Mile Prpa: Galaksija, VIHOR ORHIDEJA (9)

Za čitatelje našeg portala, donosimo nekoliko pjesama u prozi iz neizdane knjige, autora gospodina Mile Prpe (br.9)

(Knjiga sadrži 110 pjesama u prozi)

Galaksija
VIHOR ORHIDEJA

Kraj svijeta

Ne, nikada kraj svijeta neće doći.
Premda…, i sunce je potrošna roba.
Premda i sami ljudi uništavaju
planet Zemlju, njenu floru i faunu.
Time ljudi uništavaju i sami sebe.
Kraj svijeta bi ipak moga doći
u smislu; kraj razuma, kraj pameti,
kraj ljudskosti, kraj zaliha,
zagađenost mora, oceana, rijeka i jezera.
Time ne dolazi kraj svijeta
već njegova propast.
To nije ugasnuće sunca,
nije razor svemira,
već ljudska kataklizma
sa snažnim razarajućim oružjem.
A tad nam ne može ni Bog pomoći.
Bit ćemo prepušteni sami svojoj ludosti.,

Govor jedne gospođe

Dok su drugi govorili ona je slušala
i mislila svoje.
Potom reče
da joj je dosta lažne ljubavi.
Da joj je dosta lažne istine,
da joj je dosta lažnog prijateljstva.
Svima su puna usta nečega iza čega ne stoje.
Svi govore ono što ne misle,
dosta joj je takvog života.
Najradije bi otišla na neki svjetionik,
gdje nema nikoga osim pučine mora.
Pričala bih s morem
o stvarima koje volim,
o ljudima kakve želim,
o sreći kakvu tražim.
I kad stiže u osamu na svjetionik,
More joj reče –
Mogu ti sve dati, ali ne traži previše.
Sreća je u malim stvarima,
sreća je razumjeti druge,
sreća je pustiti ljude kakvi jesu
i ne pokušavati ih izmijeniti.
Sreća je poput grumenčića zlata,
koji je sretan da ga netko nađe,
i koji sanja
da se nalazi u društvu ljudi.
Pače da visi
o nečijem vratu.

Velebite, sveta goro!

Nekoliko naroda svijeta
štuju pojedine svoje planine kao svete.
Poput svete gore Sinaja ili Ararata

Velebite, sveta goro,
imaš svoje vile i vilenjake.
Imaš svoje endemsko bilje.
Tvoji vrhovi se nižu duže od sto kilometara,
prateći morsku obalu.
S njih pucaju vidici
na plavo Jadransko more i tisuću
njegovih otoka
.
Tisućama godina gledao si lađe,
galije, jedrenjake, kataramane
sve do ovih današnjih
modernih brodova.
Ti imaš svoje tajne,
od uskoka, hajduka, branitelja,
svih bojovnika, koji se sklonili
u tvojim njedrima,
spremajući se za bitke.
Imaš svoje mećave i oluje, snjegove i bure,
Ti sveta hrvatska planino,
nek te čuva tvoja
Vila Velebita.

Čopor vukova

U brdu vukovi tule,
u polju muk.
Sova u duplji
zviždi ćuk.
Prema selu kreće zubati čopor,
tjera ga glad.
I ljudska vrsta ko vukovi tule,
tule u jedan glas.
Mi smo ljudi – dostojanstvo nam dajte,
među nama i gladni stoje.
A u čoporu ljudskom bez morala,
grabljivost samo
njihov je cilj.
Zvijer je zvijer
pa makar bila i u ljudskoj koži.
Zlo i dobro ne idu skupa.
Jedan čopor jede ovce,
drugi čopor grabi novce.

Vaga

Vaga je prije svega
simbol pravednosti.
Ona ima uvijek dvije strane,
koje treba dovesti u ravnovjesnost.
Kilo kruha i kilo željeza
u ravnovjesju.

Ali postoji i druga strana vage.
Na njoj se potkrada,
krivo važe,
podmeće i svaka druga nepodopština
koja trgovcu osigurava dobit,
makar nepoštenu.

Vaga postoji u stvarnom
i u imaginarnom smislu.
Ne važe se samo roba,
važe se i težina izrečenih argumenata.
Važe se i težina dokaza u pravosuđu.
Važe se i težina izgovorenih
političkih riječi.

Al’ na nebu ima jedna vaga,
koja smjeri dušu
do Boga ili do vraga.

Rat

Rat nam krade živote i to one mlade
vodi ih u smrt i nestanak.
Guta cijele naraštaje.
Razara nam domove,
satire nam gradove
i ostavlja grozu pustoši.

Smrt, glad i bolesti plodovi su rata.
Pobjednici postaju ubojice, a poraženi su “zločinci”
i pravedno je da ih čeka smrt.
Rat je igra šaha, najprije ginu pješaci, a potom se ruše kule.
Konji i lovci divljaju. Kraljevski par se skriva
i na bijelom i na crnom polju.
Čuje se paljba šah, šah, šah.
Ako je pat moglo bi biti mira,
ali rat prizna samo poraz –
mat, mat mat!
Sudbina ljudskog roda je
rat, rat, rat!
Ne dao nam Bog
atomski mat!

Govor prirode

Huk valova je govor mora,
huk slapova je govor rijeka,
huk bure je govor atmosfere,
grmljavina je govor munje.
Priroda govori
i u njoj sve živo ima svoj glas.
Tulenje vuka, rzanje konja, graktanje vrane,
siktanje zmije, lavež pasa, kliktaj orla,
blejanje ovce, meketanje koze,
rikanje lava, zvižduk kosa –
sve su to glasovi živih bića
koja nastanjuju naš planet Zemlju.

Govor čovjeka,
njegov pjev, njegov plač, njegov jauk,
njegov vrisak, ali i njegov smijeh, kašalj, kihanje,
pjevanje vika, galama,
sve je to govor čovjeka.

Tišina je govor šutnje svega živog
na našem planetu Zemlji.
Tada vlada i muk pjesnika
kao govor njegove duše.

Ples

Ples je društvena pojava zabave kod čovjeka.
Ali različiti oblici plesa postoje
i kod brojnih životinja.
Pogotovo u vrijeme međusobnog udvaranja.
Tako plešu rode, brojne ptice, poznat je i ples
leptira, a tek ples riba
i morske flore i faune.
Ples je manifest sreće
poglavito kod egzotičnih naroda.

Valcer, tango, rock’n’roll
polka, samba , cha-cha-cha

Ples istovremeno oslobađa i zarobljava.
Ples je dio prirode.
I šume plešu na vihoru vjetra, i
zelena žita plešu,
cvjetna polja kad su razigrana.
I ruža cvjetnih mirisa pleše.
Jeste li kad promatrali ples sirka na vjetru,
ples suncokreta, ples valova mora,
ples sunčanih zraka.
Kad pleše cijela priroda,
to je ples ljepote i ljubavi.
Ljudska srca kad zaplešu,
u tom plesu i nebeske zvijezde
trepere u ritmu
rock’n’rolla.
Ples, ples i samo ples!

Krovovi

Svaka kuća ima svoj krov.
Krovovi su uvijek okrenuti prema nebu
u svojoj funkciji
da štite kuću od kiše i drugih padalina.

Danju se krovovi prže na suncu,
a noću gledaju nebeske zvijezde.
Za nekoga tko je beskućnik kažu –
nema krov nad glavom.
To znači da nije zaštićen
ni prema nebu.
Vizure krovova uklapaju se
u vizure gradova ili sela.

Krovovima se pokrivaju ljudska gnijezda,
i strše prema nebu
i ne daju zvijezdama
da ih iz kuće noću gledaju,
da se ne bi stvorilo prijateljstvo
između čovjeka i zvijezda.
Tko želi prijateljstvo sa zvijezdama,
treba noć provesti na krovu svoje kuće.
I time pokazati da je dostojan
prijateljstva sa zvijezdama

Rudi Tomić/Hrvatsko nebo