Šiljo: Izgledi i odgovornost Domovinskog pokreta

Sa sviješću o toj činjenici, Šiljo piše ove retke kao uvod i u vlastitu odstupnicu i u puno „prepuštanje“ terena onima koji su realno u političkoj areni, koja je do daljnjega poglavito Hrvatski sabor. I njihovim tutorima, savjetnicima, suflerima, podupirateljima i fanovima.

Zagreb – Fontane, 7. lipnja 2020.

Pojavile su se prve pukotine u Domovinskom pokretu Miroslava Škore, stranke pod čijim je šarenim kišobranom osvojeno 16 saborskih mandata. Kao što je poznato, ta koalicija okupila je više stranaka i pojedinaca odnosno „nezavisnih kandidata“. To sve pristaše počinje pomalo zabrinjavati.

Ne će biti zajedničkog kluba zastupnika Domovinskog pokreta

Jučer je Hrvoje Zekanović, nominalni predsjednik „Hrvatskih suverenista“, najavio da ne će imati u Saboru zajednički klub s Domovinskim pokretom, nego da će skupa s predsjednikom Hrvatske konzervativne stranke Marijanom Pavličekom iz Vukovara i Ružom Tomašić iz Bruxellesa, koja je u toj istoj stranci, osnovati zaseban klub. Danas je pak gđa Tomašić izjavila da svoje mjesto prepušta kolegi iz svoje stranke Marku Milanoviću Lítri. Nedvojbeno, kako bi nastavila svoju plemenitu borbu za plavu, a bude li potrebno i ostalu jadransku (a po potrebi i panonsku) ribu u Europskom parlamentu.

Nezgodna okolnost u tom današnjem događaju višestruka je. Kao prvo, gđa Tomašić odlučila je predati mandat upravo stranačkom kolegi s liste za X. izbornu jedinicu iz vlastite stranke. Pritom se pozvala na navodni dogovor, ne kazavši točno koga s kime, po kojem će svatko za svoje eventualne zamjene odabirati kandidate iz vlastite stranke.

Bilo to tako ili ne, počinje se u praksi pokazivati da je Domovinski pokret samo lijepa zajedničarska fasada iza koje i dalje svatko štiti svoj uže-stranački i personalni interes i point of view. Personalno bi u ovom slučaju bilo to da je g. Milanović Lítre bio „asistent“ gospođe Ruže. (Nadajmo se da je u međuvremenu, tijekom tih 15 godina, postao makar „docent“.)

No drukčije se, čini se, ne bi ni smjelo. Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor propisuje da zamjenik na koalicijskim listama mora biti iz iste stranke kao i zastupnik kojeg zamjenik zamjenjuje.

Tko koga brani i zastupa?

Malo drukčije gledano, nezgodno je to što je Milanović (32 g.), iako je rodom iz Otoka kod Sinja, Zagrepčanin. Ne živi dakle na području te izborne jedinice, a ni Dalmacije, pa je pitanje koliko birače iz te izborne jedinice može, zna i hoće zastupati. No gospođa Tomašić brani ga time da je mlad i da je od njegove 17. godine bio njezin asistent, dakle da je već iskusan u politici, posebno ističući da se zastupnike ne bira da zastupaju ovaj ili onaj kraj, nego čitavu Hrvatsku. (Široko, Ružo, široko!)

Brani ga i politički tajnik (i pokretač odnosno „siva eminencija“) Domovinskog pokreta, poduzetnik Mario Radić (suvlasnik Pevexa i Z1, televizije na kojoj se prikazuje Bujica, koja je izrazito agitirala za Domovinski pokret). Za njega su neki mediji objavili da će i sam prepustiti svoje mjesto u Saboru zamjenskom kandidatu. I g. Škoro osobno nešto je natuknuo u smislu da „poduzetnici“ ne će ići u Sabor, u smislu kako se to ne bi razumjelo kao da su onamo htjeli iz nekog svog poslovnog interesa. No takve glasine Radić je u današnjoj izjavi za Večernji list odlučno opovrgnuo. „Idem u Sabor sigurno. Ljudi očekuju da će ih predstavljati oni koje su odabrali“, rekao je to i ne misleći da time udara šakom u oko „vlastitu“ zastupnicu Tomašić. Ona je naime na njihovoj listi osvojila 42 posto preferencijalnih glasova, gotovo više od svih ostalih zajedno, a sada svoje mjesto u Saboru prepušta čovjeku koji je osvojio svega 0,09 posto glasova. I koji od posla u središnjem stožeru nije stigao ni hodati pod terenu X. izborne jedinice ni susretati se ondje s biračima.

Nitko da spomene potrebu da preferencijski kriterij vrijedi za sve kandidate

Gledano s pozicije drugoga kandidata na toj listi, a i demokratske čestitosti odnosno načela reprezentativnosti, nepovoljna je okolnost da se tom zamjenom preskače drugoga na listi, Roberta Pauletića, koji živi u Dalmaciji i koji je osvojio 3907 glasova odnosno 205 puta preferencijalnih glasova više od Lítre! Ovaj je naime osvojio svega 19 preferencijskih glasova.

Odatle bi urednici i analitičari trebali izvući zaključak kako doista ima smisla da se preferencijski kriterij uvede za redoslijed ulaska u Sabor svih zastupnika sa svake liste. No kako to i dalje ne odgovara stranačkim vrhovima i strukturama, svi, pa i novinari, prave se da im to više i ne pada na pamet, nakon što je referendumska inicijativa koja je i takav zahtjev sadržavala nečasno potopljena pod dirigentskom palicom ministra uprave Lovre Kuščevića, čovjeka s X. izborne jedinice. Kojega ovaj put nije bilo ni na kojoj listi. A HDZ se uvjerljivo pravio da za njega nikad nije ni čuo.

Neznanje te ne opravdava!

Robert Pauletić, koji je potpisao za Domovinski pokret, a ne za konzervativnu stranku, takvom je osobnom preskočenoću, razumljivo, jako pogođen. A iznio je i nešto što pokazuje ili njegovo nepoznavanje zakona o izborima ili to da su se neki drugi dogovarali njemu iza leđa: „Naglašavam da nisam sudjelovao ni u kakvim razgovorima oko toga da će Milanović Litre mijenjati Ružu Tomašić. Za taj aranžman doznao sam tek kada su liste bile predane.“ Doista, početnici u politici mogu ne poznavati ni propise ni abecedu politike. S druge strane, imaju pravo ljutiti se i duriti, to pravo nitko im ne može uskratiti. Ali njihovo neznanje nije time opravdano.

Ove sličice, a ima ih još, samo pokazuju kako se pred Domovinskim pokretom, koji je na izborima podbacio, pojavljuje iz dana u dan mnogo više pitanja nego što se može dati odgovora. Temeljno je pitanje: Koliko će DP u Saboru funkcionirati kao jedinstven i usuglašen tim, a koliko kao skup različitih i razrožnih skupinica i pojedinaca?!

Plenkovićev „HNS“, koji se  još zove „HDZ“

Odgovaranjem na to pitanje u saborskim odajama, kuloarima, restoranima i kafićima davat će se i sve više i odgovor na pitanje je li DP ikakva postojana osnova za okupljanje treće snage u hrvatskom političkom životu. Zapravo: Ima li DP ikakvih izgleda postati i opstati prvom ozbiljnom strankom na strani nacionalne desnice? Ili je riječ o još jednom neuspjelom pokušaju oblikovanja imalo snažnije konkurencije HDZ-u. Onom Plenkovićevu, i ne samo njegovu, nego čitavom HDZ-u koji je toliko odsurfao u vrijednosno lijevo-liberalne, a politički u anacionalne, bratstvo-jedinstvene, jugoslavenske i novopartijske vode da je sada još više prihvatljiv, dapače, još miliji svima koji ne mogu prežali faktički nestanak Tripalova i Mesićeva i Pusićkina HNS-a. Neokomunistički „proljećari“, u europejskom ruhu, naprijed, ostali stoj!

Poligamija s optužiteljima Domovinskog pokreta

Doista, HDZ je jako susretljiv i vrlo izdašan prema Pupovcu i Radinu, usput i prema ostalim  manjinskim izdancima s manjinskih-manjinskih lista. Trenutno je samo pitanje koje će mjesto neki član (srpske) manjine-manjine dobiti u novoj Vladi mandatara, a uskoro i novog-starog predsjednika („kancelara“) Plenkovića. Koji sada tom čitavu neugodnom „Domovinskom pokretu“, u doslovnom i prenesenom značenju tog izraza, svjesno, planski, hotimice i zlurado prkosi.

Iako za sada Plenković osobno ne će izgovoriti onakva sumnjičenja i onako nečuvene diskvalifikacije kakve su iznosili Bernardić, Pupovac, Radin, Čačić i takvi, on pozitivnim odnosom prema spomenutima, a istodobno negativnim i nimalo „inkluzivnim“ odnosom prema DP-u potvrđuje tacite u praksi da o DP-u misli slično što i oni. Za njih bi naime koalicija s DP-om bila prihvaćanje „desnog ekstremizma“ i „filoustaštva“ i uvod u „crni mrak“. Između prozivatelja i prozivanih, Plenković se umjesto za brak s DP-om odlučio za poligamiju s njegovim optužiteljima.

Pretpostavke ozbiljna bavljenja ozbiljnom politikom

PHB-u alias Šilji otpočetka je razvidno da stvaranje nove, doista hrvatski, narodnjački i demokršćanski profilirane političke opcije ne će biti nimalo lako ni jednostavno, posebice ako do oblikovanja takve  snage dođe amaterski i diletantski te u donekle mutnom (netransparentnom) milieu-u.

Politika je naime, a osobito hrvatska nacionalno nepokolebljiva i vrijednosno „konzervativna“, višestruko zahtjevna disciplina. Bavljenje njome iziskuje hrabrost i odlučnost, bistrinu svijesti i mudrost, iskustvo i sposobnost razlučivanja duhova, hodanje po miniranom terenu, izlaženje na kraj s vidljivim i nevidljivim protivnicima te s ubačenim agentima i onima koji čekaju prvu prigodu da se „prodaju“. Ili da te izdaju.

Bavljenje politikom iziskuje umijeće zaobilaženja zasjeda, niskih udaraca i snajperista. A ponajviše iziskuje svladavanje soliranja, egoizma, pohlepe, taštine, oholosti i ostaloga lošega u općenito nesavršenoj i teško popravljivoj ljudskoj naravi.

Bavljenje politikom u ovim našim okolnostima dodatno je opterećeno neprovedenom lustracijom i dekomunizacijom te raznim vanjskim silama i silnicama koje se petljaju u naše hrvatske stvari poradi svojih sebičnih, hegemonističkih, geopolitičkih i komercijalnih interesa.

Ništa bez zrelih i politički izobraženih ljudi

Stoga uspješno bavljenje politikom iziskuje najprije zrele i politički izobražene ljude, zatim iziskuje postizanje njihova  međusobnog razumijevanja, povjerenja i privrženosti, uz manju ili veću vreću novaca, uz snažnu koordinaciju i vrlo razvidno zastupanje u javnosti točno određenih stajališta, a  tek zatim sve ostalo.

Mnoge takve temeljne pretpostavke Domovinski pokret, a ni sadašnji (ili prijašnji) Most, nije stigao ili uspio, a možda u svemu ni htio, ostvariti. Zastupnici koji su u Sabor ušli na leđima tog pokreta kao današnje materijalizacije starčevićanske ideje tek se trebaju učiti svim tim pretpostavkama. I tek se moraju međusobno upoznati. Otkriti što tko doista misli i kako na što gleda. I tek moraju vidjeti u kolikim se stvarima i pitanjima jako razlikuju jedni od drugih. Pritom će se otkrivati i razne ljudske slabosti i ograničenosti, jednostranosti i zadrtosti, a i sve ono ostalo što smo dosad viđali na hrvatskoj političkoj pozornici…

Velika odgovornost na Domovinskom pokretu

U neku ruku, na Domovinskom je pokretu i dalje velika odgovornost. To nije samo odgovornost za projekt što ga je smislila i razvila i javnosti predstavila jezgra sastavljena od nekoliko ljudi, nego i za samu ideju da na svjesno hrvatskoj, narodnjačkoj i demokršćanskoj strani političkog spektra uopće išta ozbiljnije može nastati.

Domovinski pokret zaigrao je na tu ideju, makar i programski neprofilirano i nedorečeno, nerijetko zbrkano i nedosljedno, te je kao takav okupio pod svoje okrilje razne, uglavnom već postojeće, subjekte i subjektiće. Bude li se sada događala disolucija, osipanje, a ružne svađe i obračune da i ne spominjemo, bude li se sada zaslugom pojedinih „divljaka“ (tako zovemo ribu koja nije rasla u gojilištu i koja odbija plivati u jatu) kompromitirao i sramotio pred hrvatskom javnošću i vlastitim biračima, svjetla će se početi gasiti, a propast tog projekta postajati vidljivijom. To mu ne bismo poželjeli! No elemenata i za takav daljnji razvoj ima više no dovoljno, i to objektivna promatrača ispunjava zebnjom.

Političko prosvjećivanje i međusobno povezivanje

PHB je tijekom posljednjih dviju godina uložio velik napor u političko prosvjećivanje, a donekle (koliko se moglo) i u međusobno povezivanje pozitivno ocijenjenih ljudi koji žele kvalitetan preokret u poslijetuđmanovskoj Hrvatskoj. Koji smatraju da je čas za preoblikovanje kancelarske države u parlamentarnu „Treću Republiku“.

Dio se toga nastojanja Poticajne skupine Pokreta za hrvatsku budućnost mnogih „primio“, makar i potiho, kriomice i bez velike buke. No glavnina je ponuđenoga ostala izvan vidokruga i pameti onih koji su se u politiku otad upustili ili se njome nastavili profesionalno ili amaterski baviti.

Za blaženim Alojzijem Stepincem

Sa sviješću o toj činjenici, Šiljo piše ove retke kao uvod i u vlastitu odstupnicu i u puno „prepuštanje“ terena onima koji su realno u političkoj areni, koja je do daljnjega poglavito Hrvatski sabor. I njihovim tutorima, savjetnicima, suflerima, podupirateljima i fanovima.

A piše Šiljo ove retke i s potrebom da u ime svih čiju svijest i spoznaju i volju i duševno nagnuće izražava, ponovi za blaženim nam Alojzijem Stepincem (čiju kanonizaciju sprječava upravo, za Plenkovića i razne druge „mudrace“, kako je takve nazivao Franjo Tuđman, sakrosanktna, „Pupovčeva“ Srpska pravoslavna crkva, kao kvintesencija neprežaljene i neodbačene svetosavske ideje, pod kojim se god „širim“ plaštem skrivala): „Moja je savjest čista!“

Šiljo/PHB/Hrvatsko nebo