Šiljo: „Kako zaustaviti to ’ludilo’?“

Hrvatska i redovna i predizborna medijsko-mrežno-politička pozornica pretvorila se je u jeftinu, površnu i neozbiljnu estradu. Gledamo pred očima cajkizaciju, severinizaciju, stankovićizaciju, bagizaciju, togonalizaciju, bujicizaciju, budnicizaciju, kolindizaciju, plenkovićizaciju, škorizaciju, milanovićizaciju, bernardizaciju, kerumizaciju, mrakizaciju, vrdoljakizaciju i beljakizaciju te smo u grdoj dvojbi komu (više) pljeskati i za koju ’estradnu’ zvijezdu navijati, a kojeg „antijunaka“ žarkije izviždati. Hrvati, zar smo se na takve mamce dali „upecati“ i na takve razine srozati!

Katolički tjednik Glas Koncila ima već dugi niz godina jednu zanimljivu i vrijednu rubriku čije sadržaje ne će nikada prenijeti ni hkv.hr, kao redoviti prenositelj uglavnom „političkih“ komentara gl. urednika Ivana Miklenića, koji ima povlašten „status“ i stupac na 2. stranici, niti se na nju referirati drugi „ozbiljni“ mediji. No ono što je doista ozbiljno u smislu egzaktnosti, i što nije dovoljno „politizirano“ ili što na prvi pogled ne pruža prigodu za senzacionalističke naslove, ostaje u sjeni toga drugoga. Ta vrijedna rubrika zove se „propisi-pravo-pravda“, a u njoj dipl. pravnik Stjepan Androić pomno prati i čitateljima tumači nova zakonska rješenja i pojave važne za stvarne živote ljudi u Hrvatskoj i za (re)strukturiranje društvenih odnosa. 

U današnjem broju auktor piše već treći u nizu članak o Zakonu o nacionalnoj naknadi za starije osobe (nacionalnoj mirovini) pod naslovom „Zašto isplate mirovina preko banaka, a ne pošte?“ 

Riječ je o zakonu (NN62/20 od 27. 5.) koji stupa na snagu 1. siječnja 2021. Njime se u mirovinski sustav uvodi naknada odnosno mirovina koja će se priznavati i isplaćivati svakomu hrvatskom državljaninu koji navrši 65 godina, a koji ima neprekidno prebivalište u Hrvatskoj u trajanju od 20 godina. Nova naknada iznosit će 800 kuna mjesečno. 

Androić ulazi u raščlambu i tumačenje zakonskih odredaba, pri čemu otkriva kako je sve skupa prilično prijeporno i zamršeno te otvara i mogućnosti zloporaba i dodatne birokracije, a i to da će Ministarstvo za rad i mirovinsku sustav u roku od dvije godina od dana stupanja na snagu ovoga Zakona provesti naknadnu procjenu učinaka toga zakona. 

Prethodna dva Androićeva članka dostupna su već besplatno (iako je čestitije pretplatiti se ili kupovati novine!) i na internetu (a bit će uskoro i ovaj): „Ipak nacionalna mirovina“

https://www.glas-koncila.hr/zakon-o-nacionalnoj-naknadi-za-starije-osobe-ipak-nacionalna-mirovina/ 

te „Nacionalna naknada je domovinska mirovina“

https://www.glas-koncila.hr/prijedlog-na-stetu-mnogih-nacionalna-naknada-je-domovinska-mirovina/ 

U prvomu auktor kritički primjećuje: „Zbog mogućnosti izbora odnosno prelaženja s jedne vrste mirovinskoga primanja na drugu vrstu Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje imat će velik nepotreban posao koji će otežati i utvrđivanja, provjere i kontrole podataka, osobito prihoda kućanstva, a još više ako se radi o utvrđivanju prihoda kućanstva kad jedan član radi u inozemstvu.“

Iz drugog članka vrijedno je izdvojiti osobito ove ulomke:

„Ideja o priznavanju nacionalne mirovine, odnosno nacionalne naknade nije nova. Još 1993. g. u tijeku Domovinskoga rata prijedlog budućega zakona o mirovinskom osiguranju predviđao je uvesti tzv. ’domovinsku mirovinu’, koja bi se priznavala svakomu hrvatskomu državljaninu koji navrši 70 godina i ima 35 godina prebivalište u Hrvatskoj…“

„U prošlom je broju postavljeno pitanje opravdanosti uvođenja takve mirovine u mirovinski sustav (na štetu koga će se financirati?), odnosno pravednosti (jer nisu plaćani doprinosi za staž, a ni porezi državi!). […] Međutim, ako se novo pravo promatra očima ’dobroga gospodara’ (očito da takvih ima malo u Hrvatskoj), može se dovesti u sumnju svrhovitost i opravdanost takve mirovine.  Dostojanstvo starijih osoba bez dovoljnih prihoda može se čuvati socijalnim naknadama iz proračuna lokalnih ili državnih tijela, odnosno priznavanjem prava na besplatnu zdravstvenu zaštitu. Očito je da je zakonodavac mislio da su takvi protuargumenti neosnovani. Oporba je također sve odšutjela. […] Dakle, nitko se nije izjašnjavao protiv niti davao kakav protuprijedlog, vjerojatno iz straha da ne izgubi naklonost dijela birača koji nikada nisu radili u Hrvatskoj ili im je eventualno ukupno ostvareni staž manji od 15 godina pa ne ispunjavaju uvjet minimalnoga staža propisanoga za starosnu mirovinu. Tako je strah od nezamjeranja tomu dijelu zainteresiranoga biračkog tijela imao dvostruki demagoški efekt. […] Dakle, zbog borbe za vlast (uhljebljivanje) na način ’svima dati za pravo a nikomu se ne zamjerati’ stranačke strukture pozicije i opozicije zanemarile su moć pravednoga prosuđivanja.“

U današnjem pak nastavku auktor problematizira zakonsku odredbu da se „domovinska mirovina“ isplaćuje putem poslovnih banaka, a ne putem pošte. Nju će najviše ostvarivati starije prebivalstvo iz seoskih ruralnih područja. Pristupačnije su mu pošte nego banke. A poštari mogu mirovinu donositi i na kućni prag, što banke ne čine. „Osim toga“, čitamo dalje, „silit će se korisnike tih mirovina na otvaranje tekućih računa u poslovnim bankama, koje su u pravilu u većim mjestima, dakle udaljenije, a time i nedostupnije. Korisnik će morati osobno putovati radi podizanja mirovine…“ A to znači da („Nije bez vraga“, veli narod), „i isplate tih mirovina obvezno zajamčene kao dodatni posao (zarada) poslovnim bankama. Zato se nameće pitanje komu zakonodavac pogoduje? Bankama (koje nisu u hrvatskom vlasništvu) ili Hrvatskoj pošti? Odgovor valjda potražiti u malom povratku na isplate hrvatskih mirovina u bivšoj SFR Jugoslaviji. Tada su se hrvatske mirovine pretežno isplaćivale preko Poštanske štedionice u Beogradu. […] Takav sporazum bio je sastavni dio tadašnje politike koja je nastojala oslabljivati financijsku moć hrvatske privrede. Naime, izvlačenjem novca za mirovine i njegovim slanjem u Beograd da bi se vršile isplate u Hrvatskoj ali i drugdje), slabjele su kreditne mogućnosti plasmana toga novca u Hrvatskoj. Naknada za tu transakciju ugovorena je u visini od 0,65 posto od ukupne mase svih isplata, uz mogućnost povećanja ako bi se povećale ostale usluge platnoga prometa poštanskih organizacija (dakle bila je uračunata tadašnja velika inflacija). Tako je do kraja 1989. ta naknada bila povećavana šest puta te je najzad umjesto 0,65 iznosila 6 posto. Pozitivni efekti takvoga privilegiranja bili su za Srbiju očiti.“

(Ovako jednostavan i svakom razumljiv prikaz jedne od bitnih ekonomskih značajki bivše države, toga naime kako su Beograd i Srbija parazitarili na tijelu drugih „bratskih republika i pokrajina“, rijetko se kada može igdje pročitati. Mediji i sva sila ekonomista, sociologa i ostalih kojima se daje medijski prostor, i koji o bivšoj državi ponekad tako žustro „raspravljaju“ u Saboru i kojegdje, tog se oblika srbijanskog parazitarenja na biću hrvatskog naroda rijetko kada uopće ’dotikavlju’. Sve se u javnom diskursu svodi na licemjerne osude „zajapurenih nacionalista“, nasuprot svekolikim razumnima koji su zastupali te i danas poslije triju desetljeća zastupaju /povratak na/ bezuvjetno titoističko „bratstvo-jedinstvo naših naroda i narodnosti“)

Naravno da će u nastavku teksta člankopisac sam zaključiti ono što svatko normalan – osim skupne saborske pozicije i opozicije – vidi i iz satelita: „Današnje pak poslovne banke koje imaju monopol na isplate mirovina nalaze se u sličnoj ulozi kao i  nekadašnja Poštanska štedionica u Beogradu. Sličnost je i u činjenici da ’naše’ poslovne banke nisu u pretežnom vlasništvu Hrvatske, kao što to nije bila ni Poštanska štedionica u Beogradu.“ 

Na kraju članka pravnik se Androić nije uspio suzdržati od političkog komentara, koji baca jako svjetlo na zbiljsko stanje ove farse koju milijuni političarima, kandidatima, komentatorima i medijima općenito zaluđenih državljana prate i razumiju kao stvarnu i ozbiljnu dramu: 

„S druge strane uz klasične banke djeluju i druge bankarske institucije mirovinskih fondova, koji ostvaruju dobit, ali isplaćuju male mirovine II. mirovinskoga  stupa. Zato je za sada taj njihov kapital (dobit) neke vrste ’mrtvi kapital’, koji se premalo investira u materijalnu proizvodnju, a previše u razne obveznice, koje ne donose dobit. I na kraju, zapanjujuće je da se u izbornoj kampanji velike stranke, kao i svi njihovi mali ’sateliti’, ne bave stvarnim problemima građana, kao što je način isplate mirovina, a ima ih bezbroj. Politika nije ostvarila obećanu želju ’hrvatska lisnica u hrvatskom džepu’, ali se političari istodobno uspješno vrijeđaju, pa opet mire i ispričavaju ili preletavaju iz tabora u tabor. Kako zaustaviti to ’ludilo’?“

Doista, hrvatska i redovna i predizborna medijsko-mrežno-politička pozornica pretvorila se je u jeftinu, površnu i neozbiljnu estradu. Gledamo pred očima cajkizaciju, severinizaciju, stankovićizaciju, bagizaciju, togonalizaciju, bujicizaciju, budnicizaciju, kolindizaciju, plenkovićizaciju, škorizaciju, milanovićizaciju, bernardizaciju, kerumizaciju, mrakizaciju, vrdoljakizaciju i beljakizaciju te smo u grdoj dvojbi komu (više) pljeskati i za koju ’estradnu’ zvijezdu navijati, a kojeg „antijunaka“ žarkije izviždati. Hrvati, zar smo se na takve mamce dali „upecati“ i na takve razine srozati!

Šiljo, Hrvatsko nebo