Meditacija

Po svojim nišama

Povlačimo se u svoje svjetiće, uzgajamo svoje cvjetiće. Zatvaramo se u svoje niše, sobe, u kućne kvarantene. Čitamo stihove i onih koji su vani, ili su voljeli hodati svojim stazama, u svojim zavičajima, na svojim otocima, po svojim putanjama. U njih zadubljeni.

Jedna pjesnikinja, hrvatska, doživotno zaljubljena u krajolik svoga otoka, upravo kazuje: „Tragom razorenih elemenata i viših sila stižem do raspuklina u brijegu, urezanih vododerina, razmrvljenih stijena, potopljenih uvala, osušenih brazgotina tla. Iz smrvljena kamenja, praznih puževih kućica, trošnih ruina, otisaka i povijesnih tragova gradim utvrdu od snova.“ Ona od „trošnih ruina“ gradi „utvrdu od slova“.

Ruševina pretvara u slova i od njih pravi svoju utvrdu. Nišu svoga spasenja?

U stihu pak veli: „Kakva bi praznina nastala kada bi / potonuo otok. Svijet bi naselila / šutnja. More se prekrilo bodljama, / a nebo urušilo u bezdan.“ – Kada bi potonuo njezin otok, nebo bi se „urušilo u bezdan“.

Zar bi se i naše nebo sunovratilo „u bezdan“!

Jedan književnik, hrvatski, upravo piše: „Auto je simbol našega života, i sve što je u tom životu važno može se dogoditi – i događa se u njemu.“

U autu? Zar i krštenja i vjenčanja i posljednja putovanja? I utakmice i koncerti i mise i blagovanja?

Mnoštvo se raspršilo u „jedinke“. Zatvorene u sebe i svoje svjetiće-cvjetiće. Zaštićene vidljivim i nevidljivim vratima, bravama, kračunima. I vidljivim ličnim maskama. Protiv virusa drugih.

A sve to poradi – „života“. Koji se traži – „u kraju smrti“ (sv. Augustin).

Iz duhovnog tla izrasta i duhovni kukolj zatvorenosti u svoje otoke i aute, povučenosti u vlastite niše. Kukolj posvećenosti sebi koji prezirući „visoka zlatna žita“ (D. Tadijanović) hoće parirati – smrti.

„Pustite nek oboje raste do žetve“, govori Isus u današnjem evanđelju po Mateju. „U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snoplje da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.” (Mt 13, 30)

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo