirenje dugova i potraživanja Europske unije, uklanjajući na taj način rizik razmjene s nacionalnim valutama koje su i dalje u optjecaju. Princip transparentnosti odnosi se na cijeli proračunski ciklus, ali je posebno vidljiv u zahtjevima u vezi s objavljivanjem. Proračun mora biti uspostavljen i proveden te računi prikazani u skladu s principom transparentnosti, što znači da se u roku od tri mjeseca od datuma prihvaćanja mora objaviti u Službenom listu Europske unije.
Princip zdravog financijskog upravljanja uključuje: princip ekonomičnosti, koji nalaže da sredstva koja institucija koristi za vlastite aktivnosti budu pravovremeno dostupna, u odgovarajućoj količini i kvaliteti i po najboljoj cijeni, princip efikasnosti, koji se odnosi na najbolji odnos između iskorištenih sredstava i postignutih rezultata, princip efektivnosti, koji uključuje postizanje definiranih ciljeva i željenih rezultata. U praksi, dobro financijsko upravljanje temelji se na postavljanju vjerodostojnih ciljeva koji se mogu pratiti mjerljivim pokazateljima, pri čemu alokacija resursa na aktivnosti omogućuje integriranje troškova aktivnosti i njihovih ciljeva.
Također, treba naglasiti da se proračun Europske unije u prethodnom desetljeću financirao vlastitim sredstvima zajednice, u kontekstu čega je važno razlikovati četiri vrste vlastitih prihoda kojima se financira proračun: poljoprivredne pristojbe, koje čine oko 2% proračunskih prihoda, carine, koje čine oko 13% proračunskih prihoda, udio u PDV-u, koji čini 35% proračunskih prihoda, uplate zemalja članica, koje čine 50% proračunskih prihoda.
Rashodima se s druge strane pokrivaju troškovi institucija Europske unije i troškovi njezinih politika. 45% rashoda otpada na poljoprivrednu politiku, a slijede je strukturni i kohezijski fondovi s oko 35% ukupnih rashoda. Cilj tih fondova jest poticati gospodarski razvoj nerazvijenih regija i zadovoljenje određenih socijalnih potreba. Za ostale se poslove izdvaja oko 20%, a u njih spadaju: unutarnja politika (istraživanje i razvoj, malo i srednje poduzetništvo, obrazovanje, kultura, okoliš, vanjski odnosi, odnosno pomoć državama koje nisu članice Europske unije), administrativni troškovi, razne pričuve te pretpristupna pomoć državama kandidatkinjama.
Danas se proračun Europske unije financira uglavnom iz vlastitih sredstava, čak 98%. Ostatak proračuna dopunjava se drugim izvorima prihoda. Ukupni iznos vlastitih sredstava koji pokrivaju godišnja sredstva za plaćanje ne smije prijeći 1,20% bruto nacionalnog dohotka (BND) Europske unije, a on se odnosi na ukupnu vrijednost svih proizvoda i usluga koje se u toku godine proizvedu u jednoj državi. Vlastiti izvori Europske unije su vlastiti tradicionalni resursi, porez na dodanu vrijednost (PDV) i bruto nacionalni dohodak (European Union – Public Finance, 2014.).
Prihodi koji proizlaze iz tradicionalnih vlastitih sredstava su: pristojbe, premije, dodatni ili kompenzacijski iznosi, obveze Zajedničke carinske tarife i druge obveze utvrđene ili koje će utvrditi institucije Zajednice u odnosu na trgovinu s državama nečlanicama, doprinosi i druge obveze predviđene u okviru zajedničke organizacije tržišta šećera.
Plaćanja temeljena na PDV-u proizlaze iz primjene stope PDV-a na osnovicu država članica postavljenih prema usklađenim pravilima. S ciljem smanjenja distorzija zbog divergentnih stopa PDV-a i strukture i državama članicama, osnovica za PDV usuglašena je u svrhu izračuna vlastitih sredstava. Osnovicu PDV-a izračunava svaka država članica koristeći metodu prihoda. Sastoji se od podjele ukupnog godišnjeg neto prihoda od PDV-a koji je prikupila dotična država članica ponderiranog prosječnom stopom PDV-a, tj. procjenom prosječne stope koja se primjenjuje na različite kategorije oporezivih dobara i usluga, kako bi se dobila srednja vrijednost osnovice PDV-a.
Jedinstvo kao princip podrazumijeva da su svi prihodi i rashodi prikazani u jedinstvenom dokumentu. Princip preciznosti upućuje na to da Europska unija neće trošiti više no što je potrebno. Drugim riječima, ne mogu se izvršiti odobriti izdaci koji su viši od odbrenih sredstava, a dotacije sredstava mogu se unijeti u proračun samo ukoliko se radi o stavci izdataka koja se smatra potrebnom.
Princip univerzalnosti upotpunjuje princip jedinstva osiguravanjem odobrenja proračuna za određene stavke izdataka koje ne ovise iznosu određene stavke prihoda.
Sljedećim navedenim principom godišnjim razdobljem, definira se proračunska godina, odnosno njeno trajanje (1. siječnja – 31. prosinca). Veći dio rashoda otpada na višegodišnje projekte, stoga se stavke proračuna iskazuju na dva načina, a to su rashodi prema obračunskom načelu i rashodi prema gotovinskom načelu. Prvi način odnosi se na troškove koji su posljedica aktivnosti obračunatih i fakturiranih tijekom financijske godine. Drugi način uključuje iznose plaćanja za aktivnosti obavljene iste godine, ali i plaćanja na temelju obveza iz prethodnih razdoblja. Princip ravnoteže nalaže da rashodi trebaju biti jednaki prihodima. Štoviše, ne smiju se pozajmljivati sredstva za pokriće proračunskog deficita, a proračunski se suficit prenosi u iduće razdoblje.
Godišnji proračun Europske unije mora biti uravnotežen i odnosi se na prihode i rashode. 
Rashode čine: preuzete obveze, plaćanja, nepodmirene obveze. Preuzete se obveze odnose na ukupni trošak pravnih obveza koje se mogu potpisati u određenoj financijskoj godini, a to mogu biti: ugovori, sporazumi i odluke o dodjeli bespovratnih sredstava. Plaćanja su rashodi koji dospijevaju u tekućoj godini, a posljedica su pravnih obveza koje su preuzete u tekućoj godini, odnosno prethodnih godina. Nepodmirene obveze (RAL, fr. reste à liquider) uključuju iznos koji je odobren, ali još nije plaćen korisnicima. S druge strane, prihodi se odnose na: tradicionalna vlastita sredstva (carinske pristojbe i pristojbe na šećer), vlastita sredstva zasnovana na PDV-u, vlastita sredstva zasnovana na BND-u, drugi izvori prihoda, npr. plaće osoblja Europske unije, doprinosi zemalja koje još nisu članice itd., o čemu će kasnije biti više riječi (Proračun EU-a, 2018.).
Rashodima se s druge strane pokrivaju troškovi institucija Europske unije i troškovi njezinih politika. 45% rashoda otpada na poljoprivrednu politiku, a slijede je strukturni i kohezijski fondovi s oko 35% ukupnih rashoda. Cilj tih fondova jest poticati gospodarski razvoj nerazvijenih regija i zadovoljenje određenih socijalnih potreba. Za ostale se poslove izdvaja oko 20%, a u njih spadaju: unutarnja politika (istraživanje i razvoj, malo i srednje poduzetništvo, obrazovanje, kultura, okoliš, vanjski odnosi, odnosno pomoć državama koje nisu članice Europske unije), administrativni troškovi, razne pričuve te pretpristupna pomoć državama kandidatkinjama.
Plaćanja temeljena na PDV-u proizlaze iz primjene stope PDV-a na osnovicu država članica postavljenih prema usklađenim pravilima. S ciljem smanjenja distorzija zbog divergentnih stopa PDV-a i strukture i državama članicama, osnovica za PDV usuglašena je u svrhu izračuna vlastitih sredstava. Osnovicu PDV-a izračunava svaka država članica koristeći metodu prihoda. Sastoji se od podjele ukupnog godišnjeg neto prihoda od PDV-a koji je prikupila dotična država članica ponderiranog prosječnom stopom PDV-a, tj. procjenom prosječne stope koja se primjenjuje na različite kategorije oporezivih dobara i usluga, kako bi se dobila srednja vrijednost osnovice PDV-a.
Vlastiti izvor proračunskih sredstava temeljen na bruto nacionalnom proizvodu temelji se na prihodima koji su potrebni za pokrivanje izdataka koji premašuju iznos koji se ostvarue tradicionalnim vlastitim sredstvima i plaćanjima temeljenima na PDV-u. To znači da je proračun Europske unije uvijek uravnotežen ex ante. Jedinstven postotak (1,23% od 2010. godine) naplaćuje se na bruto nacionalni proizvod svake države, a on se koristi za uravnoteženje prihoda i rashoda, tj. za financiranje dijela proračuna koji nije pokriven drugim izvorima prihoda. Iako je primarno dizajniran kao sustav uravnoteženja, postao je najveći izvor prihoda.
Ovaj malo opširniji prikaz „CV-a“ Europske Unije možda se čini nekome suvišnim, no bez 
toga je nemoguće ukazati na to što je Walter Funk, Hitlerov bliski suradnik, zamislio dvadeset godina prije nego što je Robert Schuman, 1950., izložio svoj plan koji je postao „klica“ iz koje se rodila ideja Europske Unije., postupno se razvijajući od EZUČ-a do današnje ideje da se sve većom integracijom i smanjivanjem kompetencija država članica da suvereno uređuju svoju unutarnju i vanjsku politiku, dođe do Sjedinjenih Država Europe, što je Walter Funk već ’30-ih godina prošlog stoljeća predlagao Hitleru u slučaju da Njemačka izgubi rat, ali da zadrži svoj dominantni položaj u Europi.
Može li se pripisati čistom slučajnošću da je Konrad Adenauer, prvi kancelar Savezne Republike Njemačke, bio jedan od najgorljivijih pobornika europskog ujedinjenja, i da je Helmut Kohl radi istih ideja proglašen počasnim građaninom Europe? A to što je i Winston Churchill podržavao ideju neke vste ujedinjenih europskih država, se ne može pripisivati nićemu drugom, nego nepovjerenje u to da Njemačka neće ponovno pokušavati dominirati Europom, kojije je strah bio opravdan, što pokazuje i Brexit, napuštanje Europske Unije, u kojoj je Britanija bila prinuđena žrtvovati svoju suverenost radi nekih ciljeva koje se uporno nameću od političara iz Njemačke i Francuske.
A može li se pretpostaviti da „oci“ stvaranja Europske Unije nisu znali za Waltera Funka i njegove ideje o stvaranju SED-a nakon propasti Hitlerovog trećeg Reicha? To je veoma malo vjerojatno, jer je Walter Funk bio jedan od optuženika na nirnberškom sudu , zajedno sa ostalim nacističkim glavešinama. A da od Adenaurea do danas Njemačka politika snažno podupire europske integracje i proširivanje članica EU, je normalno budući da je to apsolutno na liniji ideje Waltera Funka o SED-u.
Pita li se netko zašto ideja Waktera Funka o SED nije počela da se ostvaruje ’30-ih godina 
prošlog stoljeća, odgovor je jednostavan. Hitlerova nacistička ideologija je zapravo imala suludu zamisao da će silom pokoriti sve europske države, i tako stvoriti tisućljetni Treći Reich, koji će vladati nad cijelom Europom, pa Funkova ideja o mirnoj ekonomskoj i inoj integraciji nije bila prihvatljiva za Hitlera. No ideja o tome da se stvore SED nije zaboravljena, i nije čudno da je Njemačka glavni promotor sve većeg stupnja integracije europskih država u političkom, gospodarskom, pravnom i svakom drugom smislu, sve do stvaranja europske nadržave, sa europskom Vladom, europskom vojskom, europskim pravosuđem, europskom gospodarskom, unutarnjom i vanjskom politikom, u kojoj bi glavnu ulogu igrala ujedinjena Njemačak, i gdje bi se njena volja nametala bez oružja, samo uz moć novca i novčano ekonomskog „ucjenjivanja“ država članica. Trebalo bi to biti ostvarenje novog Četvrtog Reicha, pomoću suptilnog finansisko-gopodarskog imperijalizma.
Da ovakvo razmišljanje nije bez osnova, lako je pokazati kroz nekoliko primjera/činjenica tijekom stvraanja i razvoja širenja broja članica EU i na suptilne načine sve većeg smanjivanja suverenosti država članica.
Činjenica je da se unataoč tome što se u Ugovoru o članstvu u EU pozivaju države članice na poštivanje demokratski načela, i unatoč što se danas na život građana držaa članica, najvećim dijelom regulira Direktivama iz EU, referendumska izjašnjavanja o pitanjima bitnim za građane države članice EU se ni u jednom dokumnetu EU izričito ne podržava, dapače čak se prešutno smatra nepoželjnim.
Činjenica je da se unatoč deklariranom principu transparentnosti, ne potiču se države članice da svojim građanima daju sve relevantne informacije o funkcioniranju i podacima o funkcioniranju EU, dapače smtara se da građane o tome ne treba previše informirati, osim stalne ciljane demagogizirane političko-medijske javnosti da im bez EU nema života. Najbolji dokaz tome je demagoška floskula da se državam članicama ‘omogućava’ pristup EU tržištu od 400 miliona građana, dok im se na razne suptilne načine onemogućava pristup tržištima svijeta sa više milijardi građana.
Imamo i vlastite primjere kada je Hrvatskoj zabranjen izvoz mandarina u Rusiju, za vrijeme sankcije Rusiji, dok je u isto vrijeme Njemačka sklapala velike poslove sa Rusijom, ili kada nam je bilo zabranjeno uključiti se u projekt plinovoda Južni tok za jeftini ruski plin, a naređena izgradnja LNG terminala za skuplji plin sa Zapada.
Činjenica je da se prije ulaska Hrvatske u članstvo, pa ni do danas, građanima nije rečeno da se potpisivanjem pristupnog Ugovora, automatski Hrvatska obvezuje za na prihvaćanje Lisabonskog ugovora, prema kome se od 23 područja kojima se regulira život građana država članica EU, samo za 7 područja države članice imaju neku vrstu ograničenog suvereniteta za regulaciju svoje unutarnje politike, ali samo uz odobrenje i koordiniranje organa Unije.
Činjenica je da EU u svojim dokumentima, pogotovu u svom proračunu poziva na pomoć manje razvijenim članicama EU, u pogledu pomoći razvoju poljoprivrede(45%), socijalnih potreba (35%), i ostale potrebe (20%), dok se proizvodno gospodarstvo uopće ne pominje. To i nije tako teško shvatiti, ako je jasno da ‘ocima’ europske unije u interesu razvoj onog vrsta gospodarstva, koji bi pretstavljao konkurenciju njihovoj industriji. Dapače, iz EU neprekidno stižu sugestije da se sve što iole proizvodi nešto konkurentno njihovoj industriji, gasi pod izlikom ‘nerentabilnosti’, kao što su brodogradnja, drvna industrija, tekstilna industrija, elektrostrojogradnja, kemijska industrija i na suptilniji način poljoprivredna proizvodnja pomoću snažnih uvoznh lobija(„mafije“).
Činjenica je da je mogućnost korištenja EU fondova, što je javnosti gotovo nepoznato, koristi za ciljano upravljanje gospodarstvom većine država članica, budući da se koriste samo za financiranje onoga što neće ugrožavati uvoz iz EU zemalja u Hrvatsku, ili bi ugrožavalo neku EU industriju. Jer koliko je poznato niti jedan projekt bilo koje iole ozbiljne proizvodnje biločega, nije do sada financiran sredstvima iz EU fondova. Dapače primjer uništenog Imunološkog zavoda, našeg najperspektivnijeg subjekta sa svojim konkurentnim proizvodima na zapadnim tržištima, koji nije mogao dobiti ništa od sredstava EU fondova, jer to nije odgovaralo uvoznom lobiju u službi zapadne farmaceutske „mafije“, je najbolja potvrda toga da bi Walter Funk, da je živ, bio veoma zadovoljan razvojem svoje ideje o SED, koja je pod krinkom „prodaje“ demokratije manje ravijenim državama Europe, uspjela ono što Hitleru nije uspjelo u pokušaju oružanog porobljavanja istih.
Činjenica je da se najveći dio novca iz EU fondova, za velike infrastrukturne projekte upravo vraća onim zemljama, koje najviše ulažu u te fondove, u prvom redu Njemačkoj, kroz nabavku opreme i realizaciju investicija, jasno pokazuje genijalnost Waltera Funka, kako Zradait/pokoriti države članice bez ispaljenog metka, koristeći samo EU reglativu u korištenju EU sredstava. Da je Hitler poslušao Funka, ne bi bio upamćen kao najveći zločinac, već kao veliki političar !
Svakom EU obožavatelju, dovoljno je postaviti samo jedno pitanje, nad kojim bi se trebao zamisliti prije odgovora, a to je-Zašto EU nije mogla ostati zajednica suverenih država, sa reguliranim međusobnim gospodarskio-političkim odnosima, već se insistirana na čvrstoj integraciji u Sjedinjene Države Europe, sa vlastitom Vladom, Vojskom, gospodarstvom, novcem, sudstvom, i razvojnom politikom? Odgovor je jednostavan. Takva europska zajednica ne bi bila ono što su Hitler i Walter Funk, svaki na svoj način, zamislili kao Četvrti Reich, na slavu,ponos i korist Njemačke i ostalih slijedbenike ideje Waltera Funka!
I upravo radi tih razloga, o Walteru Funku se u hrvatskoj politici, hrvatskim medijima, hrvatskim društvenim znanostima i u Hrvatskoj općenito ne govori, i još manje zna. A ZNA SE i zašto je tome tako! Jer onima koji su naviknuti da za njih misli netko drugi, teško je početi misliti vlastitom glavom. A tu je i strah da se ne desi ono što se desilo Matiji Gubecu i Radiću, koji su se usudili misliti svojom glavom., jer danas možda ne bi ostali bez glave, ali bi zasigurno ostali bez fotelja i moći!
Pa zato duh i ideje Waltera Funka slobodno kruže Europom, vodeći je, kako neki poznati komentator reče, prema sve većoj korporativnoj-novčarskoj-
Laslo Torma/Hrvatsko nebo