Šiljo: Dokle diskriminacije prema biračima i među listama?

Zbog svega rečenoga, bilo bi krajnje vrijeme da se i pozitivna i negativna diskriminiranja jednostavno ukinu i da se sve hrvatske državljane i sve hrvatske stranke učini posve ravnopravnim sudionicima biračkog procesa na izborima za Sabor. Kako? – Posve novim izbornim sustavom kojim bi se maksimalno otklonilo sve pobrojene i nepobrojene diskriminacije.

Šiljo – Trg sv. Marka, 22. lipnja 2020.

Nositelj liste SDP-a na II. izbornoj jedinici dr. Rajko Ostojić izjavio je večeras na sučeljavanju s Miroslavom Škorom, Ninom Raspudićem i Milanom Bandićem na RTL-u kako je posve razumljivo da šef SDP-a i općenito šefovi stranaka budu nositelji liste na I. izbornoj jedinici. Bila je to i neizravna strjelica u smjeru M. Škore kao mete, koji iako čelnik Domovinskog pokreta ne ide na I. izbornu jedinicu.

Da je voditeljica Damira Gregoret prava novinarka, a ne nešto drugo, odmah bi ga zaskočila pitanjem: Zašto bi čelnici stranaka trebali ići na I. izbornu jedinicu? Po čemu je ta jedinica važnija od bilo koje druge jedinice? Možda po tomu što su na njezinu području smještena neka središnja državna tijela i ustanove? Ili možda zato što u njoj prebiva dio državljana koji su po nečemu važniji od drugih? Možda onih ili potomaka onih koji su onamo od 1945. nahrupili i uselili se u stanove koje je vlast otela nekim drugim ljudima ili ih izgradila za povlaštene? I ne bi li bilo logičnije da se kandidati natječu na području onih jedinica na kojima prebivaju? 

Ovako, ne znamo što je dr. Ostojić mislio kada je „podrazumijevao“ da šef SDP-a i drugi čelnici trebaju ići baš na prvu izbornu jedinicu, koja obuhvaća šire središte, podsljemenske i zapadne dijelove grada Zagreba. 

A i da je odgovorio, ne bi se mogao opravdati za takvo razlikovanje izbornih jedinica po važnosti. Zato što se na taj način, makar verbalno i simbolički, vrši diskriminacija prema biračima i njihovim izbornim jedinicama na važnije i manje važne. Odnosno zato što se birače segregira. Po čemu bi to I. izborna jedinica bila važnija i središnjija od recimo II. izborne jedinice, koja obuhvaća Dubravu, Sesvete i područja istočnije od njih?

Znamo svi da je podjela birača na birače prvoga, drugoga i trećega reda nedopustivo vrijednosno razlikovanje odnosno diskriminacija, s elementima segregacije i rasizma (kako „rasizam“ definira UN-ova konvencija). A i Ustav lijepo kaže da su svi punoljetni državljani ravnopravni i jednaki pred zakonom. 

Nije to jedina diskriminacija birača u Hrvatskoj, čija se vodstva hvale i diče visokim demokratskim standardima, vladavinom prava i uspješnom borbom protiv svih oblika diskriminacije, uključujući odredbe prihvaćene u obliku Marakeškog kompakta, u kojima se kaže da se ni migrante ne smije „diskriminirati“, nego da ih vlasti imaju sve tretirati kao legitimne izbjeglice. Najpoznatija je tzv. „pozitivna diskriminacija“ prema biračima nacionalnih manjina, koja je počela s SDP-ovom vladom kojoj je na čelu stajao Ivica Račan, a sadašnji oblik dosegnula za vrijeme HDZ-ove vlade kojoj je na čelu stajala Jadranka Kosor. 

Dobro se zna u čemu se ta „pozitivna diskriminacija“ (tako se i službeno klasificira) sastoji: u tome da se svaki od osam zajamčenih mandata u Hrvatskom saboru popunjava bezuvjetno, neovisno o broju glasova koji kandidati dobiju i neovisno o postotku svih pripadnika dotičnih manjina koji se uopće odluče glasovati za neku od manjinskih lista. Tako imamo situaciju da je dr. Milorad Pupovac mogao npr. i s desetak posto glasova svih pripadnika srpske manjine postati zastupnik ravnopravan svim ostalim zastupnicima, a da je takvim mogao postati i pripadnik neke druge manjine sa svega stotinjak (!) glasova. Tako izabrani s razmjerno malim ili zanemarivim brojem glasova ravnopravni su s onima koji su dobili desetke tisuća preferencijalnih glasova, a njihove liste ravnopravne su s onima koje su osvojile stotine tisuća glasova.

Diskriminacija je i to da manjinci imaju apsolutno pravo na čak osam, a svi hrvatski državljani izvan RH na svega tri zastupnika. To je tako po proizvoljnoj odluci zakonodavnog tijela, koja je u sebi diskriminacijska zato što ne vodi računa o ravnopravnosti birača, nego je neravnopravnost među njima ugradila u zakon unaprijed, svjesno i planski. 

Nadalje, diskriminacija postoji i po razlikama u broju glasova koje po izbornim jedinicama mora osvojiti pojedina lista odnosno svaki pojedini kandidat da bi uopće postao zastupnikom. Da bi postojala među biračima ravnopravnost, svaka od deset izbornih jedinica morala bi imati (pod)jednak broj birača. Tako pak nije. Iako je prije već dosta godina i Ustavni sud dao mišljenje kako to nije dopustivo te preporuku da se područja izbornih jedinica korigiraju tako da svaka od njih ima podjednak broj birača, više vlada i legislatura oglušilo se je i o to. Po logici: Tko nam što može? Možemo činiti što hoćemo i ne činiti što ne ćemo! To što pritom održavaju stanje biračke diskriminacije i time segregacije po biračkim jedinicama njima očito ne smeta.

Ni uvjeti sudjelovanja sudionika na izborima nisu ujednačeni: na njima svoju listu ili liste može imati: 1) jedna stranka, 2) koalicija stranaka, 3) stranka ili koalicija čija je lista sastavljena od članova stranke/stranaka i „nezavisnih kandidata“, 4) „nezavisna lista“. Nijedna stranka, pa ni najmanja (sa svega stotinu, možda većinom fiktivnih članova) ne mora skupljati potpise za kandidaturu, a nezavisna lista mora skupiti potpisa višestruko više nego što dotična stranka ima članova. „Restart koalicija“ okupila je „i šiš i goliš“, HDZ ide samostalno pod svojim imenom (ali ima na listama i neke nestranačke ili kandidate drugih stranaka), a stranka Most ima, čini se, i najmanje jednu „nezavisnu listu“ (Raspudićevu), koja se vodi pod njezinim imenom, za koju nije trebalo skupljati potpise, i koja bi se nakon izbora mogla i odcijepiti od Mosta tako kao da njezini kandidati nisu ni izabrani (budu li izabrani) pod imenom Mosta. Itd.

Sve u svemu, ni među kandidatima, listama i njihovim kandidaturama ne postoji jednakost odnosno ravnopravnost (jednaka i pravedna načela i mjerila prema svim sudionicima toga prevažnog procesa), nego postoji faktična nejednakost, tj. diskriminacija. 

Diskriminaciju se može uočiti i po kriteriju (ne)prebivanja na dotičnoj izbornoj jedinici. Izborne jedinice smišljene su tako da bi ljudi s određenih područja izabrali „svoje“ zastupnike, one koji će njih zastupati u Saboru. Inače ne bi ni bile potrebne teritorijalno definirane izborne jedinice! Istina, tvoj zastupnik nešto je kao tvoj odvjetnik, može biti odakle god. Pa ipak, veći dio kandidata prebiva na području dotičnih jedinica, a manji je po odluci stranačkih vrhova „raspoređen“ na jedinice na kojima ne prebiva (pa tako i spomenuti dr. Ostojić). A po običnoj ljudskoj logici čovjek bi očekivao da svi zastupnici recimo iz Slavonije odnosno Dalmacije budu ljudi koji doista i prebivaju u toj svojoj Slavoniji odnosno Dalmaciji. Kako će inače dovoljno razumjeti tamošnje ljude i optimalno zastupati njihove (opće i posebne) zahtjeve i očekivanja? Oni se sa sjednica Sabora ne će ni vraćati na područja svojih izbornih jedinica, nego drugamo. Nitko ih od birača ne će moći ’potegnuti za rukav’ i bilo što pitati ih, kritizirati ih ili što im predložiti. 

Još je više čudnovato kada se na XI. izbornoj – za tzv. „dijasporu“ – kandidiraju ljudi koji ne žive u „dijaspori“. Pa bili to i ljudi koji su – poput Z. Bušić i generala Ž. Glasnovića – ondje prebivali prije 25 ili trideset godina, a otad imaju prebivalište u Zagrebu, te na Hrvate izvan Hrvatske gledaju kao Zagrepčani, a ne da na Zagreb gledaju s gledišta Hrvata koji žive u nekoj od drugih zemalja u kojima je dijaspora izražena. Razumiju li oni i hoće li na optimalan način zastupati gledišta i interese tamošnjih ljudi, veliko je pitanje. No još je veće pitanje ne čine li svojim kandidaturama nepravdu prema tamošnjima, koji praktički u natjecanju s njima, koji se godinama pojavljuju u tolikim medijima ili iza sebe imaju logistiku iz stranačke središnjice, nemaju usporedivih izgleda biti izabrani u Sabor onako kao što ih ima većina na svakoj od prvih deset izbornih jedinica.

Last but not least, diskriminacija među kandidatima i listama jest i medijska. Golim okom vidi se da se jedne poziva u razne emisije i u raznim prigodama, dok se neke druge poziva manje ili ih se gotovo uopće ne poziva (osim u onom formalno-zakonskom smislu u neatraktivnim terminima). Diskriminacija se ogleda i u pozivanju recimo trenutno politički irelevantnog Ž. Keruma na javnu televiziju, i u istodobnom nepozivanju mnogih drugih koji su zacijelo relevantniji. No to je prepušteno „uredničkoj procjeni“ (ha-ha). I ne samo to, nego se često u držanju i ponašanju voditelja primjećuje manja ili veća pristranost. A pogotovu se ta pristranost, ponekad i u smislu isključivog ili fanatičnog svrstavanja novinara i voditelja, primjećuje u osjetljivim pitanjima kao što je pitanje odnosa prema pobačaju, prema tzv. antifašizmu iz 1941.-1945. kao „temelju hrvatske države“ (kaj god!) ili prema uvriježenim stereotipima te korporativnim interesima.

Kolika je reduktivna moć medija, vidi se i po tomu što se spomenuti i čitav niz vrlo važnih tema čak i ne dotiče, a kamoli problematizira, dok se do razine fanatičkih svrstavanja uzdiže politički više no marginalno i politici strano pitanje (ne)rađanja djece začete silovanjem ili poštovanje zakonom propisane 40-postotne ženske kvote. A što ako unatoč poštovanju ženske kvote bude po preferencijalnom načelu izabrano 80 posto muškaraca naspram 20 posto žena? Što će tada borci za formalnu ravnopravnost žena (moći) učiniti? – Baš ništa! Morat će nemoćno slegnuti ramenima i pomiriti se s još jednom – diskriminacijom. Pa koji je onda smisao zakonske obveze o 40-postotnoj (mehaničkoj) zastupljenosti žena na listama?

A čudno je i kako se nitko još nije sjetio propisati i obvezatni postotak LGBTQ-kandidata (lesbian, gay, bisexual, transgender and queer or questioning)? Nisu li pripadnici te skupine, po često ponavljanim tvrdnjama, ugroženiji od žena – i time prema pravima žena u biračkom procesu diskriminirani? 

A nisu li mnogo više diskriminirani mnogi koji su ovih godina morali (privremeno?) napustiti Hrvatsku radi osiguranja egzistencije za sebe i svoje obitelji? Ne bi li njima pripadalo više prava na „pozitivnu diskriminaciju“ negoli onima koji svoja prava ipak mogu ostvarivati u vlastitoj domovini (ako ju uopće priznaju za svoju domovinu odnosno državu)? Ne bi li i roditelji brojne djece trebali uživati „pozitivnu diskriminaciju“ dokle ikakva diskriminacija postoji među biračima? Zato što će bez dovoljno novorođenih hrvatski narod neminovno brojčano propadati, a njegova zemlja postajati sve lakšim plijenom mogućih osvajača? Ne bi li poglavito branitelji, invalidi rata i pripadnici njihovih obitelji trebali uživati „pozitivnu diskriminaciju“ u smislu većih biračkih prava – zato što su oni (a ne „antifašisti“, koji su se danas opet okupili u šumi Brezovici, mjesto gdje su „antifašisti“ pobili 6000 ljudi poslije rata!) – fizički najzaslužniji za to da je ova  nam država obranjena i oslobođena?! Da uopće možemo imati slobodne izbore za Hrvatski sabor i svekolike liste koje imamo.

Sve u svemu, počne li se razmišljati koga sve treba „pozitivno diskriminirati“, broj takvih manjinskih skupina rasti će do neslućenih razmjera i dokraja zamrsiti ionako zamršeno i manje ili drastičnije diskriminirajuće opće biračko pravo u teoriji, zakonodavstvu i praksi. 

Zbog svega rečenoga, bilo bi krajnje vrijeme da se i pozitivna i negativna diskriminiranja jednostavno ukinu i da se sve hrvatske državljane i sve hrvatske stranke učini posve ravnopravnim sudionicima biračkog procesa na izborima za Sabor. Kako? – Posve novim izbornim sustavom kojim bi se maksimalno otklonilo sve pobrojene i nepobrojene diskriminacije.

Šiljo, Hrvatsko nebo