Poruka vjere u suvremenoj pandemiji

Crkva treba prepoznati „znakove vremena“, ponuditi prevenciju, ukloniti iz društva strah, viruse zla, imunizirati svijet na nepodnošljivost spram drugih i drukčijih te ponuditi vrijeme oporavka, ulijevati nadu koja je u nama.

Započnimo s pitanjem: Što nam poručuje pandemija koronavirusa? Ponajprije, naš je planet obolio. Odavna. Svijet je bolestan. Prije pedeset godina pisalo se o „granicama rasta“ (Club of Rome), o „kiselim kišama“ koje uništavaju šume, vozilima koja uništavaju okoliš. Koliko je plodna tla uništeno, šuma posječeno zbog autocesta? Boeing 747 (Jumbo Jet) potroši u satu leta 14 400 litara (četrnaest i pol tona!) goriva. Ne gubi se to u zraku, sve pada na tlo. Računa se, u svakom trenutku u zraku je više od milijun putnika. Barem prije pandemije. Koliko se tu kerozina „sprži“ i pada na zemlju u obliku otrovnih kiša?

Virus – znak vremena

Naša je civilizacija bolesna. Ne mislimo na pandemiju, nego općenito, na planet i stanje civilizacije. Civilizacija smrti, govorili su pape. Virus nam to zorno uprizoruje. Biblijski kazano, znakovi vremena. Svi smo na početku epidemije mislili kratko će trajati, najdalje do Uskrsa, preživjet ćemo te se doskora vratiti uobičajenim poslovima. Velika zabluda. Nakon globalnoga iskustva, danas sa šest milijuna zaraženih, svijet više neće izgledati kakav je bio. I ne bi smio biti isti. Mora se učiniti zaokret u glavama i postupcima. Biblijski kazano, obraćenje, pre-umljenje, promjena.

U vremenima krize prva misao: Kako preživjeti? Najprije životne namirnice. Ali vrijedi i biblijsko, Isusovo, pravilo: „Ne živi se samo od kruha!“ Vrijeme je sagledati dublja surječja potresa koji je uzdrmao planet. Može se reći, globalizacija je dosegnula svoj vrhunac, sad vidimo, sve je uvelike sazdano na glinenim nogama i ranjivo.

Naime, iznenada je „netko“ ubacio nevidljivu polugu u kotače svijeta koji su se vrtjeli velikom brzinom te je zaustavljen javni život. Promet, gospodarstvo, sport, škole, vrtići, sveučilišta, javna okupljanja. Prazni stadioni, a što je za vjernike najpogubnije, naše crkve u korizmi i oko Uskrsa  bijahu prazne. Svi su poslani u „kućni pritvor“, karantenu. Komunicira se „virtualno“, način kojim su mladi odavna krenuli, putem suvremenih pomagala. Zagledani u ekrane ne vide nikoga oko sebe. Nema blizine! Disocijacija.

Razvidno je, globalna zgrada svijeta građena je na pijesku, žalu. Isus je znao što je govorio rabeći tu sliku. Gubitak proizvodnje, tržišta, radnih mjesta, ono što se popularno kaže „crash“ – bankrot i krš na sve strane.

Na pandemiju koronavirusa svijet je reagirao kao osoba kojoj je dijagnosticiran karcinom. Što čini u tom trenutku? Ako je zaposlen, prestaje raditi. Borba s bolešću, ali se nameću i dublja pitanja. Tko sam zapravo? Kako sam živio? Što je s mojim odnosima u obitelji, s ljudima, koliko sam uložio ljubavi, truda obitelji, bližnjima, Bogu? Što ako zbilja moram umrijeti? Što nakon svega? Što me na kraju čeka?

Crkva i znakovi vremena

Koji su izazovi pred Crkvom, vjernicima i kršćanstvom? Crkva je „Global Player“, „svjetski igrač“ u izvornom smislu riječi. Ona je sveopća. Papa je govorio o Crkvi kao „poljskoj bolnici“ (lazaret) na fronti. Treba se zaputiti čovjeku, ranjenu, bolesnu, fizički i psihički, služiti mu. Upravo u vremenu kad smo suočeni s aferama koje potresaju Crkvu, od samoga vrha do običnih vjernika. Kad su ljudi izgubili povjerenje u Crkvu te s gorčinom napuštaju zajednicu vjernika, izbila je i ova epidemija.

Crkva treba prepoznati „znakove vremena“, ponuditi prevenciju, ukloniti iz društva strah, viruse zla, imunizirati svijet na nepodnošljivost spram drugih i drukčijih te ponuditi vrijeme oporavka, ulijevati nadu koja je u nama.

Prošle godine, u Velikom tjednu, gorjela je u Parizu katedrala Notre Dame. Simbol Pariza i Francuske. Šok u Francuskoj i svijetu! Zatvorena za bogoslužja, vjernike i turiste. Ove godine zatvorene stotine tisuća crkava diljem svijeta u korizmi i uskrsnom vremenu! Nema bogoslužja. Što to poručuje vjernicima, svećenicima? Znak vremena, poruka Neba?

Nije uputno govoriti o Božjoj kazni, međutim, nije li sam Isus u svojim riječima bio krajnje žestok jer suvremenici nisu prepoznali znakove vremena i njegovo poslanje. Gotovo trećina njegovih riječi odnosi se na kaznu, prijetnju „opakom, zlom, preljubničkom naraštaju“. U Govoru na gori spominje Isus pet (!) puta pakao i oganj pakleni. Da ne povjeruješ! Nije Isus samo „umilni“ koji blagoslivlja djecu, nego i prijeteći koji govori o „ognju neugasivom“.

Treba načiniti odmak od straha, emocija, predrasuda, projekcija vlastitih želja i bojazni. Fanatični tipovi ugone strah, kušaju iz pandemije izbiti za sebe i svoje „ideje“ kapital. Ne, Bog ne kažnjava, on poziva na obraćenje i zaokret u životu. Takav bijaše cijeli Isusov život. Isus se očitovao cijeloga života kao neshvaćena ljubav koja poziva. Iza svega ne stoji Bog kao strašni, gnjevni redatelj, nego kao izvor snage za budućnost i konačni smisao čovjekova života, i u vremenima pandemije.

„Sjedeća i(li) klečeća“ teologija

Zatvorene crkve? Prazne crkve? Nismo li svjedoci već više pedeset godina kako se urušava vjera na Zapadu? Crkve se prazne, zatvaraju, stavljaju na dražbu, pretvaraju u koncertne dvorane. Za bogoslužja u velebnim zdanjima zatekne se nešto starijih osoba, a održava li se koncert klasične glazbe, svako je mjesto rasprodano. Jesu li stari gradili crkve za bogoslužja, da u njima odzvanja SVET, SVET, SVET!, ili da se u njima slave glazbeni velikani? Nisu li na Zapadu odavna sjemeništa i samostani prazni? Nema zvanja, nema redovnika, redovnica, nema bogoslova, nema svećenika, nema onih koji će naviještati Radosnu vijest.

Rješenje nije zvati svećenike ili redovnice s Filipina, Indije, Afrike, Poljske u Zapadnu Europu. To neće održati Crkvu na životu. Nema li pomlatka iz vlastitih „resursa“, neće nas spasiti zvanja iz „Trećega svijeta“.

Što se dogodilo na Zapadu sa samostanima gotovo svih redova i kongregacija, ženskih i muških? Broj se smanjuje, a oni još na životu odavna su u trećoj životnoj dobi, čekaju da se iza njih zatvore dveri. Samostani u kojima je nekoć bujao život, rasadnici duhovnosti, mistike, kulture, danas se rasprodaju, knjige svršavaju na otpadu ili antikvarijatima ako ih je tko voljan kupiti.

Sjećam se, početkom sedamdesetih godina posjetio sam sjemenište u Luzernu. Kapelica moderna, uređena, „u stilu“. Jedno je manjkalo: Klecala. Stolice i mjesta za stajanje. Teolog stoljeća H. Urs von Balthasar, rođen upravo u Luzernu, pisao je nakon rata o „sjedećoj“ i „klečećoj“ teologiji. O teologiji na koljenima. Nema li „teologije na koljenima“, nema zvanja, nema oduševljenja za vjeru. Vjera postaje životni „privjesak“ koji se lako odbaci.

Prazne crkve govore o duhovnoj praznini u kleru i vjernicima. Papa Benedikt u svome obraćanju prije godinu dana, neposredno prije požara u Notre-Dameu, upro je prstom u izvore i korijene vjerske i duhovne krize na Zapadu, zbog čega su ga mnogi popljuvali. Upozorio je na razloge i korijene krize u Crkvi na Zapadu. Kao kapelan i mladi profesor pisao je kako se rađa novo poganstvo u Europi.

Podkapanje vjere od vremena racionalizma, historijsko-kritička metoda, vjera bez zanosa, bez ljubavi za Transcendentnim. S oltara se naviještaju „opća mjesta“ iz života i politike. Čini se, jedno poglavlje povijesti naše vjere ide neumitno svomu kraju. Gospodin je govorio o „malome stadu“. Ovo je trenutak za kreativne pojedince koji će unijeti kvasac Radosne vijesti u svijet. O tome je promišljao i pisao papa Benedikt.

Evangelizacija počinje samoevangelizacijom

Prazne crkve svjedoče o duhovnoj praznini u ljudima. Crkva kao prostor molitve i tišine postaje suvišna. Govorilo se kako treba svijet obratiti, drugi se moraju promijeniti, a zapravo bi trebalo da svatko učini zaokret u vlastitu životu. Obratiti se Gospodinu cijelim bićem, postati iznova dinamična snaga s početaka Radosne vijesti, kako čitamo u Djelima apostolskim. Govor o evangelizaciji treba početi od samoevangelizacije.

Treba se prisjetiti vremena s kraja srednjega vijeka kad bijaše živa i raširena tzv. „Devotio moderna“ – laički pokreti, družbe muževa i žena, koji su tražili neposredni i osobni susret s Bogom, ne toliko u javnim bogoštovljima, nego u osobnom odnosu prema Isusu Kristu. Najizvrsniji plod te mistike nalazimo u knjižici Tome Kempenca O nasljedovanju Krista (De imitatione Christi). Samo osobno obraćenje, susret s Isusom, licem u lice, može donijeti plod obnove u Crkvi. I danas, nakon korone.

Nema povratka u svijet koji više ne postoji. Nemoguće je okrenuti kotač povijesti i žaliti za nekim starim, „dobrim“ vremenima. Suvišno je govoriti o reformama struktura, sinodalnim putovima. Okrenuti nam se Radosnoj vijesti, srcu evanđelja. Nikakva zamjena za pravu liturgiju nije bogoslužje na televizoru ili internetu. Isus je rekao gdje su dvojica ili trojica u moje ime sabrana, on je među njima. On je sakramentalno i stvarno prisutan među svojima.

Dan prije izbora za Papu kardinal Bergoglio obratio se kardinalima riječima iz Knjige Otkrivenja. Isus stoji na vratima i kuca. On je okrenuo misao i rekao kako se Isus nalazi u crkvama, lupajući da mu otvorimo vrata crkava, kako bi mogao poći u svijet i djelovati. Treba mu otvoriti i biti mu suradnici. Možda je ovom pandemijom kucnuo čas da otvorimo širom vrata i pustimo ga u svijet! Predugo je zatvoren u našim tabernakulima i doslovce imuniziran.

Trebaju nam mjesta gdje će se njegovati istinska mudrost i duhovnost. O tome je govorio Benedikt XVI. u Parizu, za pohoda Francuskoj, kad se obraćao znanstvenicima i akademicima u cistercitskom zdanju Bernardin u Parizu, rasadniku znanja, mudrosti i mistike. Treba ponovno otoka gdje će biti učitelji i učenici, gdje će se njegovati duhovnost i dijalog, odakle će dolaziti iscjeliteljski oganj Duha Svetoga na naš planet.

Isus – jamac života

Dok su Vandali rušili i palili Rim, Augustin nije plakao nad njim, nego je pisao svoju Državu Božju. Novo se rađa. Shvatio je to Benedikt koji je prezreo život u Rimu i otišao u pustinju te započeo djelo obnove Crkvi. Ili Grgur Veliki potkraj šestoga stoljeća kad su Langobardi htjeli osvojiti i srušiti Rim. Pojedinci, a ne mase, bijahu pokretači obnove. Cluny, Bernard, Franjo, Dominik, Ignacije, Don Bosco, Charles de Foucauld, koji će biti ovih dana proglašen svetim. Oni su dali neizbrisivi biljeg svom vremenu, sa svojim pokretom.

Dok je bio profesor dogmatike, J. Ratzinger imao je nakanu napisati dogmatiku. U tome je spriječen crkvenim službama, ali jedino što je „kompletirao“ jest nauk o posljednjim stvarima, o eshatologiji. Zašto se upustio u tu nezahvalnu tematiku? Upravo s činjenice što malo tko govori o eshatologiji. U modi bijaše „teologija nade“, „princip nade“, malo se govorilo o vječnom životu, što nas čeka. To su temeljna pitanja čovjekove egzistencije ovdje na zemlji, središnji sadržaj kršćanske nade.

I danas, u vremenu političkih utopija, teologija oslobođenja, principa i teologija nade, kršćanska vjera unosi u svijet novinu, novi život. Ne u budućnosti, nego snagom uskrsnuća ovdje i sada. Vječni život nije nešto što slijedi, nego je vezan uz kvalitetu života koju živimo.

Ivan evanđelist razlikuje dva stupnja života, bios i zoe – obični život („biološki“) i život na višoj razini na kojoj dotičemo za-zbiljno, Boga. Svi osjećamo „Tantalove muke“ – voda nam seže do grla, a nikako je zahvatiti i utažiti žeđ, birano voće nadohvat ruke i nikako ga ubrati, trajno nam izmiče. Obećaju nam brda i doline, neostvarive snove i želje. Vječni život počinje u Kristovu nauku ovdje i danas, snagom njegova uskrsnuća. Shvatili su to i živjeli svetci.

Isus je jamac vječnoga života, on je Božja pro-egzistencija, on je Božje vrijeme s nama i za nas, otvorenost prema budućnosti i vječnosti. Bog nije daleki, neodređeni, nego bliz; Isus je most između nas i Neba. Isus je istina i ljubav u osobi, mjera i kriterij svakoga života. On je zvijezda vodilja i u ovoj pandemiji, utjeha u teškim trenutcima kroz koje pojedinci prolaze. Stavimo nadu u njega koji je „zbog pretrpljene smrti slavom i čašću ovjenčan, da milošću Božjom bude svakomu na korist što je on smrt iskusio“ (Heb 2,9). Okusio je, iskusio je smrt da bi nam uskrsnućem pokazao put. Po Duhu Svetome, u Duhu Svetome, u svojoj Crkvi.

Dr. fra Tomislav Pervan

nedjelja.ba/hr/ https://www.nedjelja.ba/hr/Hrvatsko nebo