Pretvaranje Svete Sofije u džamiju opasna je poruka i Hrvatima u BiH

Nije u pitanju samo UNESCO, u pitanju je nešto puno šire: pretvaranje Svete Sofije u džamiju opasna je poruka i Hrvatima u BiH

Iskreno sam ostao začuđen mlakom reakcijom Zapada na vijest da Erdogan simbol (istočnog) kršćanstva, Svetu Sofiju, pretvara ponovno u džamiju. To je još jedna poruka Zapadu: „Ja mogu raditi što hoću, nitko mi ništa ne može, pokorite se.“

Relativizirati taj čin govoreći da su kroz povijest i džamije nakon oslobađanja (ne okupacije kako je to radio islam) dijela Europe od Osmanlija i Arapa pretvarane u crkve u kontekstu današnjeg vremena, 21., a ne 13. ili 14. stoljeća, čisto je političko sljepilo, naivnost i opasna, možda i namjerna glupost Zapada. Jer baš taj Erdogan na džamiju ne gleda kao bogomolju jer za iste na tlu Europe jasno je rekao: „Džamije su naše vojarne, kupole su naši štitovi, minareti su naše bajunete.“

Trijumf u Sarajevu

Nehaj Zapada na islamističku radikalizaciju Turske paradigmatski je oslikao francuski Le Monde komentirajući taj čin, kao, pa što sada, turisti će i dalje moći posjećivati Svetu Sofiju. Malo je tko, kada su mediji na Zapadu u pitanju, pa i službena politika, ovaj Erdoganov čin nazvao pravim imenom: to je imperijalistička poruka njegova radikalnog islamizma svima, i okolnim zemljama, pa onda i Europi, a, što se nas tiče, ovo je opasna poruka Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Jer Bošnjaci, muslimani u BiH na ovu odluku reagirali su trijumfalno.

Bakir Izetbegović, čija stranka de facto funkcionira kao podružnica Erdoganovog AKP-a, više je puta Erdogana nazvao „našim predsjednikom.“ Podsjećam na njegove riječi upućene Erdoganu: „Vratili ste ponos, dignitet islamskom narodu. Zato ovdje u Visokom svi stojimo pred tobom iz poštovanja prema prvorazrednom muslimanskom lideru. Zato visoko dignite zastave za našeg lidera, za našeg predsjednika Tayyipa Erdogana. On nosi našu zastavu, on nosi naš ponos, on nosi zastavu koju je nosio Alija Izetbegović u krvavom bosanskohercegovačkom ratu.“

Kako je primijetio Franjo Šarčević analizirajući ovaj Bakirov govor, Izetbegović, „govori o „islamskom narodu“ u jednini, o Erdoganu kao muslimanskom lideru (ne kao o predsjedniku jedne nezavisne države), a usput kazuje i to da se Alija Izetbegović u ratu borio za islam, a ne za državu BiH. Ili pak za BiH, ali ne za sekularno, moderno i slobodno društvo, nego za onakvo kakvo u Turskoj pravi Erdogan.

Možda to nije točno, ali Bakir Izetbegović rekao je upravo to. Ne čudi stoga da se i u BiH po Erdoganovoj naredbi provodio progon ljudi koji su optuženi da pripadaju nepostojećoj terorističkoj organizaciji, koju je Erdoganov režim izmislio i dao joj naziv FETO, ne čudi što su istaknutim profesorima u Sarajevu oduzimane plakete jer nisu na strani Erdoganova režima ili što je Orhan Pamuk u krugovima SDA persona non grata.“

Ovo što radi Bakir samo je nastavak (neoosmanističke) politike koju je započeo njegov otac Alija, pa moram podsjetiti na ono što veće napisah ranije.

Naime, radikalizacija islama u BiH počela je još u Jugoslaviji, sedamdesetih godina kada je Alija Izetbegović napisao panislamistički, protuzapadni spis „Islamska deklaracija“, opasnu papazjaniju prepunu kontradikcija, koji je do danas programski okvir politike i njegova sina Bakira, lutke na koncu islamskih radikala. Ne čudi stoga što je iznova tiskana devedesetih.

U njoj rahmetli Alija jasno kaže: „Prvi i najvažniji takav zaključak svakako je zaključak o nespojivosti Islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija.“ Zato je bio za građanski ustroj BiH, dočim njegov sin Bakir doslovno, prema Hrvatima u Federaciji, provodi ove riječi svoga oca.

Izetbegovićeve poruke

Izetbegović sanja islamsku državu od Maroka do Indonezije, veličajući vrijeme Otomanskog Carstva i krvave osvajačke ratove proroka Muhameda i njegovih nasljednika, te jasno kaže da islam nije religija, već politički program, zagovara teokraciju, a nemuslimani u toj teokratskoj državi, kao u Otomanskom Carstvu (Ahdnama iz 15. stoljeća), imali bi mira samo ako se pokore.

Izetbegović zato žestoko kritizira oca moderne Turske Kemala Ataturka kao izdajicu istinskog islama jer se odrekao Kur’ana kao podloge političkog djelovanja, uveo zapadne vrijednosti, a islam, zamislite „zločina“ Ataturkovog, sveo samo na religiju.

Dakle, Alija je još u prošlom stoljeću imao isti stav prema Ataturkovom sekularnom ustroju Turske kao i Erdogan danas, i tako pade i Sveta Sofija koju je Ataturk pretvorio u muzej. Mlaka reakcija Zapada na ovu Erdoganovu agresivnu, radikalnu poruku koju je poslao preko Svete Sofije zato zabrinjava, pogotovo kada je u pitanju sudbina Hrvata u BiH, kao i sve jačeg utjecaja islamskog radikalizma na Balkanu, u srcu Europe.

Što se Hrvata u BiH tiče, nad kojima Izetbegovići već desetljećima provode demokratski i ini zulum, valja podsjetiti na jednu povijesnu paralelu, simbolički čin, koji se valjda neće ponoviti.

Naime, nakon što je Mehmed 1453. godine osvojio Konstantinopol i pretvorio Svetu Sofiju u džamiju, krenuo je i pokorio Bosnu i Hercegovinu, katolički živalj. Simbolički govoreći, nakon što joj je Erdogan vratio status džamije, slijedi nam isti scenarij, drugačijim metodama, scenarij koji je, doduše, odavno na djelu.

Dnevnik.ba/ https://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo