Jure Kaštelan: POGLED U PJESMU – o lirici Mile Pešorde

(U cijelosti, prvi put nakon 35 godina, donosimo glasoviti književni esej Jure Kaštelana o poeziji Mile Pešorde, s kojim je Kaštelan postao dobitnikom Nagrade „Braća Šimić“Šimićevih susreta  g.1985.g. Kaštelanov esej,  „Pogled u pjesmu – o lirici Mile Pešorde“”,  preveden je  i na francuski jezik i objavljen u književnom časopisu Pont/Most. Preslik iz časopisa možete pogledati  na dnu članka,  u našoj galeriji.)

***

Put prema pjesmi nije označen. Mnoge staze i stranputice vode u zavičajnu blizinu pjesme. Lako je zalutati. Ali, zalutati na tom putu, nije uzaludno, jer je smisao otkrića u samom traženju, kao i ljepota otkrivanja.

1.

Zavičaj i mladost pjesme nemaju neposrednu analogiju sa stvarnim zavičajem i dobi pjesnika ni kao kreativni postupak ni kao vremenska određenost ili sudbina. Među njima je složeni, najdublji antropološki korijen kao pretpostavka tekstološke strukture i osobnog iskaza. Zavičaj je pjesma, riječ (duh ili heideggerovski «kuća bitka») koju pjesnik nasljeđuje i preobražava kao i svoj stvarni dom, tu kolijevku bića.

Gnijezdo života i uzlet pjesme nisu u suglasju, jer gnijezdo ne leti, a riječ je krilata.

A ipak, svaki dodir s poezijom vraća nas blizini tog početnog vrela gdje kruže predtekstualne slike otvorenog zvjezdanog krvotoka, slike prozračne, providne, prozirne, nedodirne kao vrtlozi svemira, kao vatra i svjetlost.

Mile Pešorda, još mlad, prepoznat je kao pjesnik. Kritika jednodušno ističe njegove kreativne mogućnosti i dosege. Od prvih pjesama kao Moj otac, Tužbalica, od prve knjige poezije Život vječni (1971.), preko Zipke zebnje (1975.), Slušam tvoj glas (1980.), Prelijevanja (1981.) do novih stihova u časopisima –zacrtava se trag «zgrčenih šaka punih sjemena», događaju se slikei prizori drame duha i kaosa, sukoba jedinke u vremenu mraka,monolog u mnogoglasju, različit, i time vlastit, bljesak u tmini.

Vlastitost pjesničkog iskaza očitava se dvojako: prema sebi i prema drugima, sa svojim dvojnikom i dvojinom svjetova, u otkrivenju sebe, jednog.

Sjesti za stolicu tvrdu, svakidašnju, za stolom prepunim. Uzeti bijele prazne listove i na njima pisati još praznije riječi. Zatim tražiti pomoć u zapisima mudrih ljudi, u utjelovljenim znakovima nečijega nadahnuća, u praznoj sobi, u žarulji, u zidu (u svim stvarima oko sebe i u sebi), u nemoćnom razumu. Mučiti se,kidati, upinjati da se izrekne nemoguće, ono što se duboko usjeklo u okovano biće.

A potom, skršivši pero i spalivši listine, izjuriti iz oklopišta u probuđene elemente prirode: u kišu, u munje i gromove. I trčeći

bosonog opranim kamenjarom, s lišćem na vjetru i pticama u bijegu, zazivati ime Marijino, zazivati svoje mrtve, zazivati mrtve ljubavi, zazivati, zazivati…

Praznina

Ovaj pjesnik rođen je na bespovratnoj pučini dvadesetog stoljeća 1950. – par godina poslije Hirošime i jedanaest prije Gagarinove kozmonautike, da ostanu samo ta dva znaka.

Svijet je ugledao u hercegovačkom mjestu Grude, u zavičaju Antuna Branka Šimića. To je krajina prapovijesnih kultnih građevina, nekropola, stećaka i pletera, mjesto gdje se dodiruju istočna i zapadna kulturna strujanja, kamen iz kojeg zrači ilirska,antička i slavenska tradicija.

