Nenad Piskač: Antifašizmom po glavi Hrvata

Što je zajednički nazivnik između biskupa Vlade Košića i hrvatskog branitelja Marka Perkovića Thompsona, između kolumnista Nacionala Drage Pilsela i njemačkog novinara FAZ-a Michaela Martensa? Koji je zajednički nazivnik tv sukoba „neovisnog stručnjaka“ Krešimira Macana s „ultrakonzervativnom“ zastupnicom Karolinom Vidović-Krišto? Ili, što je zajednički nazivnik između svirepih ubojstava župnika Gospodnetića (Srb, 1941.) i Burika (Tovarnik, 1991.)? Što povezuje Jazovku i Ovčaru, četnički pokolj u Srbu 1941. i antifašistički režiran Križni put? Što je pak zajedničko u sudbinama nadbiskupa Stepinca i patrijarha Germogena? Ima li zajedničkoga nazivnika između Dušana Dragosavca jučer i Miloševića danas, odnosno između Bakarićeve i Plenkovićeve vlade? Je li je zajednički nazivnik – ideologija antifašizma?

I Titovo povlačenje sredstava imalo je svoju cijenu

S tim pitanjima neizostavno povezanih sa stanjem ljudskih prava u Hrvatskoj, jučer, danas i sutra, zabavljam se u tjednu konstituiranja epidemiološki uvjetovanoga i zakrabuljenoga sastava Hrvatskoga sabora. Njega pak danas bojkotira s karakterom balkanske krčme predsjednik Milanović, prekjučer antifašist drug Tito, a jučer (i sutra?) iza antifašističkih balvana i tenkova „pobunjeni Srbi iz Hrvatske, JNA, Srbija i Crna Gora“. U tjednu, dakle, u kojemu Kancelar trijumfalno slavi 22 milijarde nečega što se ni u bajci nikad ne će ostvariti. Milijarde koje je EU namijenila svojoj najnerazvijenijoj članici koju Kancelar, kao i njegovi prethodnici, drži na začelju Unije i istodobno na vrhu Lokomotive zapadnoga Balkana. A i taj vrh očekivano preuzima Srbija, tako čak i mljekarstvo iz Hrvatske (članice zajedničkog EU tržišta) odlazi u Srbiju (nečlanicu EU). Na tom „zapadnom Balkanu“ na vlasti su uglavnom „antifašisti“. Kako u Hrvatskoj, tako u Srbiji, u Bosni i Hercegovini… Unatoč tomu, ili baš zbog toga, taj je „zapadni Balkan“ najveće europsko žarište bivših i budućih sukoba. Prostor za srbijansko vježbanje antifašističkih genocida. Prostor trajne i stabilne nestabilnosti.

Hrvatski pokušaj tranzicije iz Balkana pod srbijanskom dominacijom u srednju i mediteransku Europu nije uspio. A da jest, ne bi naši današnji izbavitelji i jučerašnji osloboditelji, gradili svijetlu budućnost na „povlačenju sredstava“ namijenjenih nerazvijenima, to jest zaostalima u razvoju. Kako bi održao Jugoslaviju i Tito je kad god mu je trebalo „povlačio sredstva“ sa Zapada. To je Jugu održavalo, međutim, u konačnici vanjski dug pridonio je njezinu krvavom raspadu. Zauzvrat je doživotni maršal, predsjednik i kancelar odrađivao posao stabilnosti, inkluzivnosti i sigurnosti „na ovim prostorima“, stvarajući mit o „tvrđavi samoupravnoga socijalizma“ i privid „pokreta nesvrstanih“. Opća je jugoantifašistička matrica oduvijek bila i ostala: Revolucija i povlačenje sredstava ne smiju stati! U ime naroda, dakako.

Sljedbenici titoističke logike vladanja svijet i Hrvate uvjeravaju u to da će pobijediti „refašizaciju Hrvatske“, pod uvjetom da im dopuste „povlačiti sredstva“ za vlastitu ideološku reprodukciju i razmnožavanje istomišljenika. Sami, naime, ne znaju ili ne žele „pokrenuti Hrvatsku“, „aktivirati resurse“ i „komparativne prednosti“. Vlast koja se egzistencijalno oslanja na „povlačenje sredstava“ ne može održati državu kao slobodnu republiku, bila ona ustrojena kao socijalistička ili kancelarska, parlamentarna ili antifašistička. A da će se i u idućem mandatu bdjeti nad Hrvatskom shvaćenu kao „antifašističku republiku“ (to je ona republika u kojoj vladaju antifašisti izrasli na jugokomunizmu), dokaz je imenovanje Srbina Borisa Miloševića (SDSS!) za potpredsjednika vlade zadužena za ljudska prava (sic!).

Antifašistički totalitarizam na hrvatski način

Danas antifašisti, a jučer, dakle, komunisti, najmanje od 1945. dokazali su se „na ovim prostorima“ kao odlični gubernatori i strogi čuvari ideologija s kroničnim nedostatkom elementarne demokratičnosti. Od služinačko-dobermanskog razloga postojanja ne odstupaju ni u „izmijenjenim okolnostima“. Jedini su uspješno iskoristili „tranziciju“ kako bi od komunista postali antifašisti i kapitalisti. Domovinski rat i „tranziciju“ iskoristili su za svoju „prvobitnu akumulaciju kapitala“. Svi ostali zahvaćeni „građanskim ratom“ i „tranzicijom“ prošli su bosi po trnju i žedni preko vode.

Kakav takav otpor antifašističkom totalitarizmu s pripadajućim a neosvijetljenim zločinima, kao i u Jugoslaviji, dolazi od Hrvata. Stoga na njih služinčad reži, a dobermani neprestano laju. Paze da Hrvati kolektivno ne skrenu s puta i zalutaju u puninu demokracije i u svrhu i smisao vlastite države, pa im nameću preko odabranih meta – kolektivnu krivnju. Jučer Stepinac, danas Košić, Thompson… Kolektivnoj krivnji, kao sredstvu pokoravanja, treba dodati i nametnuti proces kolektivne cjeloživotne antifašizacije države i nacije, osobito u maglovitom području neprestane reforme školstva u kojoj će novi ministar Fuchs nastaviti svijetle tradicije bivše ministrice Divjak.

Pred Hrvate domaći, a onda i inozemni antifašisti i sljedbenici političke korektnosti, stavljaju nepremostive prepreke, vode ih u zamke, zavode obećanjima, povremeno ih discipliniraju „institucionalno i vaninstitucionalno“ (S. Milošević) zbog „hrvatskog nacionalizma“, zbog „crnog mraka“, zbog „refašizacije“ i „ustaša“ (M. Pupovac), zbog „pretjeranog granatiranja“ i „topničkih dnevnika“ (C. del Ponte), zbog „stanja ljudskih prava“, zbog vjernosti Svetome Stolcu, zbog „klerikalizma“, zbog toga što su se u ključnom trenutku korak do nestanka iz povijesti – oslonili na vlastite snage i pomoć Božju. Zbog toga, napokon, što su pobijedili agresore – samoproglašene antifašiste s komunističkom petokrakom u glavi i četničkom kokardom u srcu. Jugoslavenski tip antifašizma jest upravo to – koalicijski sporazum totalitarnih komunista i četnika. U bilo kom obliku.

Ljudska prava mjerena antifašističkim Novostima ili europskim standardima

Kako će Srbin u Hrvatskoj, Boris Milošević, u ime vlade braniti ljudska prava hrvatskoga branitelja Marka Perkovića Thompsona, kako pak Karoline Vidović-Krišto od raznih „spodoba“ (K. Macan) na javnoj dalekovidnici, kako umorenoga patrijarha Germogena ili blaženoga Stepinca, kako žrtava četničkih i jugokomunističkih pokolja? Kako će u 21. stoljeću braniti ljudska i vjerska prava biskupa Košića danas, na četničkom ražnju ispečenoga župnika Gospodnetića prekjučer, ili jučer ubijenoga župnika Burika? Kako će braniti politička prava svih hrvatskih državljana, među njima osobito ona izborna prava i prava na izravnu demokraciju? Hoće li ih braniti na temelju jugokomunističkih i velikosrpskih mitova i krivotvorina, onako kako ih brane Novosti, ili u duhu europski prihvaćenih vrjednota o potrebi osude svih totalitarizama? Politička povijest hrvatsko-srpskih vlada u Hrvatskoj dala je odgovore i na ta pitanja. Ali, „zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti“, refren je gusaka kad odlaze u maglu. Jatu su se sad pridružili i neki junaci iz Domovinskoga rata. Kako je kratak put od junaka do političkog geganja i gakanja u magli!

Mislim da će ljudska prava Milošević braniti i promicati na antifašistički način, jer ni on, niti „ova vlada u ovoj zemlji“, drugoga puta nemaju. To znači da će nezadovoljnima antifašistički sigurnim stanjem države i nacije otvoriti vrata „širokoga europskog tržišta radne snage“ s povećanjem „fašističke emigracije“, a penzićima širom zatvoriti vrata tora u kojemu su životni uvjeti ispod ljudskog dostojanstva. Zatim i ovo – predškolsku i školsku djecu i sveučilišnu mladež bombardirati konstantnim (antifašističkim) preodgojem, kako bi u startu eliminirali u budućnosti bilo kakvu oporbu totalnome antifašizmu. K tomu održavati će nedodirljivost srbijanske crkve u Hrvatskoj i istodobno lupetanje po Katoličkoj crkvi uz daljnje onemogućavanje uspostave Hrvatske pravoslavne crkve. I tako dalje, uglavnom, ništa novoga i pozitivnoga.

Profil poželjnog Hrvata u hrvatsko-srpskoj koaliciji

Kadrovsko ekipiranje hrvatsko-srpske antifašističke vlasti svakako karakterizira, uz Kancelara i Miloševića, i bivši ministar, sada saborski zastupnik stanoviti Pavić. On je, naime, pokazni primjer kakve Hrvate preferira antifašistička prva liga. Birokrat bez iskustva iz realnoga sektora, nesposoban aparatčik, bezličan političar s jedne strane, a s druge neprestano bdijuće „oči željne napojnice“ (I. Kršnjavi). Na zalasku svoje ništkoristi ministarske karijerice osobnom kreditnom karticom u ime Ministarstva kupuje zavidne količine skupih butelja vina, olovaka, parfema i kolonjske vodice. Evo, takvoga Hrvata antifašistička liga treba. Onakvoga koji će se za tisuću eura prodati, podati, služiti i po potrebi režati, lajati i gristi. Koga? Pa, „fašiste“, koga drugoga!?

Naime, kaj. Antifašistička vlada u Hrvatskoj može funkcionirati samo s povlaštenim političkim krilom Beograda u hrvatskoj vlasti i s hrvatskim ništkoristi kadrom, uglavnom bez ikakvoga moralnoga integriteta, koji se mam razboli kad političko krilo militantnoga srpstva kihne. I nikako drukčije. Zato su začepljeni hrvatski zastupnici dobili tzv. program vlade samo sat vremena prije demokratske i argumentirane rasprave o njemu. Program antifašističke vlade, skrojene po ideološkim kriterijima Kancelara, može biti samo program građen na antifašističkim temeljima. A da bi se antifaprogram mogao provesti potrebno je proizvesti neprijatelja. Najbolji je neprijatelj – hrvatski fašizam. On je, ruku na srce, već proizveden „veštački“. Svi koji nisu za antifašističku ideologiju u toj skraćenoj logici udaljenoj od istine jesu – fašisti. E, sad, imaju li i umjetno proizvedeni fašisti ljudska prava, odgovor će nam dati potpredsjednik vlade Milošević.

Samo u tim kontekstima može biti razumljiva interpretativna izjava (koju je u Hrvatsku uveo Kancelar u prvom mandatu) njemačkoga novinara objavljena u FAZ-u umjesto cjelovitoga intervjua hrvatskoga branitelja M. P. Thompsona; Nacional-Pilselova interpretativna izjava s etiketiranjem i potezanjem za uho biskupa V. Košića; Macanovo vrijeđanje slobodno misleće K. Vidović-Krišto (po uzoru na Obersnelovo divljanje prema neistomišljenici); Instaliranje Miloševića za glavnog arbitra ljudskih prava u Hrvatskoj (po uzoru na Pribićevića); Prešućivanje ljudskih prava više stotina žrtava antifašističkoga terora otkrivenih ovih dana u Jazovki. Sve se to, naime, dogodilo samo u proteklom tjednu. U četverogodišnjem mandatu takvih tjedana ima ukupno 208 (slovima: dvije stotine i osam antifašističkih tjedana).

Stabilna je jedino antifašistička ideologija

Ova će vlada biti „konstruktivna“ u smislu zaštite nepostojećih ljudskih prava povlaštenih manjina. Većina je sudeći već i po sastavu vlade i po kriteriju „smanjenog broja ministarstava“, ostala kratkih rukava. Hrvatska je jedino antifašistički suverena. I monetarno, ali ne za dugo (osim ako Hrvati ne postanu za referendum spremni). Zato i je stanje nacije tu gdje jest. Drukčije i ne može biti u državi u nastajanju i istodobnom nestajanju i u društvu kojega se neprestano preodgaja i u narodu koji neprestano nosi teret nepostojeće kolektivne krivnje. Opstaje, dakle, samo antifašistička ideologija. Ona je stabilna. Vjerodostojna, inkluzivna i sigurna. Što je stabilnija to brže nestaje hrvatski identitet, suverenitet, posljedično i narod o čemu u četverogodišnjem mandatu vjerodostojne i sigurne podatke nije donijelo Ministarstvo… i demografije, koje je sad antifašistički dosljedno svedeno na „ured“, jednu od Kancelarovih beskorisnih uhljeb-kancelarija zaduženih za gubljenje vremena.

U tom pogledu promašeno je očekivanje potpredsjednika vlade i svojedobnoga junaka Tome Medveda o tome da očekuje pupovčad u Kninu na proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja. Njegova osobna očekivanja ne spadaju u državnu politiku, već u floru – smokvin list. Sagledavajući objektivne okolnosti, pravo je pitanje kad će kompletna Zajednica s Kancelarom i njegovom svitom otići u Srb na proslavu četničkoga pokolja nad Hrvatima, a potom karavanom bratstva i jedinstva i u Srbiju na tamošnji državni antifašistički dernek pod geslom „Oluja je zločin“.

No, dobro. Tko ne umre preživjet će i ovaj mandat. Hrvatska se bude opet stala kad ju zbudimo iz antifašističke hrvatsko-srpske narkoze.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo