Ima li politika pravo „petljati se“ u Crkvu?

0

 

 

Bernardiću i „takvima“ problem je nepriznavanje temeljne slobode Crkvi i nepoznavanje temeljne logike. Teško je reći koji je od tih dvaju „deficita“ pogubniji za demokraciju i politiku u Hrvatskoj.

Zagreb – Vidikovac, 16. lipnja 2020.

Bernardić i Crkva

Prije svega, Hrvatska je sekularna država i Crkva se nema što petljati u politiku, niti u izbore. Ono što se iz ovog može iščitati, je da su nezadovoljni Vladom koja nije uvela neradnu nedjelju“, izjavio je danas šef SDP-a Davor Bernardić na predstavljanju obrazovnog programa „Restart koalicije“. Bila je to njegova reakcija ne Poruku biskupa Hrvatske biskupske konferencije za parlamentarne izbore 2020. Zatim je cinički dometnuo kako je jedini potez po kojem će HDZ ostati zapamćen izglasavanje Istanbulske konvencije. „Cinički“ zato što je i SDP učinio to isto, ali za razliku od hadezeovaca – jednoglasno. 

O biskupskoj Poruci dalo bi se nadugo pisati, iznimno je sadržajna i kvalitetna. No bolje ju je pozorno pročitati 3-4 puta nego prepričavati. Stoga Šiljo preporučuje svima da to u miru, sabranosti i sa sviješću da postoji Bog koji nas gleda, spašava i čeka, osobno i učine. U cijelosti je dostupna na ovoj mrežnoj adresi:

https://ika.hkm.hr/hbk/poruka-biskupa-hrvatske-biskupske-konferencije-za-parlamentarne-izbore-2020/ .

Ovdje ne možemo ne pozabaviti se Bernardićem i sekularističkom „logikom“ koja je očito dovoljno zarazila i njegovu visoko uzdignutu glavu te se iz nje kotrlja niz njegov nesmirljivi jezik. 

Kao prvo, reći javno danas da se Crkva „nema što petljati u politiku, niti u izbore“ toliko je staromodno, zaostalo za dosezima civilizacije da bi se svaki ljevičar koji poznaje suvremeni svijet nad „Berom“ (kao nad svojim izborom i svojim ufanjem) najprije gorko rasplakao. A zatim bi takav intelektualno čestit ljevičar objasnio šefu vodeće ljevičarske stranke u liberalno-demokratskoj, srednjoeuropskoj i zapadnom kulturom prožetoj Hrvatskoj u čemu je problem i najiskrenije ga zamolio da više ne priča takve bedastoće.

U nedostatku takva intelektualca-ljevičara vidljiva na našoj javnoj pozornici, bit će dovoljno zapitati neukog i u vlastitoj ’zatucanosti’ isključivog (zašto se ne ugleda makar u ’uključivog’ Plenkovića?!) Bernardića misli li on stvarno da biskupi kao pastiri stada zvanog Crkva (kojem pripadaju četiri petine hrvatskih državljana), za koje oni imaju odgovornost pred Bogom i poviješću, ne bi smjeli javno ništa reći? Da bi trebali šutjeti kako im on, Bernardić, ne bi morao „čepiti gubicu“?

Ako tako misli, Bernardić je u velikom nesporazumu s Ustavom i sa suvremenom liberalnom demokracijom, poimence s odredbama o slobodama izražavanja, a zatim i s nizom konvencija, deklaracija, međunarodnih sporazuma, nacionalnih propisa i ostaloga na što se njegova stranka inače toliko poziva kao da ih ona sam smislila.

Nadalje, isto tako većinom neuki ili ’zatucani’ novinarima morali bi postati učeni i ne-zatucani da bi takve vampirske „ždanove“ u likovima stasalima poslije komunizma mogli u svakoj takvoj prigodi spremno dočekati s pravim pitanjima. Ne s onako drskima ili ’neurotičnima’ s kakvima tv-voditelj Mislav Bago dočekuje većinu svojih gostiju, nego sa smirenim ali čvrstim pitanjima koja – u interesu očuvanja demokracije i stvarne provjere osobne kompetentnosti tako važnih dužnosnika i javnih osoba – ne smiju ostati nerasvijetljena. Ako ne znaju koja su to pitanja, neka se oni ili njihovi šefovi obrate onima koji to znaju, pa makar i platili za takve „konzultantske usluge“! Isplatilo bi se pridonijelo bi dizanju opće razine nacionalne svijesti.

Jedno od daljnjih pitanja moglo bi glasiti ovako: „Vi, gospodine, ili druže, Bernardiću osporavate pravo Crkvi da se ’miješa u politiku’. Odakle pak Vama kao političaru pravo da se ’miješate u Crkvu’? Odakle Vam pravo da joj poručujete ili određujete što smije, a što ne smije govoriti ili činiti? Odakle Vam pravo ne priznavati drugima prava i slobode koje zahtijevate za sebe? Niste li po tome’reinkarnacija’ Džugašvilija Staljina ili maršala Tita u suvremenoj Hrvatskoj?“

Tek nakon tih temeljnih, načelnih pitanja novinari i ostali pitaoci i promatrači mogli bi prijeći i na ona konkretna, kao što je sâm sadržaj biskupske Poruke. Mogli bi i dotičnoga nasljednika Zorana Milanovića na mjestu predsjednika SDP-a, a i svekolike „takve“ – isto tako i svekolike „onakve“ – zapitati primjerice smeta li im i smatraju li da biskupi kao naučitelji i upravitelji Crkve ne bi smjeli njezine pripadnike pozivati da imaju na umu sljedeće:

„…Za nas vjernike, stoga, izaći na izbore i osobno preuzeti odgovornost za pravedniji i općedruštveni boljitak te daljnji razvoj demokracije u hrvatskom društvu nije samo građanska dužnost, nego i izričaj kršćanske odgovornosti i istinske ljubavi prema domovini.“

„…Dobronamjerno, stoga, u ovom predizbornom razdoblju podsjećamo da je veoma važno upoznati kako pojedini kandidati ili političke stranke vide budućnost naše domovine i što kane učiniti da ona postane mjestom dobroga i zdravoga življenja.“

„…bitno je da u svom programu promiču pozitivan i zdrav nacionalan osjećaj te traže cjelovitu i punu istinu o događajima iz prošlosti temeljem koje će se moći uspostaviti kultura dijaloga, nacionalnog pomirenja i zajedništva.“

„Vjernici će svojom slobodnom odlukom glas povjerenja dati onima koji se zauzimaju za zaštitu braka kao zajednice muškarca i žene, koji promiču kulturu života dugoročnom pronatalitetnom politikom te se zalažu za neradnu nedjelju kao dan obiteljskoga zajedništva i dan Gospodnji.“

„Biti saborski zastupnik nije kakav politički aktivizam kojim se zadovoljavaju osobne ambicije, nego odgovorna služba u svrhu promicanja i ostvarenja općega dobra. Potičemo i sredstva društvenih komunikacija da svoje poslanje ispune visokim standardima profesionalnosti te pruže dostatne i jasne informacije o izbornim programima i kandidatima za budući saziv Hrvatskoga sabora. Zaređene službenike pozivamo da crkvene prostore čuvaju od bilo kakve predizborne aktivnosti i s vjernicima mole za blagoslov i napredak domovine.“

„Ne smijemo dopustiti da nas zahvati duh ravnodušnosti ili napast malodušja kako se ništa ne može učiniti. Kad netko ostane kod kuće i ne ide na biralište, čini grijeh propusta.“

A budući da novinari na presicama  ni voditelji u studijima takvo što uglavnom ne čine, Šiljo mora sada izravno i izričito zapitati „druga“ Bernardića (i njegove „drugarice i drugove“) sljedeće: 

1) Temeljem čega tvrdite da biskupima nije dopušteno obraćati se pripadnicima Crkve svojim porukama kada god to oni to ushtiju? Ili bi smjeli govoriti samo onda kada im i samo ono što im Partija ili koja druga ’nadzorna’ sila dozvoli? 

2) Imate li što sadržajno prigovoriti porukama biskupske Poruke? Možda pozivu na „odgovornost za pravedniji i općedruštveni boljitak te daljnji razvoj demokracije u hrvatskom društvu“? Ili pozivu da se dobro upozna kako kandidati i stranke vide budućnost naše domovine? Ili očekivanju da stranke promiču „pozitivan i zdrav nacionalan osjećaj“? Ili pozivu zaređenim službenicima „da crkvene prostore čuvaju od bilo kakve predizborne aktivnosti i s vjernicima mole za blagoslov i napredak domovine“? 