Ljuti kamen, teška riječ patnje i pjesnik preobraženja prisutni su u prvim uzletima ove poezije.

To prvo začuđenje jedna je od osnovnih niti u prepletu njegovih očitovanja. Trajna, ali ne jedina nit.

Antejski dodir pjesnika sa svijetom početnih viđenja književna kritika ističe kao autentični drhtaj i zebnju. Slavko Mihalić bilježi:«U ovoj su poeziji čovjek i kamen sudbinski poistovjećeni. Stoljeća mukotrpne patnje i bezdušnog otpora nisu ih učinila prijateljima,ali se među njima uspostavio tajanstveni sklad patnje i ljubavi. Itako se u jednom trenutku može dogoditi da kamen progovori ljepotom i nježnošću čovjeka, da se u čovjeku zametne tragična tišina i hladnoća bijelog mora kamenja… Ova poezija ne dolazi s papira, iz apstraktnih kombinacija mogućega i nemogućega. Ona poput rijetkog izvora bistre vode izvire iz samog hercegovačkog tla…»

Metaforama i alegorijama prirode ističe se, još od drevne tradicije,valjanost i nepatvorenost pjesničkog čina. Tako su i temeljni termini poetike kao vers, stih, ritam, u stvari metonimije oranja i brazde. Pjesnik dalmatinske Zagore Dinko Šimunović književnost simbolizira u stablu čije je korijenje u narodu, krošnja u svemiru,a plodovi pripadaju čovječanstvu. Sva alegorijska kritika kreće se u simboličnim konotacijama pa je tema gotovo neiscrpna.

Čovjek kao dio prirode nesvjesno je upravljan prirodnim stvaralačkim nagonom koji djelomično rekreira u djelu. Ali pjesničko djelo, jednom stvoreno, ne živi i ne potvrđuje se u zakonima prirode, kojoj više ne pripada, nego u svojoj literarnosti,u riječi, u morfologiji. To je temeljno polazište suvremene književne kritike koja reinterpretira, proširuje i razrađuje aristotelovski pojam mimezisa. Teoriju tragedije ni Aristotel ne gradi na prirodnim zakonima nego na stvorenim djelima grčkih tragičara.Književnost uvijek posjeduje imanentnu spoznaju o sebi samoj.

Pjesnik Danijel Dragojević, u svom zapisu o Pešordinoj poeziji,otvara raspravu koja «ide dalje od datoga i očitoga» prema žarištu pjesme. «Pešordina riječ počinje od zemlje, od pejzaža, od onoga što vidi i zna. Međutim, kao što se kaže, poezija je stanoviti put koji ide dalje od datoga i očitoga. Od prve zbirke i dalje Pešorda,čini nam se, kreće u zrak, možda u nebo. Riječi i ono o čemu one govore on polako eterizira. S vremena na vrijeme ponovo se vraćaod čega je počeo: zemlji, tijelu, ženi, ali, rekli bi, preobraženi oplođen tom daljinom.

Sada ga više ne zanimaju isključivo ti motivi koliko daljina između najviše točke i njih. Pešordina pjesma, mogli bi reći, raste na priliku stabla, koje, od zemlje do cvijeta, traži svjetlost, blagosti čistoću.»

Gdje je svjetlost u egzistencijalnoj ugroženosti čovjeka? Gdje je blagost u svijetu nasilja? Gdje čistoća u poremećaju svih vrijednosti?

2.

Pjesnik je izgnanik iz raja prvih obasjanja. Bačen u kišu i grmljavinu. Na otpadu je. Otuđen i sam pred zidom koji zatvara vidik. Kako pisati? Kako pripadati sebi? Oko je u mraku slijepo, svako. Nema bijega, nema povratka, ni izlaza.

Ništa

No. Ništa.

Nanovo.

Ni.

Šta. Vi.

Lo.

Odlijevanja

Svijet je raspršen. Krhotina. Početna deskripcija nestaje, preobražava se u lice bez lica, u ime bez imena. Slika stvarnosti pretvorila se u mrlju. Mrlja!

Već je Jarry u osvit ovog stoljeća viknuo glasoviti «Merde» (Ubu-Roi), poziv budućim revoltima «dade» i «nadrealizma». Mrlja, kao početak nefigurativnog u slikarstvu. Mrlja, prozodija govornih ritmova, urlik.

«Poezija je anđeosko buncanje (…), onaj koji niječe glazbu sfera niječe poeziju, niječe čovjeka, i pljuje na Blakea, Shelleya, Krista i Budu. U međuvremenu uživajte: Otkrit ćemo Ameriku. Tko bude želio rat protiv ruža imat će ga. Sudbina govori debele laži a stvoritelj pleše kao luđakinja na svom vlastitom tijelu, pleše u susret Vječnosti.»

Ginsberg, Bilješke za Urlik

Kao pjesnik, kao prevodilac i interpretator (jer je prevođenje dubinsko čitanje) poezije, Mile Pešorda zna da poezija pripada vremenu i kulturi u kojoj nastaje i da je izvan tog suodnosa ne može biti. Originalnost pjesnika nije u neznanju nego u poznavanju i vlastitoj spoznaji cjeline vremena. Novi Kolombo ne može otkriti otkrivenu Ameriku. Pjesnik nikada, pa ni danas, nije moguće biti bez uvida u cjelinu poezije, u njene suvremene manifestacije.

Riječ je o kreativnom znanju, a ne o goloj faktografiji. O znanju koje koordinira vrijeme, prostor. O znanju svjetlosti. O snu.

Sanjač pobuna zasijeca duboko u tvar,

u zrak s mirisom budućnosti,

ali i sam biva ranjen u vlastitoj srži.

Leden vjetar povija

travu.

Njegova riječ proklinje oklop u kome anđeli pjevaju

bludne napjeve, njegova riječ puna zebnje kuca

na lijepe usne s golemom mrljom duše…

Pa što, do vraga, čeka orao na njegovu ramenu, što

ne zgrabi drolju majčicu!

Procurila je voda tijelom Sanjača-što-pjeva, u njoj

on se razdaje svijetu, sudjeluje u tajni života.

Ali tko će oprati

mrak povijesti

tko li uništiti zmijski dah koji grli pjevača u

njegovoj uvali…

Sanjač pobuna

Instrument svojih očitovanja pjesnik ne nasljeđuje, sam ga stvara. A to je: «pero zamočeno u krv ljubavi». Skok u nepoznato.

Put koji je izabrao Mile Pešorda nije lako prohodan, jer je vlastit.

Nije prihvatio nikakvu avangardnu školu, ali ne odbija iskustva u istraživanju lirskog iskaza. Okrenut je sebi, svojoj biti, samoći. Kao i većina postavangardne poezije, kojoj generacijski pripada, prolazi iskustvo slobode. Formalno oslobađanje postaje hermetičan i širem auditoriju sibilski nepristupačan govor. Vizualne komunikacije(film, slika, televizija) i tehnička otkrića elektronike (strojna poezija) proširuju lirsku komunikaciju. Pjesniku ostaje da otkrije govorne registre koji bi ostali vjerni i pouzdani ritam unutarnjeg vlastitog događanja.

Put pjesnika nije jedan, svaka riječ postaje novi početak u neprekidnom nastajanju. Njegova (pjevajuća) misao sabire šum grana, neartikulirani jecaj straha, štropot metalnih gradova i tajno treperenje svemirskih voda.

          Prisloni glavu, urotniče.

Tebi beskraj nama zgrušanu bol sječivo donosi.

         Dodirni me, sjajni sanjaru.

Zapis

Poezija nema granica. Među pjesnicima, koji su vremenski, geografski i jezično udaljeni, javlja se unutarnje zajedništvo i prepoznatljivost kao lom svjetlosti u skladnim ogledalima. Svako

oko ne reagira na istu boju, ali ima očiju koje zajednički vide. To ujevićevski rečen «pobratimstvo lica» više je na tragu iracionalnog otkrića nego traženja i svjesnog izbora.

Jedan takav susret i prepoznavanje vidim u Pešordinu suočavanju s poezijom Renéa Chara.

To je trenutak prepoznavanja i otkrića sebe samog.

Poezija Renéa Chara neprekidni je uspon protiv struje, uzvodno otimanje i naporni trzaj prema vrelu. On pjesnika vidi kao sakupljača snova, tragača u dubinama nesvjesnog i neumornog kovača jezika, a time je izražena težnja za bitnim, za formom nabijenom, do savršenstva oblom, za aforizmom. Tajno znanje ne postiže se studijem nego napregnutošću bića i bljeskom ljubavi.

Poezija je drhtaj trenutka. «Ako smo u munji, ona je srce vječnoga» Char. Dodir prolaznog i apsolutnoga, Char kristalizira oko dvije dominantne slike, dva znaka trenutka, a to su munja i vrelo, znak vječnosti i znak vremenskog trajanja. Pjesma nije spoj dviju krajnosti nego razlog koji ih sjedinjuje a to je njihovo uzvišenje.

«Pjesma je ispunjena ljubav želje, koja ostaje želja», Char.

Susret sa Charovom poezijom za Pešordu je značio okretanje prema sebi samome, prema riječi koja sabire sokove života, prema dubini i visini, u jedinstvu mnogoglasja.

U Knjigu se odasvuda slijevaju riječi: pjesnik je

ruža more poezija. Raspored kleše munja.

Margarita cvili i zavodi mladiće u provinciji, galeb se

zalijeće u neku straćaru i, evo, dijete hita

pučini – jezik traži kuću.

Ars poetica (2, 3)

René Char potaknuo je ili pomogao nemir mladog pjesnika da rastvori prozor u svijet i zacrta obrise moguće poetike koja uključuje iskustvo drugih. Taj dodir nije potrebno istraživati, jer je očit iako ne i presudan.

Pogledati sebe očima izvan sebe, okom vode, kamena, okom svemira, to je svojstvo pjesnika koji su otvoreni prema tajni života i tajni poezije. Umjetnost nije način mišljenja nego način uzbuđenja koje umjetnička forma mijenja da bi sačuvala uzbuđenje života.

Tu pomisao promjene, kao kreativni nagon, izražava najnovija Pešordina poezija u slikama prelijevanja.

3.

O Pešordinoj poeziji piše se relativno mnogo. Svaka njegova knjiga imala je veliki odjek i kritički je promišljana iz različitih pristupa. Nije jednostavno odrediti osnovni zvuk i boju tih stihova koji kao da pritiču iz različitih izvora pa se pretaču, isprepliću i prelijevaju. To je posuda za taljenje koja izdržava visoka užarenja.

Težnja različitosti i raznovrsnosti dolazi od egzistencijalnog sukoba u ranjenom biću pjesnika kao pojedinca i krhotine u otuđenosti razbijenog svijeta. Ona je, ta težnja, istovremeno nesigurnost, otkriće i izazov. A isto tako, istraživanje instrumenta i strukture vlastitog iskaza… i, evo, dijete hita pučini – jezik traži kuću.

Pešorda je od onih pjesnika koji svoje misaone vertikale uspostavlja intuicijom stiha. Semantičku poruku i misao pjesme nije potrebno (a ni moguće) prevoditi u neku drugu diskurzivnost izvan nje same. Svoju svjetiljku uzdiže na bitnoj glavnji ljudske egzistencije i odatle joj je moguće prilaziti. Iz te blizine humanizam ovog govora zrači nepatvorenim sjajem.

Ptica para noć, čudesnost daljina u agonu noseći, i

zaklikće, mrtva, u stablu, u mojim grudima.

 Ars poetica (12)

Navedeni stihovi predstavljaju segment pjesme Ars poetica koja kao cjelina nosi oznake Pešordine poezije. Pjesma je pisana u stanju svijesti koja je bliza Rimbaudu i Lautréamontu, pismu vidovitoga i predgovoru za buduću knjigu, ili jasnije rečeno, koju dovodim u tu asocijativnu, a ne komparativno vrijednosnu, vezu.

Ars poetica implicitno razlaže dva osnovna pitanja: što je pjesnik i što je pjesma? Te unutarnje misaone i ritmičke cjeline nije potrebno prestrukturirati u diskurzivne filozofeme. Pjesnik se javlja kao ranjeno biće, kao sama rana, a pjesma, kao strah i zebnja, kao «jedinstvo koje ne trpi zakone, koje se sveudilj uspostavlja po mjeri slobode u ovoj zgradi zebnje». Time je prekinuta veza sa tradicionalnim normama poezije, odbačena je granica između proze i poezije pa se javlja pojam tekst, kao pjesnički iskaz.

Sukob i granica između tradicionalne norme i kreativne slobode ovdje se vidljivije zacrtava na semantičkom nego na ritmičkom planu. Unutar Pešordine poezije ritmičke strukture ne prekidaju nego prate tradiciju sonorne poetike i na njih se oslanjaju, dok semantički iskaz (kao slika, kao metafora) istražuje i uspostavlja vlastitu pjesničku gramatiku, koja napušta tradicionalnu normu.

To implicitno potvrđuje Ars poetica pa, kao nadahnut tekst, otvara neposredni pristup u kreativni postupak i u cjelinu Pešordina pjesničkog djela.

Pešorda je pjesnik koji osjetilno dodiruje život. Životna struja njegove poezije navire iz dubine strastvene upitnosti i ugrožene ljudskosti. Uronjena je u tajni bića i njegova povijesnog postojanja i očitovanja. Smisao te poruke i pobune nije bijeg od života nego njegov izazov, riječ koja u kakofoniji svijeta traži svoju izvornu čistoću, svoj glas u glasu temeljne istine čovjeka, u pjesmi.

     Kuću

Oko sebe skupljam, jezikom nade

Grijem zebnju. Kuća mog bića

Već davno nije kuća svijeta;

Zbijeni govor užiže kosti i tijelo se prepoznaje

U riječi koja imenuje Nju, umorenu

U mom tijelu…

Unutarnja nagost (V)

To hrvanje u ždrijelu nemani, u raljama neke kozmičke sile, traje kao neprekinuti kontrapunkt, u stihovima Bez epiteta, Žileti,Susret s Franzom Kafkom, Unutarnja nagost, otvara se u polifoniji iskaza, u afektivnoj fugi žive pjesničke svijesti.

Navedene pjesme, kao još neistraženi izotopi, kao izomorfizmiizraza i sadržaja, otvaraju mogućnost novog čitanja, koje ne razara strukturu teksta i uspostavlja razgovor i povratno primalačku jeku.

Pristup i interpretacija pjesničkog djela ima bezbrojne mogućnosti ako sama pjesma posjeduje vlastito magnetsko djelovanje.

A stihovi, o kojima govorimo, imaju tu snagu.

Teško je pisati o poeziji u procesu, u nastajanju, jer svaki stih mijenja optiku cjeline. Pjesme o kojima govorimo dovršeni su oblici ali i iskrišta za nove požare. I dok pišem ove bilješke na bjelinama stihova, stojim pred pitanjem: je li pjesnik svoje najbolje pjesme već napisao ili će ih tek napisati?

Pitanje je izazovno, a odgovor istovremeno moguć i nemoguć.

Apogej se ne može odrediti vremenskom mjerom. Plivač koji pliva vjeruje da će nadmašiti (ili bar potvrditi) svoj ranije postavljeni rezultat. Inače, odustao bi. Pjesnička avantura može se samo djelomično usporediti s plivačem koji se takmiči, jer su njihova polazišta i ciljevi različiti, kao poznato i nepoznato. Obala i beskraj.Otvorena pučina.

Misao o poeziji ne može biti definitivna. Kritički razmatrati pjesmu (pjesničku avanturu), znači vidjeti je drugim okom nego što ona sama sebe vidi. A vidjeti drugim okom moguće je ako se približimo pogledu same pjesme.

Ove bilješke o bjelinama Pešordine poezije slijede tako zacrtanu misao.

Prateći tjeskobe i strepnje stihova pod zamračenim obzorjem, označio sam instrument pjesnikova iskaza, riječ osjetljivu za neistražene impulse vremena. U nerazorenom jedinstvu znaka, označenog i značenja, traje prozirni pogled stihova. Pogled u otvorenost svijeta, u pjesmu.

   (*Za esej „Pogled u pjesmu – o lirici Mile Pešorde“ dobio je Jure Kaštelan Nagradu  „Braća Šimić“, na „Šimićevim susretima“ godine 1985.)

Jure Kaštelan, hrvatski pjesnik, esejist i dramatičar (1919–1990). Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, prekinuo studij odlaskom u partizane, a nakon povratka diplomirao i kasnije radio na istom fakultetu kao profesor. Prva mu je zbirka pjesama Crveni konj bila zabranjena, nakon rata objavio je zbirke posvećene ratnim traumatskim iskustvima, Pijetao na krovu i Tifusari, a kasnije su zbirke Biti ili ne, Malo kamena i puno snova i Divlje oko, te pjesnička proza Čudo i smrt. Objavio je i drame Pijesak i pjena i Prazor, kao i znanstvene studije, eseje i članke.

Već pjesme u prvim zbirkama rabe iskustvo usmenoga kao i međuratnog umjetničkoga hrvatskog pjesništva, obogaćeno poznavanjem osobito francuske poezije i G. Lorce kojega je i prevodio, uspješno povezujući više stilova i više tipova versifikacije, u rasponu od deseterca i narodnih bajalica do slobodnog stiha s razvijenim metaforama i čestim ponavljanjima, s osloncem na zvučnim dojmovima.

Uz traume rata najčešće su mu teme ljubav, smrt i odnosi stvarnosti i sna, a određeni se utjecaj nadrealizma može primijetiti u često bizarnom spajanju predodžbi, u neobičnim obratima perspektive, u osloncu na jezične igre i u slijedu slika koje naviru nekom unutarnjom motivacijom, poput snova ili halucinacija. Na sličan način i njegove drame teže narušavanju tradicionalne dramske strukture lirskim ugođajima i uvođenjem snoviđenja. Vješto povezivanje tradicije i elemenata avangarde imalo je znatan utjecaj na razvitak hrvatske poezije

(Milivoj Solar, Književni leksikon, 2. izd., str. 238).

Mile Pešorda, Grude, 15. kolovoza 1950.. hrvatski je književnik, prevoditelj i nakladnik. Antologijski je hrvatski pjesnik i istaknuti intelektualac.

Mile Pešorda je gimnaziju završio u rodnim Grudama, uz rub plodnoga Imotskoga polja, a studij romanistike, obranivši s najvišom mogućom ocjenom deset (10)diplomsku radnju s temom o kazalištu apsurda, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Poslijediplomske i doktorske studije pohađao je u Zagrebu i Parizu, gdje je kod Milana Kundere prijavio doktorsku disertaciju “Ideja Europe u djelu Ive Andrića i Miroslava Krleže”. Godine 1971-1972. bio je voditeljem demonstratorskih vježbi iz latinskoga jezika sa studentima Filozofskoga fakulteta u Sarajevu. Radio je kao novinar u kulturnoj redakciji Radio-Sarajeva te zagrebački dopisnik za kulturu dnevnika “Oslobođenje” u Sarajevu, a od 1979. do 1990. godine kao nakladnik, izdavačka kuća “Veselin Masleša” u Sarajevu, kada je objavio i uredio preko tristo knjiga: Među tim naslovima bile su pjesme F.Pessoe, P.Celana, A.Sidrana, Cz. Milosza,Z.Herberta, N.Šopa, D.Maksimović, M.Suška, sabrana djela Saula Bellowa, Isaka Samokovlije, Midhata Begića i Milana Kundere, zbog čega je g. 1984. javno politički difamiran kao “kunderist, antikomunist i neprijatelj Jugoslavije” (Mihajlo Lalić).
Na velikomu skupu mladeži u Imotskomu,na dan 1.ožujka 1967.,zagovarao je, u duhu pomirbe i nadilaženja ideologijskih podjela, pokretanje neovisnih hrvatskih novina,ali je njegovu ideju odmah žestoko napao komunistički dužnostnik dr. Miloš Žanko,najviši gost “Općinske konferencije Saveza Omladine Hrvatske – Imotski”. U svibnju 1968. Pešorda je pokrenuo, uredio i izdao prvi broj revije Ogledalo, koju su vlasti uništile i trajno zabranile. Idejni je začetnik i pokretač Šimićevih susreta održanih 30. svibnja 1970. godine, u subotu, u Grudama i završenih 31. svibnja 1970. u Drinovcima. Zagovornikom je građanskih prava i sloboda, inicijator i jedan od sedmorice hrvatskih književnika potpisnika povijesne Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku 28. siječnja 1971.
Prvi je uputio javni poziv na obnovu HKD Napredak u Sarajevu, 7. srpnja 1990.. Četiri godine, od 1990. do 1994., Pešorda je bio lektor-predavač na Sveučilištu u Francuskoj, zatim koordinator za UNESCO i savjetnik za kulturu u Ministarstvu vanjskih poslova, član uredničkoga vijeća revije Lettre Internationale u izdanju Centra PEN-a g. 1990.-1994., glavni urednik u “A. G. Matošu” Samobor-Zagreb te jedan od utemeljitelja, zamjenik glavnoga urednika i urednik za književnost tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. Govorio je u Zagrebu, 28.travnja 1995., na predstavljanju povijesnoga prvoga broja “Hrvatskoga slova”, u kojemu je inače bio objavljen veliki razgovor, koji je s hrvatskim književnikom i akademikom Petrom Šegedinom vodio Mile Pešorda kao zamjenik glavnoga urednika i urednik za književnost.Sudjelovao je na brojnim međunarodnim znanstvenim simpozijima, okruglim stolovima i književnim susretima,u više europskih država. U SAD-u je boravio g.1988.kao gost State Departmenta. U Francuskoj je 1991. osnovao Društvo francusko-hrvatskoga prijateljstva (AMITIES FRANCO-CROATES DE RENNES), koje je tijekom nekoliko godina bilo središtem intelektualne i humanitarne pomoći Hrvatskoj i BiH u ratu za slobodu. U Parizu je, 3. i 4. veljače 1992., bio savjetnik i sudionik velikoga znanstvenoga simpozija “Les destins des nations de l’ex-Yougoslavie” (Sudbine nacija bivše Jugoslavije), održanog pod pokroviteljstvom Ministarstva vanjskih poslova Francuske.Ujesen 1992. sa srpskih okupacijskih položaja ciljano je bio granatiran obiteljski stan Mile Pešorde.
Bio je ravnatelj Hrvatskoga kulturnog centra u Sarajevu od 1999. do 2000. i sudionik prvih Europskih književnih susreta u Sarajevu 2000. godine, kada je na Muzičkoj akademiji govorio o pjesništvu Paula Celana. Sudjelovao je u pokretanju i koncipiranju edicije Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, gdje je i član Uredničkoga vijeća. Na političke optužbe i klevete ideologa jugoslavenstva Predraga Matvejevića, člana neokomunističke Šuvarove stranke SRP-a u Zagrebu (koji je ujesen 2001. zahtijevao “sud stroži od Haaškoga tribunala” za nekolicinu hrvatskih i srpskih književnika a poimence za Dobricu Ćosića, Anđelka Vuletića, Pešordu, Ivana Aralicu, Momu Kapora,Matiju Bećkovića, Rajka Petrova Nogu i još neke pisce,[1] optužujući Pešordu u zagrebačkom “Jutarnjem listu” 10. studenog 2001. kao “odgovornoga za zločine u BiH”, “kvislinškog pisca”, “kolaboranta fašizma”, “sarajevskoga talibana” i sl.[1]), odgovorio je demantijem u tjedniku “Fokus” (“Matvejevićev verbalni atentat na Pešordu”, Fokus br.81., str.2., Zagreb, 29.11.2001.) i tužbom koja je završena 2. studenog 2005., samo nekoliko dana prije apsolutne zastare, presudom Općinskoga suda u Zagrebu kojom je Predrag Matvejević osuđen na kaznu zatvora od pet mjeseci uvjetno dvije godine za zločin klevete i uvrede.[2] Presudu su osudili Srpska informativna mreža – Beograd, Hrvatsko novinarsko društvo i Reporteri bez granica, Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, predsjednica stranke HNS Vesna Pusić, a tadašnji je premijer Ivo Sanader i predsjednik vladajuće stranke HDZ, u specijalnoj izjavi za HTV-dnevnik, već 4. studenog 2005. podržao osuđenoga klevetnika i napao nepravomoćnu presudu Općinskoga suda u Zagrebu. Osuđeni je Matvejević odbio uložiti žalbu i za medije izjavljivao da ne priznaje ni sud ni presudu pokrenuvši protiv presude i Pešorde novu kampanju internacionalnih razmjera. U svibnju 2010. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je presudu kojom je odbio zahtjev, inače bez presedana, glavnoga državnoga odvjetnika Državnoga odvjetništva RH da poništi pravomoćnu presudu Matvejeviću i potvrdio njezinu zakonitost[3].Profesor emeritus dr.Zvonimir Šeparović,bivši rektor Sveučilišta u Zagrebu,viktimološko-juridički je osvijetlio sankcionirano Matvejevićevo zlodjelo klevete, u svom eseju “Kleveta je ozbiljan zločin”,u kulturnom tjedniku Hrvatsko slovo br.791.,od 18.06.2010.Golemi su odjek u javnosti dobili članak Darka Kovačića “Matvejevićeva vješala za hrvatske književnike”, u zagrebačkomu tjedniku Fokus od 11.11.2005. i politološki esej prof.dr.Zdravka Tomca “Predrag Matvejević brani i zastupa velikosrpska četnička stajališta” (Fokus od 25.04.2008.).Na ponovljeno Matvejevićevo zlodjelo klevete,počinjeno u talijanskom dnevniku CORRIERE DELA SERA 13.05.2011.,Pešorda je uzvratio novom tužbom i otvorenim pismom javnosti o Matvejeviću koji “ubija istinu, kleveće Hrvate i Hrvatsku” i “dezinformira talijansku javnost o biti velikosrpske invazije na hrvatske zemlje i narod zapadno od Dunava i Drine”(Hrvatsko slovo br.893.,Zagreb,01.06.2012.)
Pešorda je član: Matice hrvatske od 1970., Društva pisaca BiH od 1972., društava hrvatskih književnika u Zagrebu i Mostaru, Hrvatskoga društva klasičnih filologa, HKD Napredak, Udruge Hrvatska-Irska. Redoviti je član Hrvatskoga društva za znanost i umjetnost Bosne i Hercegovine od 2000.

izvor biografija: http://dhk.hr

mojzagreb.info/http://mojzagreb.info/Hrvatsko nebo