S. Kutleša: Plodovi parlamentarnih izbora već se jasno pokazuju

Da bi se dočekao plod bilo koje ljudske djelatnosti najčešće treba puno vremena. Tako je i u politici. Rijetko je da se plodovi neke političke odluke vide odmah sutra. Kako je Hrvatska u mnogim stvarima iznimka tako je i u ovome. Plodovi nedavnih parlamentarnih (saborskih) izbora već su se jasno pokazali svega nekoliko dana nakon izbora i formiranja „nove“ stare Vlade. Nova, djelomično po ljudima, a stara po programu i namjerama.

Glavni i očekivani rezultat nove Vlade je prevara birača. Prvo, izbori su bili nezakoniti i protuustavni (kao i mnogi, gotovo svi prošli izbori). Dvije izborne jedinice su nelegalne na što je upozorio i Ustavni sud RH. To u Vladi očito nikoga ne zanima. Dakle, oni koji bi trebali biti prvi i najrevniji branitelji Ustava i zakona najviše ih krše i to sustavno. Tako snose kaznenu odgovornost za uvođenje i „legalizaciju“ pravnog nereda u državu u društvo. Drugo, izbori su bili (opet kao i svi do sada) diskriminirajući jer praktično legaliziraju birače drugoga reda, a to su hrvatskim vlastima još uvijek omraženo iseljeništvo koje praktički ne može ostvariti svoje biračko pravo. To je konstanta odnosa hrvatskih vlasti prema iseljeništvu u tzv. samostalnoj Hrvatskoj. A. Bauk je izričito, možda i nehotice, javno rekao (ono što većina odavno zna) da, omogućavanjem dijaspori jednakih izbornih prava i mogućnosti, dosadašnji obnašatelji vlasti i lijeva oporba nikada ne bi dobili izbore. To je sigurno istina. Izborni zakon je, dakle, „zabetonirao“ vlast dviju (neo)komunističkih partija (lijeve i „desnog centra“). Treće, navodno su i sami HDZ-ovci bili iznenađeni dobrim rezultatima izbora. To može biti samo privid za obmanjivanje javnosti. Jedno od vjerojatnih objašnjenje jest da se radilo o izbornoj krađi da bi se izbjeglo nužno koaliranje s neistomišljenicima (Domovinski pokret, Most). Trebalo je osigurati kontinuitet i dosadašnju „stabilnost“ vlasti i ići u koaliciju s istomišljenicima. To se i dogodilo. Istomišljenici su se tako našli na istom, već davno utvrđenom i poznatom zadatku.

Tko su istomišljenici? Plenković, njegov HDZ (a to su očito svi iz te partije), Pupovac, oficiri JNA iz romskih krugova i predstavnici ostalih manjina (ali ne i svi pripadnici manjina). Tu su još i svi protivnici Hrvatske kao samostalne države, neprijatelji branitelja, protivnici hrvatske zastave s grbom s prvim bijelim poljem, pozdrava ZDS, spomen ploča braniteljima HOS-a i sl. Podsjetimo zaboravni hrvatski narod da pozdrav ZDS i postrojbe HOS-a nisu nikada bile upitne do unatrag nekoliko godina niti se o tome govorilo kao o problemu. Odjedanput problem kao iz vedra neba. Nije iz vedra neba nego nova faza u specijalnom ratu stranih centara moći uz svesrdnu podporu domaćih izdajnika prije svega tzv. hrvatskih vlasti.

Proslava bez HOS-a

Na ovogodišnjoj proslavi 25-te obljetnice Oluje u Kninu postrojbama HOS-a (koje su legalne postrojbe priznate hrvatskim zakonima) nije bilo dopušteno protokolarno sudjelovati u proslavi. Oluju je Plenković ukrao svima onima koji su zaslužni za stvaranje države („spasio“ je od desničara) i sve zasluge za Oluju pridao svojim istomišljenicima i drugim protuhrvatski usmjerenim elementima koji su za vrijeme Oluje i čitavog rata bili u anemičnoj fazi. To je još jedan plod prošlih izbora. Da su izbori završili drugačije veliko je pitanje bi li ovogodišnja proslava izgledala onako kao je izgledala. A izgledala je, rekli bismo, pristojno. Program dobar, organizacija također, govori neočekivano dobri, posebno propovijed splitskog nadbiskupa Barišića. Tko je imao uši mogao je čuti. Po svemu sudeći oni koji su to trebali čuti nemaju uši. Sliku proslave dala nam je državna HTV. A prešutjeli su ono što su na sreću iznijeli alternativni elektronički mediji koji su također nisu omiljeni ovoj Vlasti jer iznose upravo ono što režimski mediji sustavno sakrivaju ili krivotvore. Ti su mediji pokazali da je i dalje na djelu diskriminacija.

Najvažnija stvar na čitavoj proslavi bila je poruka o normalizaciji odnosa sa srbskom manjinom u Hrvatskoj jer se, eto, konačno i njihov predstavnik, podpredsjednik Vlade RH Boris Milošević, udostojao doći na proslavu mrskog mu događaja od kojega se okreće želudac. Okreće li se trgovačkom podpredsjedniku Vlade želudac zbog funkcije i privilegija koje s tom funkcijom dolaze? Zar nije dužnost da svi članovi Vlade budu nazočni na državnim proslavama? Do sada Plenković nije imao hrabrosti dati do znanja Pupovcu koji ga ucjenjuje da se tako ne može raditi. Nije imao hrabrosti, kao što je neće imati ni ubuduće, jer ne zapovijeda on Pupovcu (sada Miloševiću) nego oni njemu uz pomoć Bruxellesa i Beograda.

Osim toga Srbi Pupovac i Milošević nisu pravi predstavnici Srba u Hrvatskoj. Većina Srba danas u Hrvatskoj su lojalni i čestiti građani RH od kojih se većina borila za svoju domovinu Hrvatsku. Kada Pupovac i Milošević govore o diskriminaciji hrvatskih Srba onda su posve u pravu. Hrvatski su Srbi u Hrvatskoj diskriminirani isto kao i Hrvati, ali ne i oni tzv. Pupovčevi Srbi, koji su u biti velikosrbi koji sjede u Saboru. Nisu ni izabrani od većine Srba nego su odabrani i nametnuti. Takvi Srbi (zapravo velikosrbi) su zlo ne samo za Hrvate nego i za Srbe u Hrvatskoj. Oni služe Beogradu zajedno s hrvatskom vlasti. Oni drugi ne-Pupovčevi Srbi Plenkovića ne zanimaju, kao ni Pupovca.

Najnovija ucjena Vladi bila je da Milošević dolazi u Knin pod uvjetom da netko iz Vlade RH ode u Grubore. Dogovor je postignut na opće zadovoljstvo svih izdajica. Zar nije usporedba Oluje s Gruborima veleizdaja većine naroda i državnih interesa? Na hrvatskoj strani ima tisuće Grubora ali se nitko od tzv. hrvatskih vlasti nije sjetio da obilježi ta mjesta stradanja. Kada je npr. Plenković (ili netko iz vrha Vlasti) došao u Jazovku ili mnoštvo drugih mjesta gdje su u Domovinskom ratu stradali hrvatski građani Hrvati? Za takvo nešto oni nemaju želudac.

Pitanje nestalih

Ne bi li tzv. srbski predstavnici u Vladi i Saboru RH mogli i htjeli iskoristiti prigodu, koja se ne stječe lako, da se sami potrude oko pomirbe između Hrvata i Srba ne slušajući instrukcije i naloge iz Beograda ni iz Bruxellesa? Da bi to učinili oni moraju bili u stanju prvi doći na sva hrvatska poznata stratišta gdje su njihovi sunarodnjaci iz druge države kao agresori i iz Hrvatske kao odmetnici počinili zvjerstva nad civilnim pučanstvom i na tim mjestima odati dužnu počast nevinim žrtvama, ispričati se obiteljima žrtava i cjelokupnom hrvatskom narodu u zemlji i iseljeništvu i svim državljanima RH u ime svoje odmetnute i pobunjeničke braće koja to nisu u stanju. Da jesu već bi nam davno pokazali mjesta gdje leže nestali.

Hoće li se predstavnici tzv. Srba u strukturama vlasti hrvatske države pobrinuti za dobivanje informacija o nestalima od Beograda, hoće li se potruditi da se RH vrati oteto kulturno blago i sl? Mnogi Srbi više ne žive u Hrvatskoj, premda su u njoj rođeni, nego u svojoj pravoj domovini Srbiji koju jedino priznaju za otadžbinu; Hrvatsku su smatrali neprijateljskom državom i narod neprijateljskim narodom. Zato su sudjelovali u ratu protiv Hrvatske. A ni oni koji žive u Hrvatskoj, „ugroženi“ kakvi već jesu, Pupovčevi Srbi nisu do sada učinili baš ništa u korist RH.

Kada Srbi u vlasti RH i drugi odaju počast hrvatskim žrtvama onda će i Hrvati sa zadovoljstvom odati također dužnu počast nevinim srbskim žrtvama za koje su krivci pojedinci iz hrvatskih redova. I u Grubore treba otići, ali tek kada dođu na red. Nisu Grubori i Oluja na istoj razini. Gotovo uvijek nam se docira, i to sasvim pogrešno, da su sve žrtve iste. Sve žrtve zaslužuju jednako poštovanje, ali kontekst koji je doveo do žrtava nije isti. Nije, naime, isto zločin iz nehata, neplaniran i proizišao iz nesretnih osobnih okolnosti i zločini godinama i desetljećima planirani od strane agresorske države, politike i vojske. A takvi su bili svi zločini sa velikosrbske i jugoslavenske strane. Hrvatski zločini nisu planirani zločini nego ekscesi pojedinaca koje svakako treba osuditi i počinitelje privesti pravdi. Ali to isto vrijedi i za zločine s druge strane. Koliko takvih zločina nije procesuirano, a počinitelji mirno šetaju Hrvatskom i imaju bolju i sigurniju zaštitu u hrvatskoj državi nego njezini građani Hrvati. Čak su privilegirani.

Krivci za Oluju

Hoće li saborska zastupnica tzv. srbske manjine Anja Šimpraga, rođena Rašković imati poštenja i snage javno priznati pred hrvatskom javnošću da su za Oluju glavni krivci beogradski i kninski velikosrbi. Ona je pripadala koloni izbjeglica, a ne prognanih jer su za tu kolonu glavni krivci njezini sunarodnjaci i njihovi tadašnji kninski i beogradski šefovi. Krivnju za Oluju snosi isključivo Beograd. Hoće li ona kao saborska zastupnica u Saboru RH išta učiniti da svoje sunarodnjake uvjeri da trebaju priznati krivicu i da prestanu voditi psihološki rat protiv države u čijem parlamentu ona sjedi i prima pristojnu plaću. Neka nas gospođa Anja uvjeri da su neistinite informacije koje kolaju po društvenim mrežama gdje se vidi da se ona, ne više kao djevojčica, nego kao odrasla djevojka bavila vježbama pucanje iz puške. Za koju svrhu?

Podsjetimo da je zastupnica Šimpraga podpredsjednica zločinačke Stanimirovićeve i Pupovčeve stranke. Usput rečeno, o toj se stranci ne raspravlja kao problematičnoj iako su njezini utemeljitelji i nastavljači bili uključeni u agresiju protiv Hrvatske. Ali je već nekoliko godina problem s pozdravom „Za Dom spremni“, spomen pločama hrvatskim braniteljima, održavanje koncerata pjevača Thompsona i dr. Čak i Srbi, državljani drugih država, dolaskom u Hrvatsku osjećaju da imaju pravo Hrvatima dijeliti lekcije o tome što smiju, a što ne smiju raditi i npr. javno tražiti zabranu izvođenja hrvatskih pjesama u Hrvatskoj. Tako je nedavno neki bosanski Srbin ljetujući na hrvatskom moru javno protestirao što se u jednom hotelu 5. kolovoza čula pjesma Čavoglave. Pitanje je kad će nam takvi prigovarati što stavljamo hrvatske zastave na taj da.

Eto pravoga posla za saborsku zastupnicu. Ima li ona, koja nas izvještava o svojim sjećanjima iz Oluje, dovoljno hrabrosti da prva upozori svoje sunarodnjake da se urazume? Uvjeren sam da nema. A to bi bio minimalni znak poštovanja prema funkciji koju obnaša. I narodu (hrvatskom) s kojim živi. Kada je netko od Hrvata čak i komentirao, a kamoli postavljao pitanje srbijanskim vlastima, o pjevanju srbske pjesme „Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala…“ i drugih četničkih pjesama? Ako zastupnica Šimpraga nema dovoljno hrabrosti i ljudske odgovornosti za takvo nešto, neka se barem založi za druge manjine u RH. Njih se ni ne spominje. Nameće nam se dojam kao da je jedina manjina u Hrvatskoj ona srbska. Druge manjine nisu u Hrvatskoj nikome problem niti je njima Hrvatska problem osim što su u istom položaju kao i ostali drugorazredni Hrvati i pripadnici drugih drugorazrednih manjina. Pojedinci iz nekih manjina love u mutnom i gotovo ništa nisu napravili za svoje manjine.

U Hrvatskoj se, dakle, radi o diskriminaciji drugih manjina u odnosu na tzv. srbsku Pupovčevu manjinu. To je diskriminacija prema njima od strane hrvatskih vlasti i Pupovčevih Srba u Hrvatskoj. Ali to je diskriminacija i prema drugim Srbima koji su lojalni državljani ove države, koji su sami, ili njihova djeca i unuci, sudjelovali u Domovinskom ratu, koji nisu dio Pupovčevih, Miloševićevih i Šimpraginih Srba. Što je za njih učinio Pupovac ili što će dalje učiniti Milošević i Šimpraga? Nisu učinili ništa osim što žive na njihovoj grbači i što su protiv nekih od njih podnosili tužbe koje su redovito dobijali zahvaljujući korumpiranim hrvatskom sudstvu, npr. Pupovac protiv Nenada Vlahovića. Pupovčeve Srbe, kao svoje istomišljenike i poželjne koalicijske partnere, u svemu podržava predsjednik Vlade RH uz pokorno i služničko klanjanje svih iz te vlade. Tako će se ozakoniti ravnoteža krivnje u Domovinskom ratu: svi su jednako krivi. To svojim postupcima potvrđuje jedan od najupečatljivijih primjera sluganstva, ministar branitelja Tomo Medved.

Tko se kome prvi treba ispričati?

Ima li u vladajućoj koaliciji „opasnih namjera“ ijedna čestita i pametna glava da stvari promisli trijezno, i da u skladu s tim radi na poboljšanju odnosa svih sa svima. Kako se može govoriti o pomirenju ako prije toga nema priznanja i traženja oprosta? Da bih se pomirio s nekim moram mu oprostiti, da bih mu oprostio moram znati kome opraštam i što mu opraštam. Da bih to znao taj netko mora zatražiti oproštenje, ispričati se, pokazati iskrenu želju za oprostom i pomirbom. Mi ništa ne znamo: ni tko se treba pomiriti s kime, ni tko je tražio oprost, ni zašto. Jesu li Hrvati napali Srbiju ili velikosrbi i JNA Hrvatsku? Tko se kome prvi treba ispričati? Nakon isprike Srbije i velikosrba normalno i očekivano bi bilo da se i Hrvati ispričaju Srbima sa sve što su im učinili. To su preduvjeti. Shvaćaju li to zastupnica Anja i predsjednik Vlade?

Cilj Beograda je, nažalost, trajna destrukcija u skladu sa svim njihovim memorandumima, tj. da postigne u miru ono što nije mogao u ratu. U tome mu pomažu sve hrvatske vlade nakon 2000. godine. To je opet još jedna hrvatska nacionalna veleizdaja. Nemojmo se iznenaditi budućim izdajama i veleizdajama. To su ti plodovi koje ćemo „uživati“. I to sve zahvaljujući velikim dijelom sebi samima, blagoslovu hrvatskih birača, njih 15% od ukupnog biračkog tijela, na osnovi čega je izabrana ova Vlada. Umjesto da se izbori ponište zbog ispodpolovične izlaznosti birača (i drugih neregularnosti), u Hrvatskoj se takvo nenormalno stanje prihvaća kao sasvim „normalno“.

A tko su ti birači? Najveći broj žitelja Hrvatske su vjernici, ako je vjerovati statističkim podatcima. Katolici u Hrvatskoj čine oko 87% pučanstva, ostalo su pripadnici drugih vjerskih zajednica, a oko 6% je ateista, skeptika i agnostika. Hrvatska je, dakle, pretežito katolička zemlja. „Katolička“ Hrvatska izabrala je na ovim izborima gotovo sve što nije u skladu s katoličanstvom pa i općeljudskim načelima: ozakonjenje tzv. Istanbulske konvencije, Marakeškog sporazuma, koji ne zastupaju katolički nauk o početcima života, koji se, u biti, zalažu za ubojstvo, potenciranje nepravde među hrvatskim građanima i diskriminacija iseljeništva, prihvaćanje nepravde, korupcije i sl. iako je vrh Katoličke Crkve i ovaj puta pred same izbore podsjetio svoje vjernike na katolička etička načela i moral Katoličke Crkve. Vrlo je upitno koliko su hrvatski katolici to zapazili, a još manje koliko su po tome postupili. Upute biskupa bile su načelne naravi. Vjernici ih u pretežitom broju nisu poslušali.

Sve dok postoji neregularna i izdajnička vlast u Hrvatskoj, većini hrvatskih državljana bilo koje nacije, religije, uvjerenja, staleža ne može biti bolje. Vlast ne radi u službi većine svojih državljana nego samo za svoje interese i interese odabrane i povlaštene manjine. Zato bi trebalo o svim važnim pitanjima pokrenuti inicijative za održavanjem referenduma. Ne treba dopustiti da o našoj sudbini odlučuju iskvareni i sluganski političari koji se ponašaju kao „u šarmantnoj pozi moderni poganac, platio ga stranac, da nam metne lanac. Taj klatež, što o pravdi blebeće, on za korist tuđu laže, i kleveće“ (A. G. Matoš). Umjesto laži Dane Budisavljević čitajmo i tumačimo školskoj djeci i mladeži i danas, nažalost, aktualne i istinite Matoševe stihove. Bilo bi dobro da ih, ako ih već nisu čuli u školi – a vjerojatno nisu – pročitaju premijer i članovi njegove Vade.

Stipe Kutleša/hkv.hr/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo