Nenad Piskač: Srpski antisemitizam u filosemitskoj Hrvatskoj

0

 

Srpski antisemitizam u filosemitskoj Hrvatskoj

 

„Dok bude svijeta, povijest će uvijek biti scena sukoba Boga i Sotone, dobra i zla, vrline i grijeha, života i smrti“. Tako je govorio sv. Ivan Pavao II., godine 1998. u Mariji Bistrici na misi tijekom koje je proglasio Alojzija Stepinca blaženim. U međuvremenu Kongregacija za kauze svetaca dovršila je godine 2014. postupak potreban za proglašenje Stepinca svetim. Protiveći se kanonizaciji Srpska pravoslavna crkva uputila je dva pisma papi (2014. i 2015.). Papa je nasjeo na odavno poznate srbijanske podvale i u postupak uveo srpsku pravoslavnu stranu. Ustanovio je Mješovito povjerenstvo (hrvatsko katoličko i srpsko pravoslavno) koje je završilo s radom 2017. bez zajedničkoga stajališta. Tri godine kasnije Papa ne proglašava Stepinca svetim. Dokad će čekati, nitko ne zna. Zna se da protivnici neprestano ponavljaju kako Stepinac nije „učinio dovoljno“, da je sporan njegov odnos prema Židovima tijekom Drugoga svjetskoga rata i da svako malo spominju „nove dokumente“, a zapravo podastiru stare krivotvorine.

Srbija: Od antisemitizma 19. stoljeća do Holokausta 1942.

Protivnici Stepinčeve kanonizacije (SPC i Srbija) pokušavaju zadržati jugokomunističku historiografiju i njezine mitove. S druge strane potiskuju svoje grijehe umnažajući tuđe. A srpski se grijesi mogu prilično lako dokumentirati. Pogledajmo samo antisemitsko pisanje srbijanskoga tiska u Hrvatskoj. Tu je temu obradio povjesnik dr. Mato Artuković u netom objavljenoj knjizi „Rasprave o hrvatsko-židovskim i srpsko-židovskim odnosima u Hrvatskoj“ (u drugoj polovici 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća) u izdanju Hrvatskoga instituta za povijest – podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje (Slavonski Brod, 2020.).

Budem li u prigodi, rado ću svoj primjerak uručiti Papi Franji. Kad je već ispolitizirao Stepinčevu kanonizaciju, neka se informira na neoborivim činjenicama o tomu kakav su odnos prema „našoj starijoj braći“ (sv. papa Ivan Pavao II.) gajili Srbi, a koji je tragično kulminirao Holokaustom u Nedićevoj Srbiji dovršenim u proljeće 1942. Nadam se da će jedan primjerak doći i u ruke Ognjena Krausa, Milorada Pupovca, Veljka Kajtazija, Ive Goldsteina, Hrvoja Klasića, Tvrtka Jakovine i drugih političara, politikanata i prvoboraca protiv „revizije povijesti“.

Naime, kaj. Antisemitizam se u Europi pojavljuje osamdesetih godina 19. stoljeća. Prvi antisemitski kongres održan je 1882. u Dresdenu na kojemu su bili predstavnici Ugarske, Njemačke i Francuske. Drugi je održan 1883. u Chemnitzu u društvu antisemita iz Ugarske, Njemačke, Češke, Srbije, Rusije i Poljske. Treći kongres održan je 1886. u Bukureštu u nazočnosti predstavnika Srbije, Rusije i Rumunjske. Gdje je tu Hrvatska? Antisemitizma u to doba u Hrvatskoj kao programa nema, na marginama društva zagovaraju ga „osobe koje zastupaju jugoslavenske i sveslavenske političke koncepcije“ (M. Artuković).

U Europi antisemitizam, u Hrvatskoj filosemitizam

Godine 1872. odbor za zakonodavstvo pod predsjedanjem dr. Marijana Derenčina uputio je Hrvatskom saboru članak „kojim se ustanovljuje ravnopravnost Izraelićanah sa sljedbenici ostalih, u kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji zakonom priznatih vjerozakonah“. Židovima se u Hrvatskoj od 1872. i formalno priznaje vjerska sloboda, puna politička i građanska ravnopravnost. Derenčin je tada kazao: „Da Izraelćanin, ostajući vjeran vjeri otaca svojih, može biti i vjeran sin domovine svoje, to se kod nas občenito misli… Ovim zakonom, mi ćemo, gospodo, izraziti nazore naroda našega, i kao što imadoh čast već reći, uzakoniti što u našoj zemlji već biva“.

S prijateljskim odnosom Hrvata i Židova nije se mirilo političko i medijsko srpstvo u Hrvatskoj. Oni su provodili antisemitsku politiku Srbije. U svojim najutjecajnijim listovima, često izravno financiranima iz Beograda (Srbobran, Vrač Pogađač, Privrednik, Srbin, Narodnost), provlačili su tezu da je hrvatsko filosemitstvo jedan od glavnih uzroka hrvatsko-srpskim sukobima, tvrdeći pritom da su Hrvati zatrovani i „klerikalizmom“ i „čivutizmom“. Srbobran: „Klerikalizam i čivutizam, to su dva pola između kojih se besvjesno njiha veliko-hrvatska misao i nema tog junaka, koji bi se drznuo makar samo pokušati da osnuje stranku izvan domašaja ova dva magnetska pola… Nema te ideje u Hrvatskoj u koju nije pljunuo klerikalizam i čivutizam“.

Opet Srbobran:„Ukazujemo samo na zagrebačke Hrvate mojsijeve vjere, koji imadu danas u Zagrebu pod raznim hrvatskim naslovima tri svoja trgovačka društva… svaki Čivutin pokršten ili nepokršten, bio on kod vlade ili u drugoj službi računa se kod Hrvata dostojnijim od sviju pravoslavnih Srba, koji se pravoslavlja i srpstva nisu odrekli“. Ti, koji su se odrekli (Starčević, Harambašić..) „danas vode u društvu sa Čivutima glavnu reč u borbi protiv svoje nekadanje vere“. Proizvodnja srpske ugroženosti, izmišljanje neprijatelja i njihovo etiketiranje trajna je politika Beograda i njihovih hrvatskih slugu sve do naših dana.

Tuđe biljke u Hrvatskoj

List Obzor godine 1893. prenosi fragmente propovijedi nadrabina Hosea Jacobija u kojoj upozorava na porast antisemitizma u svijetu, no on istodobno kaže – „u jednoj zemlji nije našao ulaza, u jednoj je zemlji Izrael pošteđen svega zla, i ta je zemlja naša mila Hrvatska… I zato je naša dužnost ne samo svakog pojedinca nego i ciele obćine, da u svoje svete zadaće osobito i tu uvrsti, da radi za napredak i procvat, za čast i slavu mile naše domovine“.

Srpski antisemitski list Vrač pogađač („satiričan“, dakako, poput današnjih Novosti), piše i Prvo uputstvo za pohrvaćivanje židovskih prezimena (npr.:„Schwarz – Garov Braun – Mrkov“) i zaključuje:„Kad si u Zagrebu, ne treba ti druge Palestine“. Povremeno je hrvatski tisak odgovarao srbijanskim provokacijama. List Hrvatsko pravo (1899.) piše:„Što se pako tiče Židovah, to nismo nigdje čuli ni čitali da su oni protivnici Hrvatah, da su pogrdjivali hrvatsku poviest i hrvatske svetinje, kako to čini Srbobran i njegovi fanatični sljedbenici“.

Srpski tisak u Hrvatskoj u navedenom razdoblju stvara negativne stereotipe o Hrvatima i Židovima. U Vraču pogađaču „Jurek Zagorec“ je biće niže vrste, a Židov je nakaza, opasan neprijatelj Srba i cijeloga svijeta. K tomu: „Pod blagotvornom klimom ‘hrvatskog neba’ prekrasno uspijevaju bugarski krastavci i čivutski – Hrvati“, i još jedna tipična srpska mudrost: „muzu se krave i narod: seljaci muzu krave, a Čivuti seljake“ s pitanjem: „zašto Hrvati ne osjećaju potrebe za ‘slovensku uzajamnost’“. List Hrvatsko pravo na takve kontinuirane bljuvotine piše da su „i srpstvo i antisemitizam tuđe biljke u Hrvatskoj“, a ne Židovi.

Kako je došlo do toga da je stotinu i dvadeset godina kasnije ispalo da su Hrvati, osim antifašista jugokomunističkoga usmjerenja, uglavnom antisemiti, a da su Srbi filosemiti, pitanje je za povjesnike. Ali i za suvremene otpravnike hrvatskih poslova, koji su za razliku od naroda, u većoj ili manjoj mjeri – srbofili. Sasvim je, međutim, sigurno da se filosemitsko djelovanje bl. Alojzija Stepinca ne uklapa u antisemitsku i protuhrvatsku sliku što su je Srbija i Srbi u Hrvatskoj desetljećima stvarali počevši od početka osamdesetih godina 19. stoljeća. I to je jedan od razloga zašto se tako zadrto i bez ikakva objektivnoga uporišta protive Stepinčevoj kanonizaciji za razliku od istinoljubivih Židova u rasponu od Louisa Breiera do Esther Gitman.

 

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara