Šiljo: Demagogija Plenkovićeva trijumfalizma

Plenkovićev trijumf zapravo je trijumf prosjaka koji, vrativši se doma, svima svojima pokazuje koliko su njemu odnosno njima veliku svotu udijelili bogatiji stranci. I pred svima se time toliko hvali kao da je on osobno spasio i preporodio Hrvatsku. Spasio ju od financijskog utapanja možda i jest, zapravo ne on – nego sama Europska unija sukladno svojoj logici, interesima i pravilima postupanja, ali ju preporodio tako da bude samoodrživa nije! I ne će ni u drugom mandatu.

Bruxelles – Press Club, Zagreb – Novinarski dom,21. srpnja 2020.

Nakon četiri dana i noći mukotrpnih pregovora, kasno četvrte noći, iz dimnjaka zgrade Europskog vijeća počeo je kuljati bijeli dim. Dogovor je postignut, svih 27 šefova vlada ili država suglasili su se o novom sedmogodišnjem proračunu EU-a i o velikom paraproračunskom dodatku, koji se najčešće naziva „Fond za oporavak“, a službeno se to zoveNextGeneration EU(NGEU) – EU sljedećeg naraštaja. Ključni i glavni dio NGEU-a jestFond za oporavak i otpornost (RFF). Najednom se učinilo kao da su svi sretni. Pa u čemu je onda bio toliki problem ako svi najednom imaju razloga za zadovoljstvo?Prepustimo odgovore na to pitanje njima samima i njihovim nacionalnim javnostima.

Dvoznamenkaste milijarde eura iz velikoga europskog svežnja

Proračun će iznositi nepunih 1,1 bilijun eura, a za sljedeći naraštaj moći će se potrošiti iz tog vrela najviše 750 milijarda eura. Od svih tih vrtoglavo velikih svota planiranih rashodovnih limita, za Hrvatsku je predviđen razmjerno majušan dio: 22 milijarde eura. Udjel Hrvatske odnosno njoj pripadna„nacionalna omotnica“ iz NGEU-a iznosi 9,4 milijarde eura. Od toga naviše dolazi iz Fonda za oporavak i otpornost, tu je još između 700 i 800 milijuna eura iz programa ReactEU, dodatka kohezijskoj omotnici iz VFO-a, zatim i oko 300 milijuna iz Fonda za pravednu tranziciju. Sve u svemu, proračunskih 12,6 i paraproračunskih 9,4 milijarde iznose kada se zbroje 22 milijarde eura? Za Hrvatsku je to vrtoglavo velika svota. Ili možda ipak nije?

Za usporedbu, Rumunjska će samo iz Fonda za oporavak „dobiti“ 80 milijarda, dakle blizu jedanaest puta više od Hrvatske, iako je po broju stanovnika otprilike pet puta veća od Hrvatske.

Zbog tog hrvatskog prstohvata iz velikoga europskog financijskog svežnja predsjednik hrvatske Vlade blistao je, hvastao se i držao se kao da je ’u sedmom nebu?’ – u Bosni bi rekli: ’k’o da prva (leti)’ –od sreće, (samo)zadovoljstva i ponosa. S takvim jakim adutima u džepu – izraženima u dvoznamenkastim milijardama eura – stigao je on uzdignuta čela u domaju, te će sutra slavodobitno u Sabor na njegovo konstituiranje i na glasovanje o povjerenju novoj vladi koju on kao mandatar predlaže.

Ne biti zlurad, ali ni Plenkovićevo likovanje nije primjereno!

Nitko nije niti treba biti zlurad ili jalan pa omalovažavati to što je za Hrvatsku predviđeno toliko milijarda eura. Pogotovu ne u ovakvoj situaciji suočenja s posljedicama epidemije ’kineskog virusa’, kada će novca na sve strane biti premalo i kada će se svaki euro triput okretati. Dapače, Hrvati mogu biti zadovoljni da su razmjerno dobro prošli, da nisu, kako to nerijetko biva, ostali od drugih kraćih rukava. No sve skupa nije nipošto tako jednostavno i jednoslojno kako to trijumfalni hrvatski „premijer“ odnosno neproglašeni „kancelar“ s likovanjem prikazuje. Takvo njegovo ponašanje nije primjereno. Ono je oblik demagoškog spina u funkciji ostvarivanja apsolutne prevlasti u Hrvatskoj.

Predsjednik vlade govori samo o onomu što Hrvatska „dobiva“, prešućuje sve ostalo

Da bi se razumjelo o čemu je riječ, treba malo dublje zagrebati ispod površine. Tih 12 milijarda eura proračunskih sredstava maksimalno moći će u određenoj mjeri biti preliveno iz proračuna EU-a u Hrvatsku u sljedećih deset godina (7+3), do g. 2030. uključno. To znači da je godišnji maksimum proračunskih sredstava svega 1,2 milijarde u prosjeku godišnje, tj. oko devet milijarda kuna godišnje. Je li to mnogo ili ne tako mnogo? To je, recimo, iznos trenutnoga ukupnog duga samo zdravstva. Osim toga, dinamika ne će biti ravnomjerna, te će se prve, druge, a možda i treće godine zaredom vjerojatno iskoristiti samo manji dio tih novaca. U mjeri u kojoj se uopće iskoristi.

Proračun središnje države iznosi pak oko 140 milijarda kuna, što znači da je godišnji iznos tih sredstava maksimalno svega 7 % državnog proračuna. Odnosno oko 2 % BDP-a. Odnosno oko 2,3 % ukupnoga vanjskoga duga.

Što se tiče sredstava dodatnog fonda za oporavak, njih će se moći doznačiti u Hrvatsku u nešto kraćem razdoblju, u prve tri te u još dodatne dvije godine. To znači da bi se u Hrvatsku godišnje moglo sliti najviše 14 milijarda kuna. To nije malo, ali red vrijednosti osvijetlit će to bolje. Ako je prije ove krize prihod od turizma iznosio najmanje desetak milijarda eura, dakle 80 milijarda kuna, tada se vidi da recimo izostala polovina prihoda samo od turizma dvostruko premašuje ukupna europska sredstva u svakoj pojedinoj godini.

Koliki će postotak europskog novca Hrvatska uspjeti iskoristiti, nije moguće prognozirati

Drugi je problem otvoreno pitanje koliko će svih tih načelno „dodijeljenih“ sredstava, jednih i drugih, subjekti u Hrvatskoj uopće uspjeti iskoristiti. A ono što se ne iskoristi ostaje u proračunu EU-a.

Pogleda li se dosadašnje sedmogodišnje proračunsko razdoblje, vidjet će se da je Hrvatska imala na raspolaganju, pod uvjetima programskog i projektnog udovoljavanja strogim uvjetima (uključujući fond za ruralni razvoj, dakle poljoprivredu i ribarstvo) oko 12 milijarda eura. Od svih tih sredstava dosad je uspjela inkasirati u projekte oko jedne trećine, dakle nepune četiri milijarde eura odnosno 30-ak milijarda kuna. Dodajmo tomu i sredstava iz prethodnih programa, koja su povučena naknadno, pa ćemo dobiti recimo 45 milijarda kuna. Tijekom tih sedam godina ukupni domaći proračunski rashodi iznosili su više od 900 milijarda kuna. Omjer jednoga i drugoga: 900 : 45 = 20 : 1. To znači da „europska sredstva“ – krajnje pojednostavljeno i približno – tvore svega dvadesetinu proračunskih sredstava središnje države (nisu pribrojeni proračuni grada Zagreba, županija, gradova, javnih poduzeća i izvanproračunskih subjekata).

Po povlačenju sredstava iz strukturnih i investicijskih fondova EU-a Hrvatska je na posljednjemu mjestu među svih 28(27) članica EU-a. To je vidljivo iz službenih podataka, koji se svakodnevno osvježavaju na ovoj stranici:

EUROPEAN STRUCTURAL AND INVESTMENT FUNDS

Tu se na stranici zorno i brojčano vidi da je Hrvatska od mogućih 10,7 mlrd. (bez sredstava za ruralni razvoj) iskoristila svega 3,9 milijarda europskoga novca odnosno 37 posto. Odmah ispred nje, na začelju,našle su dvije zemlje koje imaju velikih problema (iako su znatno razvijenije od nje): Italija i Španjolska. Slovenija i Mađarska iskoristile su primjerice po 48 posto, Poljska 51 posto, Litva 55 posto, a Finska (prva na rang-listi) 68 posto.

Općenito, malo koja zemlja uspije približiti se stopostotnoj iskorištenosti sredstava koja joj, teoretski, stoje na raspolaganju.

Osim što se novci Hrvatskoj isplaćuju, i ona u proračun EU-a novce uplaćuje

Nadalje, neovisno o tomu koliko će Hrvatska uspjeti od maksimalno predviđenih sredstava ’povući’, ona svake godine mora uplaćivati svoj doprinos u proračun EU-a, koji nije zanemariv. U travnju 2019. g. Plenković je, pozivajući se na Ministarstvo financija, iznio podatak da je Hrvatska od 1. srpnja 2013. pa do 1. travnja 2019. u europski proračun uplatila 19,7 milijardi kuna, dok je istodobno iz europskog proračuna primila 34,1 milijardu kuna, što bi značilo da je tada bila u plusu od 14,4 milijarde kuna, odnosno nešto manje od 1,9 milijardi eura. Godišnje Hrvatska u proračun EU-a uplaćuje (iznos nije posve fiksan) blizu pola milijarde eura, odnosno oko 3,75 milijarda kuna.

Pozitivni saldo dosad od više od 20 milijarda kuna nije mali iznos, i nepravedno bi bilo omalovažavati ga. Ta su sredstva za Hrvatsku velike financijske transfuzije, i to na raznim područjima, od velikih infrastrukturnih objekata pa do malih farmera i projekata od mjesnog značaja. Među sufinanciranim projektima najveći je pojedinačni Pelješki most, s 85-postotnim financiranjem iz EU-fondova. No taj most grade svojim materijalom i sa svojim radnicima Kinezi. Oni će odatle izvući glavninu dotiranoga europskog novca, kao što u nekim drugim projektima slično tomu čine drugi. Koliku će ekonomsku korist Hrvatska imati od Pelješkoga mosta? To će moći pokazati samo praćenja izravnih i neizravnih, realnih koristi od njega u budućnosti. Dok se te koristi ekonometrijski ne iskažu, Hrvatska s tom investicijom nije u financijskom smislu dobila praktički ništa, osim troškova održavanja. Dapače, morala je ili će morati uložiti vlastitih 15 posto sredstava.

Mogu se nastaviti i daljnje računice o stvarnim koristima i troškovima projekata financiranih iz EU-a, no to je previše zamršeno i nije posve egzaktno, pa to prepustimo ekonomskim institutima. Koji, doduše, teško da da će ikada načiniti sveobuhvatnu analizu stvarnih koristi od članstva u EU-u. Ima tu još mnogo raznih troškova i uvjetovanja kojima se umanjuje neto korist, no to su već teme za specijalizirane stručnjake.

Kako Plenković manipulira hrvatskom javnošću?

Predsjednik Vlade Republike Hrvatske i HDZ-a manipulira i zavarava hrvatsku javnost tako što u javnim nastupima:

– prešućuje da će Hrvatska u sljedećih sedam godina morati uplatiti samo u europski proračun (orijentacijski izračunato) oko 3,5 milijarda eura, a i više ako se bude brže razvijala;

– prikazuje te 22 milijarde eura kao posve sigurna sredstva, a prešućuje da su to maksimalno moguća sredstva, koja se mogu iskoristiti samo pod strogim programskim uvjetima i propozicijama te uz nadzor njihova trošenja, a dođe li do zloporaba, sredstva se vraćaju;

– prešućuje da se pri ostvarivanju krupnijih projekata često mora neformalno pogodovati ili udovoljavati raznim europskim interesnim subjektima, a ispod žita i stanovitim politikama (pa tako imamo u vladi tzv. manjince kao stupove i „ravnopravne partnere“, kako se izrazio M. Pupovac, iako toga nigdje drugdje nema);

– prešućuje da se dio tih sredstava potroši izvan Hrvatske u samim birokratskim procedurama, na razne konzultantske, lobističke i druge popratne usluge i na strane isporučitelje roba i usluga, na nerijetko strane tehnologije, izvođače radova itd.;

– stavlja u treći plan činjenicu da će Hrvatska sama morati vraćati u obliku (povoljnih, doduše) zajmova povratni dio sredstava iz Fonda za oporavak

– uglavnom prešućuje da će dodjela sredstava državama biti razmjerno strogo uvjetovana programskim prioritetima (zelena tranzicija odnosno klimatsko-energetski projekti, digitalizacija…), što znači da će Hrvatska prioritete svoga gospodarskog razvoja morati uklapati u prioritete EU-a i onda kada joj to ekonomski ne odgovara, tj. prilagođavati se europskim prioritetima da bi uopće uspjela steći pravo na dobivanje alociranih sredstava;

– posve zanemaruje činjenicu da trošak od 390 milijarda eura, na koji će se Europska komisija zadužiti, pada dugoročno na sve države članice, pa tako u određenom udjelu i na Hrvatsku;

– prešućuje da će Europska komisija da bi namaknula sredstva za proračunske i interventne potrebe morati uvoditi određene poreze, čime će dio spomenutih izdataka neizravno rasporediti na države članice;

– prešućuje da unatoč postignutom dogovoru nova europska sredstva treba tek dočekati, to jest da će biti jako teško premostiti razdoblje od više mjeseci ili možda jednu, dvije godine, do trenutka kada će se glavnina tih sredstava stvarno početi prelijevati u hrvatski ekonomsko-financijski sustav;

– zanemaruje razne rizike, pogotovu to da nije ni najmanje sigurno kako će planirana sredstva biti dovoljna da se svaka pojedina zemlja iščupa iz sadašnje krize, što znači da bi čitava konstrukcija mogla pasti u vodu dođe li recimo u Italiji do (ne)očekivanog financijskog sloma (bankrota, političkog zaokreta…) unatoč ovolikim sredstvima koja su joj sukladno dogovoru alocirana.

Plenkovićeva trijumfalna retorika služi skrivanju neuspjeha vlastite vlade

Riječ je o kod svega toga o paradoksu. Što je koja država članica manje uspješna, što ima manji rast, a veće dugove i deficite, što je nesređenija i zaostalija, što ima teže posljedice ne samo ove koronske krize, nego i opće gospodarske pokazatelje, – njoj će iz zajedničke kase biti dodijeljeno više novaca.

Zato se i jesu neke uspješne i uređene zemlje tako tvrdo suprotstavljale prihvaćanju predloženog paketa i tražile da ga se temeljito preuredi.

Drugim riječima, da je Hrvatske pod vodstvom Plenkovićeve i njoj prethodećih vlada bila uspješnija, Plenković bi sada mahao sa znatno manje milijarda i uopće se ne bi ponašao trijumfalno. Neuspjeh njegove vlade u ostvarivanju gospodarskog rasta i razvoja on sada prikriva mašući milijardama eura europskog novca koje je dobio upravo zato što je taj rast i razvoj bio u Hrvatskoj slab. To je vrhunska demagogija, zato što se uzrok prikriva posljedicom, a on pritom „dobivene“ europske milijarde tumači kao svoju osobnu zaslugu. Istini za volju, imao je on u tom i osobnih zasluga, no one se ne mjere u milijardama, nego u vrh glave u stotinama milijuna eura. I nisu to zapravo nikakve njegove zasluge, nego se on samo sjetio posegnuti za argumentima koji objektivno Hrvatskoj idu na ruku, a koje su drugi prihvatili zato što je riječ o – nepobitnim argumentima. Trebamo li mu neizmjernobiti zahvalni što nije propustio učiniti ono što mu je posao i što mu je glavna dužnost i odgovornost?

Najveći problem ne samo Plenkovića, nego i postjugoslavenske Hrvatske

Najveći je problem to što se kod svih tih milijarda slavi nešto što je u osnovi jako nezdravo: slavi se to što je Hrvatska uspjela ili će tek (valjda) uspjeti u svoj financijsko-gospodarski krvotok preliti određeni broj milijarda eura koje ona sama nije ni privrijedila ni zaradila.

Plenković veliča kao silno velik uspjeh činjenicu da Hrvatska – parazitira na „solidarnosti“ razvijenijih i bogatijih članica Europske unije? On toga više kao da nije ni svjestan. Nesposoban doma pronaći razvojna rješenja i nesposoban preurediti državu i društvo tako da otkoči njihove pozitivne energije – skupa sa svim svojim starim ili novim odabranicima, koje strogo kontrolira i ograničava ili ih iz vlade izbacuje –, on prešutno diže ruke od oslanjanja na vlastite snage i sva očekivanja spasa polaže u briselske lonce. I u briselske kuhare.

Jedina prava riječ kojom se takvo postupanje može nazvati jest: neizrečeno priznanje da bez pomoći bogatijih Hrvatska ne bi sama mogla naprijed. To je dizanje ruku od Hrvatske kao snage koja mora sama sa sobom izaći na kraj i samu sebe izgrađivati i financirati.

Plenkovićev trijumf zapravo je trijumf prosjaka koji, vrativši se doma, svima svojima pokazuje koliko su njemu odnosno njima veliku svotu udijelili bogatiji stranci. I pred svima se time toliko hvali kao da je on osobno spasio i preporodio Hrvatsku. Spasio ju od financijskog utapanja možda i jest, zapravo ne on – nego sama Europska unija sukladno svojoj logici, interesima i pravilima postupanja, ali ju preporodio tako da bude samoodrživa nije! I ne će ni u drugom mandatu.

Kako takvo njegovo ponašanje nazvati drukčije doli demagogijom trijumfalizma?!

Šiljo/Hrvatsko nebo