Šiljo: A što, zapravo, hoće (hrvatska) oporba?

1

 

Bilo bi nužno provesti najprije anketu među hrvatskim oporbenjacima u Hrvatskom saboru. Anketno pitanje bilo bi vrlo jednostavno: Formulirajte i navedite po redu prvenstva najmanje 10, a najviše 15 političkih ciljeva za koje se želite najviše zauzeti u svom zastupničkom mandatu! – Tek tada bi se doznalo ’na čemu’ su oni sami sa sobom i među sobom, i ’na čemu’ smo mi birači i navijači s njima. Tek tada mogao bi početi proces oblikovanja ozbiljne i usklađene hrvatske saborske oporbe. Zato što ona prije ovih izbora nije imala vremena ni prigode u pravom se smislu definirati niti se profilirati.

 

Zagreb – Hrvatski sabor, 22. srpnja 2020.

Danas je konstituiran novi saziv Hrvatskog sabora, sutra će biti razriješena stara i povjerenje dobiti nova vlada, pod istim predsjednikom i uz djelomična kadrovska osvježenja. U Sabornici, po hodnicima, u restoranu i kafiću, po prostorijama klubova, hodnicima i predvorjima ovdje je vrlo živo, mnogi su užurbani. Službeno, postupa se po propisanim procedurama. Ustanoviteljska sjednica počela je s pjevanjem, nastavila se govorenjem, a bilo je i ponešto „pucanja“. Započela je, zapravo, nova četverogodišnja predstava, u ’amfiteatru’, koja će potrajati dugo, ako stotinu pedeset i jednom narodnom i manjinskom zastupniku i zastupnici ’viša sila’ ne skrati mandat.

Riječ „pucanje“ odnosi se na kreševa riječima. Jedan je zastupnik Mosta objavio da mu je prijetio zastupnik Možemo! Ovaj je to opovrgnuo i pomalo prvoga izrugao. Na izjavu zastupnice Domovinskog pokreta za neku televiziju da će se „hrvatska nacija dići protiv pobačaja kada čuju iskustva i svjedočanstva ljudi koji su preživjeli pobačaj“ požurila je, iako to nije dio saborske rasprave, reagirati zastupnica Glasa, zapitavši se najavljuje li ona time referendum o pravu žene na izbor, ustrašena i samom pomisli da bi se moglo dovesti u pitanje sadašnji zakon o pobačaju, poznat kao zakon Jakova Blaževića, davno nekoć tužitelja i ocrnjivača bl. Alojzija Stepinca. A nakon što je zastupnički trolist Stranke s imenom i prezimenom i stranke Pametno napustio zastupnik Fokusa (na istoj koalicijskoj listi postali su zastupnici), dvjema ’gracijama’ – jednoj poznatoj po ’presudama’ o sukobu interesa, a drugoj i po mužu koji joj konkurira u pametnosti – priskočila je u pomoć treća, iz Glasa (jedina izabrana od kandidata te stranke na Restartovoj listi, ali unatoč tomu spremna presuđivati svima kao vrhovni autoritet), kako bi s njom kao trećim nježnim listićem mogao biti formiran isključivo ženski ljevičarski trolist.

Eto, dobismo u Saboru i ’žensku’ djetelinu, ali ne onu s četiri lista. A ljevičarski još najnastrojenija i žešća afežeovka, nova zastupnica iz Radničke fronte – koja je u predizbornom sučeljavanju pred izbore za predsjednika u prosincu zamalo zgromila finoga i plahog kandidata koji bi inače bio prošao u drugi krug i zacijelo postao predsjednikom – požalila se na Twitteru da joj se danas dogodilo nešto nečuveno. Nju je, tvrdi ona, danas „verbalno napao“ zastupnik i načelnik općine iz Dalmatinske zagore, iz pobjedničke i formalno vladajuće stranke, „bezumno urlajući da su joj predci bili koljači“. Ona da ga je (’sila zakon mijenja’!) pokušali zamoliti da ih ostavi na miru, ali ni to nije pomoglo, sve „dok ga njegovi nisu odvukli iz kafića“.

Moglo bi se nastaviti nabrajanje verbalnog „pucanja“, a i kuckanja, i štucanja, i buncanja. No sve to nema osobitog smisla. Kao što ni četverogodišnja „pucnjava“ takve ili malo ozbiljnije vrste ne bi imala smisla. Istina, to nekima od zastupnika takva kreševa jako dobro dođu, podižu si cijenu i rejting kod svojih, a i svraćaju pozornost kamera i novinara, koje jako privlači svaki, pa i najmanji takav incident, tračerska izjava ili trivijalan zapis postavljen na neku od društvenih mreža.

