Uvijek nedjeljom Ivica Ursić: Paradoks Presvetog Trojstva

Na ovonedjeljni blagdan Presvetog Trojstva trebali bi govoriti o Bogu.

To je jako teško, jer za mnoge od nas Presveto Trojstvo je veliki paradoks.

Živimo u svijetu paradoksa.

U svijetu gdje su stvari rijetko onakve kakve nam se čine.

Svjedočimo događajima ili se susrećemo s dokazima koji nemaju smisla ili nam se čine kontradiktornim, proturječnim.

Rezultat toga jest da neki među nama postanu iscrpljeni realisti, dok drugi zatvaraju svoje oči i bježe u svoj osoban svijet mašte i očaja.

Rijetki nekako pronađu put kako ostati budni i angažirani i takvi su u stanju pomiriti pa čak i ispraviti neizbježna proturječja i životne probleme.

I tako oni pronađu put, pronađu način kako iskusiti istinski mir, sreću, ljubav i stabilnost.

Sve velike životne misteriji u biti su paradoksi.

Život i smrt.

Duh i materija.

Stvarno i nestvarno.

Sa svim ovim čovjek se mora suočiti iskreno i potpuno ukoliko želi pronaći pravi odgovor.

Ali kako to učiniti?

Putovanje počinje razmatranjem najvećeg paradoksa od svih, a to je – Božanski paradoks.

Što je Božanski paradoks?

Iz Božje perspektive (apsolutne perspektive) sve što postoji rezultat je Njegove misli. Sve je samo san u Božjem umu.

Ali s ljudske perspektive (relativne perspektive) sve što postoji je stvarno i ono što mi nazivamo „istina“ samo je odraz našeg (ograničenog) razumijevanja stvari.

Takve sve „istine“ (iz naše ljudske relativne perspektive) samo su polu-istine, jer se apsolutna istina može spoznati samo s apsolutne prespektive.

Opasnost leži u pokušaju uzimanja, u svoje ruke, Božje perspektive dok još nismo ni tako rekuć „progovorili“. Mi u svojoj oholosti sebe stavljamo na poziciju Boga u Božanskom paradoksu i postupamo kao da mi kontroliramo san.

Mi u svojoj fantaziji zamišljamo sebe Bogom.

Ovaj oblik eskapizma daleko je rašireniji nego što smo mi toga svjesni.

Ovakav mentalitet zna za čovjeka biti izuzetno destruktivan – kada želimo izravno skočiti iz naših svakodnevnih života u zamišljeno stanje lažnog prosvjetljenja.

To čineći, na taj način, postajemo „puni sebe“, naš ego raste, buja, jača i kako stara mudrost kaže: „Oholost dolazi prije pada.“

Poput Ikara koji je letio preblizu Suncu mi neizbježno padamo na Zemlju, gdje se u boli iznova učimo kako se polako uzdignuti.

Paradoks do paradoksa.

I dok su se stari Grci, predvođeni Zenonom, uveseljavali paradoksima kao što je utrka između Ahileja i kornjače ili paradoks strijele, ovu našu hrvatsku svakodnevnicu rese naši autohtoni nevjerojatni paradoksi.

“U Hrvatskoj vlada demokracija jer su na vlasti – komunisti.”

“U Hrvatskoj su apsolutna većina Hrvati a vladaju yugosloveni i globalisti.”

“U Hrvatskoj su apsolutna većina kršćani a na vlasti su redom ateisti i agnostici!

Pod prozirnim plaštem fenomenologije, u udarnim terminima javna TV, po ne znam koji put servira publici, dakle nama, trivijalnosti, šund, voajesrtvo i bezočno se razvija teza kako smo u biti mi, gledatelji, nastrani i izopačeni, jer mi to želimo, a oni samo zato što mi to želimo – nama to i serviraju.

I dok nas se EUtanazira, dok nam se bezočno ispire mozak, dok nas se indoktrinira i dok nam se docira kao umobolnicima, dotle se trguje našom sutrašnjicom i s budućnošću naše djece.

Živimo u paradoksu svih paradoksa. Uvjerava nas se kako možemo biti sretni što su ljudi koji su nas poveli u slobodu, a kojima smo dali svoje povjerenje, danas, neki mrtvi, a neki živi, prikovani na stup srama.

Jer kao to s nama veze nema, pa se mi možemo posvetiti svekolikoj zabavi. I onda ova naša Hrvatska, gle paradoksa, biva razigrana, ali u okovima. Dobili smo prostor za igru, strogo kontroliran prostor, vezani smo poput cirkuske zvijeri i određen nam je krug kretanja.

Slobodni, a sputani, igramo i plačemo, mi sudionici Hrvatskog paradoksa.

Jedini izlaz leži u Božanskom paradoksu.

U Presvetom Trojstvu.

Dokle god se Hrvatska ne okrene od lažnih vrijednosti koje bira i odabire i dok ne prigrili Boga nikada ne će imati mira.

……………………………………………….

Pravi kršćanin je čudan svat.

On osjeća najveću ljubav prema nekom koga nikad nije vidio.

Svaki dan povjerljivo razgovara s nekim koga ne može ni vidjeti ni čuti.

Očekuje da će otići u Raj temeljem nečijih tuđih vrlina.

Prazni sebe kako bi se napunio.

Priznaje da je u krivu kako bi ga se proglasilo pravim.

Pada kako bi ustao.

Najsnažniji je kada je najslabiji.

Najbogatiji je kada je najsiromašniji i najsretniji kada se najlošije osjeća.

Umire kako bi mogao živjeti.

Ostavlja kako bi imao.

Daje kako bi zadržao. Vidi nevidljivo.

Čuje nečujno i zna ono što nadilazi spoznaju.

A.W. Tozer

Križ izogovara najveći paradoks od svih.

Da bismo živjeli – moramo umrijeti.

Ivica Ursić/Hrvatsko nebo