Z. Miliša: Heroji kritizerstva – Zašto su, pobogu, posvuda oko nas!?

Heroji kritizerstva

U posljednje vrijeme najviše boravim u Zagrebu. Nakon Trogira, Zadra i Osijeka to je četvrti grad u kojem provodim najveći dio svog života. Predivni gradovi, različite arhitekture, krajolika…, a opet ne mogu ne primijetiti kako imaju jednu sličnost. Mnogi građani tih gradova su kritizeri. Doslovno im ništa i nitko ne valja.

Trogir: Zanijekani intelektualci

Evo moji Trogirani kao da nisu niti zapazili kad je napravljen Čiovski most, iako je to za njih (nas) svojevrsna revolucija. Samo kritiziraju što ne valja u Gradu, a ispada da ne valja ništa. U vrijeme otvaranja tog tako dugo čekanoga mosta bio sam u Trogiru, ali nisam vidio radosti, iako je to bilo nešto što se sanjalo stotinu godinu. Trogirski most skoro da je otvoren bez slavlja i ushićenja. Pitam se zašto, jer ja bih ga tjednima slavio, i bila bi fešta u Trogiru onako velika kao kad je dobio zaštitu UNESCO-a.

Iako su brojni vrhunski intelektualci koji žive u Trogiru, od bivšeg rektora sveučilišta u Splitu prof. dr. sc. Ive Babića, uglednog psihijatra Gorana Dodiga, pokojnog mog prijatelja, vrhunskog etnomuzikologa prof. dr. Nikole Buble, i drugih, oni kao da ne postoje u tom gradu. Neki od velikana Trogira su gotovo ridikulizirani. A neki su umrli zanijekani. Nije uzalud svojedobno jedan biskup u Trogiru kazao: “Neću ti dozvoliti voljeni grade, da moje kosti budu pokopane pod tvoje utvrde.”

Kada sam 10. veljače 2004. godine bio na pogrebu iznimnog intelektualca Nenada Marijanice – „hodajuće enciklopedije“ u Kninu, nitko od političara, uključujući i tadašnjeg ministra policije Šimu Lučina nije bio na tome pogrebu. Isti je u medijima često istupao u zaštiti istospolnih zajednica i prava nacionalnih manjina. Zašto ovo spominjem? Nenada, samozatajnog čovjeka, sjajnog sugovornika, čestitog čovjeka i intelektualca vlastita je partija pokopala znatno prije njegove smrti. On je politički stvorio Šimu Lučina. No bio je od početka 90.-tih meta zastrašivanja tamošnjih lokalnih moćnika samo zato što nije imao dovoljno hrvatske krvi i zato što je bio “crveni”, a supruga srpske nacionalnosti. Neprestano su ga maltretirali lokalni politički kauboji i u vremenu kada je Lučin bio gradonačelnik Trogira. Nenad je početkom 90.-tih ustupio Lučinu svoje mjesto predsjednika gradske organizacije SDP-a, i na osnovi toga Lučin kasnije dolazi na mjesto prvog čovjeka Trogira. Odrekao se Nenada i prije fotelje gradonačelnika. Nije ga zaštitio niti mu je pomogao kada su i on i supruga ostali bez posla. Nakon Domovinskog rata su otišli su – zapravo pobjegli – u Knin. Na njegovu pogrebu nije bilo nikoga od lokalnih (trogirskih) esdepeovaca. Preminuo je od bolesti srca, jer nije uspio doći na žurnu operaciju u Zagrebu. Imao je ugovorenu operaciju s kasnijim terminom, a znalo se da neće preživjeti ako se bude čekalo. Upravo se to dogodilo. Umro je u 53.-oj godini života. Supruga Ružica na dan pogreba vratila je brzojav sućuti tadašnjem gradonačelniku Trogira, esdepeovcu. Mjesec dama prije sahrane je posljednji put Lučina (kao ministra policije) molila za pomoć suprugu kod žurne operacije. Nije pomogao, a obećao je. Na posljednji ispraćaj nekadašnjim prijatelju i stranačkom drugu nije došao.

Zadar: Uspješan grad kojeg pretvaraju u “grad slučaj”

Grad Zadar, grad »za dar«, u kojem sam proveo mladost i afirmirao se kao intelektualac, nakon Domovinskog rata doživio je neviđeni procvat. Koliko znam, to je jedini grad na Mediteranu gdje je more toliko čisto, kao najdublje more. Čak i u nekad najprljavijim Jazinama gradske vlasti su ga učinile najčistijim, napravljeno je niz svjetskih fenomena, od morskih orgulja, pozdrava Suncu, obnovljene (od rata devastirane) Kneževe palače… Mnogobrojni posjetitelji se tome dive, a i dalje Zadrani govore “Ajme meni koja gužva, ništa u ovom gradu nije dobro, ne valja nam vlast.” I dok su se u Trogiru mijenjale vlasti od HDZ-a do HSLS-a i SDP-a – nikad Trogiranima nitko nije valjao, u Zadru je ista vlast, ali im je glavni problem da građani nisu zadovoljni, pa se u nekim medijima čak stvara od Zadra grad slučaj!? To je grad koji ima liste uglednih Zadrana u Zadru i izvan Grada. Njih se pita za savjete, neovisno o političkoj pripadnosti ili svjetonazoru. A to je predivan grad, grad po mjeri čovjeka. Kao i Osijek.

Osijek: Sveučilišni grad s revolucijom u IT sektoru nazivaju »prokleti grad iz kojeg se bježi«

Mislim da nema grada u Hrvatskoj više po mjeri čovjeka nego što je grad Osijek. To je grad s najboljim domaćinima, najljubaznijim i najsrdačnijim ljudima. Slavonci su poznati kao najempatičniji i najsolidarniji i najskromniji ljudi. Svi to vide osim njih samih. Jednom prilikom sam sjedio s jednim kolegom sa Sveučilišta u Osijeku, gdje posljednjih devet godina radim, pa smo započeli razgovor. Nažalost, uzeli smo za temu politiku. Pa kad sam čuo toliko njegovo kritizersko raspoloženje o svim političarima prije i poslije socijalizma, upitao sam ga kao poznatog Osječanina (iz pristojnosti ne spominjem ime): “Molim vas, pa dajte mi nabrojite barem 10 ljudi iz politike ili izvan politike kojima biste dopustili da vode ovaj grad.” A on kaže: “Takvih nema.” Na to sam se dignuo i napustio stan u kojem smo pričali. Ne pričam s ljudima koji kritiziraju sve i sva, a ne vide rješenja!

Osijek je grad s vjerojatno najjeftinijom i najraznovrsnijom tržnicom, s najrazvijanijem biciklističkim stazama, s fascinantnom šetnicom uz Dravu gdje stari i mladi voze bicikl, grad u kojem je bila i ostala interkulturalnost, grad siguran na visokoj razini, kao i Zagreb. Ali i dalje je Osijek, kad slušate mnoge građane Osijeka, najlošiji grad u Hrvatskoj pa govore: “Osijek nije mjesto za stanovanje, nego kao i bilo koji drugi prokleti grad iz kojeg treba pobjeći. Svi bježe iz Osijeka, pa zato gradska vlast kao zmija noge krije podatak koliko je građana iz Osijeka otišlo van.” A ne vide da preko 17 000 mladih ljudi studira u tom gradu. Kao da ne žele vidjeti da je Osijek napravio pravu revoluciju, s mladim ljudima na području IT tehnologija. Osječka IT scena je svijetli primjer privatne inicijative, rezultata rada osječkog sveučilišta i poduzetnik mladih intelektualaca koji su svoje obrazovanje i povoljnije tržišne uvjete iskoristili kako bi Osijek stavili na europsku i svjetsku kartu IT industrije. Uz pomoć javne uprave i sinergije sa Sveučilištem, mladi poduzetnici pokrenuli su niz tvrtki koji su svoj uspjeh polučili i na svjetskom tržištu.

Zagreb: Nema grada u Hrvatskoj koji je učinio više na području pomaganja socijalno najugroženijim učenicima

I na kraju – naša metropola. Od moje bolesti često sam u Zagrebu. I u razgovorima s brojnim ljudima koji žive ovdje čujem da je i tu trn u oku gradska vlast na čelu s gradonačelnikom Milanom Bandićem. Građani se žale da je grad šporki, kako bismo rekli mi u Dalmaciji, a uz to imaju još i 1001 primjedbu koju ne vidim nikako drugačije negoli kao jednu neizmjernu želju za kritizerstvom koju ja ne mogu objasniti. I onda postavljam pitanje – čuju li ti Zagrepčani komentare gostiju famoznog zagrebačkog Adventa, ili brojnih turista kojih je do koronakrize bilo sve više i više u ovom predivnom gradu. Tako se je dobro brendirao izvan Hrvatske da je nezamislivo doći u Hrvatsku, pa i u srednju Europu, a ne doći u Zagreb.

Vezano uz moju struku, školstvo, nema grada u Hrvatskoj koji je više učinio na području izvanškolskih aktivnosti i pomaganja socijalno najugroženijim učenicima u zadnjih 20 godina. To što je u gradskom poglavarstvu napravio gosp. Ivica Lovrić je izvanredno: više od pedeset posto učenika je uključeno u produženi boravak, kao ni u jednom drugom gradu u Hrvatskoj. Nadalje, vikendom postoje, u školskim dvoranama, za djecu besplatne športske aktivnosti. Sve te profesore plaća Grad Zagreb. Zagreb već dvadeset godina dodjeljuje stipendije za školovanja romske djece, za učenike koja se školuju u deficitarnim zanimanjima, za izvrsne učenike… Dodjeljuje i financijske nagarde za najbolje i nagrađivane učenike i njihove mentore. U Zagrebu nema puno zgrada koje nemaju uređenu fasadu. K tome je bio potres. Jasno da ne mogu biti sanirane posljedice u mjesec dana, ali to je stalna tema kritiziranja i blaćenja gradskih vlasti od strane aktivista. čitaj anarhista, od nedavno i pretendenata za novog gradonačelnika. Postavljam pitanje koliko ti tzv. aktivisti troše od sredstava koje dobiju za rad civilnih udruga u političke svrhe i vlastitu političku promidžbu.

Što nudite vi koji se vidite na gradonačelnikovom ili premijerovom mjestu?

Ne znam ljude članove gradskog poglavarstva Zagreba, samo sam čuo da su godinama manje više isti ljudi, kao što su to i u Zadru. I jednima i drugima čestitam na brojnim projektima i brojnim pohvalama koje doživljavaju od strane turista, a ovoj opoziciji, koju poznajem u gradu Zadru, i opoziciji u gradu Zagrebu koju vidim u medijima da su konkurenti ovoj vladajućoj garnituri, postavljam nekoliko pitanja. Pored građanskog aktivizma, plediram na gosp. Tomaševića ili gđu. Mrak Taritaš, koja je također poznata i po određenim aferama, što osim kontinuiranog blaćenja institucije gradonačelnika su oni konkretno učinili, i koji su konkretno njihovi konstruktivni prijedlozi za grad Zagreb. Ne daj Bog da ti i takvi zasjednu na čelo Grada.

Osobno ne bih volio biti u gradu gdje na vlast zasjednu oni koji nemaju niti dana staža niti u javnom niti u privatnom sektoru. Oni me apsolutno asociraju na glavnog pretendenta koalicije Restart za premijera, gosp. Bernardića koji baražnu paljbu zasipa po premijeru Plenkoviću. Prema Plenkoviću sam i osobno iznimno kritičan, ali taj Bernardić je isti kao i svi ti kritizeri koji su posvuda oko nas – od mog rodnog Trogira do Zadra, Osijeka i Zagreba. Naprosto ne mogu priznati činjenicu da je taj isti premijer napravio neosporne stvari i znatno bolje za Hrvatsku u odnosu na to što bi mogao nekompetentni farizej Bernardić. Što može napraviti on, koji ima samo sposobnost izgovarati politikanske fraze, iza kojih ne stoje kompetencije i stručne reference. Pa kako bi on mogao biti premijer ili gradonačelnik. Kuda ideš moja mila domovino! Ja sebi nikad ne bih dopustio da kritiziram ljude koji u određenoj drugoj oblasti imaju stručnu spremu i kompetentniji su od mene, a iza sebe imaju i rezultate. Recimo, ja nikad, ali baš nikad ne komentiram nogometnu selekciju niti nogomet jer me to ne interesira niti imam afiniteta. Tko sam ja da govorim o hrvatskoj reprezentaciji? A tko su ti ljudi koji si uzimaju za pravo da samo i stalno kritiziraju, da ne dozvoljavaju da vide išta dobro?

Profil kritizera

Kritizeri uživaju u podcjenjivanju drugih i difamiranju protivnika. Na druge gledaju u stereotipima, a sebe kao žrtve. Kritizeri su najdominantniji tipovi u politici i/ili građanskom aktivizmu. Relativiziraju autoritete od struke. Vole moralizirati, a(li) ne podnose kritiku na svoj račun. Ne vole kada ih se savjetuje, ali vole savjetovati.. Šire defetizam. “Hobi” im je ogovaranje. Na internetu sam našao ovu misao nepoznata autora: “Da znaš što ljudi govore iza tvojih leđa ne bi ti bilo svejedno…. Ti što pričaju iza mojih leđa s razlogom su tamo”.

Kritizeri vole pretjerivati. Netolerantni su. To su malograđani (u glavi) jer malograđanština ne zna za mjesto boravka. Sve, ili gotovo sve relativiziraju i obezvrjeđuju. To im postaje svakodnevna preokupacija. Pričaju o svemu i svačemu, a ničemu se predano na (pre)daju. Za takve se kaže da mlate praznu slamu. Olako optužuju druge, ne uviđajući svoje mane. Oskar Wilde je zapisao: “Samo je jedna stvar gora od ogovaranja – ne biti ogovaran”. Ako su ljudi okrenuti poslu onda ih smatraju karijeristima, a ako nisu onda su neradnici. Kritizeri ljude koje novac ne zanima nazivaju budalama. Oni koji ga imaju (opet po njihovom sudu) u izobilju, onda takve etiketiraju nemoralnima i gramzljivima. Zbog svoje oholosti ili licemjerstva ne slušaju ljude oko sebe i u razgovorima nisu spremni preispitati svoje Ja. Kritizeri stvaraju klimu opće rezigniranosti. “Ljudi rado daju savjete kojih bi se sami trebali držati” (Oscar Wilde). Odbacuju argumentacije stručnjaka i šire defetizam. Pretjeruju u svemu. Od muhe vide slona. Traže da ih ljudi cijene, a sve obezvrjeđuju. To su kritičari svega postojećega. U drugima vide krivca, a osobito su im na meti ljudi na položajima. Sve komentiraju i sve znaju – “sveznadari” su. Kritizeri osuđuju, a kritičari prosuđuju i nude izlaz(e). Abraham Lincoln je konstatirao da “pravo na kritiziranje ima onaj tko je spreman pomoći” (Abraham Lincoln).

Onaj tko kritički razgovara vidi izlaze iz problema. Onaj tko se bavi kritizerstvom, samo se jada ili sve obezvrjeđuje i kritizira. “O nekome možete saznati više iz onoga što ta osoba govori o drugima nego iz onoga što drugi govore o toj osobi” (Leo Aikman).

Psihoterapeut Salvo Noè u knjizi “Zabranjeno kukanje – Promijeni nabolje svoj život i život drugih” navodi negativne učinaka kukanja: 1.Takvi ljude su usredotočeni na problem, a ne na rješenje. 2. Prenose negativne emocije na druge 3. Priječe nove vizije koje bi omogućile da problem sagledavamo na drugačiji način. 4. Drže misli vezane za najgore iz prošlosti, kradući energiju sadašnjosti. 5. Navode da se raspredamo… a ne dopuštaju da djelujemo. 6. Ubijaju uvjerenje u mogućnost promjene. Kritizeri stvaraju klimu opće rezigniranosti. “Eto zašto je zabranjeno kukati” (Noè u gore spomenutoj knjizi).

Zaključak

Istraživanja iz socijalne psihologije su pokazala da je politika jedna od emocionalno najsalijentnijih tema, tj. teme iz politike izazivaju puno emocija i strasti, no samo u postratnim zemljama, dok u zemljama s dužom demokratskom tradicijom građani ne znaju niti imena političara, a izjašnjavanje o svojim političkim stavovima i političarima se smatra skoro pa nepristojnim.

Zbog svega iznesenoga lijepo molim kritizere – od lokalne do državne razine – da se odreknu svojih pretjeranih političkih ambicija sve dok nemaju konkretne vizije i projekte, i tim ljudi koji u njih vjeruje i koji će te njihove vizije i projekte pretvoriti u stvarnost.

 prof. dr. sc. Zlatko Miliša/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo