Uvijek nedjeljom Ivica Ursić: NEPODNOŠLJIVO

UVIJEK NEDJELJOM (Matej 11, 25-30) – 05. srpanj 2020.

“Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.

Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim.

Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.”

(Matej 11, 28-30)

Ako malo zastanemo nad ovim Isusovim pozivom, onda nam postaje jasno da to nije poziv za svakoga. Ne kažem ja da Isus ne bi primio k sebi svakoga, sve one koji žele doći k njemu, niti ja govorim da je Isusova žrtva na bilo koji način i prema bilo komu ograničena.

Ja samo kažem da Isus poziva one koji su umorni.

Poziva one koji su pokleknuli pod teretom života.

Poziva one koje su njihove brige shrvale.

Poziva one koji su nezadovoljni.

Poziva one koji ne vole stvari onakve kakve su.

Ako niste prošli kroz teška vremena, ako se nikada niste razočarali, ako nikada niste doživjeli gubitak ili nepravdu, onda za vas ovaj Isusov poziv ne će biti nešto naročito primamljiv.

Ako uživate u svakodnevnim vijestima, u vijestima koje govore o pandemiji, o prosvjedima, o neredima, o nasilju, o patnjama, o gladi i bolesti, ako vas „mrtvim hladnim“ ostavljaju sve ove stvari koje nas okružuju na ovome svijetu, ako svoj spas i svoju nadu tražite od ovoga svijeta, onda vas vjerojatno ne će zanimati ni ostatak Isusove ponude.

„Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.”

Ako niste osjetili teret krivnje, grizodušje koje vas proždire, onda jaram – „sladak jaram“ – i ne zvuči baš nešto jako dobro.

Vama će biti teško cijeniti Isusovu ponudu.

Ali najveći broj nas zna, rekao bih jako dobro zna, što to znači biti umoran i opterećen. Umoran do bola. Opterećen do neizdržljivosti. Mi znamo što to znači nositi teret briga, teret grijeha, teret bolesti. Iako nam Isus nudi jaram, taj je jaram „sladak“.

I mi smo spremni.

I mi smo voljni.

“Daj Isuse, samo kaži, gdje se trebamo potpisati!”

Ne, ovaj poziv nije za svakoga.

Ali ja definitivno znam da jest za mene.

I mogao bi također biti i za vas.

15. kolovoza, 1930. godine, sudac Vrhovnog suda, Joseph Carter, ušao je u taksi i više nitko nikada nije čuo za njega. FBI je mislio da je njegov nestanak povezan s njegovim poslom, jer je vodio jedan proces protiv mafije. Ali kako za tu pretpostavku nije bilo čvrstog dokaza, slučaj je i do dan danas ostao otvoren. Sve istrage koje su vođene završavale su u slijepoj ulici.

Jedini trag bila je poruka koju je Joseph Carter ostavio svojoj supruzi, a u kojoj je pisalo

„Ja sam jako, jako umoran. Voli te, Joe.“

I to je bilo to. Nitko više nikada ništa nije čuo o njemu.

Čovjek se ne može oteti dojmu da nas je danas jako puno koji se jednako tako osjećamo, baš kao sudac Vrhovnog suda, Joseph Carter.

A Isus ima nešto za reći baš osobi koja je „jako, jako umorna“, koja je iscrpljena, istrošena, isfrustrirana, opterećena …

Isus nam nudi da prihvatimo njegovu ponudu. Ponudu – odmora.

Ali svi mi vjernici iščekujemo onaj naš konačni i vječni odmor – na nebu, međutim čini se da Isus, u današnjem čitanju, ne govori o tom konačnom odmoru.

Ja mislim da nam Isus nudi odmor za naše duše – ovdje i sada.

Nudi nam nekoga tko bi nam pomogao nositi naš životni teret.

U poslanici Galaćanima  (6,2) apostol Pavao kaže:

„Nosite bremena jedni drugih i tako ćete ispuniti Kristov zakon!“

Da, mi to možemo činiti jedni za druge. Ali što god mi jedni za druge činimo, na naše male ljudske načine, Krist za nas čini na daleko višoj razini.

Koji god teret vi ovoga trena nosili, Krist kaže da će biti uz vas.

Možda je to problem u vašem braku ili vaša djeca imaju problem u školi ili sa zakonom. Možda je to teret samoće, možda brinete o bolesnom članu svoje obitelji. Možda je to teret razočaranja, teret odbačenosti ili užasan teret ovisnosti. Možda je to teret nepoznavanja kamo i kako dalje.

Naš je život prepun stresnih situacija, prepun je patnji i briga.

I stavrnost je takva – život zna biti izuzetno težak.

Ali baš te životne brige i teškoće jesu ono što Isus želi da mi njemu donesemo. Isus poziva sve one koji se bore sa životnim nedaćama, na bilo koji način, sve one koji stenju pod teretom života kojeg nisu u stanju sami nositi.

Ležite li i vi možda noću budni i brinete o svojoj budućnosti, o budućnosti svoje obitelji? Brinete li o svojoj prošlosti? Brinete li hoćete li ostvariti sva ona očekivanja koja su pred vas postavili drugi – obitelj, partner, šef, društvo, politika, posao … brinete li jeste li voljeni, prihvaćeni? Brinete li hoće li vam se vaši grijesi oprostiti?

Pustite sve to!

Pustite … !!

Ostavite sve to!

Ostavite … !!

Skinite taj teret sa svojih leđa.

Skinite ga i ostavite ga.

Ostavite ga … u podnožju križa.

Tu, na tom križu, razapet je onaj koji će sve to ponijeti, jer je on onaj koji vas ljubi i koji je ljubeći vas i umro za vas.

Ima jedna stara legenda koja govori da su u Galileji, prije 2000 godina svi znali gdje mogu nabaviti najbolje jarmove za svoje volove.

Živio je i radio neki tesar u Nazaretu i bio je nadaleko poznat po vrhunskom oblikovanju i po finom i preciznom radu na drvu jarma, kako bi teret jarma za volove bio što manji.

Dragi prijatelji, Krist je i dalje u ovome poslu. U poslu oblikovanja i izrade jarama koji bi trebali olakšati teret života njegove djece.

I ne zaboravite jaram se uvijek nosi u dvoje. U paru.

I dan danas Krist nas zove. I čeka na nas.

Spreman je pomoći nam.

Hoćemo li odgovoriti?

Ivica Ursić/https://ivicaursic.com/Hrvatsko nebo