Damir Pešorda: Novi prilozi udvoričkoj poeziji u Hrvata

obzirom na činjenicu da Hrvati kroz povijest uglavnom nisu imali vladara ”svoje krvi”,  začudno je zamašna zamišljena knjiga hrvatske udvoričke poezije. Takvom su poezijom peru vični Hrvati obasipali austrijske careve, srpske kraljeve, jugokomunističkog diktatora, a nije ni Poglavnik ostao bez uzvišenih oda i zanosnih lauda. Ni današnji se vlastodršci hrvatski nemaju  po tom pitanju razloga žaliti, i oni su česta meta poetskih uzleta. Doduše, sve češće u prozi jer takva su vremena, prozna. Ali poezija je poezija makar bila i u prozi. Samo Titu je pjevao Vladimir Nazor, a Plenkoviću tek Kazimir Mikašek Kazo ili u boljem slučaju Milan Ivkošić.

No, svakako je, barem po ushitu i htjenju, najveći opjevatelj Andreja Plenkovića Matko Marušić. I najiskreniji, čini mi se. No, pustimo pjesnika u prozi da se sam predstavi: ”Nakon hrvatskog naroda – tu je veliki i veličanstveni Andrej Plenković, sasvim jasno čovjek ranga Franje Tuđmana. Moram priznati da se više nego njegovoj inteligenciji divim njegovim čeličnim živcima – kako je dočekao i ispratio sve nevolje koje su ga bile snašle – od Agrokora i Uljanika, preko razmjerno slabih rezultata na EU izborima i divljanja SARS-2-COV-a i razularenosti SDP-ovskih Marasa i Stazića (Bog im dao pokoj dušama) do predizbornih napada s desna i s lijeva (desni više bole, jer za komuniste znamo da su glupi, ali konzervativci i domoljubi to ne bi trebali biti) i lažnih anketa složenih da obeshrabre i njega i njegove birače.” Ako tko u budućnosti bude sastavljao antologiju hrvatske udvoričke poezije, ovaj formalno prozni pasus ne bi smio zaobići.

U tom slavljenju pobjedonosnog Andreja puno ne zaostaju ni brojni drugi kolumnisti, novinari i publicisti s desna i s lijeva. Posebno su raspjevani HDZ-ovi internetski ratnici po ovdašnjim portalima. Biranim riječima o njemu zbore čak i dojučerašnji kritičari, pa i protivnici. Kad nekoga nekritički hvale, postoji izgledna opasnost da se iz vida ispusti stvarnost. Nije to dobro čak ni za onoga koga hvale; teško je naime ne povjerovati u iznimne sposobnosti koje u tebi prepoznaju svi oko tebe. Kraljevi su nekada imali barem dvorske lude, na suvremenim dvorovima to je radno mjesto ukinuto. Otkako je ”ukinut” Vaso i smekšan ionako mekani Stier, Plenkoviću nema tko reći ni da zakopča dugme ako bi mu slučajno bio otvoren rasporak. A to, bojim se, nije dobro, osobito ako se imaju u vidu teška vremena koja nas čekaju.

  U takvom ozračju oblikuje se jedan zauman konstrukt kako je tvrdoglavi Škoro kriv što je, eto, Plenković prisiljen koalirati s manjincima. Kao da sam Plenković nije jasno i nedvosmisleno govorio cijelo vrijeme da su to njegovi strateški partneri u izgradnji Hrvatske. Plenković to jasno ponavlja i dalje, ali njegovi domoljubni uljepšavači, veći plenkisti i od samog Plenkovića, i dalje tumače kako su Miro i Nino krivi što Andrej voli Milorada, ali da u njegovom srcu ima mjesta i za DP i Most ako se pokaju. Tako i dobri doktor Marušić snatri o nekoj velikoj koaliciji u članku bombastična naslova: Molim Domovinski pokret i MOST da s HDZ-om naprave veliku koaliciju. Pred kraj članka doktor autoritativno zaključuje: ”Ako bi tu koaliciju odbili DPMŠ ili MOST, ili oba, osudili bi se na životarenje bez utjecaja u Saboru a time i na svoj postupan raspad. Oni mogu dovijeka paušalno kritizirati HDZ ali dok HDZ ovako dobro radi ništa mu ne mogu.” Poenta je u ovomu ”dok HDZ ovako dobro radi”! Komu je ovo što imamo bez zamjerke, tomu se teško može objasniti da smo, kako bi Sanader rekao, u banani.

Odavno sam postao vrlo umjeren što se tiče očekivanja od budućnosti, a u ovo turobno vrijeme svakako malo toga ima što bi budilo bilo kakav optimizam. Kad je oblačno, svi udaljeni predmeti postaju sivi, kaže se u jednom starom priručniku popularne psihologije. To bio sivilo mogle narušiti samo vatre na obzoru, a njima se nitko pametan ne raduje. Pred Hrvatskom je, bio joj na čelu Plenković ili netko drugi, teško i neizvjesno razdoblje. Nitko ne bio sretniji od mene kada bi se ispostavilo da sam u krivu i da sam se uzalud pribojavao te da hrvatska lađa, vođena spretnom rukom bogomdanog kapetana, sretno brodi u sigurnu luku. Štoviše, bez srama bih se pridružio koru udvorica. Samo mi se, pjesnici udvornici, ne laćajte opet Škore i sličnih fora kad krenete pravdati neko sramno hrvatsko posrnuće. Primjerice, Dnevnik Diane Budisavljević u školskom programu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo