Ako uopće postoji takvo pitanje i dvojba – a postoji jer je ispaljeno u TV sučeljavanju Andreja Plenkovića i Davora Bernardića 29. lipnja – u pitanju je teška dijagnoza hrvatskog društva ili nutkanje (vele)izdajom. Možda je na spomenutom sučeljavanju novinarka trebala preformulirati pitanje i bez oklijevanja pitati „u glavu“: Hrvatska ili Jugoslavija? Jer neprestano o tome je riječ.

I to je ta razdjeljnica hrvatske pukotine o kojoj nitko naglas ne želi progovoriti. Ne, nije to lijeva ili desna politička opcija – to je za hrvatsku političku situaciju još nedohvatna politička derivacija s nekoliko nepoznanica – već gorka činjenica da nemali dio hrvatskog stanovništva, još okupljen oko ideologije KPJ/KPH/SDP i svetosavskog „pupanja pupovaca“, ne prihvaća političku zbiljnost i povijesnu činjenicu da Jugoslavije nema i da je Hrvatska suverena država, članica UN, EU i NATO-a. „Sava je potekla uzvodno“ i dokazala srpsko-komunističku zabludu, povijesnu činjenicu da je Tito ipak i samo politički hohštapler iza kojeg će ostati stotine tisuća likvidiranih „narodnih neprijatelja“ i veličanstveni sprovod na kome su se svjetski državnici željeli uvjeriti je li lažni bravar doista „poslužen crvima“. Nije, spaljen je medicinskoj peći na VMA, a u „Kući cveća“ pokopane su dvije vreće pijeska.

Politička platforma antife, dakle lažnih antifašista i pravih jugoslavenskih nacionalista poduprtih svetosavskim velikosrpstvom, i njen politički cilj je posve jasan: rušenje hrvatske države svakim načinom i obnova Jugoslavije pod okriljem ulaska bivših republika u Europsku Uniju. Ni više ni manje nego rekonstrukcija „Regijona“ nekakvom trećom Jugoslavijom ili Zapadnim Balkanom.

U Domovinskom ratu Hrvatska je izvojevala pobjedu nad vanjskim neprijateljem: konkretno Srbijom i JNA, kao i nad srpskim odmetnicima u tzv. SAO paradržavama unutar Republike Hrvatske, međutim pobjeda nije izvojevana nad unutarnjim neprijateljem; konkretno nad komunističkom zločinačkom organizacijom i orjunaštvom nego je u svojem neoprezu, više nego velikodušnosti, pobjednička Hrvatska dozvolila da rušitelji ustavnog poretka Republike Hrvatske ojačaju i krenu u ofanzivu. To su Račanova i Milanovićeva vlada, dva Mesićeva predsjednička mandata i jedan Ive Josipovića. Da se dogodio još samo jedan antifa mandat Vlade ili predsjednika RH i da Republika Hrvatska nije 2013. ušla u Europsku Uniju, danas bi Aleksandar Vučić bio pobjednik prošlotjednih izbora „vascelog regijona“.

Domovinski rat nije dovršen čim postoje stranke koje imaju za cilj rušenje ustavnog poretka i hrvatske suverenosti, jer tko je za Tita, taj je za Jugoslaviju, a to je onda posao za sigurnosne službe i policiju.

Na sučeljavanju 29. lipnja Davor Bernardić se opredijelio za Tita, tj. za Jugoslaviju, za hrvatsku stigmatizaciju Jasenovcem, za etiketiranje hrvatskog naroda genocidnim i na taj način opravdao komunističke poratne (2. svjetski rat) pokolje ratnih zarobljenika i civila na Križnome putu. Bernardić je tom izjavom pokazao da ima razumijevanja za partizanske zločine u Kočevskom Rogu, Macelju, Teznu, Hudoj jami, da opravdava i podupire komunističku tiraniju jednoumlja, likvidacije političkih neistomišljenika i državu koja je oružjem čuvala da joj vlastiti građani ne bježe u inozemstvo. Toliko je bilo dobro da se uz rizik gubitka života i robijanja masovno bježalo.

Odgovorivši „Tito“ Davor Bernardić nije izrekao neku svoju simpatiju prema lažnom bravaru, on Titovo vrijeme nije (do)živio, riječ je o tome da je „Tito“ cjelovit program partijskog rušenja Republike Hrvatske. To nije Plenkovićevo koketiranje s samoupravnim socijalizmom, Kardeljom i potpuno neuvjerljiv neokomunizam uguran u kostim europskih građanskih političkih opcija. Partija očito misli ozbiljno i ne odustaje.

L.C./http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo