Blaženko Strižić: KAKO METODOLOŠKI ANALIZIRATI AKCIJU “OLUJA”?

Nedavno je u jednoj novinskoj kolumni konstantirana metodološka činjenica da političari, novinari, publicisti, javne osobe, neke udruge građana pa i veliki dio javnosti u Republici Srbiji ali i neki političari, novinari i publicisti u Hrvatskoj analizu, deskripciju i interpretaciju VRO Oluja počinju od 4. kolovoza 1995. godine; kao da se prije toga apsolutno ništa nije događalo i dogodilo u Republici Hrvatskoj, a što bi se u slobodnom poimanju moglo nazvati i kao svojevrsna “metoda tabula rasa”.

I to je bit odnosno meritum pogrešnog (ili možda demagoškog?) selektivnog i nedijakronijskog metodološkog pristupa – koji polazi od posljedica, a zanemaruje uzroke i sveobuhvatnost! A neupitne su činjenice da je od srpnja 1991. godine da se podsjetimo samo na Ćelije, Aljmaš, Tovarnik, Lovas, Erdut, Dardu, Voćin, Ovčaru, Široku Kulu, Baćin, Saborsko, Kijevo, Drniš, Nadin, Škabrnju, Šašić, Medviđu, … itd., s oko 20 posto površine ozemlja Republike Hrvatske protjerano ili izbjeglo odnosno etnički očišćeno gotovo sve nesrpsko stanovništvo tako da je bilo oko 150.000 prognanika i izbjeglih, a malobrojne preostale se na području i međunarodno priznate Republike Hrvatske na kojem je bila samoproglašena tzv. Republika Srpska Krajina (tzv. RSK) sljedećih godina kontinuirano i sistematski zastrašivalo, teroriziralo, premlaćivalo, pljačkalo, silovalo pa i ubijalo s ciljem da se „dobrovoljno“ isele i da to postane etnički čisto srpsko područje.

Bilo je i Srba koji su i po cijenu osobnog rizika i opasnosti manifestirali svoju solidarnost i humanost te pomagali preostale Hrvate i ostale nesrbe, no ti časni i nezaboravni primjeri čovjekoljublja, altruizma i hrabrosti nisu bili izraženi u tolikoj mjeri, a da bi mogli bitno promijeniti ukupno vrlo nepovoljnu sliku, što nikako ne znači da se mogu i smiju zaboraviti jer su trajni uzor i primjer čovjekove moralne vertikale u neljudskom vremenu i okolnostima.

Zbog svega prethodno navedenog metodološki pristup analizi i interpretaciji VRO Oluja mora biti integralan a ne selektivan i parcijalan, tj. mora se obuhvatiti cijelo razdoblje od srpnja 1991. do kolovoza 1995.g. te akceptirati i uzroke a ne samo posljedice. A glavni uzroci u konkretnom primjeru ne mogu biti samo politički, državni, vojni i geostrateški; nego i društveni i to poglavito populacijski, socijalni, humanitarni, ekonomski i prometni.

Jedini potencijalno djelotvoran način da se u tadašnjim konkretnim političkim odnosima i okolnostima te nesklonosti vodstva tzv. RSK mirnom tj. političkom rješenju, prognani i izbjegli Hrvati i ostalo nesrpsko stanovništvo vrate u svoje domove i zavičaj i tako spriječi prijeteća humanitarna, socijalna i gospodarska katastrofa na državnoj razini (jer je u Republici Hrvatskoj našlo utočište i nekoliko stotina tisuća prognanika i izbjeglica iz Bosne i Hercegovine!), a malobrojni preostali na okupiranom području zaštite od terora i daljnjeg prisilnog iseljavanja odnosno etničkog čišćenja; bilo je nažalost planiranje političkoj tj. mirnoj opciji alternativne i to vojno-redarstvene opcije jer na drugoj strani nije bilo motivacije ni volje za mirnim tj. političkim rješenjem.

Dakle, ta alternativna opcija nije planirana s ciljem da se srpsko stanovništvo protjera niti je u tadašnjim političkim i vojnostrateškim omjerima te naoružanju i opremljenosti vojski dviju strana od kojih je Vojska tzv. RSK imala i izravnu te neizravnu potporu Vojske Jugoslavije i paravojnih formacija kao i Vojske Republike Srpske, nešto takvo uopće moglo i zamisliti a kamoli još i planirati.

Jedino što je tada ali i trajno bilo realno i korisno te uz gospodarsku i prometnu integraciju tzv. RSK potrebno, da se od 1991. godine protjerivani i protjerani te izbjegli tj. etnički očišćeni vrate iz izgnanstva svojim kućama i okućnicama te spriječi prijeteća humanitarna, socijalna i gospodarska katastrofa, bez najmanje i primisli o mogućem prisilnom i organiziranom masovnom odlasku srpskog stanovništva što bi i s međunarodnopolitičkog i međunarodnopravnog motrišta bilo krajnje rizično i potencijalno pogubno za Republiku Hrvatsku.

Naime, prioritet i nasušna potreba državne politike u Republici Hrvatskoj bili su tada povratak kućama etnički očišćenog stanovništva, i integracija u ustavnopravni i politički poredak te ekonomski i prometni sustav područja tzv. RSK. Jer bez toga je država bila politički i prometno/komunikacijski disfunkcionalna, te ekonomsko/gospodarski i socijalno teško održiva!

U tom i takvom političkom, ekonomskom o socijalnom kontekstu bi li bilo racionalno i korisno planirati i kao cilj postaviti još i masovno protjerivanje srpskog stanovništva, a što bi sigurno izazvalo međunarodnopolitičku i društvenu osudu te vrlo vjerojatno i odluku o sankcijama protiv Hrvatske u Vijeću sigurnosti UN-a? Poglavito što tu pretpostavku potvrđuje kasnije iskustvo da su države članice Vijeća sigurnosti UN-a iz Europske unije, nakon početka VRO Oluja u Vijeću sigurnosti pokušale 4. kolovoza 1995.g. da se izglasuju sankcije i osudi Republika Hrvatska i time prisili da obustavi daljnju realizaciju te vojnoredarstvene akcije, a što su vetom spriječile Sjedinjene Američke Države i tome omogućile ne samo integraciju tzv. RSK u ustavnopravni i političko poredak Republike Hrvatske, nego i to da Republika Hrvatska danas uopće i postoji kao suverena država!

K tome i u kontekstu već navedenog to vrlo moguće valjanog i značajnog podatka da je planirani i organizirani masovni egzodus srpskog stanovništva rukovodstvu tzv. Republike Srpske Krajine trebao poslužiti kao pritisak na Slobodana Miloševića da Vojska Jugoslavije i izravno uđe u rat, te da se izazovu i međunarodnopolitičke i javnohumanitarne reakcije, akcije i sankcije protiv Republike Hrvatske. Što sve nedvojbeno znači da bi protjerivanje srpskog stanovništva kao operativna sastavnica i jedan od ciljeva VRO Oluja, bilo meunarodnopolitički i humanitarno krajnje opasno, kompromitantno i kontraprodiktivno za uspješno provođenje i završetak Oluje!

No nažalost, ta alternativa političkom odnosno mirnom rješenju tj. vojno-redarstvena opcija postala je i jedina mogućnost i način da se prognani i izbjegli s područja tzv. RSK i etnički očišćeni vrate u svoj zavičaj nakon što su njezini predstavnici na pregovorima u Genevi odbili politički Plan Z-4 međunarodne zajednice o mirnoj i zajamčeno demokratskoj reintegraciji etnički gotovo potpuno očišćenih te ekonomski i prometno izdvojenih područja tzv. Republike Srpske Krajine u međunarodno priznatoj Republici Hrvatskoj.

Logično, alternativna tj. vojno-redarstvena opcija nazvana VRO Oluja morala se poduzeti i da se u opkoljenoj Bihaćkoj enklavi s oko 50.000 stanovnika i izbjeglih, spriječi repriza još masovnijeg genocida od onog koji je upravo bio počinjen u Srebrenici!

U dnevnom listu Politika objavljen je 29. jula (srpnja) 2015.g. članak „Peti avgust – dan žalosti u Srbiji i Republici Srpskoj“ čiji je sastavni dio i program s naslovom „Državne manifestacije povodom Dana sećanja na sve stradale i prognane Srbe“. Kako će ta manifestacija biti trajna pa je upravo održana i 4. kolovoza 2020.g. u Sremskoj Rači, podatci će se vrlo vjerojatno i dalje – mistificirati, pa je stoga prijeko potrebno da se na temelju valjanih i relevantnih podataka za sva vremena utvrde i javnosti predoče sve činjenice o tim s gledišta humanosti i humaniteta u cjelini tragičnim događajima i događanjima.

1. Najveće etničko čišćenje provedeno je s područja današnje Republike Srpske, odakle je protjerano oko 320.000 Muslimana i oko 125.000 (82 posto!) Hrvata, a iz Srbije odnosno AP Vojvodine i to poglavito s područja istočnog Srijema i jugozapadne Bačke protjerano je oko 20.000 Hrvata!

2. Haški sud egzaktno je utvrdio da su u Oluji poginula 44 srpska civila, što znači da nije točan podatak dr. Žarka Puhovskog i HHO o oko 500-600 poginulih/ubijenih kao i podatak iz prethodno navedenog članka iz Politike o „2000 ubijenih i nestalih Srba” i “250.000 proteranih” u Oluji. U „prekomjerno“ granatiranom Kninu poginuo je jedan srpski civil! Što nikako ne znači i da je taj stvarni broj poginulih, nestalih i ubijenih Srba zanemariv, i da sve nevine žrtve i njihove obitelji ne zavrjeđuju iskreni pijetet te suosjećanje, solidarnost i žaljenje zbog njihove nasilne smrti. Također, ne smije se zanemariti činjenica da je odlazak srpskog stanovništa iz svojih kuća i zavičaja mjesecima prije i pred samom akcijom Oluja velika ljudska tragedija i trajna trauma; potpuno jednaka tragediji i traumi oko 150.000 Hrvata i ostalog nesrpskog stanovništva kada su od srpnja 1991. godine protjerivani s plastičnim vrećicama u rukama od sve imovine iz svojih kuća i zavičaja s područja tzv. RSK, i bili u izgnanstvu sve do akcije VRO Oluja koja je počela 4. kolovoza 1995. godine.

3. Jovan Opačić: Prometejska stijena izgnanstva. Beograd: SKD “Zora”, 2014.; str. 197-198. Predizborni govor za nominaciju predsjednika Republike Srpske Krajine održan na Kninskoj televiziji, 25. 11. 1993. godine. (…) “Međutim, činjenica je da je, uslijed jedne nepromišljene, tvrdokorne i malograđansko-ekstremističke nacionalne politike dosadašnjih rukovodstava u Krajini, u posljednje dvije godine, već iseljeno za Srbiju oko 50 % od cjelokupnog srpskog stanovništva sa ovih prostora, s tim što proces iseljavanja još uvijek i neprekidno traje. Ukoliko se, dakle, što hitnije ne promijeni zvanična politika u Krajini, imamo sasvim realnu šansu da “stvorimo” državu bez naroda, to jest – da na prostorima Dalmacije, Like, Korduna, Banije i Slavonije potpuno nestane Srba; a to je politika za koju su se zalagali Ante Pavelić i Mile Budak, i niko nema pravo da takvu politiku naziva srpskom politikom!” (…)

4. veritas.org.rs/global-serbia-o4-08-2017-lukava-predaja-krajine-temeljno-pripremana/ 04.08. 2017. Lukava predaja Krajine temeljno pripremana: Davor Lukač, svedok i novinar (…) Posle pada Zapadne Slavonije 2. maja, opao je moral krajiškoj vojsci i narodu i počelo je iseljavanje iz Knina – bogataši i funkcioneri iseljavaju porodice i to traje do 3. avgusta kada je uveče Milan Babić poslao saopštenje iz Beograda da se pročita na Radio Kninu o prihvatanju svih planova, što je u stvari bila kapitulacija. (…) U julu je onda nastala prisilna mobilizacija svih živih, ali je već bilo kasno jer je većina vojnih obveznika, biznismena, ratnih profitera, političara pobegla u Srbiju. (…) Negde 30. ili 31. jula u Knin je došao Ratko Mladić, dočekan ni od koga, nešto i on ljut. Voleo je da komunincira sa novinarima i tražili smo da održi konferenciju, posle koje je onako ironično rekao: “I pozdravite mi političare”. Tada je bilo već sve jasno, kaže Lukač. On pojašnjava da je “to što je Vojska Republike Srpske prepustila Glamoč i Kupres, i na kraju dala i Grahovo, a glavni put iz Knina prema Republici Srpskoj vodi preko Bosanskog Grahova, koje je palo 27. jula, značilo da “zadnji ugasi svetlo”. A ovde je krajiška vojska počela da pravi alternativni put što je očigledan znak da je bio neki dogovor. Makadamski put, lokalni seoski, od Srba prema Martin Brodu, proširuje se i nasipa, popravlja se i most preko Une, da bi se moglo preći u Republiku Srpsku, i tu se videlo da se nešto sprema”. (…)

5. https://stanjestvari.com/2018/08/13/misina-propast-zapadne-srbije/ 13. 08. 2018. Veljko Đurić Mišina: Propast Zapadne Srbije. Povodom 23 godine od genocida nad Srbima u Hrvatskoj, najmasovnijeg etničkog čišćenja u Evropi posle Drugog svetskog rata. (Pisano početkom novembra 1995. godine) 4 replies Matija kaže 15. 08. 2018. ma opet se prećutkuju bitne stvari!! koje govore o organizaciji cele operacije! Da li se neko zapitao odakle SVIMA gorivo 1995-e kada je tamo bio rat i nisu radile pumpe? Gorivo je naime stiglo 15-ak dana kao u mirnodopsko vreme. Svi ali baš svi su kupili gorivo! Ovo je samo jedna od sitnica .. ima toga još al se od sramote i bruke krije i dan danas! ništa konkretno da se kaže

6. Jovan Opačić: Tragedija krajiških Srba. Beograd: “Naša knjiga” d.o.o, 2012.; str. 188-192, 202, 206, 220-221. Videći da kroz angažovanje kao predsjednik Crvenog krsta Republike Srpske Krajine ne mogu da bitno doprinesem konačnom zaustavljanju ratnog krvoprolića između Srba i Hrvata odlučio sam da krajem 1993.g. učestvujem na izborima za predsjednika Republike Srpske Krajine, i u snimljenom televizjskom spotu govorio sam o nužnosti zajedničko života sa narodima sa kojima su Srbi živjeli vjekovima u Hrvatskoj, te da je alternativa ovoj politici sloge i tolerancije zaista monstruozna, jer podrazumijeva potrebu istrebljenja čitavog jednog naroda, a svejedno je da li su to Srbi ili Hrvati. Politiku dotadašnjeg krajinskog rukovodstva nazvao sam antisrpskom politikom, jer je već sa svojih ognjišta protjerala trista hiljda Srba iz Hrvatske, a potjeraće i preostalih trista hiljada, ukoliko ne dođe do njene radikalne promjene. Prema tome, tada sam prvi put javno iznio tezu da je “Krajina”, kao državna tvorevina, uperena protiv najdubljih interesa srpskog naroda u Hrvatskoj, koja je komponovana zaista “idealno” sa stanovišta potpunog političkog i egzistencijalno sloma ovog naroda, budući da nema ijednog prosječnog građanina srpske nacionalnosti za koga ona nije atraktivno poitičko rješenje, ali i da, istovremeno, ne postoji ni jedna jedin realna politička mogućnost da se taj projekat i ostvari. “Krajina” je, dakle, bila jedan monstruozni politički projekat, koji su smislili najveći neprijatelji srpskog naroda, i predali ga, kao trojanskog konja, na realizaciju srpskim nezanilcama i srpskim mediokritetima, za račun jedne popuno fiktivne i imaginarne “slave”, koja je trajala dokle i stradanje ovog naroda, i koja će se jednog dana pretvoriti u njihovi najveću anatemu, od strane ovog prevarenog i stradalničkog naroda! (…) Nakon ovih izbora, rat je bio nastavljen, a sa njim je bila nastavljena i agonija srpskog naroda u Hrvatskoj. Ova agonija trajala je još punih dvadeset mjeseci, sve do 5. avusta 1995. godine, kada su nakon krajnje drskog i arogantnog ponašanja krajinskog rukovodstva prema meunarodnim mirovnim posrednicima i predstavnicima velikih sila, ove site sile zaključile da su bilo kakvi pregovori više nemogući i iluzorni, te da na drskost i silu krajinskog rukovodstva treba odgovoriti silom! I tako su se krajiški Srbi našli u ratu ne samo sa Hrvatskom, već i sa čitavim svijetom, ali ne zbog toga što je taj svijet, navodno, imao jednu apriornu antisrpsku poziciju, već zbog toga što su sami Srbi ignorisali sve norme međunarodnog prava, i tako, u toku pune četiri godine, nedvosmisleno pokazali da razumiju samo jezik sile i da se samo na taj način može sa njima uspješno komunicirati! To je prava istina o ratu u Hrvatskoj, a ne ikakve šovinističke i pseudonaučne teze o Srbima kao nebeskom narodu i o biološki programiranoj genocidnosti Hrvata! (…) Desetak dana pred otpočinjanje oslobodilačke akcije hrvatskih oružanih snaga pod nazivom “Oluja”, jedan od bliskih saradnika Milana Babića rekao mi je: “Znamo mi kako ćemo njega (Miloševića) uvući u rat za Krajinu …!” Taj način se sastojao, vjerovatno, u pokretanju srpskog naroda na masovni egzodus u slučaju generalnog vojnog udara na Krajinu, tako da pred jednom takvom tragedijom zvanična Srbija neće smjeti da ostane “skrštenih ruku”. Egzodus će se, naravno, obrazložiti “ustaškim zvjerstvima”… Bilo je to zločinačko igranje sa stotinama hiljada ljudskih glava, u kome su se, u jednom trenutku, poklopili interesi političkog vodstva Krajine (iniciranje egzodusa sa ciljem uvlačenja Srbije u rat) sa interesima Tuđmanove naciokratske vlade u Zagrebu (da se zauvijek oslobodi Srba), a takođe, i sa interesima srbijanske vlade u Beogradu (da se oslobodi međunarodnih sankcija i da sa pola miliona Srba-Krajišnika naseli svoje demografski osiromašene oblasti, uključujući tu i promjenu nacionalne strukture na Kosovu i Metohiji). (…) (…) Ali, bez obzira na to što je dr Franjo Tuđman tadašnji predsjednik Republike Hrvatske, vodio otvorenu i radikalnu nacionalnu i nacionalističku politiku (da ne upotrebim i termin “neo-nacističku”, s obzirom na njegovu izjavu da je “sretan što mu supruga nije Židovka ili Srpkinja”), potpuno je sigurno da on svojom politikom – na pragu 21. stoljeća i u srcu prosvjećene i demokratske Evrope – nikada ne bi mogao protjerati srpski narod iz Hrvatske, a lično vjerujem da mu to nikada ne bi ni palo na pamet da ga na to nisu naveli, svojim nemoralnim, oholim i vehementnim držanjem srpski krajiški “državotvorci”! Nema sumnje, oni su jedini krivci za progon i ubistvo srpskog naroda u Hrvatskoj, a Tuđman je, sa svojom vojnom armadom, završio samo “tehnički” dio posla”. (…)

U clju pune istorijske istine, a polazeći sa stanovišta da je laž uvijek nemoralna i destruktivna, i da se samo istinom i kulturom najbolje služi svome rodu i Gospodu Bogu, želim još jedanput da istaknem da u srpsko-hrvatskom ratu, 1991.-1995. godine, Srbi u Hrvatskoj nisu ratovali ni za spas svoje fizičke egzistencije, ni za ostvarenje svojih punih nacionalnih, kulturnih i političkih prava, niti pak za ostvarenje određenog oblika svoje političke autonomije u Republici Hrvatskoj. U tome ratu Srbi su ratovali isključivo za ostvarenje svoje samostalne i nezavisne nacionalne države, na teritorijama koje se nalaze pod međunarodno priznatim suverentitetom Republike Hrvatske! Zbog toga je ovaj rat, od svojih početaka, u međunarodnim pravno-političkim relacijama, bio tretiran kao svojevrsni oblik oružanog terorizma lokalnog srpskog stanovništva protiv jedne legalne države, koja je – ubrzo nakon proglašenja svoje nezavisnosti – bila primljena u članstvo Organizacije Ujedninjenih nacija i priznata od preko stotinu država svijeta, među kojima se nalazila i “pravoslavna Rusija”. Ovo široko međunarodno političko priznanje Republike Hrvatske dogodilo se već u prvoj polovini 1992.godine, ali to nije bio nikakav jasan i relevantan razlog za imbecilno i terorističko rukovodstvo Srba u Kninu da izvrši radikalnu promjenu svoga političkog kursa. To rukovodstvo je, do kraja slijepo i mazohistički, i dalje srljalo u rat, ali sada ne samo protiv Hrvatske, već i protiv čitavoga svijeta, odvodeći tako cjelokupan srpski narod u Hrvatskoj nad provaliju kolektivne kataklizme i kolektivnog samoubistva! Toj svojoj potpuno samoubilačkoj i potpuno patološkoj politici ono je ostalo vjerno sve do 3. avgusta 1995. godine, kada su predstavnici kninske paradržavne tvorevine odbili da u Ženevi potpišu akt o miroljubivom političkom rješavanju spora sa Hrvatima, opredjeljujući se tako, pred licem čitavog svijeta, za daljnji nastavak rata i krvoprolića. (…) Nakon tog arogantnog i suludog odbijanja jedne od mnogobrojnih meunarodnih mirovnih inicijativa, Republika Hrvatska je dobila mandat da silom razriješi ovaj oružani sukob, pošto krajinsko rukovodstvo ne razumije i ne priznaje nikakav drugi politički princip, osim principa sile! (…)

7. standard.rs/2018/08/08/savo-strbac-ono-sto-pavelic-nije-uspeo-tudjman-je-i-premasio/ Savo Štrbac: Ono što Pavelić nije uspeo, Tuđman je i premašio 08. 08. 2018. 1 Komentar gost (…) Evo šta o Miloševiću kaže B. Jović: “To je istorijska greška tvrdoglavosti rukovodstva RSK i popustljivosti Miloševića koji nije insistirao da se Plan Z-4 prihvati. Mislim, mada ne mogu da tvrdim, ali onoliko koliko ga znam, bojao se da će nama odmah isto nametnuti za Šiptare”

Zaključno se može ustvrditi da društveno i metodološki u analizi i interpretaciji vojno-redarstvene opcije, te nakon odbijanja Plana Z-4 i opkoljavanja Bihaćke enklave neprihvaćanjem političkog rješenja njezine iznuđene primjene nazvane akcija Oluja, u prvom planu moraju biti populacijsko, socijalno, ekonomsko, prometno i humanitarno pitanje i metodološki integralan, dijakronijski te kauzalan odnosno uzročno-posljedični pristup. Tek u drugom planu mogu biti politički, državni, vojni, geopolitički, geostrateški te drugi aspekti i sastavnice promatrane i analizirane alternativne opcije te i njezine odbijanjem mirnog rješenja iznuđene primjene nazvane Vojno-redarstvena akcija Oluja. Samo i jedino tako s valjanim tj. integralnim metodološkim pristupom, egzaktnim podatcima te s humanom i humanističkom vizijom može se doći do istine.

A ona tj. istina će nas osloboditi frustracija, antagonizama, omraza, zabluda, mistifikacija i mitova; i omogućiti da živimo u osobnom samopoštovanju i usprkos gorkoj spoznaji da istina nije uvijek jedna, jedina i jedinstvena; te da samo društveni kompromis i konsenzus jamče i omogućuju trajni mir i suživot utemeljen na poštivanju i promicanju ljudskih i građanskih prava i sloboda!

BILJEŠKE:

politika.rs/sr/clanak/335006/I-Hrvati-su-1991-proterani-iz-svojih-kuca 06. 08. 2015. Blaženko Strižić: I Hrvati su 199l. proterani iz svojih kuća

https://hrvatska-danas.com/2018/08/video-savo-strbac-7-kolovoza-1995-objasnjava-tko-je-i-s-kojim-motivima-evakuirao-srbe-i-time-demantira-lazi-plenkovicevog-partn … 06. 08. 2018. Savo Štrbac 7. kolovoza 1995. objašnjava tko je i s kojim motivima evakuirao Srbe i time demantira laži Plenkovićevog partnera Pupovca i tvrdnje s Vučićevog četnikovanja u Bačkoj Palanki

priznajem.hr/novosti/priznanje-uglednih-srba-potresa-regiju-za-srpske-zrtve-u-oluji-odgovorna-je-srbija-koja-je-zapocela-rat-a-ne-hrvatska/91582 05. 06. 2019. Priznanje uglednih Srba potresa regiju: “Za srpske žrtve u Oluji odgovorna je Srbija koja je započela rat, a ne Hrvatska Aleksandar Sekulović: Šta je bila “Oluja”. Helsinška povelja, god. XVII, br. 167-168, septembar-oktobar 2012., str. 17-20

hrsvijet.net/index.php/vijesti/132-hrvatska/48864-luka-misetic-4-kolovoza-1995-europski-partneri-u-vs-a-pokusali-izglasati-sankcije-protiv-republike-hrvatske 22. 12. 2017.
Luka Mišetić: 4. kolovoza 1995. “europski partneri” u Vijeću sigurnosti UN-a pokušali izglasati sankcije protiv Republike Hrvatske

narod.hr/hrvatska/video-odvjetnik-misetic-evo-zasto-su-srbi-napustili-hrvatsku-tijekom-vro-oluja 04. 08. 2020. Odvjetnik Mišetić: “Evo zašto su Srbi napustili Hrvatsku tijekom VRO Oluja”

direktno.rs/vesti/drustvo-i-ekonomija/ 292186/oluja-najvece-etnicko-ciscenje-u-evropi-jurisnici-bili-i-vucic-i-dacic.html “Oluja najveće etničko čišćenje u Europi, jurišnici bili i Vučić i Dačić” 01. 08. 2020.

politika.rs/sr/clanak/459760/Vucic-Pomirenje-da-ponizenje-nikada 04. 08. 2020. Srbija i Republika Srpska u Rači obeležavaju stradanje Srba u “Oluji” Vučić: Pomirenje da – poniženje nikada

danas.rs/politika/vulin-oluja-je-bespromerni-zlocin-za koji-nema-opravdanja/ 04. 08. 2020. Vulin: “Oluja” je besprimerni zločin za koji nema opravdanja

koreni.rs/genocid-kao-traumaticno-iskustvo-i-etnicko-ciscenje-cisto-kao-suza 05. 08. 2010. Stefan Božić: Genocid kao “traumatično iskustvo” i etničko čišćenje “čisto kao suza”

narod.hr/hrvatska/prof-sterc-tijekom-oluje-hrvatsku-je-organizirano-napustilo-130-000-srba-brojka-od-300-000-je-srpska-propaganda 04. 08. 2020. Prof. Šterc: “Tijekom Oluje Hrvatsku je organizirano napustilo 130.000 Srba, brojka od 300.000 je srpska propaganda

Blaženko Strižić/Hrvatsko nebo