M. Međimorec: Podlistak „Istinom protiv povijesnih neistina – sažeti pogled na Drugi svjetski rat“ – zaključak
Vrijeme:8 min, 1 sec
Podlistak „Istinom protiv povijesnih neistina – sažeti pogled na Drugi svjetski rat“ – zaključak
Ovih dana pozornost javnosti privukla je vijest o početku iskapanja u dvorištu Učiteljskog
fakulteta na Savskoj cesti 77. Tamo se, navodno, nalaze zemni ostatci tristotinjak žrtava koje su partizani pobili u svibnju 1945. U toj vijesti ističem „navodno“, jer su stariji stanovnici Zagreba znali za taj zločin od dana kada se dogodio, ali su im godine straha i prisilne šutnje zatvorile usta i prisilile ih na zaborav. Nakon uspostave slobodne i 
nezavisne hrvatske države progovorilo se o ratnim i poratnim zločinima, stvorena je Komisija koja se bavila istraživanjima, ali su rat i povratak komunista 2000. ponovno zaustavili govor o zločinima jedne od suprotstavljenih strana, partizana, na kraju Drugog svjetskog rata i prvih godina poraća.
Pred nekoliko godina udruga građana se pred ulazom u dvorište škole u Savskoj 77 usudila postaviti improvizirani spomen na taj zločin, ali ga je vlast žurno maknula. Kao i u slučaju Jasenovca, Bleiburga, Križnih puteva istinu o zločinima ponovno su trebale prekriti nove godine straha i šutnje. A onda je jedna anonimna dojava pokrenula iskapanja. Neobično je da su iz Ministarstva branitelja i policije počeli istraživati to mjestu tek nakon anonimne prijave, a za taj zločin i mjesto na kojem su pokopane žrtve građani su znali godinama. Kakvi su se to politički, društveni, humani uvjeti stekli da se iskapa grobište usred grada Zagreba.
Moja rodna kuća na Tratinskoj cesti udaljena je od mjesta egzekucije petstotinjak metara i kao dječak nebrojeno 
sam puta do Save, u kojoj smo se ljeti kupali, s nelagodom prolazio livadom uz zgradu Učiteljske škole, znajući da se tu negdje nalazi grobište jer se o tome šaputalo u našoj kući, punu istinu mi je u dubokoj starosti ispričala mama. Jugoslavenski partizani su 8. svibnja četrdeset i pete preko Starog mosta prešli Savu i u napredovanju stigli do nasipa željezničke pruge i zloglasne kaznionice u Savskoj. Te noći nisu nastavili osvajati grad i napredovati prema zapadu već su „čistili“ i osiguravali južni dio grada. Noću između 8. i 9. svibnja dok sam ja trogodišnjak spavao, čula se iz smjera kaznionice paljba iz pješačkog oružja, ali moji roditelji, djed i mamina sestra koji su se sklonili kod nas, iščekujući u strahu vojsku koja nadire, pucnjavu su držali borbom partizana s ostatcima Nijemaca, domobrana i ustaša.
Ujutro su partizani nastavili s osvajanjem grada, kod Zagrebačkog sajma prošli su ispod nadvožnjaka na Savskoj cesti i nastavili prema središtu grada. Sve više su oslobađali grad pa su tako prošli i našom Tratinskom prema zapadu. Grad je ispunilo olakšanje i radost zbog oslobođenja i kraja rata, građani su očekivali mir i sigurnost, povratak normalnom životu, no vijest o likvidaciji većeg broja ljudi – govorilo se o zatvorenicima iz zatvora u Savskoj, ranjenicima iz vojne bolnice koja se nalazila u zgradi Učiteljske škole i o zarobljenim ustašama, domobranima i Nijemcima – šaptom se proširila susjedstvom i nastavila se širiti gradom. Šaptom je stigla i do naše zgrade, šaptom se dalje ta strašna vijest širila, ali su je ubrzo, šaptom, sustizale sve novije i novije vijesti o likvidacijama pod Sljemenom i u okolici Zagreba, nadjačavala saznanja o strahotama koje su dolazile s rijetkim preživjelima s Bleiburga i Križnih puteva, o teroru koji su zaveli komunisti oslobodioci.
Grozan strah se počeo širiti gradom i zavezao je usta ljudima. Sjećanje na te događaje utonula su u zaborav i 
jedino su se sačuvala u obiteljima, skrivala od djece, tajom 
prenosila najbližima. Vrijeme koje je prolazilo zaboravom je prekrilo taj i druge strašne događaje koji su se zadržali u uspomenama starijih i djece poput mene, danas jednako stare ili starije od onodobnih roditelja. Počinitelje toga i mnogih drugih strašnih zločina u Zagrebu i okolici, u Sloveniji i Hrvatskoj, u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. prekrili su strah, šutnja dok su egzemplarno kažnjavani oni koji su šutnju prekršili.
Mjesta zločina i počinitelji su ostali nepoznati sve do devedesete kad je val istina o zločinima komunista zapljusnuo 
hrvatsku javnost. Preplavio ga je val novih zločina agresora u Domovinskom ratu, a onda se dvijetisućite dogodio obrat. Komisija je ukinuta, prekinuta su istraživanja i iskapanja poznatih mjesta zločina, nastojanje povjesničara, publicista, intelektualaca koji su nastavili istraživati Drugi svjetski rat i poraće proglašena su revizijom povijesti. Iz tek malog dijela otkrivene istine vidljivo je da su nam lagali, da su pobjednici pisali povijest kako bi osigurali vlast za desetljeća unaprijed, da smo živjeli u izmišljenoj stvarnosti.
Danas se ponovno javlja potreba za revizijom naše novije povijesti, valja nam temeljito istražiti arhive, ponajprije Komunističke partije i bivše JNA, i saznati koje su to bile postrojbe koje su likvidirale narodne neprijatelje u Savskoj 77, tko ih je vodio i tko je naređivao, tko je bio odgovoran za njih. Javnosti je poznat prijekor Aleksandra Rankovića oslobodiocima Zagreba da nedovoljno
brzo i na malom broju „bande“ izvršavaju revolucionarnu pravdu, danas sa sigurnošću možemo tvrditi da je iza svih zločina stajao maršal Tito, ali što je s ostalima?
Nalogodavci i počinitelji tih zločina htjeli su da budu zauvijek skriveni, da se nikada ne otkrije istina. Počinitelji i njihovi sljednici terorom i strahom pokušali su zauvijek sakriti razmjere tog megazločina, zločine protivnika strahovito su uveličavali dok su sebe prikazivali kao žrtve, a žrtve kao one koje su kaznu zaslužile. Hoće li otkrivanje grobnice u Savskoj 77 i dostojan pokop zemnih ostataka žrtava biti revizija te njihove povijesti? Hoće li tu činjenicu, taj dokaz nasljednici komunista i ljevičarski intelektualci, povjesničari, filozofi, pravnici, političari proglasiti ekscesom, zastranjenjem pobjednika, potrebnim utaživanjem opravdane osvete zbog počinjenih zločina protivnika ili će ponizno prihvatiti činjenice, priznati da su nas obmanjivali, lagali, izvrtali istinu, skrivali je, zastrašivali nas da je ne pokušamo istražiti?
Hoćemo li bez strasti i smireno, oslobođeni povijesnih ideoloških razmirica i dalje otkrivati i revidirati noviju hrvatsku povijest, iskrivljenu i falsificiranu mitovima, neistinama, ideološkim konstruktima i lažima, zaštićenu prijetnjama, strahom i šutnjom? I dalje će postojati silni otpori onih koji ne priznaju istinu i žive u prividu svijeta koji im je donio nadmoć, privilegije i trajanje. Bit će potrebne još mnoge godine i truda hrvatskih povjesničara, znastvenika, 
istraživača amatera, još rijetkih svjedoka, kopanja po arhivima i stvarnih iskapanja mjesta za koja se zna, naslućuje ili ima dokaza da su u njima žrtve. One zaslužuju dostojanstven ukop, a mi istinu.
Zbog budućnosti naše djece potrebno je istražiti sve zločine i pokušati otkriti istinu ili joj se približiti, nad našom nedavnom poviješću moramo dignuti koprene laži i manipulacija, saznati istinu, otkriti stvaran, a ne lažan konstrukt svijeta u kojem su mnogi od nas proživjeli cijeli svoj život.
Ovaj podlistak služio je toj svrsi – promicanju istine, otkrivanju nepoznatih činjenica, sudova, mišljenja o Drugom svjetskom ratu i poraću, otkrivanju nepoznatih, manje poznatih, prešućenih, čak zabranjenih povijesnih činjenica, sjećanja, svjedočenja skrivenih u privatnim ratnim dnevnicima, u proskribiranim emigrantskim časopisima i knjigama, u službenim bilješkama koje potvrđuju istinistost viđenja i svjedočenja, u prisjećanjima zatočenika u logorima i zatvorima obiju zaraćenih strana, u ispovijedima pobjednika koji su shvatili kakvoj zločinačkoj ideologiji su poklonili svoju mladenačku vjeru, u zapisima značajnih publicista i diplomata, povjesničara, žrtava i pobjednika.
Sijaset je takvih dokumenata, zapisa, svjedočenja, izjava, književnih i novinarskih radova koji zavrjeđuju da ih se otkrije javnosti pri tom uvijek poštujući načelo nepristranog, znastvenog pristupa, provjere i ideološke neutralnosti. Svrha ovog podlistka je bila,… zadržati se na svjedocima i dokumentima koji govore o čovjeku, pojedincu, o žrtvi, onima koji su se djelom i riječju usudili oduprijeti i progledati, vidjeti istinu i govoriti je, poslušati Boga u sebi, slušati savjest i imati svijest o konačnoj pobjedi ljudskosti, dobrote i ljubavi koliko god to stajalo“. Mislim da je podlistak „Istinom protiv povijesnih neistina- sažeti pogled na Drugi svjetski rat“ ispunio tu svrhu.
Miroslav Međimorec/hkv/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo
