ZORICA VUKOVIĆ: SVJETLONOŠE

Doista se nisam iznenadila kad je portal Faktor.ba prenio intervju sa ‘zmijonoscem’ Ivom Josipovićem.

Tko je Faktor.ba?

To je, kako sami pišu, Regionalna platforma za zagovaranje medijskih sloboda i sigurnosti novinara Zapadnog Balkana, a uključuje Nezavisno udruženje novinara Srbije, Udrugu/ udruženje BH novinara, Sindikat medija Crne Gore, Udruženje novinara Sjeverne Makedonije, Udruženje novinara Kosova i Hrvatsko novinarsko društvo. Cilj njihova djelovanja je razmjena znanja, iskustva i informacija. Novac osigurava EU komisija i drugi partneri, a glavni koordinator je Nezavisno udruženje novinara Srbije.

Baš kao i bratski Faktograf, oni su zaduženi za ‘istinu’, pa prenose da je novinarka Živana Živković napadnuta na Uskrs na Sirobuji „12. travnja, tijekom snimanja okupljanja vjernika ispred crkve. Prvo su je grubo gurnuli do ulaznih vrata crkve, a zatim je, dok je uživo prenosila događaj, netko uzeo njezin mobitel i uništio ga. Tijekom meteža, ruka joj je snažno prignječena vratima crkve.“ Baš kako se ‘istinito’ vidi na snimci…

E, takvom portalu je Josipović dao intervju povodom održavanja sv. mise u sarajevskoj prvostolnici za sve ubijene na tzv. Križnom putu, počevši od Bleiburga do Đevđelije. Članak je napisao neki Admir Drinjaković pod naslovom: „Ivo Josipović o misi u Sarajevu: Otvorena rehabilitacija ustaštva. Ustaška zmija još sikće.“

Kaže Josipović: „Posebno je opasno kada se ovako nešto praktikuje u multietničkom Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, koja je opako osjetila posljedice ustaškog režima, državi koja je, na žalost, i danas opterećena etničkim netrpeljivostima i politikama koje su odgovorne za stradanja u Drugom svjetskom ratu, ali i u ratu koji i ova generacija pamti.“

Bilo bi dobro da novinar Drinjaković pročita knjigu Stjepana Loze Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima: projekt ‘Homogena Srbija’ 1941., pa da vidi tko je stradao u BiH. Bijaše tamo podosta ‘Srebrenica’. Znam, on to neće učiniti. Jer za to neće dobiti novce od ‘svjetlonoša’.

Dalje mjesečari Josipović:„Na komemoraciju u Sarajevu nisu reagirali samo navodne domaće komunjare i mrzitelji svega hrvatskog i katoličkog, već i mnoge evropske institucije. Pogledajte gdje su bili evropski ambasadori, na misi ili na odavanju počasti žrtvama ustaša? Kardinal Vinko Puljić je ozbiljno pogriješio držeći misu i za ustaše u centru grada i države koji su toliko propatili od njih. I ne treba se skrivati katoličkim pravom, štaviše, potrebom da se moli za duše svih pokojnika. Da je tako, u sve ove godine svoje službe barem bi se, kao pravi bosansko-hercegovački domoljub i Hrvat sjetio održati misu, recimo, za cvijet hrvatske mladosti, Dalmatince, većinom katolike, izginule na Sutjesci? Eto, ta je bitka, u kojoj su na strani fašista učestvovale i ustaše, započela baš 15. maja 1943.“

Onda nerevizionistički blebeće partizansku povijesnu istinu:„Mnogo je ljudi ubijeno, posebno iz današnje perspektive, za tolika ubistva nema opravdanja. Istina, perspektiva onog vremena sigurno je za mnoge bila drukčija, opterećena strašnim zločinima koje su počinili okupatori i njihovi kvislinzi, ustaše, četnici i ostali, opterećena tada drukčije percipiranom ‘pravednom’ osvetom, međunarodnim okružjem, činjenicom da u tadašnjoj Jugoslaviji rat nije bio dovršen. Ustaše nisu položile oružje kada su to trebale…“

Na kraju Josipović zaključuje:„Komemorirati žrtve blajburških događaja, bez uvažavanja i jasnog ekspliciranja konteksta, kako to čini Andrej Plenković i društvo, Katolička crkva i desni politički krugovi, besramna je manipulacija. Kancelarka Njemačke Angela Merkel, pa i predsjednik Zoran Milanović, stvari su postavili u ispravan kontekst. Zna se ko je bio ko u ratu, ko borac za slobodu i pravdu, a ko eksponent zločinačke politike i izdajnik. Zna se ko je bio na strani svjetla, ko na strani mraka. Samo HDZ ne zna. Ni pridružene mu ustašofilne ultradesne stranke. Ni Crkva.“

Mnogi su komentirali ovo Josipovićevo siktanje.

Željko Dujić (FB):„U pravu si Ivo, ti i tvoji partizani ste bili na strani svjetla, a vaš bog je Svjetlonoša – Lucifer, pali anđeo koji se pobunio protiv Boga. A vašu pravdu osjećamo na svojoj koži mi mali, obični ljudi, koji jedva preživljavamo, dok vi ne znate što ćete od sebe. Samo da znate, prevario vas je Svjetlonoša i neće vam pomoći kad stanete pred Boga.“

Vjekoslav Vidos (FB):„Druže, ex predsjedniče, da li je vaša komunistička zmija, malo duža od ove ustaške?“

Marijo Maric (FB):„Nekome je bolje šutjeti, a ne ovako postupati kao bivših predsjednik cijelog naroda u HR i svih Hrvata na ovoj zemlji i negirati jedan do danas neosuđeni zločin na hrvatskom narodu. Zar je tako teško osuditi svaki zločin, pa bilo tko ga učinio? I kad smo već osudili sve zločine na drugoj strani, zašto opravdavati samo zločine partizana, a koji su većinom počinjeni u mržnji? Nekima je očito jako teško izgovoriti riječ: komunistički zločini.“

Petar Uher (FB):„Da je hrvatski narod takav kakvim ga on prikazuje, on i njemu slični već davno ne bi bili među živima. Svoju jezičinu bi mogao malo skratiti, mrzitelju svega što je hrvatsko. Povraća mi se od njegovih metafora o ‘zmija koja sikće’, trebao bi znati da zmije napadaju samo kada su napadnuti i ugrožene. Pitam se kako je onda ostao živ u tom, po njemu zmijskom leglu?”

Što se tiče služenja svetih misa za pokojne, Vojislav Mazzocco, aktivist i novinar zatražio je da se služi sv. misu za Josipa Broza Tita u Crkvi svetog Marka u Zagrebu. Provocirao je. Svoj čin Vojo je nazvao psihološko-društvenim eksperimentom. Misa je održana 11. 1. 2016. u 18 sati, a prosvjednika nije bilo kako je aktivist očekivao, samo ljudi koji inače dolaze u to vrijeme na sv. misu. No samo desetak dana prije ove mise, održana sv. misa za Antu Pavelića u Palmi, koja je bila popraćena demonstracijama antifa. Mazzocco je izjavio kako bi bio najsretniji da nitko nije došao na misu za Tita, što bi, po njemu, značilo ‘da hrvatsko društvo odrasta’. Antifašizam kojega je predvodio Tito nazvao je, uz osamostaljenje, najvažnijom odrednicom Hrvatske u 20. stoljeću.

I eto, Tito je predvodio ‘antifašizam’? Ako me sjećanje ne vara, nikakvog naziva antifašizam ne bijaše u doba Juge. Bio je SKOJ (Savez komunističke omladine Jugoslavije). Bio je SUBNOR (Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata) koji se raspao 1991., a onda su subnorovci postali 16. 4. 1992. SAB RH (Savez antifašističkih boraca RH) čiji je sadašnji predsjednik Franjo Habulin rođen 1957. godine. O njemu se gotovo ništa ne zna. Tek neka nagađanja o povezanosti njegovih predaka i vlasnika dvorca Poznanovec koje je ‘progutao mrak’. Kako bi bilo dobro prekopati arhive koje pod ključem drže ‘antifašisti’!

Što se tiče vojski, bijahu: Narodnooslobodilački partizanski odredi Jugoslavije (NOPOJ) lipanj 1941. – siječanj 1942. – kraće partizani; Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije (NOV i POJ) studeni 1942. – veljača 1945.; Jugoslavenska armija (JA) – 1. ožujka 1945. – 1951., a 1951. dobila je naziv Jugoslavenska narodna armija (JNA), dobro poznata iz Domovinskog rata kao potpora velikosrpskom ekspanzionizmu. Raspuštena je 20. svibnja 1992., a nasljednice su Vojska Jugoslavije, Vojska Republike Srpske i Vojska RSK. Nigdje antifašista.

Doduše, imali su AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije). Prvo zasjedanje tog tijela održano je u Bihaću nakon što su ga partizani zauzeli. U Priopćenju Vrhovnog štaba NOV Jugoslavije o strijeljanju tih dana stoji: „Dana 31. prosinca 1942. godine., 13. proleterska brigada i glavnina 4. kordunaške brigade napala je Bihać, dok su sa druge strane Bihać branile 33. i 35. Bojna, te domobranska opkoparska (inženjerijska) satnija. Tijekom napada partizani su uspjeli zauzeti Bihać i tom prilikom su pobili oko 200 branitelja Bihaća, a 192 su zarobili. Sve zarobljenike su, prema izvješću Operativnog štaba, poubijali. Tom prilikom su likvidirali još 130 civila iz Bihaća te uništili i spalili središte grada.“

Na zasjedanju AVNOJ-a u studenom 1942., ideolog KPJ – Moša Pijade je zborio (Dokument se nalazi u Arhivu Vojnoistorijskog instituta u Beogradu, Štab vrhovne komande (JVUO) – Četnička arhiva, pod oznakom K-12, 30/12.):„… Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira… Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku. Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom. Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere.“

„Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira,” – reče Moša. Gdje je tu antifašizam? Da bi zataškali svoju ulogu u nasilju nad Hrvatima i Hrvatskoj, staviše masku tzv. antifašizma. Pita li Josipović, drug mu Mesić, Komšić, Dodig i ovi ‘koji brane Sarajevo’, što bi bilo s Bihaćem 1995.???

Dok se o mnogim ‘antifama’ skoro ništa ne zna, a biografije dičnih predaka čuvaju kao zmija noge, dotle o Josipovićevu porijeklu ima nešto podataka. Otac i stric mu bijahu partizani, a njegov otac se spominje uz širokobriješke fratre, dok je stric povezan s rušenjem Velike riječke sinagoge, podignute 1903. godine.

Naime, dugo se ponavljala laž da je sinagoga uništena 1944. godine. Ali… Sinagogu je okrao pa namjerno zapalio Židov David Cherbaz, 25. sječnja 1944. godine, njemački doušnik. Neuspješno! Pljusak je ugasio požar i svetište nije izgorjelo! Međutim, odmah nakon paljevine, njemačke su okupacione vlasti odnijele dragocjenosti i opremu pa hram od tada više nije bio u funkciji. Tako je dočekao 1948. kada su ga komunisti razmontirali.

Zašto o tome šute povjesničari Goldštajni ili Goldsteini?

Po izravnoj zapovijedi Moše Pijade, od Saveza jevrejskih veroispovednih opština iz Beograda, iznuđena je prodaja sinagoge Jugoslaviji kao građevni materijal. Na mjestu srušene sinagoge podignuta je stambena četverokatnica za oficire JNA. Najkvalitetnije dijelove razgrabili su komunistički moćnici, pa tako i šef OZNE za zonu A i B, Ratko Mili Josipović, Ivin stric. Materijal je poslužio za gradnju nekoliko vila. Povijest ne umire. Sinagoga je kulturno naslijeđe, a Ivo Josipović je svjedok sudbine njezina građevnog materijala, taj skupljač stanova i zmija. Do kuda ide njegovo duhovno nasljeđe? Do četvrtog koljenja, piše u Bibliji. A Ivo je tek prvi u nizu. Je li svjestan toga?

Maksimilijan Maks Peč (1914. –2016.) graditelj mostova na Rječini, rođak sv. Leopolda Mandića, svjedočio je u razgovoru s Goranom Moravčekom (1955.) hrvatskim novinarom i nakladnikom o sinagogi:

EU je Rezolucijom 1481/2006 osudila zločine komunizma na osnovu Crne knjige komunizma objavljene 1997. godine u Francuskoj. Knjigu su napisala šestorica autora s petoricom suradnika. U njoj su dokumentirani komunistički zločini u svijetu u kojima je pobijeno gotovo 100 milijuna ljudi: Kina – 65 milijuna; SSSR – 20 milijuna; Afrika – 1,7 milijuna; Afganistan – 1,5 milijuna; Sjeverna Koreja – 2 milijuna; Kambodža – 2 milijuna; Istočna Europa – milijun; Vijetnam – milijun; Latinska Amerika – 150 000. U knjizi nema posebnog poglavlja ni o bivšoj Jugoslaviji, ni o Hrvatskoj. O njima se govori veoma malo, sporadično i djelomično i površno. Autori su svrstali sustavne zločine komunizma na: zločine protiv duha: nijekanje duhovnih, moralnih i nacionalnih vrijednosti, zločine protiv opće kulture svijeta, zločine protiv nacionalnih kultura, zločine protiv ljudske osobe: masovna ubojstva kao bit fenomena terora, zločine protiv mira, ratne zločine, zločine protiv čovječnosti, genocid.

Zbog ‘zavjere šutnje’ ovi zločini ostali su do kraja 20. st. nepoznati, a neistraženi do dana današnjeg. Tome doprinosi volja krvnika da se zametnu tragovi putem preodgoja, cenzura, straha zbog mogućeg terora, te kolaboracija kom-partija i dijela medija i javnosti zapadnih zemalja. Nadasve je i prisutna moralna i intelektualna prostitucija značajnog dijela ‘lijevih’ intelektualaca, koji su pljuvali, isključivali i pokušavali začepiti usta rijetkim svjedocima masovnog zločina. Među malobrojnim svjedocima bio je Ante Ciliga (1898. – 1992.) hrvatski političar, lijevi revolucionar, novinar i publicist. Napisao je čitav niz djela, a bio je zatočenik u logoru Jasenovac.

Ciliga je usporedio Jasenovac sa Staljinovim logorima, komunističkog sustava i njemačkim koncentracijskim logorima nacizma. On ocjenjuje da je Jasenovački logor originalna tvorevina Ante Pavelića koji je imao proizvođačku funkciju putem zatočeništva i prisilnog rada. Slično je bilo i u Staljinovim logorima, za razliku od Hitlerovih logora smrti s isključivom namjerom masovnog pogubljenja zatvorenika. Ciliga je svjedočio o unutarnjem ustrojstvu uprave jasenovačkog logora, u kojem su unutarnju vlast imali Židovi. To je bila ta originalnost Ante Pavelića.

„Sva tri pokreta, partizanski, četnički i ustaški, istovjetnog su tipa i mentaliteta i čini ih ista ljudska podloga,“ pisao je Ciliga u  sjećanju na 1942. godinu koju je proveo u logoru Jasenovac. Treba li reći da je Ciliga u vrijeme komunističke vlasti bio persona non grata, pa njegove logoraške uspomene nisu mogle biti ni objavljene niti spominjane. No, i nakon pada komunizma, Ciligin zapis je opasan, jer se u njemu progovarao o stvarnim odnosima koji su vladali u jasenovačkom logoru, odnosno o funkcijama koje su u logoraškoj zakučastoj i neljudskoj hijerarhiji imali i sami logoraši, prvenstveno Židovi, ali i Srbi i Hrvati. Naravno, pravi gospodari logora , bili su ustaše, ali oni su i logoraše uvodili u različite dužnosti kako bi preko njih kontrolirali zatvorenike i osuđenike. Slično je bilo i na Golom otoku kojeg su oformili komunisti.

Kada je Franjo Tuđman u Bespućima povijesne zbiljnosti citirao Ciligu i njegove opservacije o židovstvu, na sebe je navukao bijes brojnih izraelskih i drugih povjesničara i političara, pa je neke sporne citate i tvrdnje izbacio kako bi se izraelske vlasti dobrohotnije ponašale prema Hrvatskoj.

Ciliga je o Stepincu imao najbolje mišljenje. U oporuci 1991. je napisao: „Smatram srećom svog života što sam početkom 1943. godine imao susret s nadbiskupom Stepincem i upoznao osobno velikog sveca i velikog čovjeka.“ Na drugom mjestu, kao borbeni komunist, napisao je: „Stepinac je pravi svetac. Kada je Pavelićev režim počeo zloglasna djela protiv Srba, Židova i Cigana, Stepinac je svojim propovijedima kao maljem udarao tu nehumanu politiku.“

To je samo kratki prikaz slučaja Ciliga.

Autori Crne knjige ističu da su svi komunistički pokušaji dizanja revolucija 20-ih i 30-ih godina propali, dok su 40-ih godina, najprije u uvjetima II. svjetskog rata, a onda i poslije njega, komunisti radili na organiziranju narodno-oslobodilačkih pokreta, kombiniranih sa strategijom građanskog rata, tj. revolucije. Tako je partizanska i gerilska taktika dovela do osvajanja vlasti oružanom silom u Jugoslaviji, Kini, Sjevernoj Koreji, Vijetnamu, Kambodži i Kubi. Nakon II. svjetskog rata Sovjeti su, izdaleka ili neizravno, preko Jugoslavije i Čehoslovačke, pomagali alžirsku pobunu i rat za oslobođenje od Francuske. Autori analiziraju ulogu Kominterne u tim ratovima, a na prvome mjestu prikazuju primjer Jugoslavije, koji ide sve do pokolja na završetku rata i u poraću, gdje se ne iznosi pokolj Hrvata u Sloveniji, već samo Slovenaca i Srba. Zašto?

Autori znaju da je njihov posao tek početak i inzistiraju na tome da zbornik želi odgovoriti na pitanje koja je dužnost znanstvenika i kolektivnog pamćenja koji govore u ime nevinih mrtvih usta i strahota koje su proživjeli milijun nevinih, najčešće anonimnih žrtava. Tako je zbornik potakao i revidirao znanje Zapada o povijesti dvadesetog stoljeća, iako svi arhivi nisu još otvoreni. Stoga je analiza teška i pred ‘revizionistima’ je dug i naporan put.

Kako u francuskoj verziji nije bilo opisa komunističkih zločina nad Hrvatima, učinio je to prof. dr. sc. Josip Jurčević 1997. u knjižici Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj. Radi se o zločinu nad hrvatskim antikomunističkim vojnim postrojbama i civilima. Prema britanskim procjenama bilo je oko 200 000 vojnika i 500 000 civila, koji su se u svibnju 1945. povlačili preko Slovenije u smjeru Austrije s namjerom da se predaju Saveznicima. Na Bleiburgškom polju, u Koruškoj, zaustavile su ih britanske jedinice. Hrvati su razoružani i predani partizanima. O tome je pisao i grof Nikolaj Tolstoj 1986. u knjizi Ministar i pokolji.

Posljedice izručenja civila i vojnika partizanima bile su trenutne masovne likvidacije i Križni putovi širom Jugoslavije, koji su iza sebe ostavili tragove smrti ubojstvima, bolešću i iscrpljenosti. I dalje se pronalaze skrivena grobišta u kojima počivaju ubijeni, bez suda i moguće obrane, bačeni u jame, rudnike, bunkere… Npr., u Plitvičkim Jezerima i Rakovici na devet lokacija otkriveno je 55 žrtava komunističkog terora. Ekshumacija je trajala od 24. travnja – 14. lipnja 2017.

Masovne grobnice otkrivaju se stalno. Ministarstvo hrvatskih branitelja je na području Maceljske gore 18. svibnja o. g. započelo probna iskapanja. Već drugi dan, na lokaciji Križanov jarek, pronađena je masovna grobnica, pri čemu su ekshumirani posmrtni ostaci najmanje 82 žrtve poslijeratnog razdoblja. Istraživanja su provedena uz potporu Udruge Macelj 1945., a nastaviti će se na nekoliko lokacija na području Volovčica i Lepa Bukva.

Nažalost, brutalni obračun komunista nastavlja se i u ‘miru’. Ljudi jednostavno ‘nestaju’ ili bivaju likvidirani. Posebno su napadnuti svećenici: nadbiskup Alojzije Stepinac optužen i zatvoren, mladi svećenik Miroslav Bulešić zaklan…

Događale su se slične stvari i Slovencima. Poznati slučaj je polijevanje benzinom i paljenje ljubljanskog biskupa Antona Vovka (1900. – 1963.) u siječnju 1952. na željezničkoj postaji u Novom Mestu. Tijekom ispitivanja komunistički dužnosnici mučili su Vovka psihički i fizički, jer se zalagao za slovenski identitet. Biskup je zadobio opekline vrata i lica, a tadašnji mediji u Jugoslaviji i van granica nijekali su da je Vovk gorio i izvještavali su o manjim ozljedama. Od čega? Prema ovom događaju snimljen je dokumentarac koji je osvojio niz nagrada i prikazan je na više međunarodnih festivala.

Što radi HAVC? Snima li dokumentarce ili plješće antifa pogledu na svijet?

Šutnja i napad na druge, da se ne sazna istina, komunistička je paradigma. Zašto se šuti o ratnom agitpropovskim plakatima Ede Murtića (1921. – 2005.) na kojima stoji Nevine žrtve traže osvetu!? Je li Murtićev plakat pomogao sadističkoj odmazdi 1945. godine? Zašto sramotno šuti hrvatska inteligencija dok se klanja Murtiću?

Kako je mogao biti odlikovan Marko Belinić (1911. – 2005.), koji je 18. 5. 1945. usred Zagreba govorio: „Ova država je naša. U njoj imamo pravo mi. Ona će biti onakva kakvu ćemo je urediti sami…“ Pozivao je na ‘pronalaženje i uništenje fašističkih elemenata’ u društvu i na ‘likvidaciju na licu mjesta’, opravdavajući je: „Mi smo tu dozvolu stekli tokom teške i krvave borbe.“ Odlikovao ga je godine 2003. Redom hrvatskog pletera Stipe Mesić, još jedan nasljednik partizanskog ‘zubara’, skupljača zubnog zlata stradalih žrtava. Može li morbidnije?

https://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/29820-s-letica-zubno-zlato-josipa-mesica-tovarisa.html

Josipović pita: „Zašto kardinal Puljić ne održi misu za dalmatinske partizane?“ Jeste li ga zvali? Jeste li to, makar kao provokaciju tipa Mazzocco zatražili od svećenika?

I još drobi Josipović: „Na komemoraciju u Sarajevu nisu reagirali samo navodne domaće komunjare i mrzitelji svega hrvatskog i katoličkog, već i mnoge evropske institucije. Pogledajte gdje su bili evropski ambasadori, na misi ili na odavanju počasti žrtvama ustaša?“

Gdje su bili? Tamo gdje su bili i tijekom Domovinskog rata. Tamo gdje su bili dok se pisala Crna knjiga komunizma. Tamo gdje je del Ponte tražila topničke dnevnike. Tamo gdje su ‘naši prijatelji sa zapada’ ćaskali s Pupovcem. Tamo gdje je Slučajni trljao svoj nos, dok uništava identitet Hrvatske…

„Političari, vlastodršci i one čuvene grešne strukture kamenuju nas posuđenim lažima, jer oni uvijek ‘misle’ na opće dobro kada govore o vlastitom. Obrću laž kao bankar novac. Kako takve navesti na moral, kad žive od laži i nemorala? Danas u politici jedva da ima nove laži, toliko su je kroz povijest usavršili. Samo je lažac nov, laž je uvijek stara.“

Vlč. Zlatko Sudac

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo