Pokret za Hrvatsku budućnost (PHB): „Kancelarski“ model vladavine zamijenite – parlamentarnim!

1

 

 

 

„Kancelarski“ model vladavine zamijenite – parlamentarnim!

 

To je glavna nesreća Hrvata, da se drže ljudi, a ne načela, programa. Stoga je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačije ispadaju nego li je on očekivao. Gonič će vas tim više prezirati, čim mu se većma podate.

Ante Starčević

Predizborna i opća situacija u Hrvatskoj skupa s ponuđenim listama takva je kakva jest, daleko od idealne. U takvim okolnostima PHB pokušava domisliti optimalno moguće rješenje po kriteriju općenacionalne dobrobiti. Idealnih rješenja nema. Tražiti takva bilo bi u ovom trenutku iluzorno.

Kako se bliže izbori za Hrvatski (državni) sabor 5. srpnja, postaje sve izglednije da će politička okosnica za sastavljanje nove saborske većine i prihvaćanje nove vlade biti koalicija HDZ-a i Domovinskog pokreta Miroslave Škore (DP MŠ). Po anketama i drugim procjenama, te bi dvije stranke mogle osvojiti između 70 i 80 mandata, i to u mogućem omjeru 2-1. Otprilike takav omjer bio bi u sadašnjim okolnostima idealan zato što bi, s jedne strane, HDZ, iako bi zadržao vodeću ulogu, dobio DP MŠ kao mlađeg partnera koji je snažan, autonoman i odlučan provoditi prijeko potrebnih promjena, reformi i inovacija.

Ova situacija podsjeća u neku ruku na onu prije 20 godina. Tada je, na žalost, još uvijek snažni Budišin HSLS, umjesto da na izbore izađe samostalno, a poslije izbora u koaliciju s HDZ-om, kako bi njegovu dotadašnjem samovlašću bio kritičkom sviješću i korektivom, „kapitulirao“ prije izbora pred SDP-om ulaskom u nepovoljnom omjeru u lijevu koaliciju. HSLS je time otvorio vrata mnogo manje poništavanju onoga lošega što se razbujalo pod dominacijom HDZ-a, a mnogo više poništavanju onoga pozitivnoga i temeljnoga što je pod vodstvom HDZ-a dotad nastalo i što je trebalo pod svaku cijenu braniti. Bio je to tragičan i neoprostiv promašaj, pod snažnim utjecajem velikih stranih sila koje su inzistirale na „detuđmanizaciji“, a raspad i propast HSLS-a do koje će uskoro doći gorka je utjeha za svu štetu koju je „trećejanuarska“ vlast nanijela hrvatskoj državi, društvu i hrvatskim ljudima.

Model dosadašnje vladavine u brojnim je aspektima i dimenzijama takav da se više ne može braniti ni pravdati. Takav je zaključak Poticajna skupina PHB iznijela i formulirala u Proglasu hrvatskomu narodu od 18. srpnja 2018. Treba nam dakle novi model vladavine. Ništa po kakvoći novo ni prijelomno ne će se dogoditi ako se samo zamijene oni koji će zasjedati u Banskim dvorima. Hrvatskoj je jako potreban iskorak prema osiguranju održivosti i prema općem nacionalnom oživljavanju i preporodu. Svjedočimo već dugo kako se sustavno zanemaruje općenacionalna dobrobit u korist osobnih, strančarskih i drugih partikularnih i sebičnih interesa. Toga uvijek ima i bit će, no problem je što je takva „metoda“ prevladala. Koristoljublje guši Hrvatsku i ugrožava njezinu i nacionalnu sigurnost i održivu budućnost.

Poticajna skupina za osnivanje „Pokreta za hrvatsku budućnost“ (PHB): PROGLAS HRVATSKOMU NARODU

Koliko vidimo i slušamo, zauzete pozicije uoči neminovnih pregovora o novoj vladajućoj većini takve su da otežavaju pregovaranje i postizanje optimalnog kompromisa ili čak onemogućuju formiranje nove saborske većine i prihvaćanje nove vlade.

Gospodarska i socijalna situacija u Hrvatskoj ionako nije sjajna, a posljedice ove pandemije odnosno epidemije bit će teške i dalekosežne. Ekonomisti i drugi kompetentni poznavatelji stanja predviđaju prema kraju godine krizu hrvatskih financija, koja će se nužno pretočiti u gospodarsku i socijalnu. Tada će, bude li zakonodavna i izvršna vlast loša, biti moguće prosvjedovati i buniti se, ali nikakvo „događanje naroda“ ne će samo po sebi riješiti ni ostvariti ono što mogu učiniti samo državna tijela i dobro organizirano i funkcionalno društvo. Zamjenom ionako loše i dijelom štetne ekipe u izvršnoj vlasti nekom sklepanom po načelu nove partitokratske nagodbe ništa se ne će riješiti. Osim toga, realno je očekivati da će sadašnji tehnički predsjednik vlade i takav mogući dogovor opstruirati, sada ili poslije, nošen svojim autokratskim porivima.

I politički gledano, osobito s obzirom na pogoršavanje međunarodnih odnosa, na nastajanje novih nesigurnosti i opasnih polarizacija, bilo bi dobro da Hrvatska dočeka jesen sa što boljom zakonodavnom i izvršnom vlašću. Što prije ona bude formirana, i što kvalitetnijom i odgovornijom bude, to bolje za sve!

PHB procjenjuje da bi dugotrajni pregovori o formiranju saborske većine, ili novi izbori pa opet ista bezizgledna natezanja, izložili Hrvatsku opasnom međuvlašću (interregnumu) u razdoblju kada je solidna i nacionalno svjesna vlast s punim legitimitetom najpotrebnija kako bi hrvatski narod i država iskoristili sve poluge i sva znanja kojima uopće raspolažu za sprječavanje nepovoljnog, opasnog ili katastrofalnog razvoja događaja. Neuspjeh pregovora između HDZ-a i DP-a otvorio bi opciju formiranja manjinske vlade, tzv. velike koalicije, vlade nacionalnog jedinstva (spasa) ili čisto ehnokratske odnosno (privremene) tehničke vlade. Andrej Plenković i Miroslav Škoro preuzet će na sebe osobno silno veliku odgovornost dogodi li se takvo što.

Kada je g. 2000. na vlast došla lijeva koalicija, skupa s lijevim predsjednikom države, izvršene su promjene Ustava te je uspostavljen u praksi takozvani „kancelarski“ model vladavine. To je značilo da se sjedište i središte odlučivanja premjestilo iz Sabora u Vladu, a iz vlade de facto u osobu „kancelara“, iako „kancelarski model“ nikada nije proglašen. Time je Hrvatski sabor (koji je prestao biti „državni“) postao zasjenjen i postao pukim sredstvom u rukama izvršne vlasti posredstvom njezinih stranaka i klubova zastupnika. Takav model omogućio je nebrojene manipulacije i proizveo silne štete na razini izvršne vlasti odnosno državnih tijela i ustanova, kojima je praktički upravljala ili njihova vodstva imenovala vlada.

Postavka iz g. 1990., osobito omiljena hadezeovcima, po kojoj „iznad Hrvatskog sabora postoji samo Bog“ zamijenjena je u praksi postavkom da iznad Hrvatskog sabora postoji samo vlada, a iznad nje „kancelar(ica)“, i u maloj mjeri Predsjednik Republike. Mimo vlade postoji doduše i iznimno važni DORH i iznimno važna sudbena vlast, postoji i posve autonomna Hrvatska narodna banka, no to su posebne „priče“; vlada odnosno „kancelar“ i nad njima su imali ili su mogli imati iznimno snažan utjecaj, ali su ih najčešće prepuštali ili stranoj volji ili nevidljivim snagama „duboke države“.

PHB smatra i odlučno zastupa ideju da se ovaj trenutak, nakon 20-godišnjeg faktičnog lišavanja Hrvatskoga sabora njegovih ustavnih prerogativa, mora iskoristiti za jačanje Hrvatskog sabora kao stvarnog mjesta političkog usuglašavanja i odlučivanja. On je naime nositelj i zastupnik suverene volje hrvatskog naroda i nacije. On odražava najširu biračku volju (razmjerno tomu koliko posto birača uopće glasuje!). On je tijelo u kojem se može i mora izvršiti temeljita revizija ukupnoga zakonodavstva i razmatrati strategije i dalekosežne odluke važne za budućnost hrvatskog naroda i hrvatske države. On je, osim toga, posve transparentno tijelo i u njemu najbolje dolaze do izraza različitost, pluralizam, komplementarnost, kritička svijest islobodna javnost kao takva.

Vođen tom mišlju i spoznajom realnih te kratkoročnih, srednjoročnih i dugoročnih nacionalnih interesa, PHB suočava sve izabrane zastupnike i parlamentarne stranke sa sljedećim prijedlozima i pozivom da ih razmotre te da temeljnu ideju na ovaj ili onaj način i ostvare:

1) Da se ovaj put ne formira koalicijska vlada u kojoj bi svoja mjesta našli predsjednici i drugi odabranici iz stranačkih redova, nego da se formira političko-stručna vlada. To bi značilo otprilike ovo: Glavne stranke koalicije ne bi u vladu imenovale svoje predsjednike, nego druge jake osobe, i to na mjesto predsjednika i potpredsjednika vlade. Oni bi vladi dali političku težinu i omogućili joj usku i živu povezanost i sa saborskom većinom i sa strankama iz kojih dolaze. Uz njih bi bila imenovana dva ili tri nestranačka potpredsjednika iznimnih stručnih i organizacijskih kvaliteta te isto takvi, po resorima, svi ostali članovi vlade, osim u trima ministarstvima (unutarnjih poslova, obrane i vanjskih poslova) u kojima je važno na čelnim mjestima imati ne samo stručno, nego i politički profilirane dužnosnike.

2) Da predsjednici koalicijskih stranaka i druge važne stranačke osobe pronađu primjerena mjesta u Hrvatskom saboru i time upravo njemu dadu onu i onakvu političku težinu i snagu kakvu Hrvatski sabor nije imao punih 20 godina.

3) Takav model  usporediv je s modelom u javnim i mnogim privatnim poduzećima. Kao što ondje vlasnici najčešće ne sudjeluju u neposrednom upravljanju poduzećima, nego ga predaju stručnom i sposobnom i ne-obiteljskom menadžmentu, tako bi sada, uz spomenute korekcije, bila uspostavljena i Vlade Republike Hrvatske. I kao što u korporativnom sektoru vlasnici odlučuju tko će tvoriti nadzorni odbor, a tko biti profesionalna uprava, tako bi slično i ovdje Sabor bio taj, što inače i jest, koji odabire „izvršni menadžement“, imenuje ga, nadzire, korigira, dopunjuje i, ako su rezultati mršavi ili loši, smjenjuje te imenuje drugi.

4) Ako bi g. Plenković i šefovi koalicijskih stranaka bili u vladi, njih Hrvatski sabor ne bi više mogao kontrolirati, nego bi oni posredstvom svojih stranaka kontrolirali Hrvatski sabor. Takvo što imali smo ovih 20 godina. Takva naopaka praksa mora se sada izmijeniti i takvom ostati sve  dok se u Hrvatskoj ne uspostave takvi demokratski standardi koji bi onemogućili da izvršna vlast kontrolira predstavničku i zakonodavnu.

5) U takvu modelu premještenosti političkog središta u Sabor – dok se vlada operativnobavi gospodarstvom, financijama, unutarnjim i vanjskim poslovima, radom, obrazovanjem, zdravstvom, socijalnom politikom i drugim sektorskim poslovima – Sabor bi ojačan predsjednicima vladajućih stranaka mogao neusporedivo kvalitetnije i demokratskije razmatrati i donositi strategije i druge akte nužne za srednjoročno i dugoročno planiranje hrvatske budućnosti, u svim njezinim aspektima, dimenzijama i suodnosima. Glas oporbe i glas javnosti i glas institucija i udruga i medija ne bi bili „zadnja rupa na svirali“, nego bi svi glasovi bili s poštovanjem uzimani u obziri i ugrađivani u ono što većina odlučiti činiti.

6) Takav model vladavine omogućio bi Saboru da se napokon prihvati rada:

– na temeljitoj reviziji ovako lošeg Ustava, zapravo na pisanju novog teksta Ustava (toliko je sadašnji loš!),

– na novom koncipiranju izbornog sustava, na zavrtanju izvora političke korupcije,

– na promišljanju demografskog oporavka, uključujući jačanje obitelji i oživljavanje sela,

– na brušenju vanjskopolitičke, unutareuropske i ažurirane strategije nacionalne sigurnosti,

– na projektiranju razvoja znanosti, koncipiranju ’zelenog plana i ’programa digitalizacije’,

– na trasiranju svih potrebnih i još uvijek nepostojećih ili neprovedenih reformi.

Ujedno bi se svemu onomu čime se izvršna vlast i državna uprava uglavnom bave po nužnosti, tehnokratskoj i birokratskoj inerciji, dodale šire i dublje dimenzije za koje ni izvršna vlast ni državna upravu nisu po sebi osposobljeni, primjerice etičke, moralne, kulturološke, identitetske, interkulturalne i druge.

7) Takvu vladu morao bi predložiti mandatar, nakon konzultacija s koalicijskim strankama. On bi skupa s čitavom vladom morao imati veliku autonomiju, ali i veliku odgovornost za provedbu svega što treba provoditi. Stručni profil te vlade – uključujući i njezine „političke“ članove bio bi jamstvo kompetentnosti i brana neodgovornom stranačkom „kadriranju“ i s time povezanim zloporabama. Zato bi bilo dobro da državne tajnike autonomno predlažu ministri (a ne da, kao dosad, ministri njih predlažu zato što im je s vrha naloženo koga moraju predložiti) i da ih se najprije potraži među najvrsnijim profesionalcima koji već jako dobro znaju kako funkcionira sustav u njihovu sektoru i zoni odgovornosti.Razumije se, bili bi to profesionalci privrženi temeljnom političkom kursu i vrijednosnom sustavu vladajuće većine.

Mora su na kraju još jednom upozoriti da Hrvatski sabor, Vlada Republike Hrvatske i Republika Hrvatska ne smiju postati taocem jednoga čovjeka („kancelara“), ni taocem bilo čijih uskih i sebičnih interesa ili nerealnih ambicija. Vlast nije ničije leno ni plijen, nego ponajprije odgovornost. Vladati znači pridržavati se zakona i etičkih normi. Vladati znači i otvarati put novomu, otvarati prostor svima i svemu što nas izvlači iz ove spirale stagnacije i nazadovanja, raširene korumpiranosti, nemara, nestručnosti i sustava nebrojenih nepravdi.

Da bi išta od iznesenoga uopće postalo provedivo, preduvjet je masovan izlazak na biračka mjesta, unatoč epidemiji i drugim razlozima za pasivnost. Volja naroda ne će se iskazati ako narod u što većem postotku ne sudjeluje na izborima!

 

PHB će – kao nestranačka i nadstranačka skupina i inicijativa – i dalje pratiti što će se događati i po potrebi se oglašavati. No odmah želi sve nositelje i sudionike poslijeizbornog procesa upozoriti da će snositi neizmjernu odgovornost ako ovaj put temeljne nacionalne interese podrede osobnim, liderskim, autokratskim, stranačkim, klijentelističkim, poslovnim ili kojim drugim partikularnim interesima.

 

Pokret za Hrvatsku budućnost/PHB/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara