Kako će Srbi na “srpski Jadran”?!
Vrijeme:3 min, 36 sec
Srbi su posve izgubli živce! Išli bi svi na more, na “srpski Jadran, u srpski Dubrovnik, u srpski Rovinj, u srpsku Europske, bre, prestolnicu srpske kulture – srpsku Reku”, a nitko ih ne pušta! Shvativši da nisu poželjni ni u Bugarskoj, ni u Grčkoj, ni u Crnoj Gori, ni u “srpskoj Dalmaciji” (Hrvatska ne postoji u toj tužnoj priči!)!
Te neugodne teme dohvatio se, “ugledni novinar” Aleksandar Apostolovski, pa je malo drobio u “Politici” od 31. svibnja “srpske” 2020.: “…Od kada nemamo izlaz na veliku slanu vodu, plutamo na jadranskom ruletu. Ni Hrvati nas neće. Pa nas onda hoće. Ali pod posebnim uslovima. Potrebna su detaljna obrazloženja zašto smo baš zapeli da se brčkamo na hrvatskom Jadranu, pored onolike Grčke. Hrvatsku čekaju izbori početkom jula, a kako lobi branitelja donosi pobednički paket akcija, kako se osunčati, a ne pomisliti da vam, umesto suncobrana, pripadnik Torcide pravi hladovinu i zvižduće Tompsona. Uzgred, radije bih slušao Boru Drljaču. I ne bih da me, zbog stomaka i naočara, zamene sa Šešeljom. Šta ako, kojim slučajem, naletim na Ružu Tomašić, poslanicu Evropskog parlamenta, koja je onomad dobila najviše glasova na listi vladajućeg HDZ-a? Veliča ustaštvo, a glasaju za nju. Bila je nekada policajka u Kanadi i legenda kaže da je izlemala trojicu tamošnjih delikvenata. S dolaskom Tuđmana na vlast, vratila se i ona. I sasvim joj dobro ide. Nadam se da ne ide na more. U mladosti je izgledala privlačno, pa teza da bi ona na plaži prekrštavala turiste mažući im leđa deluje koliko-toliko prihvatljivo. Hrvatska ipak otpada, Ružo moja.”
Vesela – ili ozbiljna?! – strana srpske povijesti kaže da Srbi nemaju nikakve veze s Jadranom, osim ludila i megalomanije. Kako bi se to riješilo Srbi su objavili “mnogo dobru knjigu” koja se zove “Srpske zemlje pre Nemanjića – od 7. do 10. veka”. Autor je Marko Aleksić, a to “živopisno naučno delo koje se čita kao istorijska lektira, jedinstven je izvor znanja o vremenu koje prethodi slavi Nemanjića, knjiga koja uspostavlja nov pristup u traganju za otkrićima iz trinaest vekova duge istorije Srba. Razdoblje od 7. do 10. veka predstavlja najzamagljenija stoleća srpske prošlosti…” Iako ni druga nisu baš bez magle!..
Autor je mlad i perspektivan srpski povjesniačr najnovije, usavršene, turbo-folk generacije. “Marko Aleksić rođen je 1970. u Beogradu, gde je diplomirao i magistrirao srednjovekovnu arheologiju. U Narodnom muzeju u Beogradu stekao je zvanje kustosa. Kao član ekipe ili vođa iskopavanja učestvovao je u arheološkim istraživanjima u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Nemačkoj i drugim (“srpskim?!”) zemljama. Objavljivao je naučno-popularne članke sa temama iz srednjeg veka u ”Politikinom Zabavniku” (!!!) i drugim listovima. Kao stručni konsultant ili predavač sarađuje sa muzejima, fakultetima, vojnim, bezbednosnim (!!!) i kulturnim organizacijama i viteškim družinama (!!!).”
Kad vidim ovakvu biografiju znam da će nam autor podariti humorističnih povijesnih elemenata, koji će obrazložiti zašto bi “srpski peškir” trebao biti na “srpskom Jadranu” – odmah do albanskog sladoleda. Da bi to dokazao, autor sklon “Politikinom zabavniku” i vojnim tajnim službama, objašnjava da su Srbi prvi došli na Jadran, te da tako imaju tzv. “pravo prvopeškira”! Naravno, Neretljani su bili Srbi, iako ima i tu problema.
“Položaj Neretljana bio je specifičan budući da su njihovi zapadni susedi Hrvati priznavali franačku vrhovnu vlast, a sudeći po arheološkim nalazima isti je slučaj bio i sa Zahumljanima na istoku. Napade protiv vizantijskih i venecijanskih interesa često su preduzimali zajedno s Hrvatima što ukazuje da su u to vreme nastupali sa istih ili sličnih političkih pozicija, odnosno da su i oni priznavali vlast Franaka u isto vreme kad i Zahumljani početkom 9. veka. Uzan pojas zemljišta u zaleđu kojim su oni mogli biti povezani sa ostatkom Srbije u ovo vreme je svakako prekinut, odnosno teritorije Hrvatske i Zahumlja koje su obe bile pod franačkom vlašću morale su se dodirivati što je svakako doprinelo prekidu političkih veza sa ostatkom zemlje”.
Kako su po istom autoru, Hrvati zapravo Bugari koji su zakasnili na Jadran, stoljećima poslije Srba, on ne može naći “povijesno” objašnjenje za tako bahato hrvatsko (i crnogorsko!) ponašanje na “srpskom Jadranu”.
Ukratko, sve što Hrvati misle o povijesti je ništa prema onom što Srbi “znaju” o povijesti! Hrvatski ručnik na hrvatskom Jadranu, a srpski ispod spomenika “Pobjedniku” hrvatskog kipara Ivana Meštrovića na turskom Kalemegdanu, pokraj turskog Dorćola, u turskom Dar-al Jihadu (tzv. Beogradu!)…
F.Perić/HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo
