PHB Priopćaj br. 36.: „Kancelarski“ model vladavine zamijenite – parlamentarnim!

Priopćaj br. 36

U Zagrebu, 2. srpnja 2020.

PHB predlaže temeljni zaokret – napuštanje „kancelarskog“ modela

Kako se bliže izbori za Hrvatski (državni) sabor 5. srpnja, postaje sve izglednije da će politička okosnica za sastavljanje nove saborske većine i prihvaćanje nove vlade biti koalicija HDZ-a i Domovinskog pokreta Miroslave Škore (DP MŠ). Po anketama i drugim procjenama, te bi dvije stranke mogle osvojiti između 70 i 80 mandata, i to u mogućem omjeru 2-1. Otprilike takav omjer bio bi u sadašnjim okolnostima idealan zato što bi, s jedne strane, HDZ, iako bi zadržao vodeću ulogu, dobio DP MŠ kao mlađeg partnera koji je snažan, autonoman i odlučan provoditi prijeko potrebnih promjena, reformi i inovacija. 

Ova situacija podsjeća u neku ruku na onu prije 20 godina. Tada je, na žalost, još uvijek snažni Budišin HSLS, umjesto da na izbore izađe samostalno, a poslije izbora u koaliciju s HDZ-om, kako bi njegovu dotadašnjem samovlašću bio kritičkom sviješću i korektivom, „kapitulirao“ prije izbora pred SDP-om ulaskom u nepovoljnom omjeru u lijevu koaliciju. HSLS je time otvorio vrata mnogo manje poništavanju onoga lošega što se razbujalo pod dominacijom HDZ-a, a mnogo više poništavanju onoga pozitivnoga i temeljnoga što je pod vodstvom HDZ-a dotad nastalo i što je trebalo pod svaku cijenu braniti. Bio je to tragičan i neoprostiv promašaj, pod snažnim utjecajem velikih stranih sila koje su inzistirale na „detuđmanizaciji“, a raspad i propast HSLS-a do koje će uskoro doći gorka je utjeha za svu štetu koju je „trećejanuarska“ vlast nanijela hrvatskoj državi, društvu i hrvatskim ljudima.

Model dosadašnje vladavine u brojnim je aspektima i dimenzijama takav da se više ne može braniti ni pravdati. Takav je zaključak Poticajna skupina PHB iznijela i formulirala u Proglasu hrvatskomu narodu od 18. srpnja 2018. te onomu što je tada iznijela u svom Proglasu nemani danas što bitno dodati ni oduzeti. 

Poticajna skupina za osnivanje „Pokreta za hrvatsku budućnost“ (PHB): PROGLAS HRVATSKOMU NARODU

Zato se ništa kvalitetno ni prijelomno ne će dogoditi ako se unutar istoga modela samo zamijene oni koji će zasjedati u Banskim dvorima. Samom tom lošem modelu, koji rađa sve štetnijim učincima i posljedicama, potrebna je temeljita revizija i preoblika. Pogotovu bi bilo nepovoljno zamijeniti još lošijom političko-kadrovskom garniturom ovu dosadašnju. Hrvatskoj je jako potreban iskorak prema osiguranju održivosti i prema općem nacionalnom oživljavanju i preporodu.  U ovako ozbiljnu političkom trenutku svjedočimo naime kako se sustavno zanemaruje općenacionalna dobrobit u korist osobnih, strančarskih i drugih partikularnih i sebičnih interesa. A zauzete pozicije uoči neminovnih pregovora o novoj vladajućoj većini takve su da otežavaju pregovaranje i postizanje optimalnog kompromisa ili čak onemogućuju formiranje nove saborske većine i prihvaćanje nove vlade.

Gospodarska i socijalna situacija u Hrvatskoj ionako nije sjajna, a posljedice ove pandemije odnosno epidemije bit će teške i dalekosežne. Ekonomisti i drugi kompetentni poznavatelji stanja predviđaju prema kraju godine krizu hrvatskih državnih, područnih, lokalnih i korporativnih financija, koja će se nužno pretočiti u gospodarsku i socijalnu krizu. Tada će, bude li zakonodavna i izvršna vlast loša, biti moguće prosvjedovati i buniti se, ali nikakvo „događanje naroda“ ne će samo po sebi riješiti ni ostvariti ono što mogu učiniti samo nadležna državna tijela i dobro organizirano i funkcionalno društvo. 

I politički gledano, osobito s obzirom na pogoršavanje međunarodnih odnosa, na nastajanje novih nesigurnosti i opasnih polarizacija, bilo bi dobro da Hrvatska dočeka jesen sa što boljom zakonodavnom i izvršnom vlašću. Što prije ona bude formirana, i što kvalitetnijom i odgovornijom bude, to bolje za sve!

PHB procjenjuje da bi dugotrajni pregovori o formiranju saborske većine, a pogotovu neuspjeh u formiranju Vlade, izložili Hrvatsku opasnom međuvlašću (interregnumu) u razdoblju kada je solidna i nacionalno svjesna vlast s punim legitimitetom najpotrebnija kako bi hrvatski narod i država iskoristili sve poluge i sva znanja kojima uopće raspolažu za sprječavanje nepovoljnog, opasnog ili katastrofalnog razvoja događaja. Ako se ne bi uspjelo u stvaranju koalicije HDZ – DP MŠ, to bi otvorilo mnogo lošije opcije, kao što su manjinska vlada, vlada nacionalnog jedinstva ili tehnokratska vlada, a najvjerojatnije novi izbori. Nijednu od tih opcije PHB ne smatra ni dobrom ni nužnom, nego lošom ili gorom.

Kada je g. 2000. na vlast došla lijeva koalicija, skupa s lijevim predsjednikom države, izvršene su promjene ustava i uspostavljen je u praksi takozvani „kancelarski“ model vladavine. To je značilo da se sjedište i središte odlučivanja premjestilo iz Sabora u Vladu, a iz vlade de facto u osobu „kancelara“, iako „kancelarski model“ nikada nije proglašen. Time je Hrvatski sabor (koji je prestao biti „državni“) postao zasjenjen i postao pukim sredstvom u rukama izvršne vlasti posredstvom njezinih stranaka i klubova zastupnika. Takav model omogućio je nebrojene manipulacije i proizveo silne štete na razini izvršne vlasti odnosno državnih tijela i ustanova, kojima je praktički upravljala ili njihova vodstva imenovala vlada. 

Postavka iz g. 1990., osobito omiljena hadezeovcima, po kojoj „iznad Hrvatskog  sabora postoji samo Bog“ zamijenjena je u praksi postavkom da iznad Hrvatskog sabora postoji samo vlada, a iznad nje „kancelar(ica), i u maloj mjeri predsjednik Republike. Mimo vlade postoji doduše i iznimno važni DORH i iznimno važna sudbena vlast, postoji i posve autonomna Hrvatska narodna banka, no to su posebne „priče“; vlada odnosno „kancelar“ i nad njima su imali ili su mogli imati  iznimno snažan utjecaj, ali su ih najčešće prepuštali ili stranoj volji ili nevidljivim snagama „duboke države“.

PHB smatra i odlučno zastupa ideju da se ovaj trenutak, nakon 20-godišnjeg faktičnog lišavanja Hrvatskoga sabora njegovih ustavnih prerogativa, mora iskoristiti za povratak temeljnog političkog odlučivanja u to najviše predstavničko (tj. zastupničko) i zakonodavno tijelo. Ono je naime nositelj i zastupnik suverene volje hrvatskog naroda i nacije, ono odražava najširu biračku volju (razmjerno tomu koliko posto birača uopće glasuje!), ono je tijelo u kojem se može i mora izvršiti temeljita revizija ukupnoga zakonodavstva i razmatrati strategije i odluke važne za budućnost hrvatskog naroda i hrvatske države. Ono je, osim toga, posve transparentno tijelo i u njemu najbolje dolaze do izraza različitost, pluralizam, komplementarnost, kritička svijest i slobodna javnost kao takva.

Vođen tom mišlju i spoznajom realnih te kratkoročnih, srednjoročnih i dugoročnih nacionalnih interesa, PHB suočava sve izabrane zastupnike i parlamentarne stranke sa sljedećim prijedlozima i pozivom da ih razmotre te da temeljnu ideju na ovaj ili onaj način i ostvare:

1) Da se ovaj put ne formira koalicijska vlada u kojoj bi svoja mjesta našli predsjednici i drugi odabranici iz stranačkih redova, nego da se formira političko-stručna vlada. To bi značilo otprilike ovo: Glavne stranke koalicije ne bi u vladu imenovale svoje predsjednike, nego druge jake osobe, i to na mjesto predsjednika i potpredsjednika vlade. Ta dvojice ili dvoje dali bi vladi političku težinu i omogućili njezinu usku povezanost sa saborskom većinom i sa strankama iz kojih dolaze. Uz njih bi bila dva ili tri nestranačka potpredsjednika iznimnih stručnih i organizacijskih kvaliteta te isto takvi, po resorima, svi ostali članovi vlade, osim u trima ministarstvima u kojima je važno imati i političku dimenziju i težinu: unutarnjih poslova, obrane i vanjskih poslova. 

2) Da predsjednici koalicijskih stranaka i druge važne stranačke osobe pronađu primjerena mjesta u Hrvatskom saboru i time upravo njemu dadu onu i onakvu političku težinu i snagu kakvu Hrvatski sabor nije imao punih 20 godina. 

3) Takav model  usporediv je s modelom u javnim i mnogim privatnim poduzećima. Kao što ondje vlasnici najčešće ne sudjeluju u neposrednom upravljanju poduzećima, nego ga predaju stručnom i sposobnom i ne-obiteljskom menadžmentu, tako bi sada, uz spomenute korekcije, bila uspostavljena i Vlade Republike Hrvatske. I kao što u korporativnom sektoru vlasnici odlučuju tko će tvoriti nadzorni odbor, a tko CEO, tako bi slično i ovdje Sabor bio taj, što inače i jest, koji odabire „izvršni menadžement“, imenuje ga, nadzire, korigira, dopunjuje i, ako su rezultati mršavi ili loši, smjenjuje te imenuje drugi. 

4) Model uistinu parlamentarne demokracije omogućio bi punu kontrolu vlade od saborske većine, a i saborskoj manjini kao kritičkoj oporbi dao bi mnogo veće realno i sadržajno značenje nego sada. Isto bi tako u mnogo većoj mjeri mogao u konzultacije i u javne rasprave uključiti zainteresirane subjekte, segmente civilnoga društva i stručne javnosti. 

5) U takvu modelu premještenosti političkog središta u Sabor moglo bi se, dok se vlada bavi gospodarstvo, financijama, unutarnjih i vanjskih poslovima, radom, obrazovanjem, zdravstvom, socijalnom politikom i drugim sektorskim poslovima, neusporedivo kvalitetnije i demokratskije razmatrati i donositi strategije i drugi akti nužni za srednjoročno i dugoročno planiranje hrvatske budućnosti, u svim njezinim aspektima, dimenzijama i suovisnostima. Glas oporbe i glas javnosti i glas institucija i udruga i medija ne bi bili „zadnja rupa na svirali“, nego bi svi glasovi bili s poštovanjem uzimani u obziri i ugrađivani u ono što većina odlučiti činiti.

6) Takav model vladavine omogućio bi Saboru da se napokon prihvati rada na preoblikovanju ovako lošeg Ustava, na novom koncipiranju izbornog sustava, zavrtanju izvora političke korupcije, promišljanju demografskog oporavka, uključujući jačanje obitelji i oživljavanje sela, na brušenju vanjskopolitičke, unutareuropske i ažurirane strategije nacionalne sigurnosti, na projektiranju razvoja znanosti, na koncipiranju ’zelene tranzicije’ i ’digitalne agende’, na trasiranju svih potrebnih i još uvijek nepostojećih ili neprovedenih reformi. Ujedno bi se svemu onomu čime se izvršna vlast uglavnom bavi u primarno tehnokratskom i birokratskom smislu dodale dimenzije za koje izvršna vlast nije kvalificirana, primjerice etičke, moralne, kulturološke, identitetske, interkulturalne, religijske i duhovne.

7) Takvu vladu, izglasovala bi, kao i sve dosadašnje, saborska većina. Nju bi morao predložiti mandatar, nakon konzultacija s koalicijskim strankama, koji bi skupa s čitavom vladom morao imati veliku autonomiju, ali i veliku odgovornost za provedbu svega što treba provoditi. Stručni profil te vlade – uključujući i njezine „političke“ članove bio bi jamstvo kompetentnosti i brana neodgovornom stranačkom „kadriranju“. Zbog toga bi bilo dobro da državne tajnike autonomno predlažu ministri (a ne da ih se, kao dosad, imenuje po stranačkim ili frakcijskim ili klikaškim preporukama) i da ih se najprije potraži među najvrsnijim profesionalcima koji već jako dobro znaju kao funkcionira sustav u njihovu sektoru odnosno zoni odgovornosti, no među takvim profesionalcima koji imaju i političku dimenziju i neupitnu privrženost temeljnom političkom kursu i vrijednosnom sustavu vladajuće većine.

PHB će – kao nestranačka i nadstranačka skupina i inicijativa – i dalje pratiti što će se događati i po potrebi se oglašavati. No odmah želi sve nositelje i sudionike poslijeizbornog procesa upozoriti da će snositi neizmjernu odgovornost ako ovaj put temeljne nacionalne interese podrede interesima svojih stranaka, vodstava, klijenata, sila koje iza njih stoje ili samih sebe.

PHB, Hrvatsko nebo