Izraz „četverogodišnja predstava“ na početku teksta nije upotrijebljen slučajno i nehotice. Ako će se energije određenog broja zastupnika (a kandidata za verbalne, pa i fizičke čarke i bojeve ima više no ikada dosad, te general Glasnović ne će publici zbog svog bojovničkog stila nimalo nedostajati) iscrpljivati na takve sadržaje, tada bi ovaj saborski saziv (legislatura) mogao jako ići na ruku novoj Plenkovićevoj vladi i saborskoj većini. Kako sad to? Tako što će dio zastupnika i publika pred tv-ekranima i drugim zaslonima biti zaokupljeni zastupničkim scenskim prizorima (dramoletima, igrokazima, vodviljima, lakrdijama i performansima), a vjerojatno i ponekim ne-scenskim prizorom, a za to vrijeme Plenković, Milošević i ostali bavit će se ozbiljnim poslom i provoditi svoju volju sa što manje ’nepotrebne’ pozornosti oporbenih zastupnika i široke kritičko-oporbene javnosti.

Spoznaja da bi moglo biti i tako tjera nas da se zapitamo: A što, zapravo, hoće (hrvatska) oporba?

Da ne bi bilo nesporazuma, ne sumnja se ni u čije ozbiljne namjere niti se unaprijed stavlja u sumnju odlučnost oporbenjaka u borbi za vlastite političke ciljeve. I nadajmo se da će tu borbu voditi čvrsto i dosljedno, ali i argumentirano i realistički, a ne kao fantasti koji izgaraju u kratkotrajnim vatrometima ili u bitkama za koje od početka znaju da će biti izgubljene (’ki bi da bi’), to jest da će u njima biti potučeni do nogu.

Razumije se, (hrvatska) oporba – ona nehrvatska ionako zapravo i nije oporba, nego čuvarica ’svijetlih tekovina’, onih poslijetuđmanovskih i protutuđmanovskih, svatko na svoj način i igrajući ulogu po scenariju što su ga napisali čuvari i čuvarice neprežaljene Jugoslavije, komunizma i ostalih takvih fetiša) – nije ni jedna ni jedinstvena. Ali je svediva na zajednički nazivnik koji bi uz malu prilagodbu glasio: Pokretni most. Druge nema!

E, upravo nas ta jedina (realna i moguća) hrvatska oporba zanima, i pritom zanemarujemo njezinu razmjernu podzastupljenost u ovom „visokom domu“. Zanima nas u smislu njezinih prioriteta. Iz njihovih usta čulo se i čuje se sad ovo, sad ono, ili se ne čuje ništa cjelovito i dorečeno, ovisno i o tomu o čemu ih novinari upitaju ili čime ih tko izazove. No znatan dio hrvatskog naroda, osobito onaj ozbiljniji i politički pismeniji dio, izgara od želje da dozna što će zapravo biti politički prioriteti te naše većinom posve nove ili temeljito preinačene oporbe.

Budući da se ona sastoji od nekoliko stranaka/strančica i od niza što u politici novih, što nezavisnih individua, koje po svojoj naravi i ćudi tendiraju k soliranju, bilo bi više no potrebno da se prije svega drugoga odluče za što će se zauzeti najviše, za što manje, i za što najmanje. I kojim redom. I s kakvom strategijom. I uz čiju potporu. I s kakvim izgledima na uspjeh.

Zapravo bi bilo nužno provesti najprije anketu među hrvatskim oporbenjacima u Hrvatskom saboru. Anketno pitanje bilo bi vrlo jednostavno: Formulirajte i navedite po redoslijedu važnosti najmanje 10, a najviše 15 političkih ciljeva koje osobno smatrate najvažnijima u svom zastupničkom mandatu!

Anketa bi se mogla provesti i tako da se navede 30-40 mogućih prioriteta, pa da svatko odabere njih 10-15 i rangira ih po važnosti. No kako nitko ne može smisliti ni predvidjeti sve moguće odgovore, najbolje bi bilo da se zastupnici i zastupnice sami pomuče te formuliraju i po redu prvenstva nanižu vlastite, izvorne i osobne odgovore. Za nagradu bi poslije od anketara dobili obrađene podatke, svi koji su sudjelovali u anketi, tako da bi svatko od njih mogao vidjeti postoje li uopće za  sve te oporbenjačke zajednički prioriteti i koliko su kome jedni važni, a drugi nevažni. Da bi se moglo početi razgovarati i dogovarati, mora se najprije znati što je u čijoj glavi.

Tek tada bi se doznalo ’na čemu’ su oni sami sa sobom i među sobom, i ’na čemu’ smo mi birači i navijači s njima. Tek tada mogao bi početi proces oblikovanja ozbiljne i usklađene hrvatske saborske oporbe. Zato što ona prije ovih izbora nije imala vremena ni prigode u pravom se smislu definirati niti se profilirati.

Hic Rhodus! Hic salta!

 

Šiljo/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara