Šiljo: Škorino samoodređenje i ideja trećeg čimbenika

Budimo dokraja otvoreni (da ne bi poslije tko Šilji ispostavio račun zbog „kratkovidnosti“, „naivnosti“ ili „zavaravanja“!): I kada bismo već danas znali da će nas i doktor Škoro i njegovi odabranici i odabranice, ili drugi alternativni kandidati, prevariti, razočarati i još jednom prevesti žedne preko vode, glasujmo ipak i unatoč tomu za njih! Zato što time jačamo ideju novoga, trećega odnosno alternativnoga. Ako se ta ideja u pravom i zdravom smislu ne materijalizira sada, mućci će se (a ima ih, ima, posvuda gdje ima ičega etabliranoga!) razotkriti i steći će se mudrost nužna za ostvarenje iste te ideje na sasvim drugim osnovama od onih od kojih se dosad polazilo. 

U protivnomu, bit će poražena i sama ideja da je u poslijetuđmanovskoj Hrvatskoj išta moguće promijeniti. I dalje će se pred nama šepuriti „naši“ plenkovići i zaskakati ih „njihovi“ bernardići. A mi ćemo moći „birati“ (samo) između jednih i drugih.

A glavnina i tiha većina hrvatskog naroda zapravo vapi za trećima!

Zagreb – Dubrava, 29. lipnja 2020.

Dvije stvari obilježile su u predizbornom smislu današnji ponedjeljak, svaka na svoj način nezaobilazna i orijentacijska.

Prva i druga stvar

Prva je ta da je Miroslav Škoro izričito rekao da ne isključuje koaliciju s HDZ-om, ali da „apsolutno“ isključuje koaliciju sa SDP-om. „Ja nikad nisam rekao da ne bi mi s HDZ-om, ja sam rekao da bi teško sa strankom u kojoj su nalaze ljudi koji smatraju da je premalo ljudi Udba progonila i ubila. Mislim da to nije u redu. Pitanje SDP-a, to apsolutno ne. Što se tiče HDZ-a, tu je pitanje problema gospodina Plenkovića koji se u startu postavio dosta bahato, koji se postavio dosta nadmeno, a nema argumenata za to“, izjavio je on to u intervjuu za 24sata.

Škoro: Nikad nisam rekao da ne bih s HDZ-om, SDP apsolutno ne

Iz takva postavljanja temeljnog odnosa prema dosadašnjem „duopolu“ može se sada razumjeti odakle su i zašto (ali ne samo zato!) dolazili toliki medijski udari na njega osobno i na politički pokret što ga je proljetos formirao, nakon što je, kao dotad apolitičan estradni pjevač, stekao velik medijsko-politički kapital u kampanji i na samim predsjedničkim izborima u prosincu. Udari su, očito dolazili upravo od obaju punktova tog ’duopola’. No motivi su bili različiti. 

SDP sa svojim titoistima nije mogao zamisliti da hrvatski nacionalisti i „natražnjaci“ nedajbože imaju nekakvo svoje ozbiljno zastupstvo. SDP nije želio da dosadašnji ili potencijalni birači HDZ-a razočarani njime, njegovom i politikom Plenkovićeve vlade, Kolindom Grabar Kitarović i drugima iz tog tabora imaju za koga glasovati, nego da ostanu kod kuće ili rasprše glasove, kao i prije. (To je i HDZ-ova san snova.) Kako bi Restart mogao potući HDZ i time vratiti šefa SDP-a na čelo izvršne vlasti. 

HDZ-u pak nikako nije odgovaralo izgubiti monopolno posjedovanje glavnine glasova nacionalista i katolika. A praktički gledano, vlastohlepnom Plenkoviću nije odgovaralo da Domovinski pokret odškrne „previše“ postotaka HDZ-u, a još manje da se prema HDZ-u mogne postaviti kao jak i čvrst partner i korektiv. HDZ-ov su ideal „žetončići“, počevši od Đapićevih i nekih drugih pravaša pa sve do HSS-ovih, rijetkih demokršćanskih i Bandićevih zastupnika u „privatnom vlasništvu“. 

Takva je i ovaj put bila Plenkovićeva računica: osvojiti što više, a samo onoliko koliko mu nedostaje nadoknaditi malobrojnim Škorinim izabranim sretnicima. I držati ih skupno kao stranku uza se dok dio ne preotme ili se nekako drukčije ne snađe, ili dok tu stranku, ostane li na okupu i k tomu „svojeglava“, opet ne nadomjesti nekakvim HNS-om, SDSS-om, IDS-om i sličnima. 

Druga stvar  koja je obilježila ovaj dan bilo je suočavanje Bernardića s Plenkovićem na RTL-u. Tu se pokazalo ono što se i inače zna: da Bernardić nije dorastao Plenkoviću, kao što ni SDP po sposobnostima i „kapacitiranosti“ nije dorastao HDZ-u. Ujedno, pokazalo se je još više koliki je stupanj Plenkovićeve umišljenosti, nadmenosti i oholosti. 

SDP-u će vjerojatno platiti Bernardićevo petljanje po papirima i znatno više primljenih nego zadanih udaraca. HDZ će vjerojatno platiti bahato držanje Plenkovića, koji je htio poniziti protivnika, a s njime i sve one koji nisu dosad sudjelovali u vlasti i u dugogodišnjoj državno-diplomatskoj službi te nisu imali prigodu niti mogli doznati i naučiti sve ono što je on doznao i naučio. 

S Bernardićem bi se moglo poistovjetiti mnogo običnih i manje običnih ljudi kojima je već odavno preko glave tog prenemaganja. Tog nastupanja ’von oben’, tog dociranja i uvjeravanja kako smo imali najbolju vladu dosad, kako živimo u zemlji blagostanja i pravednosti, u kojoj je napokon na čelu tako uspješne vlade (’s nultom tolerancijom prema korupciji’, sa zvjezdanim postignućima i perspektivama, ha-ha) i više no uspješan predsjednik. Čovjek koji natkriljuje i ovu malu zemlju i sve ove male ljudi, od kojih mu nijedan nije ni do gležnja.

„Tašta ljudska oholasti!“

Ukratko, Plenković ’savršeno’ podsjeća na Sanadera, u onim njegovim najuznositijim trenutcima. A budući da kao spretan ’fiškal’ (pravnik) i europejski politokrat/birokrat, dorastao i Junckeru i von der Layen, ne pokazuje osobit sluh niti ima vremena za književnost, sigurno mu nikada ne dođe na um prisjetiti se katoličko-baroknih stihova iz Gundulićeva „Osmana“: 

Ah, čijem si se zahvalila,

tašta ljudska oholasti?

Sve što više stereš krila,

sve ćeš paka niže pasti!

Vjekovite i bez svrhe

nije pod suncem krepke stvari,

a u visocijeh gora vrhe

najprije ognjen trijes udari.

 Bez pomoći višnje s nebi

svijeta je stavnos svijem bjeguća

satiru se sama u sebi

silna carstva i moguća.

 Kolo od sreće uokoli

vrteći se ne pristaje:

tko bi gori, eto je doli,

a tko doli gori ustaje.

 Sad vrh sablje kruna visi,

sad vrh krune sablja pada,

sad na carstvo rob se uzvisi,

a tko car bi, rob je sada.

Ti stihovi vrijede, naravno, kao opomena ne samo za Plenkovića, ali za njega u ovom trenutku najviše. Vrijedna i mudra poezija univerzalna je i nadživljuje stoljeća i vjekove.

Prava stvar nije ona viđena na RTL-ovoj pozornici

Postoji i treća stvar, ona koja se nije dogodila, a ona je zapravo prava i najvažnija. Nije se dogodilo – niti će se dogoditi – da u suočavanju na televiziji sudjeluje treći izazivač (četvrtoga, šefa Mosta, i šefove drugih stranaka s manje izgleda, imamo iz razumljivih razloga na toj najvišoj razini zanemariti) – Miroslav Škoro. 

Novinarski gledano, demarkacijska crta između HDZ-a i SDP-a postojana je već 20 godina. I tu nekih velikih pomaka ili masovnijih biračkih preskakanja iz tabora u tabor nije bilo niti će ih biti. U tom pogledu, ovako aranžirana emisija nije uopće ni mogla promijeniti odnose između tih dvaju tabora. Stoga ona nije ni mogla ispasti drugo doli većinom ružna prepirka između čelnika vladajućih sada i čelnika onih koji su vladali u mandatu prije ovoga te žele vladati i u mandatu nakon ovoga. Ništa bitno novo pod suncem nije se dalo ni čuti ni vidjeti! Pogotovu ne u smislu dubljem od manje-više slabo potkrijepljenih najava i obećanja. I pogotovu ne u smislu zadiranja u dublje probleme hrvatskoga naroda, u strukturne probleme njegove države ni pod kožu politika koje se u ime naroda vode ili će se i dalje voditi.

Medijsko-politički gledano, dogodila se je još jedna demonstracija „poslijetuđmanovskog dualizma“. Opet je biračima dočarana podmetnuta teza po kojoj mogu, u osnovi, birati samo između jednih i drugih. Zvali ih mi Grga i Klara, ili Kurta i Murta, po slobodnom izboru.

Treća dakle stvar koja se danas nije dogodila – a morala se je dogoditi – bilo bi postavljanje šire scene, na kojoj bi bilo mjesta za najmanje još jednoga, a još bolje i nekoliko njih. Po čemu bi to HDZ i SDP bili predodređeni da zauvijek ostanu vodeće stranke bez konkurencije? Iskustvo niza europskih i drugih zemalja pluralne demokracije (SAD se nije politički razvio u tom smjeru, nego je ostao dvostranačkom zemljom) pokazuje da su neke nekoć velike i vladajuće stranke posve nestale ili završile na rubovima. Talijanska demokršćanska, francuska degolistička i socijalistička stranka, mađarska socijalistička stranka, njemačka socijaldemokratska stranka itd.

Nije dakle uopće aktualna „tema“ kako će se razgraničiti biračka masa ljevičarskog bloka i HDZ-a kao tobožnje stranke „desnog centra“. Ona je već odavno razgraničena, a i mlađi naraštaji podosta se uklapaju u taj obrazac. Aktualna tema i jedina prava drama događa se na političkom spektru ’desnije’ od ljevičarskog bloka. A ona je u ovomu: Koliki će postotak glasova HDZ izgubiti, u usporedbi s prethodnim izborima za Sabor, u korist izazivača „zdesna“? Jedino je to zapravo aktualno i bitno. No političko-medijski establišment i tzv. duboka država (ili: ’država u državi’) upravo tu temu skriva, podmećući javnosti iluziju kako se jedino odlučivanje među biračima događa između svrstavanja uz Plenkovića i pristajanja uz Bernardića.  

Na taj način hoće se produžiti dominacija jedne pa druge opcije i spriječiti jačanje trećeg samostalnog faktora.

Mnogo toga što se večeras moglo čuti i o čemu se ovih tjedana piše, govori i raspravlja zapravo nije bitno. Kadrovski gledano, imamo šarenilo i razne nepoznate, loše ili prijeporne likove u svim taborima. Po kadrovskom kriteriju nikomu se ne može dati prednost. Prednost se može dati samo ideji! Oni koji nisu ovisnici i fanatici onoga što su si u glavi umislili, a što se ne poklapa sa stvarnošću, morali bi dati prednost ideji trećeg čimbenika. Onako kako je tu ideju upravo danas formulirao Miroslav Škoro. Ne dakle primarno ni njemu osobno ni njegovim perjanicama!

Budimo dokraja otvoreni (da ne bi poslije tko Šilji ispostavio račun zbog „kratkovidnosti“, „naivnosti“ ili „zavaravanja“!): I kada bismo već danas znali da će nas i doktor Škoro i njegovi odabranici i odabranice, ili drugi alternativni kandidati, prevariti, razočarati i još jednom prevesti žedne preko vode, glasujmo ipak i unatoč tomu za njih! Zato što time jačamo ideju novoga, trećega odnosno alternativnoga. Ako se ta ideja u pravom i zdravom smislu ne materijalizira sada, mućci će se (a ima ih, ima, posvuda gdje ima ičega etabliranoga!) razotkriti i steći će se mudrost nužna za ostvarenje iste te ideje na sasvim drugim osnovama od onih od kojih se dosad polazilo. 

U protivnomu, bit će poražena i sama ideja da je u poslijetuđmanovskoj Hrvatskoj išta moguće promijeniti. I dalje će se pred nama šepuriti „naši“ plenkovići i zaskakati ih „njihovi“ bernardići. A mi ćemo moći „birati“ (samo) između jednih i drugih.

A glavnina i tiha većina hrvatskog naroda zapravo vapi za trećima!

Šiljo, Hrvatsko nebo