Zdravko Gavran: Umjetna inteligencija i pronicavo srce

0

 

 

Posljednjih godina sve se više govori o umjetnoj inteligenciji. Skraćeno ju nazivaju AI (Artificial Intelligence). Aparati već „misle“ o mnogim stvarima o kojima su dosad mislili samo ljudi. Računala već upravljaju automobilima i složenim sustavima. Roboti obavljaju sve više proizvodnih, uslužnih i kućnih poslova. Računala pobjeđuju najbolje šahiste. Neki misle da će se umjetna inteligencija toliko razviti da će zavladati ljudima…

Bilo kako bilo, inteligencija je samo dio čovjekove osobe, koja se sastoji i od mnogih drugih „dijelova“. Jedan je od njih – san. A roboti ne spavaju! I nitko ne pomišlja da bi im to ikada trebalo. Naprotiv, jedna od njihovih vrlina jest ta da su budni 24 sata dnevno.

Robot time ostaje prikraćen za ono što je za ljude jako važno i bez čega ne mogu dugo ni ostati na životu. Tako je i sa životinjama, i njima je potreban san. No san životinja samo je neka vrsta fizičke okrjepe. Kod čovjeka nije samo to, nego je i vrelo unutarnjeg života, sređivanja u svijesti nebrojenih dnevnih iskustava i unutarnjih ’senzacija’, čuvstava, duhovnosti i maštovitosti, i inventivnosti. U snu čovjek tone u stanje svojevrsna zaborava svjesnoga sebe. A kada sanja snove, ulazi u neke druge i drukčije svjetove od dnevnih – iako mu ponekad nije moguće sa sigurnošću procijeniti je li to što sanja stvarno. A ni to nije li i materijalna stvarnost samo san, tlapnja i privid.

San u Bibliji i u brojnim drugim kulturama koje su ostavile pisana svjedočanstva o sebi nije samo stanje svijesti. On je i povlašteno „mjesto“, stanje u kojemu se pojedinim ljudima obraća i sam Bog, ili Božji anđeo, ili neko drugo nadzemaljsko biće, i nešto im kazuje. Zanimljivo, čovjek dok spava nije svjestan sebe, a u snu se pokazuje da na neki način ipak jest svjestan sebe. Ponekad ćuti da je sebe čak i više ili dublje svjestan u snu negoli u budnom stanju, na javi.

Današnje čitanje iz knjige o židovskim kraljevima ( 1 Kr 3,5.7-12) počinje rečenicom: „U Gibeonu se Jahve javi Salomonu u snu.“ Javi se da ga upita: „Traži što da ti dadem.“ Pita to mladoga kralja, koji nasljeđuje umnoga i proslavljenog Davida. A Bog mu odgovara: „Podaj svome sluzi pronicavo srce da može služiti tvom narodu, razlikovati dobro od zla…“

Salomon – posve svjestan svega kao da se to ne događa „u snu“ – od Gospodina ne traži blago ni moć ni razum, razbor ili inteligenciju, nego ište „pronicavo srce“. Ono nešto što je više od svega drugoga. Što on sam sebi ne može dati. 

Zašto to traži? – Zato da bi mogao prodirati pogledom kroz vela i koprene kojima ljudi prikrivaju svoja prava lica i djela. Taj dar Salomonu je potreban da bi mogao „razlikovati dobro od zla“ – suditi svakomu pravedno, vladati mudro i dobro upravljati povjerenim mu narodom.

Robotima ne pada na pamet takvo što, a ni onima koji su ih programirali. Umjetna inteligencija nikada ne će tražiti niti imati nikakvo „srce“, kamoli „pronicavo“ srce. Ona ne će nikada moći ni „htjeti“ razlikovati dobro od zla, osim u mjeri u kojoj bude tako programirana. Tako „izdresirana“.

I Salomon je mogao htjeti biti samo „programiran“. Već u Petoknjižju – Mojsijevu Zakonu – Bog je dao da se sve Njegove naredbe i zabrane zapišu i ostave u baštinu Izabranom narodu. Dao mu je „program“. U povijesnim i proročkim knjigama te u Davidovim psalmima dao im je i mnoge božanske pouke i utjehe. No to Salomonu nije bilo dosta. 

Nijednom čovjek sva znanja ovoga svijeta ni čitava Božja Objava nije dovoljna da bi donosio prave, pravedne i dobre odluke, da bi nepogrješivo razlikovao dobro od zla. Čovjek, a osobito vladar, sudac i prosuditelj, mora povrh svega toga imati i ono što Salomon nazva „pronicavo srce“. 

Za taj dar mladi i mudri kralj zamolio je Gospodina „u snu“. U dubini svoje svijesti. U dnu svoga „ja“. Time se dogodilo još nešto: Zakon je prethodno dan kao „program“ za sve ljude, no „u snu“ se on na nepojmljiv način pretočio u nutrinu upravo toga jednoga čovjeka. On ga je time posvojio, učinio sastavnim dijelom sebe. 

No taj se dio, taj dar „u snu“ – može u „javi“, tijekom daljnjeg života – izgubiti. I izgubio se je kada je Salomon postao slavan vladar i umišljen mudrac. Zaboravio je na onaj ključni „san“. 

Zaboravio je da osobna pravednost, mudrost i vjernost Bogu dolazi čovjeku kao u nekom snu: kao neobjašnjiv dar i milost koju se otkriva nutarnjom poniznošću i molitvom. A ne ni inteligencijom ni dobrom „programiranošću“. 

 

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo

 

 

Facebook komentari

komentara