Bakina Domovina: Svjedoci rađanja države

Bakin utjecaj na unuka 

      Knjiga “Bakina domovina” je osobna saga američkog Hrvata, pisca, filmskog redatelja i producenta, Michaela Palaicha, o njegovom mučnom hrvanju u dugom procesu oslobođenja i rađanja današnje države Hrvatske, “Bakine domovine”. Napisana je laganim engleskim jezikom i čitatelj je s užitkom čita. Ona mu pruža ne samo informacije i dokaze o piščevoj životnoj drami i neizmjernoj ljubavi prema Hrvatskoj, nego i saznanje o novijoj hrvatskoj povijesti.

Prvu i osnovnu spoznaju o Hrvatskoj pisac je primio od bake Ljubice, koja je, kao i njezin suprug Franjo Palaić (Palaich), došla u Ameriku početkom prošloga stoljeća (1912) i s njime zauvijek ostala u novoj domovini. Mladi unuk Michael se ne sjeća dida Franje, jer je did umro iste godine kada se on rodio. Svojom nježnošću i brigom baka je postala dvostruki životni oslonac svom unuku. Od njegova rođenja do njene smrti 1970., mali unuk je bio bakin mezimac, a baka njegova glavna spona sa “starim krajem.” 

U vrijeme didova i bakina dolaska u novu domovinu, Jugoslavija nije postojala. Hrvatsko ime i Hrvati, s kojima su did i baka odrasli, bili su jedina tema njihovih obiteljskih razgovora. U njihovoj kući nije se spominjala Jugoslavija ni jugoslavenstvo. Mali Michael je s bakom išao u hrvatsku crkvu, na hrvatske svadbe, piknike i pogrebe. U njegovoj dječijoj podsvijesti nije bilo nikakvog saznanja, koje bi ga podsjećalo na Jugoslaviju.

Bakinom smrću nestala je živa veza između njega i bakine domovine. Postojeće uspomene polako su blijedile. Prirodni proces amerikanizacije bio je jači od uspomene na Hrvatsku.  Vjeru koju je primio od bake Michael više nije smatrao važnim životnim osloncem, a uslijed toga nije imao ni razloga ići u hrvatsku crkvu. Poslije višegodišnjeg teenagerskog bunta i mučne borbe sa samim sobom, pod pritiskom sjećanja na baku, Michael se ponovo vraća u hrvatski orbit. Njegovo političko suučesništvo u procesu hrvatskog oslobođenja počelo je 4. srpnja 1979. na proslavi dana američke nezavisnosti. Toga dana, na hrvatskom pikniku, Palaich je upoznao dvojicu mladih Hrvata, Petra Ivčeca i Marka Stipaničića. Obojica su živjeli u Windsoru (Kanada) i politički bili aktivni u Hrvatskoj republikanskoj stranci, koju je 1951. u Argentini osnovao prof. Ivan Oršanić. Iz kratkog razgovora s njima, Palaich je shvatio da se radi o ljudima koji vjeruju u ono što govore. Učinili su mu se puno radikalniji od Hrvata koje je do tada poznavao. Njihova upornost u isticanju političkih uvjerenja podsjećala ga je na upornost kršćanskih misionara, koji su za svoja uvjerenja bili spremni i umrijeti. 

      Nekoliko dana kasnije trojica “hrvatskih don quichota” su se ponovo sastali u podrumu župske kuće, gdje su tiskali protu jugoslavenske letke i dijelili ih u nedjelju poslije sv. mise. Od tada su se sastajali na sastancima HRS-a, organizirali protu jugoslavenske demonstracije, dijelili letke i pisali pisma i u njima upoznavali američku i kanadsku javnost o kršenju ljudskih prava u Jugoslaviji. Njih trojica i dr. Ante Čuvalo s grupom kosovskih Albanaca su osnovali Hrvatsko-Albanski savez i kroz njega zajednički radili protiv tadašnje Jugoslavije. Njihovim zalaganjem, uz pomoć organizacije Amnesty International i nekoliko američkih senatora i kongresmena, američki državljanin, Albanac Pjeter Ivezaj, rođen u Crnoj Gori, koji je prigodom posjeta obitelji uhapšen zbog učešća na demonstracijama u Washingtonu DC, bio je pušten na slobodu. 

Hrabrost i pronicljivost Petra Ivčeca

      Osamdesetih godina u Los Angelesu je izlazio časopis Hrvatska budućnost, u kojem su povremeno surađivali Stipaničić, Ivčec i Čuvalo. Zahvaljujući svojoj suradnji, Ivčec je uspio dobiti iskaznicu novinarskog društva i kao novinar prisustvovao je američkim tiskovnim konferencijama i političkim sastancima. Jednoga dana u vrijeme tiskovne konferencije, koju je u Detroitu (Mich.) imao novoizabrani predsjednik Ronald Reagan, Palaich je na televiziji opazio i čuo Petra Ivčeca kako postavlja pitanje predsjedniku: “Gospodine predsjedniče, Vi ste poznati kao veliki anti kumunista. Kako biste reagirali u slučaju da se Hrvatska pokuša odcijepiti od komunističke Jugoslavije”?  Palaich se ne sjeća Reagenova odgovora, jer je njegova pažnja bila više usmjerena na Ivčecovo pitanje nego na predsjednikov odgovor. Bio je ugodno iznenađen nastupom svoga prijatelja i političkog suradnika, koji je svojim pitanjem obznanio američkoj javnosti, da hrvatski narod ne želi živjeti u Jugoslaviji. Domišljatost i hrabrost prijatelja bile su mu poticaj da u vrijeme Domovinskog rata, od UNPROFOR-a osobno zatraži i dobije novinarsku iskaznicu i u ulozi novinara obilazi ratišta i svijetu što vjernije prikazuje istinu o velikosrpskoj agresiji. 

      Palaich je opisao još jedan važan pokušaj Petra Ivčeca u brisanju jugo-komunističkih simbola, koji su Hrvate podsjećali na krvave tragove Titova bratsva i jedinstva.  Godine 1985., na gradskom trgu, “Hart Plaza” u Detroitu, na stupu od 100 metara vijorila je jugoslavenska zastava. Jednoga ljetnog dana sva trojica su došli na trg, odlučni da skine zastavu. Opasan čvrstim kaišom, Ivčec je stopu po stopu puzio prema zastavi. Uz mnoštvo radoznalih građana, brzo su došli policajci i vatrogasci. Vatrogasci su odmah iznad Ivčecove glave postavili duge ljestve, kako bi mu zapriječili dohvat zastave. On je odjedamput osjetio da mu je kaiš zapeo i da ne može više gore, ni dolje. Bio je u životnoj opasnosti.  Vatrogasci su to primjetili i odmah su prebacili ljestve ispod njegovih nogu. Zahvaljujući njihovoj intervenciji, Ivčec je toga dana ostao živ. Čim je došao dolje policajci su ga uhapsili i odvezli u zatvor. Umjesto da su mu dopustili da se odmori, uveli su ga u garažu i špricali vrućom vodom, uslijed čega mu se koža počela guliti, pa su ga morali odvesti u bolnicu. 

Rat s jugoslavenskim agentima

      Zbog svojih političkih uvjerenja i protu jugoslavenskih akcija, Palaich, Ivčec i Stipaničić su više puta dolazili u sukob, ne samo s jugoslavenskim agentima nego i američkom tajnom policijom, koja je na žalost s puno više simpatija gledala na rad jugoslavenskih agenata, nego na rad hrvatskih aktivista, koji su se zalagali za neovisnost i slobodu hrvatskog naroda. U vrijeme predsjednika Jimmy Cartera 1979., senatski odbor je objavio posebni report iz kojega se vidjelo da jugoslavenski agenti sa znanjem Carterove vlade djeluju na američkom tlu protiv hrvatskih emigranata, koji su bili američki državljani. 

Poput ostalih hrvatskih aktivista u SAD i Kanadi i Palaich je nastojao predočiti istinu o Jugoslaviji. 13. studenoga 1982. detroitske novine su objavile njegovo pismo u kojem je iznio dokaze o kršenju ljudskih prava u Jugoslaviji. Nije trebao dugo čekati na jugoslavenski odgovor. Jedne večeri zazvonio je kućni telefon. Slušalicu je podigla njegova supruga i čula udbašku poruku: “Reci Michaelu da će uskoro biti ubijen”. Nekoliko mjeseci kasnije, dok se Michael igrao u kući sa svojom djecom, netko je pucao u prozore kuće. 

  Iako su udbaški pritisci Palaicha prisilili na razmišljanje o opasnosti u kojoj se nalazio, nisu ga ušutkali ni odvratili od daljnjega rada i borbe za hrvatsku slobodu.  U razmišljanju o tim opasnostima, mladi Palaich se sjetio irskih, poljskih, palestinskih i židovskih boraca, koji su, iako rođeni u stranim zemljama, radili za narod iz kojega su potekli. Pomisao na njih i njihove osobne žrtve pomogla mu je da ispravno odgovori na pitanje, zašto je važno i moralno opravdano sudjelovati u oslobođenju svoga naroda. Sa svojim političkim istomišljenicima je nastavio raditi sve što je mogao za nezavisnost Hrvatske i slobodu hrvatskoga naroda i time potvrdio da je njegova ljubav prema Hrvatskoj puno veća od “hrabrosti” jugoslavenskih ubojica.

 Bleiburška tragedija

      O Bleiburškoj tragediji pisac je znao samo ono što je u djetinjstvu čuo od svoje bake. Sjeća se knjige o petrinjskim žrtvama u kojoj je pronašao imena trojice Hrvata iz bakina rodnog mjesta Križ–Hrastovica, blizu Petrinje.  Kasnije je pročitao knjigu “Operation Slaughterhouse”, koju su 1970. napisali prof. Ivan Prcela i prof. Stanko Guldescu.  Osamdesetih godina s Ivčecom i Stipaničićem je prisustovovao predstavljanju knjige Nikolaia Tolstoya “The Minister and the Massacres”. Palaich piše, da mu je tada bilo teško vjerovati da bi Britanci napravili zločin za koji ih optužuje Nikolai Tolstoy, ali je kasnije, kroz vlastito istraživanje, došao do zaključka da je Tolstoy bio u pravu. Nakon susreta i razgovora s Tolstoyem, Palaich je počeo prikupljati podatke o Bleiburškoj tragediji. Želio je saznati istinu.  Intrevjuirao je Hrvate koji su preživjeli Križni put, a nakon toga, uz pomoć Tolstoya, uspjelo mu je intrevjuirati dvojicu britanskih svjedoka, koji su osobno učestvovali u izručenju hrvatskih civila i vojnika u svibnju 1945.  

   Nigel Nicholson, bivši pripadnik britanske tajne vojne službe, bio je prvi britanski svjedok kojega je Palaich intervjuirao.  Kao dokaz svoje vjerodostojnosti, Nicholson mu je pokazao malu džepnu knjižicu, u koju je u svibnju 1945. zapisao da je u Jugoslaviju otpremljeno oko 200 tisuća hrvatskih vojnika i 500 tisuća civila. Priznao je da su Englezi obećali Hrvatima da će ih vlakom odvesti u Italiju, ali kad je vlak stigao u Rosenbach, Hrvati su opazili velik broj partizana i shvatili da su im Englezi lagali. Nastala je velika panika. Neki su počinili samoubojstvo, a mali broj je uspio pobjeći. Vratili su se Englezima i rekli im što se je dogodilo. Kad ga je Palaich upitao, što je bilo s tim ljudima koji su uspjeli pobjeći, Nicholson je odgovorio da su ih ponovo predali jugoslavenskim partizanima. 

  Drugi engleski svjedok je bio je Colin Gunner. U početku je bio jako suzdržan, ali se brzo opustio i ispričao sve što je znao. Na Palaichevo pitanje, koliko je vremena uzelo da svi ti ljudi prijeđu granicu, Gunner je odgovorio da im je trebalo dvije noći i jedan dan. Gunner je također izjavio da je osobno vidio kako su partizani ubijali sve od reda, uključujući i male bebe u majčinu naručju. 

Treći čovjek kojeg je pisac intervjuirao bio je Gerald Draper, nekadašnji javni tužilac na nurnberškom sudu. Na Palaichevo pitanje, da li su jugoslavenski partizani odogovorni za masakar nad Hrvatima, a Englezi za izručenje, Draper je rekao da su krivi jedni i drugi.

Od dokumenata koje je Palaich pronašao u britanskim arhivima najvažniji je bio “The Situation Report” (SITREP) iz svibnja 1945. godine. U njemu se također spominje da je tih svibanjskih dana Jugoslaviji izručeno 200 tisća hrvatskih vojnika i 500 tisuća civila.

Na temelju svjedoka i raznih dokumenata, koje je pronašao u britanskim arhivima, Palaich je snimio film, Bleiburška tragedija, iz kojeg se vidi britanska upletenost i odgovornost u izručenju i pokolju Hrvata.

Susret s dr. Franjom Tuđmanom i odlazak u obranu domovine          

      U svibnju 1988. godine, zajedno s Ivčecom i Stipaničićem, pisac je upoznao dr. Franju Tuđmana. Taj prvi susret i razgovor s budućim predsjednikom hrvatske države utjecao je na njihov daljnji rad i borbu u obrani hrvatske države.  Zahvaljujući njihovoj inicijativi i snalažljivosti, u prvim danima velikosrpske agresije na Hrvatsku, grupa američkih Hrvatia počela je kupovati oružje i čamcima ga prebacivati u Toronto, a odatle avionom u Zagreb. Nakon hapšenja g. Antona Kikaša i zatvaranja zagrebačkog aerodroma, Michael Palaich, Petar Ivčec, Marko Stipaničić, Božo Čačić i Ante Pranić zaključili su da je vrijeme ići u Hrvatsku i oružjem se boriti za hrvatsku slobodu i nezavisnost.  21. listopada 1991. sva petorica su odletjeli u Europu. Jedni su otputovali preko Londona, a drugi preko Frankfurta.  Znajući da u Hrvatskoj nema oružja, svi su sobom ponijeli oružje, misleći da će ga bez problema prenijeti. Na aerodromu u Frankfurtu, na pitanje službenika, što ima za prijaviti, Palaich je bez razmišljanja odgovorio da ima dvije lovačke puške. U njegovom malom džepnom adresaru njemački agenti su pronašli imena i telefonske brojeve dr. Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Dobroslava Parage i to im je bio dokaz da Palaich ne namjerava ići u lov po njemačkim šumama, već u rat koji je buktio u Hrvatskoj. Iako su ga pustili, nakon što je za kaznu platio tri tisuće dolara, bio je to tek početak njegove teške drame, koju je kasnije proživio. 

Iz Frankfurta su sva petorica otputovali autobusom za Zagreb.  U Zagrebu su se sastali sa zapovjednikom hrvatske vojne jedinice, Tomislavom Merčepom i izrazili mu želju da žele ući u njegovu jedinicu. On je pristao, ali zbog osobnih problema čovjeka koji ih je trebao prebaciti u Pakrac, to se nikad nije ostvarilo. U međuvremenu su pronašli druga rješenja i otišli su na različite strane. Petar Ivčec i Božo Čačić su otputovali u Split i pristupili u hrvatsku jedinicu, kojom je zapovijedao argentinski dobrovoljac Rudolf Bariosa Saavedra, zvani Žuka. Marko Stipaničić je otišao u rodni Senj i tamo se pridružio hrvatskoj vojsci, a Ante Pranić je stupio u HOS. 

Zahvaljujući Anti Belji, Palaich se zaposlio u Ministarstvu za informacije, koje je kasnije dobilo naziv “Hrvatski centar za informacije”.  Njegova je dužnost bila držati vezu sa stranim novinarima i predstavljati im istinu o Hrvatskoj. Palaich ih je uvjeravao da se Hrvati bore za ono za što su se nekada borili Amerikanci, tj. za samoodređenje, slobodu govora, tiska, slobodu vjere, pravo birati i biti biran. 

Četnička zapovijed, ubij sve od reda!

      Nakon kratkog primirja, sredinom prosinca 1991., Michael Palaich, Petar Ivčec, Božo Čačić i Marko Stipaničić su napustili Hrvatsku i vratili se svojim obiteljima u SAD i Kanadu. Palaich je odmah osjetio da ga američka tajna policija prati. Na temelju pretresa u Frankfurtu, agenti su bili uvjereni da je on upleten u slanje oružja u Hrvatsku. U 6. sati ujutro, 2. svibnja 1992., dok se Palaich brijao, federalna policija je upala u njegovu kuću. Srećom, nije ništa pronašla, no Palaich je znao da time nije završen postupak protiv njega. Po savjetu svoga šogora, detroitskog lokalnog policajca, odmah je kontaktirao poznatog detroitskog advokata, Richarda Lustiga i zamolio ga da ga zastupa i brani. U vrijeme duge istrage i nesigurne budućnosti, Palaich je odlučio ponovo putovati u Hrvatsku, a odatle u Bosnu i Hercegovinu i na licu mjesta postati svjedokom tragične situacije kroz koju su prolazili bosansko-hercegovački Hrvati i muslimani. Prije putovanja u New Yorku se sastao s Muhamedom Šaćirbegovićem i Ivanom Mišićem. Mišić mu je dao pismenu preporuku, koja mu je kasnije pomogla u susretima s ljudima u Bosni i Hercegovini. Palaich je iz Splita u Sarajevo otputovao UNPROFOR-ovim avionom. Sarajevo je bilo pod jugoslavensko-četničkom opsjedom. Čim je na aerodromu izašao iz aviona i ušao u zgradu, približio mu se srpski vojnik i od njega tražio osobne dokumente. Buljeći u njegovu iskaznicu, pitao ga je, odakle je. Iz Amerike, odgovorio je Palaich. Čije je ime Palaich, pitao je vojnik. Nisam siguran. Znate, mi Amerikanci smo toliko izmiješani da je to teško znati. Srećom telefon je zazvonio i vojnik je otišao.  Palaich je iskoristio tu priliku i otišao na drugu stranu zgrade. U tom trenutku sjetio se svoga dida Franje i zahvalio mu, što mu je, promjenom prezimena Palaić u Palaich, spasio život.

 Za vrijeme boravka u Sarajevu, Palaich je stanovao kod jedne bosanske obitelji, koju i danas spominje s ponosom i zahvalnošću.  Upoznao je urednike sarajevskog “Oslobođenja”, Kemala Kurspahića i Gordanu Knezović, koji su mu omogućili intervju s ratnim zločincem Borislavom Herakom, bosanskim Srbinom. U razgovoru Herak je izjavio da mu je u samom početku njegov zapovjednik Ratko Adžić rekao da ubija i pali sve odreda. Priznao je da je u logoru “Sonja” ubijao nevine zarobljenike (civile) i silovao maloljetne djevojke.  Nakon silovanja, bez milosrđa ih je ubijao. Tvrdio je da su pripadnici mirovnih snaga UN sudjelovali u silovanju žena i da je osobno vidio kako je kanadski general Lewis MacKenzie iz logora otišao u auto s jednom mladom djevojkom. Herakov branitelj je izjavio da posjeduje video vrpcu iz koje se vidi da je MacKenzie bio u logoru “Sonja”.  Video vrpca, doduše, nikada nije objavljena u javnosti, ali je Roy Gutman 3. lipnja 1993. u Newsday napisao da je Lewis MacKenzie bio na platnoj listi prosrpske propagandne organizacije SERBNET. 

Ubojica Herak je odslužio svoju kaznu, ali kanadski general MacKenzie nikada nikome nije odgovarao za svoju nečasnu ulogu i pomaganje Srbima u ubijanju Hrvata i muslimana i silovanju maloljetnih djevojaka.

Palaichev razgovor sa srpskim ubojicom Herakom je bio objavljen u detroitskim novinama, pod naslovom, Srpski vojnik: zapovijed je bila, ubij sve od reda!  

Osnutak kompanije “Global Enterprices Group Inc.”

      U razmišljanju, kako i na koji način pomoći Hrvatsku, Michael Palaich, Petar Ivčec, Tomislav Marušić i Zdenko Mrakovčić su osnovali malu kompaniju “Global Enterprices Group Inc.”   Osim izravne pomoći Hrvatskoj, osnivači su željeli kroz nju utjecati na američko-kanadske medije i poticati ih da iznose istinu o Hrvatskoj. Da bi što bolje ostvarili te ciljeve, osnivači su zatražili potporu Hrvatskog ministarstva obrane. U ime osnivača Tomislav Marušić se obratio ministru obrane Gojku Šušku i generalu Krešimiru Ćosiću s kojima je bio u prijateljskom odnosu.  Obojica su izrazila razumjevanje i obećali podršku u osnivanju kompanije. Sve je počelo po planu, ali je ubrzo, uslijed ljudskih slabosti, pohlepe i sebičnosti, među osnivačima došlo do nasporazuma, uslijed kojega je kompanija izdahnula prije nego je prohodala. 

Američka optužba protiv Palaicha

      Na temelju policijskih izjava i navodnih dokaza, 12. listopada 1996. godine Michael Palaich je bio službeno optužen. Prijetila mu je opasnost zatvorske kazne od 60 godina. Nakon izjave na sudu, da se ne osjeća krivim, platio je 50 tisuća dolara kauciju i branio se sa slobode. Od svih Hrvata u Hrvatskoj, koji su imali važnu funkciju u državnoj službi, tražio je da mu pomognu.  Najprije je nazvao Dragu Sudara i Marijana Buconjića, bivše emigrante i ljude koji su više godina proveli u američkim zatvorima. Sudar mu je savjetovao da se obrati čovjeku s imenom Vinko. U telefonskom razgovoru Vinko mu je obećao pomoći. Nakon toga Palaich se obratio Muhamedu Šaćirbegoviću (Sacirbey), bosanskom ambasadoru pri UN.  Iako su mu svi obećali pomoć, odjednom su zamukli i više se nisu javljali. Tek kasnije Palaich je saznao da je to bio njihov taktički potez jer nisu željeli dati do znanja američkoj tajnoj policiji da su s njime u bilo kakvoj vezi. Javno su ga zatajili, ali su potajno radili za njega. 

U iščekivanju sudske osude Palaich je došao do sokratskog zaključka da će radije žrtvovati svoj život nego svoje dostojanstvo i integritet. Tri godine kasnije, 17. ožujka 1999., nazvala ga je osoba iz ureda njegovoga branitelja Richarda Lustiga i javila mu da je sud odbacio sve optužbe protiv njega. 

Tek tada Palaich je shvatio da mu se Hrvatska odužila i da mu je svojim tihim radom izborila slobodu. Shvatio je dugu šutnju svih onih koji su radili na njegovu oslobođenju, a da njemu o tome nisu nikad ništa rekli.  Jedan od tih svakako je bio pok. Gojko Šušak. Palaich je neizmjerno zahvalan njemu i svima onima, koji su mu pomogli i oslobodili noćne more. 

U knjizi  Palaich se prisjeća kako su se on i njegov dugogodišnji prijatelj Petar Ivčec ponovo susreli u Hrvatskoj i s radošću razgovarali o prošlim mladim danima, kada su, zajedno s Markom Stipaničićem i drugim Hrvatima, radili i vodili borbu za Hrvatsku. On ispravno konstatira da borba za hrvatsko oslobođenje nije počela osnutkom HDZ-a i SDP-a i da su hrvatski politički emigranti ginuli za uspostavu neovisne države Hrvatske davno prije nego je ispaljen prvi hrvatski metak u Domovinskom ratu.

 Hrvati u diljem svijeta, posebno u Hrvatskoj, duguju veliku zahvalnost Michaelu Palaichu, američkom Hrvatu treće generacije, za njegov doprinos u širenju istine o Hrvatskoj, domovini njegova dida Franje i bake Ljubice Palaić.  Njegovu knjigu se može, uz malu cijenu, kupiti na Amazonu. Preporučam je svima koji znaju engleski jezik. 

Šime Letina/Hrvatsko nebo