In Memoriam: Srećko Čulina

U srijedu 24. lipnja 2020., u prijepodnevnim satima, u Puli je preminuo dugogodišnji hrvatski politički emigrant Srećko Čulina. Bio je, doduše, nepoznat hrvatskoj javnosti u domovini, ali je po svom političkom radu i doprinosu u uspostavi današnje hrvatske države, bio veoma poznat i priznat u hrvatskoj emigracijii. Rođen je u Obljaju, u blizini Bosanskog Grahova, 15. svibnja 1938. u brojnoj obitelji od oca Ante i majke Ane. Još kao trogodišnje dijete, zajedno s roditeljima, sestrama i braćom, iskusio je progonstvo. Poput svete obitelji, koja je bježala pred Herodom, roditelji Ante i Ana Čulina, sa svojom djecom, u drugoj polovici 1941., morali su bježati pred četničko-partizanskim hordama. 

U travnju 1941. godine Bosansko Grahovo s obližnjim selima, uključujući i Obljaj, postalo je dio Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Bio je to razlog tamošnjem srpskom stanovništvu za pobunu protiv hrvatskih susjeda i dizanje četničko-partizanskog ustanka 27. srpnja 1941.  Ustanici su se podijelili u dvije frakcije, rojalističke četnike i komunističke partizane, ali cilj jednih i drugih je bio istrijebiti što više Hrvata katolika. 

Pred tom četničko-komunističkom najezdom iz Bosanskog Grahova, Obljaja i okolnih mjesta hrvatske obitelji, s prezimenima Bilanđije, Čačići, Čuline, Sarići, Špiranovići, Vulići, itd., morale su napustiti svoje mjesto i pobjeći. Četničko-partizanski ustanici su opljačkali i spalili sve hrvatske kuće.  Hrvatsko stanovništvo je većim dijelom uništeno i protjerano.  One koji na vrijeme nisu uspjeli pobjeći, četnici su mučili i pobili. Već u prvim danima četničih napada, koje je predvodio Branko Bogunović, u Grahovu su ubijena 62 Hrvata, rimokatolička župa spaljena, a grahovski župnik don Juraj Gospodnetić je bio nataknut na ražanj, a potom živ pečen pred očima svoje majke. S njime je ubijeno više od 250 Hrvata, žena, muškaraca i djece u selima Obljaju, Koritima, Luci, Ugarcima i Crnom Lugu. U izvješću Župe oblasti Knin od 13. studenog 1941. za četničkog vođu Bogunovića piše da “prijeti i danomice ubija i kolje hrvatski narod, sve dotle dok ne ubije do zadnjega Hrvata, jer da u njegovom kraju ne smije biti živo ni jedno hrvatsko lice.”

Uz vlč. Jurja Gospodnetića među žrtvama posebno se ističe Anica Barać iz sela Peći, koju su četnici zvjerski mučili i ubili, zajedno s njezinim mužem Stipom i osmero njihove djece.  Nju je prošle godine grahovski župnik don Davor Klečina s pravom nazvao „majkom Makabejkom“.  

Od članova župe Bosanskog Grahova, kojih je prije rata bilo više od 1000, kraj rata na svojim ognjištima dočekalo je manje od stotinjak. Većina imovine grahovskih Hrvata oteta je, nacionalizirana i poklonjena pripadnicima srpskog stanovništva. Bila je to njihova plaća i nagrada za klanje i progon “narodnih neprijatelja”.

     Po povratku u selo, obitelj Čulina je našla spaljenu kuću, bez stoke i potrebnog alata za obradu zemlje. Trebalo je početi život iznova. Da bi živjeli u miru sa pravoslavnim susjedima otac Ante im je često puta besplatno pomagao u obradi zemlje.  Te ružne uspomene i predodžbe, koje su bile odraz četničkog morala i “hrabrosti”, zauvijek su ostale u sjećanju Srećka Čuline. Nakon očeve smrti, koji je rano umro od raka, Srećko se snalazio kako je najbolje mogao i znao. Kao dječak, neko vrijeme je živio kod strica u Prijedoru i tamo pohađao nižu školu. Osjećaj nepravde koji je osjetio kao dijete, bio mu je u kasnijim godinama poticaj da radi na ostvarenju slobodne i socijalno pravedne hrvatske države i da u svom odnosu prema suradnicima bude iskren i pravedan.  

Protiv svake Jugoslavije

Srećko Čulina nikad nije prihvatio Jugoslaviju ni jugoslavenstvo, a za Titovu jugoslavensku politiku je znao reći da je ona “produžetak jugočetničke politike.”  Zbog prošlosti njegove obitelji, te njegovih osobnih nacionalnih uvjerenja i privrženosti hrvatskoj državnosti, jugoslaveni su ga nazivali ustašom i psovali mu ustašku majku. Kao mladić je osuđen na 5 i pol godina robije koju je izdržao na Golom otoku.  Nakon robije živio je neko vrijeme u Zagrebu i radio kao mašinista. Šestdesetih godina pobjegao je u Italiju, a odatle odlazi u Njemačku. Iz Njemačke je otputovao u SAD, najprije u Cleveland, gdje je osnovao obitelj, a iz Clevelanda u San Francisco. Tamo je otvorio malu mašinsku radnju i materijalno napredovao. 

U SAD je došao u dodir s raznim hrvatskim političkim i kulturnim organizacijama i športskim društvima. Smatrao je da je ljudska i hrvatska dužnost svakog Hrvata pomoći hrvatskom narodu u domovini i raditi za Hrvatsku sve ono što se nije moglo ni smjelo raditi u domovini. U  početku je bio angažiran u športskim društvima, čitao je hrvatski tisak i pratio rad političkih organizacija. Nakon što je spoznao da politika ima svoju svrhu i ciljeve i da se ti ciljevi jedino mogu postići ustrajnim radom i žrtvama unutar političke stranke, oduševljen idejama i programom Hrvatske republikanske stranke, te pojavom revolucionarnog lista “Hrvatska borba” čiji je urednik bio mladi i poletni intelektualac i republikanac Rudolf Arapović, Čulina je postao član stranke i jedan od njezinih najaktivnijih članova. Iskreno je surađivao s članovima Izvršnog odbora stranke, a na lokalnoj razini, unutar stranke, politički je radio s Marinkom Jelićem, Jozom i Miljenkom Brekalom, Brankom Ćorićem, Vencelom Mlinarevićem i drugima. Širio je i materijalno podupirao tisak stranke, a ponekad je u njemu objavio kraći članak ili važno pismo.  Bio je također aktivni član Hrvatskog narodnog vijeća. Sudjelovao je u protu jugoslavenskim akcijama, a posebno u javnim  demonstracijama. Svojim političkim radom i ogromnim žrtvama, pokazao je da je sljedbenik oca domovine Ante Starčevića i vjerni tumač i širitelj ideje “Integralne slobode” Ivana Oršanića, osnivača Hrvatske republikanske stranke. Često je ponavljao Oršanićevu izreku da je Jugoslavija diktatura ili je ne može biti.

Bio je svjestan da se otcjepljenjem od Jugoslavije i uspostavom hrvatske države ostvaruje hrvatsko oslobođenje, ali ne i sloboda i da je oslobođenje tek uvjet i prvi korak do slobode.  Znao je da Hrvati kao narod bez svoje države ne mogu opstati i da je ona jedino mjesto koje im pruža mogućnost nacionalnog, političkog, kulturnog, ekonomskog i vjerskog razvitka i napretka, ali je isto tako znao da državi koja nije istinski slobodna, pravna i socijalno pravedna, prijeti opasnost opstanka.  

Radio je i surađivao sa svima koji su bili za hrvatsku državu.  Propast Jugoslavije i osnutak hrvatske države dočekao je s velikom radošću i nadom. Materijalno je pomagao predstavnike svih novoosnovanih političkih stranaka i organizacija u Hrvatskoj, posebno dr. Franju Tuđmana i dr. Marka Veselicu.

Nakon srpske i crnogorske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, Čulina je sa svojim povjerljivim suradnicima u Kaliforniji osnovao Fond za pomaganje Hrvata u domovini. Pomoć se sastojala u novcu, hrani, odjeći i oružju. Slanje oružja bilo je od posebne važnosti, jer su Hrvati u prvim mjesecima velikosrpske agresije bili potpuno goloruki.  

Čim je saznao da je američka tajna policija otkrila njihovu djelatnost, Čulina je potajno otputovao u Kanadu, a odatle u Hrvatsku. Nekoliko godina kasnije, nakon što je američki sud odbacio optužbu protiv njega, vratio se u SAD i neko vrijeme živio u Arizoni. Umoran dugim izbjegličkim životom, ponovo se vraća u Hrvatsku i u njoj je proživio ostatak života.  

Pokojni Srećko iza sebe ostavlja četiri kćeri i sina, dva brata i brojnu rodbinu i prijatelje. Svima njima, u moje osobno ime, te u ime njegovih i mojih bivših političkih suradnika, pripadnika Hrvatske republikanske stranke, izražavam duboku sućut. 

Vječna slava dugogodišnjem stranačkom suborcu i političkom suradniku Srećku Čulini!   

Šime Letina/Hrvatsko nebo