3) Čemu dakle konkretno prigovarate, u čemu je problem? Ili samo, demagoški, lupetate „napamet“? Samo tučete i pucate po Crkvi k’o Maksim po diviziji?

 

Bernardić i logika

Problem s Bernardićem i takvima (a ima ih, ima, cijela „legija“, crveno-žuta legija!) zapravo je još dublji od „demokratskog deficita“ u njihovim glavama? On je vrlo često u „logičkom deficitu“ u njihovim glavama.

Evo samo dviju-triju potkrjepa takvoj tvrdnji na temelju samo današnjih Bernardićevih izjava, kako ih je prikazala Hina. 

Također je ustvrdio da je iz intervjua Miroslava Škore jasno da namjerava ići u koaliciju s HDZ-om s tim da bi on bio predsjednik Vlade te poručio da je glas za Škoru, glas za HDZ i obratno.“ – Nastranu sada to što je frazetina „glas za ovoga zapravo je glas za onoga“ posve izlizana; ona može značiti svašta te zapravo više ne znači ništa. Ako je pak Škoro izjavio da želi biti predsjednik Vlade, a Plenkoviću da bi ponudio mjesto ministra vanjskih poslova, po čemu je onda, zaboga, „glas za Škoru, glas za HDZ“?! Logički gledano, glas za Škoru koji će svrgnuti Plenkovića nipošto nije niti može biti „glas za HDZ“. Nego, naprotiv, ’glas protiv prvenstva, protiv monopola HDZ-a, koji bi gubitkom mjesta šefa vlade izgubio svoju bitnu i dominantnu točku s koje upravlja izvršnom vlašću. Pa kako onda „glas za Škoru“ može biti „glas za HDZ“, to bi prije spavanja g. Bernardić morao najprije razjasniti sam sebi, a zatim i svojima. Ako je sposoban za tako „složen“ proces mišljenja. Po dosad pokazanomu, on za to nije sposoban.

Nadalje, Bernardić se pohvalio najvećim postotkom žena na listama svoje koalicije, dodavši kako su se „trudili ostvariti rodni paritet“. Da je rekao „spolni paritet“, sve bi bilo logično i razumljivo. No on je kazao „rodni paritet“, a zaboravio da se to nešto drukčije broji. Broji se tako da se uzme u obzir koliko je „ženskih osoba“ (onih koji se smatraju ženama) u fizički muškim tijelima, i koliko je „muških osoba“ (onih koji se smatraju muškarcima) u fizički ženskim tijelima. Konkretno rečeno, moralo bi se najprije utvrditi treba li g. Hajdukovića po načelu „rodnog pariteta“ računati kao muško ili kao žensko. A isto tako i sve ostale (ne smije biti nikakve „diskriminacije“!). Da bi se takav izračun mogao provesti, svaki kandidat morao bi najprije deklarirati i kod javnog bilježnika ovjeriti izjavu u kojoj izričito izjavljuje je li „muško“ ili „žensko“! Dok takvih podataka nemamo, imamo razloga vjerovati da Bernardić govori napamet, da blefira, jer ni sam ne zna koliko je na njegovim listama „muškaraca“, a koliko „žena“. Dakle, opet je on u tragičnom, ovaj put u tragikomičnom, nesporazumu ne samo s elementarnom logikom, nego i s osnovama matematičke operacije koja se uči u prvom razredu osnovne škole, a koja se zove ’zbrajanje i oduzimanje’.

„Stječe se dojam“ – u nastavku će neumorni Bernardić – „da je ovo natjecanje za predsjednika RH ili teniski meč između mene i Plenkovića. Ne, ovo je predstavljanje najboljeg tima i najboljeg programa za Hrvatsku. Znam da je Plenkoviću nezgodno govoriti o timu budući da je iz njega otišlo 15 ljudi.“ – Ovdje je Bernardić ’pobrkao lončiće’: pobrkao je dva posve različita tima. Jedan se odnosi na sve ministre koji su bili pa izašli odnosno bili razriješeni i na one koji još jesu u Plenkovićevoj Vladi. Drugi tim odnosi se na izborni stožer i vodeće odnosno sve kandidate na biračkim listama HDZ-a. Mnogi koji su bili članovi Plenkovićeve vlade u opće nisu u ovom timu s kojim Plenković juriša u jednu pobjedu. No nesretni „Bero“ pobrkao je jedno s drugim, u nespretnom pokušaju da nekako parira suparniku nakon što mu se nije usudio suprotstaviti u sučeljavanju na javnoj televiziji.

