Fragmenti hrvatske zbilje – D. Dijanović: Koji su danas ključni hrvatski nacionalni interesi

Hrvatska mora raščistiti s povijesnim temama, jačati vojsku, imati demografski program i demontirati klijentelizam

Trideset je godina prošlo od održavanja prvih višestranačkih izbora u Republici Hrvatskoj. Uskoro, 5. srpnja, očekuju nas novi izbori za Hrvatski sabor koji će odrediti smjer države za sljedeće četiri godine. Dok je u prvim godinama hrvatske države postojao jasno uobličen program strateških nacionalnih interesa, koji se sastojao u obrani države od srpske agresije, stvaranju institucija i vanjskopolitičkome pozicioniranju, nakon Tuđmanove smrti, dojam je, ne postoje definirani hrvatski nacionalni interesi. Hrvatska je ušla u NATO i Europsku uniju (o tim se organizacijama, dakako, dade raspravljati), no to su također ciljevi postavljeni početkom devedesetih godina.

Koji su danas hrvatski nacionalni interesi? Za početak, krenimo od bistrenja pojmova. Nacionalni su interesi one bitne vrijednosti, namjere/ciljevi, od strateškoga značenja, koji su usmjereni na razvoj nacionalne zajednice. Svi pripadnici jednoga društva/zajednice ne mogu se i ne trebaju slagati oko svih pitanja (takva unisonost traži se u totalitarnim poredcima), no ovdje je riječ o onim bitnim strateškim ciljevima oko kojih mora postojati nacionalni konsenzus. Ako toga konsenzusa nema, takvo društvo/kolektivitet jednostavno nema budućnost.

Pri određivanju sadržaja nacionalnih interesa možemo promatrati unutarnju komponentu (političko ustrojstvo, gospodarski model, nacionalne i društvene vrijednosti itd.) i vanjsku komponentu (odnosi/težnje prema drugim državama). S pojmom nacionalnih interesa usko je povezano i pitanje nacionalne sigurnosti kao stanja koje znači unutarnju i vanjsku sigurnost države, tj. sigurnost u odnosu na vanjske i unutarnje ugroze koje bi dovodile u pitanje temeljne društvene vrijednosti i institucije. Koji su, dakle, danas hrvatski nacionalni interesi i najveći rizici po njih? Redci koji slijede isključivo su plod osobnoga promišljanja i prilog raspravi koja će se u Hrvatskoj kad-tad morati povesti oko definiranja hrvatskih strateških nacionalnih interesa.

Strateški interesi pozicioniranja u Srednjoj Europi, rješavanja hrvatskoga pitanja u BiH i dobroga odnosa sa svim velikim silama

Na vanjskopolitičkome planu hrvatski je strateški interes pozicioniranje na području Srednje Europe. Tu govorimo o snažnijem pozicioniranju u okviru Inicijative triju mora i bolje suradnje s državama Višegradske skupine. Rizici po Hrvatsku odnose se na daljnji ostanak Hrvatske na nesigurnome području tzv. Zapadnoga Balkana što je agenda dijela EU struktura koje našu državu žele upregnuti kao svojevrsnu lokomotivu za ulazak balkanskoga područja u Uniju. Naravno, i na tome području Hrvatska ima svoje interese, a prvenstveno u Bosni i Hercegovini koja je i hrvatska država. No geopolitička i kulturološka orijentacija Hrvatske treba biti srednjoeuropska. Pretjerana fiksacija na Balkan uništava hrvatske sposobnosti za srednjoeuropsko pozicioniranje.

Procjene sigurnosnih stručnjaka govore kako u sadašnjemu trenutku ne postoje klasične vojne ugroze za Hrvatsku. No hrvatsko balkansko okruženje iznimno je nesigurno. Od Sjeverne Makedonije (albansko pitanje), Sandžaka u Srbiji (muslimansko pitanje), problema u odnosima Srbije i Kosova, jačanja političkoga islama i separatističkih težnja u Bosni i Hercegovini do hibridnoga rata koji Srbija vodi protiv okolnih država. Pored navedenoga, posebno treba apostrofirati proces političke dekapitacije Hrvata u Federaciji BiH. Ako zanemarimo balkansko okruženje, problemi postoje i sa Slovenijom oko pitanja granica. Hrvatski ciljevi odnose se na rješavanje hrvatskoga pitanja u BiH, na relaksiranje odnosa sa Slovenijom i na jačanje hrvatske pozicije u okviru Srednje Europe. Pored toga, Hrvatska treba budno paziti što se događa u susjednoj Srbiji. Realni pokazatelji ukazuju na to kako velikosrpska ideja i dalje živi i kako nema naznaka da će se u tom pogledu išta promijeniti. Hrvatska treba iskoristiti svoju poziciju i srpski ulazak u EU uvjetovati plaćanjem ratne odštete i pitanjem nestalih.

Ako Srbija i ne uđe u EU, to Hrvatskoj ne predstavlja nikakav rizik – baš naprotiv tomu. U dosadašnjem procesu ulaska u EU Srbija ne da nije doživjela bilo kakvu političku i društvenu transformaciju, nego je demoniziranje svih okolnih naroda u tamošnjim političkim i medijskim elitama sve snažnije. Dakle put u EU ne će transformirati Srbiju i od nje stvoriti povoljnije sigurnosno okruženje, ali bi eventualni ulazak u Uniju ojačao srpsku poziciju. Hrvatska bi, u okviru neohladnoratovskih nadmetanja, mnogo veće koristi mogla imati kao tampon zona prema ruskoj sferi utjecaja kojoj inklinira Srbija. Dodatno treba naglasiti kako Hrvatska na širem globalnom planu, uz poštivanje euroatlantske orijentacije, treba nastojati imati dobre odnose sa svim velikim silama. U okviru multipolarnoga svijeta koji se stvara takva će pozicija predstavljati državni imperativ. Na unutarnjem planu, prema mišljenju pisca ovih redaka, hrvatski su nacionalni strateški ciljevi sljedeći:

Raščistiti s povijesnim temama

1.) Hrvatska mora raščistiti s povijesnim temama koje i danas duboko traumatiziraju i polariziraju hrvatsko društvo. Potrebno je bezuvjetno osuditi sve zločine, a to se posebno odnosi na komunističke zločine koji nikada u hrvatskoj državi nisu jasno i nedvosmisleno osuđeni. Dok god ne dođe do jasne osude komunističkih zločina, to će biti izvor društvenih frustracija. K tome, neraščišćena povijest ostavlja trajnu mogućnost da se tom temom manipulira od strane unutarnjih, ali i zainteresiranih vanjskih aktera. Nema baš nikakve dvojbe da je, primjerice, Srbija već nekoliko puta, posredstvom domaćih agenata, izvodila tajne akcije (covert actions) u Hrvatskoj s ciljem političke destabilizacije u okviru kojih se koristila neraščišćenim povijesnim temama.

Konstantno potenciranje društvenih podjela na razdjelnici Drugoga svjetskog rata izravno ugrožava hrvatske nacionalne interese jer onemogućuje društveni konsenzus. Raščišćavanje povijesnih tema bitan je hrvatski strateški interes. Političkoj destabilizaciji i polarizacijama pridonosi i djelovanje čelnika srpske manjine u Hrvatskoj Milorada Pupovca. Skupine koje Hrvatsku nastoje prikazati kao novu NDH koja bi mogla propasti moraju biti isključene iz proračuna, a njihovo djelovanje prokazano kao suprotno hrvatskim nacionalnim interesima.

Jačati vojne kapacitete

2.) Hrvatska mora jačati svoje vojne kapacitete. To je imperativ s obzirom na sigurnosno okruženje, a to se danas posebno odnosi na nabavku borbenih zrakoplova i sustava srednjega dometa. Hrvatska je dio NATO saveza kao sustava kolektivne sigurnosti, no Hrvatska mora biti sposobna i sama odgovoriti na vojne ugroze, posebno s obzirom na Srbiju koja se naoružava posljednjih godina. Izravna vojna ugroza trenutačno ne postoji, no u slučaju eventualnih lomova multilateralnih režima Hrvatska bi se mogla naći na brisanome prostoru. Jedino jaka hrvatska vojska jamac je sigurnosti na ovim prostorima. Pokazala Oluja!

Demontirati klijentelistički sustav

3.) Hrvatska mora reformirati pravosuđe i javnu upravu. Hrvatsko je pravosuđe karcinom hrvatskoga društva i države i glavni zaštitnik klijentelističko-mafijaškoga sustava ekonomskih, političkih i društvenih odnosa. Tome kumuje i javna uprava koja destimulira strane investicije, uništava poduzetništvo i petrificira klijentelistički sustav. Klijentelizam razara supstancu hrvatskoga društva, inaugurira sustav negativne selekcije, generira društvene nepravde, uništava hrvatsku ekonomiju i stimulira iseljavanje iz Hrvatske.

Kao što u knjizi Nacionalna sigurnost. Prognoziranje ugroza (Despot infinitus, 2019., str. 246. .247.) apostrofira stručnjak za sigurnost prof. dr. sc. Mirko Bilandžić: „Sustavna politička korupcija s kojom je Hrvatska izraženo suočena posljednjih desetak godina predstavlja ugrožavanje nacionalne sigurnosti. Nakon srpsko-jugoslavenske agresije na RH, to je najozbiljnije ugrožavanje nacionalne sigurnosti Hrvatske. Naime, tzv. sustavna politička korupcija dominantan je oblik upravljanja Hrvatskom zadnjih 10-ak godina, dominantan oblik društvenih odnosa, funkcioniranja gospodarskoga sustava, osvajanja vlasti i održavanja na vlasti. Takav model nije rezultirao samo pljačkom hrvatske države i hrvatskoga društva (prema relevantnim procjenama 15 milijarda dolara), već su nepotizmi, klijentelizmi, kronizmi i prljavo-partikularni interesi i utjecaji doveli do negativne kadrovske selekcije i bitnih deficita institucionalnih državnih kapaciteta, uključivo i institucija nacionalne sigurnosti. Posljedična rezultanta jest da je politička, socijalna, gospodarska, upravljačka, moralna i duhovna kriza postala hrvatska svakodnevica. Ukupno, sustavna politička korupcija ugrozila je nacionalnu sigurnost Hrvatske.“ Reforma pravosuđa i javne uprave te demontaža klijentelističkoga sustava predstavljaju conditio sine qua non za bilo koju raspravu o hrvatskoj budućnosti. A ove bi reforme trebala pratiti i reforma političkoga i izbornoga sustava te transformacija višepartijskoga u višestranački sustav stvarne demokracije i pluralizma.

Demografija kao strateško pitanje

4.) Iz Hrvatske se posljednjih godina intenzivno iseljava, a ako tomu dodamo i prirodni pad stanovništva, nameće se jasan zaključak da je demografsko pražnjenje hrvatska realnost. To u perspektivi ugrožava hrvatsko gospodarstvo (posebno mirovinski sustav), ali i sposobnost kontrole prostora. Hrvatska već danas ima broj stanovnika koji nije dostatan za dugoročnu efektivnu kontrolu hrvatskoga prostora, a tu kontrolu dodatno otežava i iseljavanje Hrvata iz BiH, koja čini hrvatsku stratešku dubinu. Hrvatska za sada može parirati igračima u sigurnosnome okruženju koji bi se mogli pojaviti kao akteri s aspiracijama na hrvatsko ozemlje, no daljnje iseljavanje i te će sposobnosti smanjivati (potencijalni aspiranti poput Srbije također se demografski prazne, no imaju dvostruko veći broj stanovnika od Hrvatske). K tomu, tu je i pitanje migracija afroazijskoga stanovništva kao fundamentalno pitanje šire europske budućnosti, sigurnosti i identiteta. Hrvatska mora stvoriti ekonomsku situaciju koja će ljude zadržavati u Hrvatskoj i okrenuti se hrvatskome iseljeništvu umjesto pristajanja uz koncept supstitucije stanovništva. Na sreću, čini se da su i u Europi zapuhali neki novi vjetrovi u odnosu na migracije. Razrada ozbiljnoga programa demografske revitalizacije mora predstavljati jedan od ključnih hrvatskih strateških nacionalnih interesa jer je preduvjet za sve ostale interese. Naime, ondje gdje nema života – nastupa smrt.

Kad nestane duhovno središte, nastaje raspad sustava

5.) Demografska problematika nije vezana isključivo uz ekonomsku situaciju. Njemačka je, primjerice, ekonomski div pa svejedno ima lošu demografsku situaciju. Europa je jednostavno u procesu tzv. demografske tranzicije. No unatoč tome procesu koji implicira niske stope fertiliteta, treba dodati kako je Europa i uslijed procesa kulture smrti koji je inaugurirala tzv. šezdesetosmaška revolucija. Europa nije otvorena prema životu, nego pristaje uz smrt, što prati i promicanje najrazličitijih perverznih ideologija iz genderističkoga inkubatora smrti. I Hrvatska je dio tih europskih procesa. I Hrvatske je odricanjem od kršćanstva izgubila duhovni centar. A tu su i hrvatske specifičnosti. Posebno nakon 2000. godine (dijelom i ranije) i povratka na vlast bivših komunista, nakon razdoblja silne nacionalne euforije i eksplozije nacionalne energije uložene u obranu države, kreće jedan proces uništavanja vrijednosne supstance hrvatskoga društva, onih vrijednosnih orijentira i uporišta (duhovnoga centra) koji čine kohezivno i integrirajuće tkivo svakoga društva i zajednice. S jedne strane, besprizorno sluganstvo prema stranim centrima moći, a s druge strane napadi na Domovinski rat i Katoličku crkvu, kriminal, korupcija i kronistički kapitalizam.

Prevladao gubitnički mentalitet

Sve navedeno, uslijed iznevjerenih očekivanja i pogaženih ideala, Hrvatima je sve više počelo gaditi vlastitu državu što rezultira općim relativizmom i rasapom svih vrijednosti. Dvadeset godina eksperimentiranja bilo je dovoljno da bi se izazvao potpuni raspad sustava. Umjesto pobjedničkoga mentaliteta iz devedesetih, danas – ako zanemarimo športske terene – imamo gubitnički mentalitet. Umjesto honoriranja izvrsnosti, imamo negativnu selekciju. Umjesto kulture rada imamo (ne)kulturu klijentelističkoga načina poslovanja. Umjesto ponosa i samopoštovanja malodušnost i gubitak vjere u vlastite snage. Umjesto stimuliranja kreativnosti imamo paralizu gotovo svih kreativnih potencijala. Umjesto kulture koja cijeni odgovornost i žrtvu imamo (ne)kulturu koja preferira filozofiju „u se, na se, i poda se“. Ljude integriraju ideje i vrijednosti, a kad se ovi pogaze, kad nestane duhovno središte, nastaje raspad sustava. Sve što se danas događa u Hrvatskoj može značajnim dijelom zahvaliti nedostatku iskustva državništva. Republika Hrvatska mlada je država. Hrvati usred života u ne-hrvatskim državnopravnim okvirima nemaju iskustvo vođenja države, a mnogi su taj zadatak shvatili kao „hajdučiju“ i podjelu ratnoga plijena, tj. kao priliku za ostvarivanje vlastitih kriminalnih interesa. No uzroci problemi su i mnogo širi i ne možemo svu etiologiju političke i društvene patologije eksplicirati isključivo insuficijencijom državničkih sposobnosti hrvatske političke (pseudo)elite. Mnogo je tu čimbenika, a posebno je važan spomenuti izostanak vrijednosnih orijentira.

Kako god, hrvatski je strateški interes definiranje hrvatskih vrijednosti. Svi mi znamo koje su to vrijednosti – vrijednosti obitelji, kršćanstva, zdravoga patriotizma, kulture rada i odgovornosti – no oni jednostavno dominantno ne predstavljaju orijentire hrvatske politike, zapravo još od sredine devedesetih godina, a posebno od 2000. To je potrebno mijenjati. Zdrav i koherentan vrijednosni sustav predstavlja točku okupljanja, ali i preduvjet ostvarivanja hrvatskih strateških ciljeva.

Bez kvalitetnoga koncepta nema budućnosti

Prethodno su navedene tek poneke najbitnije točke koje bi, prema mome mišljenju, trebale predstavljati temelje za razradu koncepta hrvatskih strateških nacionalnih interesa. I zato politička opcija koja se smatra ozbiljnom i želi nešto mijenjati u hrvatskoj politici najprije treba krenuti od definiranja hrvatskih nacionalnih strateških interesa na svim bitnim područjima. Umjesto demagoškoga i politikantskoga spominjanja „nacionalnih interesa“, što se uglavnom čini bez ikakvoga značenja i sadržaja, potrebno je definirati sadržaj strateškoga koncepta hrvatskih nacionalnih interesa. Taj koncept treba predstavljati temelj za svekoliko djelovanje hrvatske nacije i hrvatske države. Bez takvoga koncepta hrvatska će država u budućnosti predstavljati tek objekt međunarodnih silnica u sve nesigurnijem i sve rizičnijem globalnom sigurnosnom i geopolitičkom okruženju.

Davor Dijanović/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo