V. Vukadin: Bajka o Crvenkapici konačno upriličena za jugo-serbo-bosanski teatar apsurda

Kad profesor Ivan Markešić odgovara monsinjoru Ivi

Trebalo je dugo, al eto dočekali smo i taj trenutak. Slučajnim posredstvom jednog prijatelja ovih dana na telefon mi doleti poveznica na jedan portal znakovitog naziva “Slobodna Bosna”.

Radi se o tekstu profesora Ivana Markešića, rodom od Rame, otškolovanog negdje u fratarskom okruženju, nastanjenog u nekom od stanova u Zagrebu, a sada jednom od glavnih “stručnjaka” za pitanja religije i Crkve u Hrvata. Tekstu povod su događanja oko mise zadušnice za žrtve partizanskih pokolja nakon drugog svjetskog rata, a profesor Markešić frontalno odgovara monsinjoru Ivi Tomaševiću, glavnom tajniku Biskupske konferencije BiH.

 https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/158531/

Uz preneseni tekst profesora Ivana Markešića su urednici portala postavili sliku svećenika s kolarom u knjižnici. Ispod same slike nema navoda tko je osoba na slici, a prosječan čitatelj ovog portala, a posebno neki nekatolički bi mogao zaključiti da ovaj tekst piše svećenik, u našem slučaju valjda taj profesor Markešić.

No, tekst piše Markešić, a na slici je prozvani monsinjor??  Tko njih dvojicu ne poznaje, ali mu je tekst zanimljiviji od osoba, taj je već samom obradom uletio u pokušaj manipulacije.

Možda sam profesor Markešić niti ne zna da je njegov tekst “obrađen” na ovakav način bez primisli, al je to teško za povjerovat, ako se analizira duh samoga teksta. Možda je monsinjor Tomašević sa slike jednostavno ljepši od Markešića pa su ljepoti skloni urednici Slobodne Bosne rađe stavili fotogeničnijeg lika.

Mene ne zanima lik i osoba profesora Markešića, mene više zanima njegov tekst, a i on sam puno govori o liku i djelu zagrebačkog profesora koji narodu bošnjačkom tumači opasnosti koje su se održavanjem mise za duše poubijanih pojavile klerofašističkim djelovanjem u srcu samog balkanskog Jeruzalema. Ja dotičnog profesora nisam nikad u životu sreo, ne poznajem njegov lik i djelo, al me zaintrigirao ovaj tekst, pa eto da i mi na Mandino-Selo.com komentiramo balkanska intelektualno- religijska previranja.

Zbog lakšeg razumijevanja i slikovitosti prikladnom mi se učinila priča o  Crvenkapici. Crvenkapica je, jedan od stupova europske edukacijske literature. Uz nju su odrastala i odrastaju mnogobrojna djeca na svim krajevima svijeta. Kuš bolje podloge za podučavanje neukog svita bosanskog. No, sam profesor ne spominje Crvenkapicu, on spominje Muju i Sulju. Crvenkapičin poučak on koristi kao metodu u svojem tekstu. Svjesno ili nesvjesno profesor nam, kao vuk Crvenkapici, želi predočiti svoju veliku ljubav za pravdu, toleranciju, ljubav, suživot i mir u Bosni i Hercegovini, a ispod biljca u haljini nevine i ljubožudne bake  nam nudi ono što nam od 1945. godine uporno nude njegova ideološka braća.

Možda niti ne sluteći profesor Markešić je svojom kolumnom i tekstualnom izvedbom upriličio svjetsku bajku za potrebe suvremenog bosanskog čovjeka. On je napravio svjevrsni aggiornamento, pretočio je bajku o Crvenkapici u današnje vrijeme, pokazujući vlastitim primjerom kako se to radi i koje opasnosti vrebaju na suvremene naivne bosanske Crvenkapice i Crvenkapenjake.

Moram priznat da mi je dugo trebalo da shvatim dubinu tekstualne, ideološke, duhovne i političke poruke rasčlambe: “Drž*mo se: monsinjor Ivo uze pravdu u svoje ruke!”

Profesor Markešić skoro ni ne ulazi u sporne tekstove monsinjora Ive. Iako je profesor, on se ne bavi tekstom nego samo monsinjorom, te u stilu komunističkih isljednika udara po Ivi. A Ivo je u tom vokabularu otkriveni predstavnik zaostale klerofašističke struje unutar, inače za Partiju prihvatljive i dozvoljene, Crkve. Zato profesor Markešić naglašava da stavovi dotičnog generalnog tajnika nisu službeni stavovi Biskupske konferencije BiH. Zanimljivo je da je u ovom dijelu profesor i te kako pedantan, pa ima potrebu to naglasiti, a u samoj obradi na portalu i u kasnijem tekstu mu preciznost nije baš važna. Iz energije kojom Markešić napada monsinjora da se da isčitati da je sporni “pravednik-sudac” Ivo možda neki đački drug zagrebačkog profesora Markešića, al to je za priču nebitno. Il mu generalni tajnik biskupske konferencije možda jednostavno nije dao para za neku knjigu ili ga je izostavio s popisa predavača ne nekoj konferenciji? Tko bi to mogao znati.

Osim obrade, slika koja bi trebala sugerirati da tekst piše svećenik, kompletan tekst obiluje, blago rečeno, logičkim zamkama i  interpretacijskim dovitljivostima. Kao da je Markešić odlučio monsinjora rastavit na sastavne dijelove i  na već isprobani profesorsko jugoslavenski način, narodu približiti bajku o Crvenkapici. Čak je Markešić revniji od nekadašnjih komunista.

Za razumijevanje ovakvih tekstova nije zgorega malo dublje se pozabavit i psihom ovakvih stručnjaka za religiju. Iako ga osobno ne poznajem, mogu pretpostaviti da je ovaj zagrebački stručnjak za Crkvu “kršni” izdanak neke crkvene gimnazije. Takvih je u Jugi bilo za izvoz, a partija je neke od njih koristila u svoje svrhe. Dovoljno je bilo da nakon prvih tjelesnih potreba partija ponudi opciju da odabere intelektualni komunizam kao bolje rješenje za socijalnu bijedu u Titinom raju, te da nakon napuštanja hladnih hodnika samostanske gimnazije u službi partije širi stečena znanja i formalne kvalifikacije poznavatelja crkvenih prilika i neprilika. Dovoljno je bilo samo malo pomjerit šarafe u glavi i prihvatiti partijski mamac za “vjernike” da je Isus bio prvi komunist, al da je crkveni kler to sakrio i uništio. Tako bi se od nekadašnjeg fratarskog đaka uz male pomake napravio gorljivi komunistički ideolog s kakvom takvom školskom podlogom i prolazom među njegovima. Bili su to manje više korisni kadrovi u obradi vjernika i Crkve. Za njih je partija imala zadatak da se stalno dokazuju  pisanjem “stručnih” analiza o balkansko-hrvatskoj katoličkoj Crkvi kao zadnjem utočištu retrogradnih stajališta. Oni su planski odabirali podobne svećenike, čak su stvarali i takve udruge, al osnovni zadatak im je bio i ostao infiltriranjem i indoktrinacijom pridonosti pobjedi bratstva i jedinstva. Partija je to nagrađivala društvenim probitkom, Crkva se aranžirala, a jadna mater je molila da se sin barem malo vrati onome zbog čega ga je iz nekog bosansko-hercegovačkog sela poslala u fratre. Braća i sestre bi se takvog sramili, selo bi ga preziralo, al bi mu dalo rakije i janjetine da se ne sramoti selo zbog budale, a u podsvijesti bi uvijek ostajali neizbrisivi ožiljci i jedna vrsta bosanskog sindroma: prihvaćanje identiteta onih koji su te okupirali i zatrli u tebi ono što si nekad bio.

No nema koristi razglabat o psihopatološkim pojavama, pogledajmo mi malo narečeni tekst objavljen na portalu Slobodna Bosna.

Pozivam vas, zagazimo i mi u bajkoviti potok balkanskog poimanja svijeta, literature, znanosti, politike, crkvenosti, molitve, osude, zla, osvete, prerušavanja i podlosti.

Čitatelji našeg mandoseljskog seoskog portala sigurno poznaju bajku o Crvenkapici. Crvenkapica voli svoju baku, koja živi u šumi. Kao prava cura ona baku posjećuje nedjeljom. Ko kod nas. No vuk zna sve i prišulja se kolibi, proždere baku, navuče njezine haljine, sakrije se pod biljac i čeka da dođe Crvenkapica ne bi li i nju smazao za ručak. Vuk je mudro stvorenje, pretpostavlja da će bakina marama, biljac i umiljati glas kod Crvenkapice stvorit dojam da je ono što nosi bakinu maramicu baka. Zna stari manipulator da djeca, a ponekad i odrasli, misle da je ona što nosi habit časna sestra, onaj tko nosi odoru da je časnik i tako u nedogled. Koristi prevarant podsvijest jer zna da je čovjek kroz evoluciju morao brzo donositi zaključke, nema vremena promatrati sadržaj,  ne opterećuje se pitanjima je li ono što vidi istina, vidi samo vanjštinu i dok se okrene, vuk prevarant ga poždere.

Vjerojatno poučen tim znanstvenim spoznajama manipulacije urednik portala, pretpostavljam uz privolu samoga autora, je kolumnu okitio svećenikom s kolarom i knjigama. Za one koji nisu katolici, to je vjerojatno sam autor, dakle onaj tko piše ovakve tekstove mora da je neki važan lik u toj klerofašističkoj organizaciji zvanoj Crkva, ali je on drugačiji, on nije fašist, on je kritičan i uz to još i profesor. Kao što je Crvenkapica trebala povjerovati da je vuk baka, tako bi i čitatelji portala Slobodna Bosna valjda trebali povjerovat da tekst piše svećenik.

Osim nekatolika i katolici će lakše povjerovat ako se kompetan tekst obradi kao neka vrsta internog spora između monsinjora i sveučilišnog profesora. Korištenje ovakvog modela je za manipulatore izrazito plodno. Ljudi, pogotovu katolici, uz svećenika povezuju pozitivne stvari, vjeruju “svećeniku” više nego bi to ponekada i bilo pametno. Ne promišlja čovjek da i svećenik može biti lažni, da autor može biti kompletno druga osoba koja sliku svećenika koristi radi manipulacije, a titulu profesora radi lakšeg prodara u naivne glave.

Kolar je tu, knjige su u pozadini, profesorska diploma u ladici. Sramežljivo ispod slike piše samo agencija koja je napravila sliku, a ispod nje se krasi titula profesora. Kombinacija na podsvjesnoj razini uspjela, sad možemo u priču. Prva pripremna radnja za prijenos vučje filozofije iz Crvenkapice na jugo-serbo-bosanski je učinjena.

Sljedeći korak je posjetiteljima (naivnim Crvenkapicama), reći da tekst služi samo za izražavanje ljubavi, objektivne zabrinutosti za dotičnu curicu, u našem modelu za narod jugobosanski, rekli bismo za građane i građanke. Profesor odmah na početku naslovom najavljuje opasnost: “Drž*mo se…” Mora da je opasno, kad je to u naslovu. No, ne bojte se, moje ruke su tako dugačke da te mogu bolje zagrliti, moja usta su velika da te mogu bolje ljubiti. Profesor posjetitelja njegove portalske kolibe “Slobodna Bosna” smiruje, umiljatim tekstom on najavljuje objektivnu rasčlambu monsinjorovih tekstova i nadljudski napor u spašavvanju neiskvarene bosanske duše, iste one koja navodno nije znala tko je koje vjere, al je znala na koga treba pucat.

Borba dobra i zla počinje. Na jednoj strani klerikalac Ivo, Tito bi rekao “klerofašist”, a na drugoj prosvijetljeni profesor, suvremeni poklonik ideje tolerancije i jurzalemstva grada u kojem skoro da i nema više katolika. Za posjetitelje i čitatelje je možda neprimjetna energija klerikalne mržnje, odbojnosti i zavisti koju, tako mi se čini, profesor Markešić izlijeva na kontrahenta.

Neovisno o osobnoj netrepeljivosti bilo bi za očekivati da jedan profesor ipak nadvlada tu razinu psihopatije i da znanstveno, profesorski tekstove i stajališta monsinjora Ive rastavi na sastavne dijelove.

Nažalost to je samo puka želja. Bosanski profesor s plaćom iz Zagreba kao da je prerano prešao u partijsku  školu pa su mu strana  načela logike i uljudnosti argumentirane rasprave.  Čitav tekst je složen kao antifa-ideološka nakupina neutemeljenih, nelogičnih i manipulativnih tvrdnji, objeda i napada na osobu. Kao da nam profesor svojim uratkom želi prodati jaja pod bubrege, vuka pod baku.

Na samom početku uvoda profesor Markešić piše:

„Oni koji budu čitali taj tekst, vidjet će da je sve (naglasio autor) što se pisalo i govorilo u vezi sa spomenutom misom monsinjor Tomašević okarakterizirao kao huškanje, harangu, hajku i to ponajprije na kardinala Vinka Puljića, a to znači na Katoličku crkvu u BiH, i slijedom toga – razumijeva se – na sve katolike Hrvate u BiH“.

Baš SVE tekstove da je monsinjor proglasio huškačkima? Nešto tu debelo ne štima. Ne štima nit činjenično, a što je porazno za profesorsku struku i pamet, ne štima ni logički.  Sam profesor pobija svoju tvrdnju iz uvoda jer iz navedenih naslova poglavlja jasno proizlazi:

Tekstovi koje je objavio monsinjor Ivo se odnose na misu, tekstovi su objavljeni, postoje dakle neki objavljeni tekstovi koje monsinjor ne proglašava huškačkima. Čak i kad na čitavom svijetu ne bi bio objavljen niti jedan drugi tekst osim ovih, ne može se reći da je monsinjor sve objavljene tekstove mogao ili stvarno proglasio huškačkima. Čudno da jednom profesoru promakne takva nelogičnost. Možda zato jer je osnovica ideoločko komunističke rasprave tak i tak posvađana s logikom. Možda mu se omaklo? Teško mi je u to povjerovat jer svaki profesor živi od citiranja, ispravnog argumenta i logike. Osim toga on u tekstu uz navode o osobi koju napada navodi da njego stav nije i stav Boskupske konfernecije. Zna dakle profeosro Markešić bit i precizan kad mu je to od koristi. Poznajući ideološko mentalni sklop komunističkih stručnjaka za Crkvu, ja pretpsotavljam da se radi o namjernoj manipulaciji čitatelja prikazivanjem kontrahenta kao zatucanog klerofašista i mantijaša.  Stara isprobana komunistička metoda: ideologija umjesto činjenica i logike.

No, možda je zagrebački profesor u pubertetsko materijalističkom ponosu na tekovine komunističke filozofije svoje tekstove generalno piše radi sviđalica mrežno aktivnih antifa i ne bi li malo rasrdio vlastite prijatelje koji idu u crkvu, a do njega ne drže puno jer je u njihovim očima nitkov. Drugi mogući motiv je pubetretska osvetnička potreba kršnog momka iz grada vlastitom selu. Kad njega selo ne voli, da on barem malo naljuti selo pišući protiv onoga što je selu važno. Možda ovakve tekstove piše da bi prikupio bodove u dobivanju para za  objavljivanje „znanstvenih radova“, pretpostavljajući da ih čitaju glupani.  Kako god da je, ovaj tekst je najmanje prikladan biti ozbiljnim prilogom važnoj društvenoj raspravi o pomirbi, oprostu, napretku, slobodi itd.

Profesor se niti ne trudi svojim čitateljima pružiti uvid u tekst o kojem piše. Umjesto navođenja sadržaja on usput nabacuje naslove poglavlja. Možda zbog nedostatka vremena, a možda zbog lakše manipulacije, kao vuk u bajci, on pokazuje samo ono što služi boljoj obmani.

Da bismo vidjeli kako on to koristi moramo malo otšetati na područje manipulativne psihologije. Markešić u svojem tekstu obilato koristi alat „posuđenog autoriteta“. Alat autoriteta je izrazito učinkovit, a koristi se u onim slučajevima kad se ljudima poručuje da trebaju nešto raditi ili slijediti  zato jer to od njih traži autoritet. Za ljude kojima je poruka upućena to ne igra veliku ulogu, ljudi slijede autoritete čak tako daleko da su spremni nevine ljude ubiti, jer je takva naredba. Za one koje to zanima preporučujem da pročitaju studiju koju je 1961. godine proveo Stanly Milgram. Autoritet može biti stvaran, ali i lažni. Onaj koji želi manipulirati posudi već dokazane i isprobane autoritete kako bi potkrijepio svoje tvrdnje i traži da ga ljudi slijede. Manipulator se poziva na nekoga tko je, po njegovoj pretpostavci, neupitan autoritet u glavama vlastitih adresata.

Kako taj model manipulacije koristi profesor Mrkešić? Profesor svoju manipulaciju gradi na tri autoriteta.

Prvi autoritet je lažni autoritet: slika svećenika s kolarom na početku teksta. Slika i tekst su tako dovedeni u kontekst kao da je tekst pisao onaj koji je na slici, što bi bilo očekivano. No, na slici je napadnuti monsinjor Tomašević, što autoru kod eventualnog napada daje mogućnost obrane. Ako bi netko to spočitnuo, dovoljno bi bilo samo reć da ta slika ima veze s napadnutim, a ne govori da je slika autora. Osim toga profesor Markešić uvijek može reći da on nije znao da je uz njegov tekst bez navoda o komu se radi stavljena slika monsinjora kojeg on napada. Poprilično mudro je izbjegnut potpis i jasno razlikovanje između autora i i slike. Pretpostavljam ne slučajno.

Drugi stup, u sredini je stvarni autoritet. Profesor Ivan Markešić je profesor, stvarni s diplomom. Za čitatelje jako važno da ovo piše profesor.

Treći stup je takozvani posuđeni autoritet. Taj je obilato iskorišten jer profesor Markešić zna da na Balkanu strani autoriteti bolje prolaze od domaćih. Ovdje su izrazito cijenjeni takozvani strani stručnjaci, trendovi i propisi.

U tom kontekstu je normalno i svakodnevno spominjanje  europskih normi, tredova i stručnjaka. Članci su puni primjera kako to radi Europa, napredni svijet itd. U konkretnom jugofašističkom pokušaju zatiranja spomena na partizanske pokolje nakon rata, crveni fašisti se rado koriste navodnom zabranom ili barem traženjem zabrane od relevantnih austrijskih institucija za Bleiburg.

Profesoru Markešiću treba neki autoritet i on ga posuđuje izravno iz Beča. Beč je posložio Bosnu, napravio pored Baščaršije zgrade od kamena i cigle, otvarao škole, pravio pruge i ukidao korupciju.  Ima li boljeg posuđenog autoriteta od onoga iz bečke škole? Za, po profesorovoj pretpostavci, zatucane i priglupe čitatelje nekog bosanskog portala nema!

Da bi ukazao na zatucanost mansinjora i njegovu neusklađenost sa stvarnim crkvenim autoritetima, profesor citira austrijskog kardinala Schoenborna. Za podupiranje vlastite jugoideološke tvrdnje da je misa za partizanske žrtve provokacija i fašizam, profesor posiže za svjetskim autoritetima, a da ne bi netko posumnjao uzima one iz katoličkih krugova. To njemu kao „objektivnom“ kritičaru lokalne crkve daje legitimitet. Inače ova metoda se kod nas koristi jako često. Papa Franjo je najobljubljenija žrtva lijevo jugoslavenske i liberalno antikatoličke kamarile.

Umjesto na komunističke tekovine ponosnog profesora iz Bosne vrijeme je da nam lekciju održi crkveni autoritet iz Beča. Markešiću njegovi Bosanci ne će vjerovati, on je za njih obični komunjara koji se prodaje zavjernika, al Schoenborn je neupitno vjernik i katolik.

Profesor citira ispravno tekst objavljen na IKA-i.  No, nije jasno jesu li oni ispravno prnijeli Schoenbornovu izjavu. Nema poveznice na  njemački izvornik. Namjerno ili zbog banalnog nepoznavanja jezika, profesor koristi sekundarni izvor, iako bi mu moralo biti jasno da u izboru između izvornog ili sekundarnog teksta svaki ozbiljan profesor bi odabrao izvorni tekst. No, u ideološkoj raspravi, što ova oko Bleiburga i jeste, balkanski gledano je bolje i učinkovitije citirat citat nego navest original.

Kardinal dr. Schoenborn je neupitni intelektualac, hrvatski prijatelj, prognanik i pravi brand u katoličkim krugovima. Kuš boljeg autoriteta za potkrijepljivanje Merkešićevih teza. Samo ga treba pametno iskoristiti. Markešić misli na posljedice i utjecaj, ne na znanstveno autorsku preciznost, što bi kao profesor trebao činiti. Da bi manipulacija uspjela što bolje, on ako vuk u Crvenkapici, tumači da voli taj narod, on misli na katolike, Hrvate. On ih čak i patetično poziva da ga slijede do Beča, grada na Dunavu, te da se zajedno s njim ugledaju na Schoenborna, nesporni autoritet, svećenika i intelektualaca svjetskih razmjera.

No, ako malo bolje i dublje uđemo u Schoenbornove izjave, ako proanaliziramo samo Schonbornovo djelo u pomirenju, onda je Schoenbornova poruka upravo suprotna od onoga što nam Markešić sugerira.

Nisam siguran odakle i kako je IKA prevela Schoenbornovu izjavu. No, osobno sam slušao Schoenborna na austrijskoj televiziji, prošao sam objavljene tekstove i pročitao službeni tekst na stranici Austrijske biskupske konferencije o ovoj temi. Nigdje, ama baš nigdje kardinal Schoenborn se ne zalaže za bilo kakvu zabranu komemoracije i svete mise na Bleiburškom polju.

Dovoljno je otići na službene stranice Austrijske biskupske konferencije da bi se pročitao dosta opširan i utemeljen tekst o ovoj temi. čitatlejima i profesoru Markešiću valjda ne treba pojašnjavat da se radi o službenom tekstu Austrijske biskupske konfernecije, dakle o službenom i provjerenom stavu samoga kardinala Schoenborna. Po tekstu objavljenom na službenoj stranici krdinal Bleiburg smatra jednom od najvećih tragedija hrvatskog naroda, to je više puta i u drugim prigpdama rekao, a to stoji i na službenim stranicama ABK. Tko poznaje Schoenborna on zna da je ovaj kardinal potomak diplomatske loze austrijskog visokog plemstva, da je i sam prognanik iz komunističke Čehoslovačke i da je osoba velike vjere i načela oprosta, pomirbe i dijaloga. Već i površno prizivanje Schoenborna u smislu neke zabrane ili opradavanja takvih zahtjeva za zabranom svete mise za duše ubijenih u kontekstu Bleiburga je duhovna i moralna perverzija, u najmnaju ruku pokušaj obmane.

U službenom tekstu ABK se jasno govori o komemoraciji u Bleiburgu kao sjećanju na nesagledivu žrtvu, na masovni komunističko jugoslavenski zločin i tragediju, a nikako o nekakvom veličanju fašizma. U tekstu se spominje kontroverznost samog događaja komemoracije kao odnosa naspram te tragedije, ali isključivo zbog svima poznatih sporednih događaja. Tko živi u Austriji i poznaje njihovu osjetljovost na ove teme, taj zna da je komemoracija godinama izložena nevjerojatnom pritisku asutrijskih i jugoslavenskih antifa grupacija u kombinaciji sa zelenima i crvenima svih razina. Taj pritisak je i razlog opreznog odnosa službene austrijske Crkve.  No, austrijski biskupi niti izdaleka ne podupiru Markešićevsko-ljevičarske teze u našim medijima. ABK zauzima objektivan stav i osuđuje zločine nad ljudima koji su pali pod jugopartizansku vlast. Napominje se da su izručeni i pogubljeni. U tom kontekstu se navodi i da su komemoracije kontroverzne upravo i zbog manipulacije od strane određenih grupa, a tko poznaje kardinala Schoenborna tvrdio bi sa sto postotnom sigurnošću da on pod tim grupama podrazumijeva prije svega lijeve antifa skupine i malobrojne nacional-provokatore, ne samo hrvatske nego i njihove domaće austrijske.

Profesor Markešić bi kao profesor morao gledati ukupan tekst, a ne samo pojedine dijelove izvlačiti iz konteksta. No, poznajući metode bivših sveučilišnih autoriteta iz doba Titine znanosti, ne bi me začudilo da su manipulacije namjerne. Kako inače objasniti neprestano šrenje laži da je u Austriji zabranjena misa za bleiburške žrtve? Od kuda profesoru i njegovim drugovima uopće hrabrost tvrditi da je komemoracija u Bleiburgu za Austrijance „fašistički skup“?

Ovu neprestanu laž i manipulaciju i profesor Markešić pokušava potkrijepiti citatom bečkog kardinala. Citat je s IKA-e. Ne znam je li ispravno prenešen, ali u tom obliku kako ga navodi profesor Markešić ja  ga na služenim stranicama ABK nisam našao.   Citat:  „To su koraci koji nam trebaju. U Austriji se kaže da je to fašistički skup, a u Hrvatskoj da je to povijest predaka. Dobio sam poštu od ljudi koji kažu da im je djed ubijen u Bleiburgu. Dajte da pokušamo zajedno obraditi tu kompleksnu povijest. To je važan proces koji će spriječiti da se proces instrumentalizira od strane određenih skupina. To ne želimo ni mi ni HBK”. Kao što rekoh ovakav tekst nije na stranicama ABK, možda je objavljen negdje drugdje. Možda je kardinal stvarno rekao.

„U Austriji se kaže…“ Što to znači?

Pretpostavimo da je to stvarno rekao Schoenborn. Zašto bi on bio u pravu? On bi kao profesor mogao i Schoenbornovu izjavu dovest u pitanje. Prije svega zbog ovog, logički i čenjenično spornog dijela: „U Austriji se kaže…“

Što znači izjava „U Austriji se kaže“? U čitavoj Austriji? Svi Austrijanci? Očito nam profesor želi sugerirati da je fašistički karakter skupa u Bleiburgu za (čitavu) Austriju (ma šta god ona bila) neupitan. Ovakva konstrukcija je čak i za jednog komunističko odgojenog bosanskog profesora preplitka i preglupa.

Primijenimo ovu ovu izjavu na samoga Markešića da vidimo kamo bi dosljednost njegovom znanstvenom pristupi vodila.

Napravimo sličnu tvrdnju: „U Austriji se kaže da su svećenici pedofili“.

Neupitna je činjenica da ima austrijskih skupina i novinara koji pišu da su katolički svećenici pedofili, kao što ima i skupina koji bleiburšku komemoraciju smatraju fašističkim skupom. Uglavnom su to iste skupine novinara i nevladinih udruga. Ako dakle Markešić vjeruje njima kad procjenjuju bleiburšku komemoraciju kao fašistički skup, nema razloga da istim tim autoritetima ne vjeruje kad izražavaju svoje stavove o svećenicima i Crkvi. Sukladno Markešićevom posuđenom autoritetu, koji bi nas trebao navesti na zaključak da je za Asutriju sporna misa za žrtve jugofašističkih pokolja, posudimo i mi taj austrijski autoritet u kontekstu pedofila i svećenika.  „U Austriji se kaže da je to fašistički skup…“ bi prevedeno na problem svećenika i pedofilije značilo da je recimo i Markešić, samo zato jer je svećenik, pedofil?

Samo na ovom primjeru profesor i čitatelji mogu spoznati da nije sve što se u Austriji kaže automatski istina, nije ni činjenica, a najmanje se može reći „U Austriji se kaže..“. Kao što hrvatske vjernike vrijeđa poistovjećivanje komemoracije s fašističkim skupom, tako bi i Markešića s razlogom uvrijedilo da njega netko proglasi pedofilom, a osnovica za optužbe bi bila izjava „U Austriji se kaže…“.

Kao i u njegovoj rodnoj Bosni, tako i u Austriji postoje skupine i pojedinci koji Bleiburg smatraju fašističkim skupom, a svećenike pedofilima. Toliko o samom sadržaju ovog citata i pokušaju posuđivanja bečkog autoriteta.

Za one koje zanima što ABK konferencija misli o Bleiburgu navodim poveznicu na službene stranice ABK:

https://www.bischofskonferenz.at/125299/causa-bleiburg-gemeinsame-aufarbeitung-der-geschichte

Ovakvim sakatim i velikim dijelom izrazito manipulativnim pristupom Markešić sigurno ne ostvaruje navodno si postavljeni zadatak unošenja mira, a ne nemira, u BiH život.

Sklon sam vjerovati da materine krunice i fratarski odgoj nisu bili bez utjecaja na nekadašnjeg fratarskog đaka, pa ne vjerujem, iako sve na to navodi, da profesor Markešić namjerno prešućuje, krati, sakati i podmeće.

On se uporno, ako i mnogi drugi opire konačnoj reviziji partizanskih laži i obmana. Sredstva manipulacije su im prozirna, činjenice ih ne zanimaju, a ono što posebno zabrinjava je neprestana količina njihove mržnje i ideološke zaslijepljenosti.

Markešić dobro živi od hrvatskih poreznih obveznika, ali se u svojem tekstu očito osjeća dužnim vraćati dug Titinim zločincima proglašavajući i svetu misu za duše pokojnika elementom razdora i mržnje.  Ako je Markešić komunistički profesor koji nama tumači katoličku vjeru, onda je jasno da ćemo i nadalje ostati zatočeni u zabetoniranim rudnicima partizanske milosti. Ako je on postao imalo liberalan, onda bi bilo vrijeme da nam prestane prodavat vuka kao baku.

No, ostavimo njima nakaradnu priču o povijesti koja se ne smije revidirati. Povijest i jeste stalna revizija na osnovu činjenica, a činjenice, ako uzmemo ovaj tekst, nisu baš najjača strana profesora.

Jedan dio teksta profesor je, sukladno činjenici bosanske prokrvljenosti islamom, posvetio i navodno nedovoljno jakoj potpori gospodina Kavazovića gospodinu kardinalu Puljiću. On opet u raspravu ulazi kao vuk u kolibu. Tako on naizgled postavlja pitanje, a u stvari provodi opet jednu od providnijih manipulativnih metoda. Dovodeći u pitanje Kavazovićevu potporu, njegova „pitanje“ počinju: „Nije li …“ Pretpostavljam da profesor nije kupio diplomu za dvadeset tisuća maraka i da ju nije dobio pomoću partijskog pritiska ne bi li se u lokalnoj Crkvi održala ravnoteža klerikalno zatucanih svećenika i naprednih promicatelja jugoslavenstva.

On zna da je „Ne bi li…“ lažno pitanje, to nije pitanje, to je premaskirana tvrdnja, a ona se koristi da bi zavarala čitatelja. Nešto slično kao što vuk pokušava zavarat Crvenkapicu. Umjesto da izravno kaže da je Kavazovićeva potpora kardinalu mlaka i nedovoljna profesor ulazi u lamentiranje pomoću lažnih pitanja, „Ne bi li onda…“

Kavazović je rekao što je smatrao dovoljnim. Kardinalu je to bilo dovoljno, ali nije i profesoru. Ako je profesor uvjeren da je Kavazovićeva potpora nedovoljna, a koliko čitam iz njegova teksta on je pobornik hrabrog istupa za istinu, zašto ne priupita Kavazovića i muslimane o njihovoj ustaškoj povijesti, izravno u jednom boljem tekstu? Zašto od njih i od jugobosanskih fašista ne zatraži suočavanje s vlastitom poviješću? Kršni profesor bi katolicima učinio veliku uslugu, koja bi bila u skladu s njegovim nazivom sociologa i hrabro bi istupio u pronalasku istine temeljene na činjenicama.

Za vas koji imate dobar želudac je tekst podnošljiv, al sve u svemu je, kao i većina Markešićevog  opusa, jugobalkanski pokušaj osobnog obračuna s monsinjorom.

Javna bitka između nekadašnjih sudrugova nije bitka naroda, ona nije bitka u koju bi trebalo uvlačiti bilo koji narod, al i ona je dio bosanske realnosti.

U toj realnosti je moguće i perverzija da je vjerniku sporna misa zadušnica za umrle. Tom za jugofašiste prihvtljivom vjerniku, a pogodtovu korifejama ljevičarske ideologije, nije dostatno kad kardinal tisuću puta ponovi da se molimo za duše pokojnika na svim stranama, da molimo za oprost grijeha i za spozanju istine na osnovu činjenica.

Oni ostaju ono što su oduvijek i bili, a na nama je da mirno i bez straha sagledamo da nije sve baka se u bakinom krevetu izležava.

Dok mi njima plaćamo plaće i hranimo ih, oni mogu slobodno širit svoje ideje. Dok ih mi pozivamo na naše tribine kao stručnjake, oni će imati prigodu manipulirati, a da mnogi to ni ne primjete.

Profesor Markešić nastupa kao izdanak iskonske bosanske definicije kulture tolerancije, suživota i borbe za napretkom. On nam pokušava reći da u Sarajevu živi balkanski Jeruzalem. Za taj jeruzalem se on očito zalaže.

Koliko mu je vjerovati vidi se po njegovim stavu da je održavanje mise za Titine žrtve sporno, a  javne izjave mržnje i prijetnje su mu simbol ljubavi, tolerancije, suživota i mira. Taj stav nam pokazuje da se profesor Markešić zbog pokušaja dodvoravanja onima koji mu daju pare posvađao s logikom, znanstvenim pristupom, činjenicama i istinom.

Koja je poruka bajke o Crvenkapici inscenirane za jugo-serbsko-bosanski mentalitet u obradi profesora Markešića?

Crvenkapicu je vuk zavarao samo nakratko.

A nas?

Vinko Vukadin/Hrvatsko nebo