Šiljo: Zašto Plenković sustavno zaobilazi istinu?

Nepovoljne dijelove složenih istina Andrej Plenković zasiplje brojkama, slovima, riječima i sročenicama kako bi, ionako ’uštrojenoj’, kritičkoj javnosti bacao pijesak u oči te državljane uz pomoć većinom zaglupljujućih medija dovodio do toga da budu „slijepi kraj zdravih očiju“. Da sve povjere njemu koji sve zna, koji jedini zna, i kojemu nitko drugi nema (pravo) niti što dodati niti što oduzeti niti, nedajbože, suprotstaviti se istinom i kritičkim protuargumentima.

Svetište Marija Bistrica, 13. srpnja 2020.

Danas je svetkovina odnosno blagdan Majke Božje Bistričke, kojoj je obraćanje odnosno čiji je zagovor, kako ovdje svuda uokolo svjedoče nebrojene spomen-poločice, pomogao nebrojenim ljudima u nebrojenim, najčešće teškim ili nerješivim, životnim nevoljama i bolestima.

Te spomen-pločice i druga ostavljena znamenja, krunice, medaljoni… svjedočanstva su – čega? Svjedočanstva su istinitosti. Toga da nisu „popovi“ ili kakvi katolički varalice izmislili čudesne moći Marije čiji se čudotvorni lik izvorno čuvao u kapelici na Vinskom Vrhu, a zatim u strahu da ga turski osvajači ne obeščaste, ne ukradu ili ne unište bio premješten u ovu crkvu gdje je današnje svetište.

Općenito, za svaku nadnaravnu milost u Crkvi se iziskuje svjedočanstvo. A za proglašenje blaženika ili svetca još i pravo čudo, jedno odnosno dva, obično za tjelesno uslišenje ili ozdravljenje, koje se može medicinski dokumentirati. Da ne drži do istinitosti ovozemaljskih pojava i događaja, Crkva ne bi mogla biti pouzdan svjedok ni istinitosti božanske Objave. 

U svakom slučaju, istina je za Crkvu jedno od temeljnih mjerila svega čime se bavi. Općenito, opasno je prezirati i zaobilaziti istinu. Nju svi uporno tražimo u svemu, kako se nikada ne bi izbrisala granica prema izmišljenomu,  netočnomu i lažnomu. Tada bi naime ovaj ionako nečist i ispremiješan svijet postao posve mutan, zbrkan i izgubljen za one vrjednote koje su čovjeku najvažnije. I najuzvišenije.

Tražiti istinu nije isto što i naći ju. Na to je upozorio Albert Camus kada je, u ogledu „Mit o Sizifu“, napisao: „Tražiti ono što je istinito ne znači tražiti ono što je i poželjno.“ Nemamo pravo ono što samo želimo da jest proglašavati onim što jest. Nemamo pravo otimati se sponama istine, bez obzira na one kojima istina nije ni potrebna, ili im je, naprotiv, nepoželjna. Nama je ona i potrebna i poželjna, bez obzira na cijenu. Nismo slobodnjaci istine, nego smo njezini dragovoljni poklonici. Ponosni na to, a ne nesretni zato što ju još nismo uspjeli „skinuti s vrata“, poput onih pobunjenika i revolucionara koji su prvo žrtvovali nju, a zatim i nas koji ju nismo prezreli niti se  nje odrekli. Istina je ta koja naš duh uzdiže i spašava. Isukrst nam je i poruku o njoj ostavio uklesanu u Sveto pismo: „Istina će vas osloboditi. (Iv 8, 32)“ A jedan francuski dominikanac, filozof i duhovni pisac, A. D. Sertillanges, poručio nam je: „Istina služi samo svojim sužnjima/robovima.“ Ne služi, dakle, onima koji ju preziru, zaobilaze, preskaču, iskrivljuju ili izvrću.

Osim toga, do istine se ne dolazi lako, bilo da je riječ o otkrivanju istine o virusima, o urotama, o svemiru, o našim bližnjima ili o nama samima. Lakše je neodgovorno „lupetati“, izmišljati, umišljati si što ti paše. A u mnogim nezgodnim, nedoličnim, škakljivim ili dvojbenim situacijama najlakše nam je ili slagati ili, makar, „zaobići istinu“.

Laži samo kad se mora…

Političari su oni koji često čine to posljednje. Jedan od onih koji ima osobitu sklonost zaobilaženju istine jest i predsjednik Vlade RH i HDZ-a RH Andrej Plenković. I nije on u tome nikakva iznimka, dapače, sigurno nije jedan od onih koji u tome prednjače. Naprotiv, on nastoji ne lagati, iako i to, dakako, čini. Posljednja velika Plenkovićeva laž bila je ona predizborna. O tom čitamo na portalu dnevnik.hr od 21. svibnja sljedeće:

Na pitanje može li zamisliti koaliciju s Penavom, Škorom i Pupovcem, Plenković odgovara: “Nisam spreman koalirati sa svima njima. HDZ će biti u poziciji da bira s kim će ići. Ići ćemo s onima koji će nam biti slični programski ili svjetonazorski. Program i ideologija, najbolje je kad se slože oboje“, kazao je Plenković. 

Plenković: “Unutar HDZ-a sve pršti od želje za koalicijom s SDP-om nakon onih divnih i kulturnih izjava”

Što je pak nakon izbora učinio i s kojim je to programski i svjetonazorski sličnima HDZ-u otišao u koaliciju, to nikomu više ne treba „crtati“.

… a inače „zaobilazi istinu“!

No mnogo je češća pojava od otvorenog laganja i varanja ta da Plenković prikazuje stvari onakvima kakve jesu, ali ih tumači drukčijima nego što jesu. E, tu počinje problem. Tumačiti nešto onako kako komu odgovara! Svi mi to, doduše, ponekad činimo. No što je razina odgovornosti za zajednicu veća i viša, to je veća i viša i obveza na pravo i istinito tumačenje. I obveza da ni neugodne istine ne prešutiš niti izokreneš, izvrneš smisao onoga što javnost želi od tebe doznati.

Kao čedo pravne („fiškalske“) struke, iako nikada nije ni radio kao pravnik („s faksa na posao“!), a mnogo više kao čovjek birokratske profiliranosti, građanske uglađenosti i „finih“ diplomatskih manira, Plenković nas svako malo iznenadi svojim toliko zaobljenim iskazima da nam oni „idu na jetra“. U tom trenutku najčešće ne znamo zašto nam zapravo „ide na jetra“. U pomoć nam pristignuše dva njegova današnja iskaza. Oba se odnose na Srbiju.

Pobrkao „stvarno i moguće“

Zapitan od novinara za „da prokomentira“ (zanimljivo, novinari svoj komentatorski posao uporno prebacuju na političare!) izjave predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da će Srbija biti uspješnija po rastu BDP-a od Hrvatske, Plenković je kazao da te izjave „nije doživio ni na koji način“ te da ono što se događa u Srbiji nije ni u kakvom svezi s Hrvatskom. „Želimo da sve zemlje u našem okruženju budu stabilne, da nema nasilja, da rješavaju probleme na demokratski način”, dodao je dobrohotno, s dozom aluzije na nedeomkratske metode gušenja oporbe i prosvjeda u Srbiji.

Ne ćemo dovoditi u pitanje njegove dobre želje, još manje pitanje odakle mu tako dobre želje prema Srbiji i „našem okruženju“, ni zašto bi se to Srbiju i ostale svrstavalo u naše okruženje, a ne recimo u naše istočno susjedstvo. No dovest ćemo u pitanje njegovo zaobilaženje istine. On naime nije odgovorio na bitno pitanje, a ono glasi: Hoće li Srbija doista „biti uspješnija“ od Hrvatske „po rastu BDP-a“? I razumjet ćemo da je takvim odgovorom – zaobišao suočiti se s istinom, tj. sa realnim procjenama. Umjesto da kaže u kakvim su omjerima i razmjerima razvijenosti i predviđenoga rasta Hrvatska i Srbija, on je još jednom pred nadzornicima iz Europske unije i domaćim dojavljivačima posvjedočio naše dobre namjere prema Srbiji: „Želimo…“. (Valjda se trebao zvati „Želimir“.) Pobrkao je, kako bi rekao srbijanski pisac i političar Dobrica Ćosić, „stvarno i moguće“.

Brnabićkina izjava za Plenkovića je „pogrješna“, „kriva“ i „neprimjerena“, a ne neistinita

Zatim su ga novinari zapitali da nešto kaže o izjavi srbijanske premijerke Ane Brnabić, koja je genocid u Srebrenici nazvala „nesporazumom“. Dotična je Vučićeva desna ruka taj užasni masovni zločin iz nacionalne ili vjerske mržnje nazvala „nesporazumom“. Plenković je odgovorio naoko korektno i primjereno: „Govoriti o najstrašnijem zločinu koji se dogodio nakon Drugog svjetskog rata u kategorijama nesporazuma mislim da je politički pogrešno, krivo i krajnje neprimjereno.” – Što je Plenković pritom propustio? Propustio je reći da je Brnabićkina tvrdnja neistinita. Da nije istinita. Da je izgovorila laž. 

A kako Plenković ne razmišlja, ili ne pokazuje da razmišlja, u kategorijama istinitosti i lažnosti, u toj reakciji ogleda se još jedna teška posljedica njegove nezainteresiranosti za istinu. Pogotovu ne onda kada bi tvrdnju o muslimanskim žrtvama trebalo dovesti u odnos ili usporedbu s hrvatskim žrtvama.  Zločine je teško mjeriti samo apsolutnim brojčanim podatcima, pa – poučeni vlastitim iskustvima u Domovinskom ratu – nikada ne ćemo smatrati zločine nad Hrvatima u Maljinama kod Travnika, u Doljanima, Kiseljaku kod Žepča, Križančevu Selu, u Vukovaru, Škabrnji i na mnogim drugim mjestima ništa „manjima“ od onih u Žepču i Srebrenici.

A ako ćemo ići baš inzistirati na brojkama pobijenih kao glavnom kriteriju, učinimo ono što Plenković nije učinio. I vidjet ćemo da po brojnosti žrtava Srebrenica (7000 njih po „službenoj“ verziji, iako tu brojku srpska strana ili poriče ili drastično umanjuje) nipošto nije „najstrašniji zločin koji se dogodio nakon Drugog svjetskog rata“, kako ga je papagajski okvalificirao hrvatski „premijer“. Nakon završetka tog rata kapitulacijom Njemačke 8. svibnja 1945. dogodili su se u Europi i masovni zločini. A najveći među njima jesu zločini nad Hrvatima – vojnicima i civilima. Njih su pobjedničke Titove partizanske snage počele činiti istodobno kod Bleiburga u Austriji, zatim u Sloveniji te na području dotadašnje NDH, odnosno trasom „križnoga puta“ te na brojnim drugim mjestima „od Vardara pa do Triglava“.

Najveći zločin poslije drugoga svjetskog rata jest onaj počinjen nad  hrvatskim narodom! Mjeri se još točno neutvrđenim brojem, no svi prema istini i činjenicama otvoreni povjesničari i drugi istraživači govore o stotinama tisuća pobijenih. A to je neusporedivo više žrtava od onih srebreničkih!

Hrvatskom „premijeru“ izreći tu i takvu istinu – koju ionako posvuda prešućuju – nije palo i nikada ne će pasti napamet. Zašto? Zašto mu nije stalo do toga da opovrgne laž kojom se muslimane-Bošnjake kao žrtve ’uzdiže do neba’, dok se Hrvate (kojima su g. 1945. pripadali i brojni pobijeni muslimani po vjeri) uopće ne spominje. Zašto je Plenkoviću dovoljno samo pokazati solidarnost prema muslimanskim žrtvama u istočnoj Bosni, i gotovo, kao da ničega drugog nije bilo? Kao da su, ispada, muslimanske žrtve one autentične, a hrvatske žrtva – što? Valjda zločinačke?

Na to pitanje nitko nam ne će dati odgovor. Ni on ni oni oko njega. A ne će ga, osim „incidentno“, to ni pitati.

Plenković i u mnogim drugim slučajevima propušta razlikovati tvrdnje po mjerilu istinitosti.

Kada nije reagirao na opetovane laži sa srpsko-srbijanske strane o Jasenovcu, recimo Dodikovo grozomorno lupetanje o 500.000 ondje pobijenih. Ili na iskrivljivanje Dnevnika Dijane Budisavljević u filmu o njoj i o spašavanju jasenovačke, uglavnom srpske siročadi u NDH. Ili kada nije ni zucnuo o najnovijem potezu ministrice Divjak, koja je pred odlazak iz Vlade i iz politike taj film uvrstila u kurikul, unatoč svim nedopustivim manjkavostima, manipulacijama, neistinama i zaobilaženjima istine kojih u njemu ima napretek. – Bi li se zbog toga ljutili Pupovac, Dodik, Brnabićka i Vučić, to nas uopće ne zanima. Bitno je to da je Plenković u ovih nekoliko godina o praktički svim takvim neistinitim izjavama, tvrdnjama i uradcima šutio „kao zaliven“.

Kada bi se neki ozbiljan institut ili znanstvenik prihvatio analiziranja svih takvih situacija, otkrio bi i mogao egzaktno navesti nebrojene primjere Plenkovićeva ne-reagiranja na netočnosti, neistine, djelomične neistine, laži. Pogotovu na laži protiv hrvatskog naroda, njegovih generala i branitelja, njegove povijesti i („neofašističke“) sadašnjosti. I kada bi sve skupa zbrojio, zacijelo bi mogao na temelju proučenog gradiva zaključiti da Plenkoviću općenito ljubav prema istini, istinoljubivost i kazivanje po istini nije vrlina, nego velika, možda za čitavo društvo i državu i kobna mana. 

Ni odbacivanje kune radi ulaska u eurozonu „nema alternative“!

Tako ni u raspravama o ulasku Hrvatske u tečajni mehanizam (ERM 2), koji prethodi ulasku u euro, vjerojatno već 2023., Plenković nikada ne će priznati, a najčešće ni spomenuti nijednu tvrdnju i nijedan argument protiv tog srljanja u euro i odricanja od vlastite kune odnosno hrvatske monetarne suverenosti. Ni odbacivanje kune radi ulaska u eurozonu „nema alternative“. Plenkovićev „narativ“ uvijek je selektivan i isključiv. Njegovo izbjegavanje suočenja sa stvarnim istinama koje se ne uklapaju u njegov „narativ“ sustavno je i tvrdokorno. Znači da je to dio njegove strategije, dio plana, svjesna metoda ponašanja. Da spretno prikriva ono što ne bi mogao obraniti.

Zaobilaženje neugodnih istina bila je odlika totalitarnih i autoritarnih političkih sustava. Danas je to i odlika raznih snaga koje nas vuku i uvlače sve dublje u novototalitarna društva koja nazivaju zrelom „liberalnom demokracijom“. O svemu što se u „pozitivni narativ“ ne uklapa „pozitivno“ šuti čovjek kojem je većina birača koji su izašli na izbore – iako zapravo svega 17 posto svih birača – iskazala povjerenje i dala mandata da hrvatskom lađom upravlja još četiri godine. 

Posljedice Plenkovićeva makijavelističkog izbjegavanja suočavanja sa svim njemu neugodnim istinama, njegova zaobilaženja svih istina koje su suprotne njegovim ambicijama, zadaćama i „agendama“, osjećat će i ove  i sljedeći naraštaji Hrvata. I manjinaca, koliko god oni kratkovidno i radi nečije kratkoročne koristi zatvarali oči pred spoznajom da je sudbina Hrvata i njihova sudbina.

Ljudi koji zaobilaze istinu opasniji su od onih koji izričito lažu. Zato što su „u laži kratko noge“, pa ju se lako razobliči, a kod onih koji istinu zaobilaze potreban je napor da bi ih se u njihovim akrobacijama „uhvatilo za rogove“.

Andrej Plenković upravo skrivanjem „rogova“ svog zaobilaženja nepovoljnih, neugodnih i istitnitih istina uspješno pliva u svojoj političkoj karijeri već nekoliko godina. Nije utješno da će jednoga dana otplivati dalje. On takvom metodom uništava svaku disonantnost, svaku različitost i svaku potrebu za utvrđivanjem objektivnih istina i objektivnih predviđanja i procjena. Njegov je smjer samo jedan mogući, njegova je „istina“ jedina koju smatra vrijednom spomena, njegova je arogantnost tolika da zapravo sve istraživače i instituti, znanstvenike i znalce koji mukotrpno nastoje doći do određenih istina i procjena što je za Hrvatsku najbolje čini posve suvišnima.

Plenkovićeva „politička korektnost“, njegova „uključivost“ i „tolerancija“ samo su fraze. Fraza je i njegovo prisezanje na „pluralizam… samoupravnih interesa“, kako je pisao komunistički mu uzor Edvard Kardelj kojim se bavio u maturalnom radu. No on je i ono pozitivno u Kardeljevu nauku iznevjerio time što je velik dio hrvatskog naroda isključio iz „pluralizma samoupravnih interesa“! Sve te njegove sročenice samo su pomodna ruha kojima zapravo prikriva svoj opasni monizam. Koji zakrabuljuje svoju isključivost prema drugima i svoju nepopravljivu potrebu da prešuti, zaobiđe, preskoči ili obezvrijedi svaku istinu koja se ne uklapa u njegovu „agendu“. 

Nepovoljne dijelove složenih istina Andrej Plenković zasiplje brojkama, slovima, riječima i sročenicama kako bi, ionako ’uštrojenoj’, kritičkoj javnosti bacao pijesak u oči te državljane uz pomoć većinom zaglupljujućih medija dovodio do toga da budu „slijepi kraj zdravih očiju“. Da sve povjere njemu koji sve zna, koji jedini zna, i kojemu nitko drugi nema (pravo) niti što dodati niti što oduzeti niti, nedajbože, suprotstaviti se istinom i kritičkim protuargumentima.

Majko Božja Bistrička, moli se za nas…

(…)

Najvjernija odvjetnice, na braniku stoj

Čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom.

http://put-istina-zivot.com/majko-bozja-bistricka

Šiljo/Hrvatsko nebo