Vezano za Željka Sabu, koji je pravomoćno osuđen zbog političke korupcije, a svejedno je našao svoje mjesto na listi, rekao je da je jasno da je period rehabilitacije prošao“, izvijestila je u nastavku te iste vijesti Hina. I opet imamo problem s logikom. A ni nazočni nisu Bernardiću bili u stanju razjasniti u čemu je razlika. Oni su očito mislili na problem da se čovjeka koji je – ikada! – bio „pravomoćno osuđen zbog političke korupcije“ stavlja na kandidatsku listu za Sabor. A on je na to odgovorio da je „period rehabilitacije“ za tog čovjeka „prošao“. Što to uopće znači? U kaznenopravnom smislu svatko tko otplati svoj kazneni dug zatvorom ili na drugi način postao je slobodan čovjek. Osposobljen je nastaviti „normalan život“. Ali nije time automatski i moralno osposobljen. A nije ni osposobljen u drugom značenju koje uz glagol rehabilitirati Bratoljub Klaić navodi u „Rječniku stranih riječi“: „nekome povratiti nepravdom oduzet dobar glas, ugled, čast, ili ga vratiti u stari položaj (službu)“. Gospodinu Sabi sud nije naime „nepravdom oduzeo dobar glas, ugled, čast“, nego ga je osudio za ono za što bijaše zaslužio biti osuđen. Takvi ljudi, iako više ne podnose kaznu, doživotno – a osobito kod svih onih koji se kunu u „nultu stopu tolerancije spram korupciji“ – ostaju opečaćeni kao pronevjeritelji temeljnog demokratskog povjerenja u njega kao časnu osobu kojoj nikada ne bi palo podmititi vijećnicu radi pridobivanja njezina glasa.

Da bi relativizirao odgovornost svog kandidata, Bernardić je ustvrdio da je takvih potkupljenih „žetončića“ bilo mnogo više na suprotnoj strani, i to u Saboru. Opravdavati svojega kriminalca time da kod drugih ima još više (ali pravomoćno neosuđenih!) takvih kriminalaca nije časno i nije logično. A da bi i toj moralno-logičkoj zamci nekako doskočio, Bernardić je ustvrdio: „DORH ne postupa zato jer zadnje tri godine u Plenkovićevom mandatu štiti korupciju.“

Eto, sada smo iz usta wannabe predsjednika Vlade čuli da DORH u ovom mandatu „štiti korupciju“. No dobro, svatko od nas ima svoje mišljenje o radu DORH-a, pa i mišljenje o onomu što Bernardić ne bi ni od četnika zaklan spomenuo kao krimen: o DORH-ovu neprocesuiranju ratnih zločinaca i zločinaca protiv ljudskog roda (englesku riječ humanity svi u tom kontekstu uporno krivo prevode kao „čovječnost“!). No to da wannabe predsjednik vlade tvrdi kako DORH „štiti korupciju“ sablažnjivo je za sve koji išta znaju o trodiobi vlasti u demokraciji, a osobito o autonomiji pravosuđa. DORH – da ima časti i ’jajčeka’ – zbog ovakve izjave imao bi puno pravo (zato što ima i takvu zakonsku obvezu!) podnijeti protiv Bernardića kaznenu prijavu, zatražiti njegovo privođenje i pripremati protiv njega optužnicu za narušavanje ugleda državnog odvjetništva kao institucije i zadiranje u njezinu ustavnu autonomiju. 

Uostalom, nije li Haaški tribunal zbog stanovitih izjava prijavljivao i privodio na ispitivanja pa i tužio neke publiciste i urednike koji su javno izrazili sumnju u vjerodostojnost toga suda i nekih njegovih „zaštićenih svjedoka“ (notorni Mesić)?

Ili je drug Bernardić „jednakiji“ (izraz iz Orwellove „Životinjske farme“) pred zakonom od onih koji su pred zakonom „nejednakiji“?

Zaključak svega rečenoga glasi: Bernardiću i „takvima“ problem je nepriznavanje temeljne slobode Crkvi i nepoštivanje temeljne logike. Teško je reći koji je od tih dvaju „deficita“ pogubniji za demokraciju i politiku u Hrvatskoj.

 

 

 

 

 

Šiljo/PHB/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara