30. svibnja 1990. – 30. svibnja 2020.
Dan hrvatske državnosti

Je li to bilo jednoga dana u stoljeću sedmom, kada je prvi Hrvat krštenjem uveo narod Hrvata u krug civiliziranih naroda ondašnje Europe, koja je tek nastajala na ruševinama nekada slavnoga Rimskoga Carstva?

Ili u vrijeme dičnoga kneza Višeslava?

Ili pak u vrijeme slavnoga kneza Branimira kojemu papa Ivan VIII. još 7. lipnja 879. godine šalje pismo i blagoslov, kojim Zemlja Hrvata prvi put u svojoj povijesti dobiva međunarodno priznanje najvišeg autoriteta onoga vremena?

Je li to bilo 925. godine, kada je okrunjen naš prvi kralj Tomislav?

Ili pak u vrijeme najmoćnijega hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV. Velikoga?

Nije to bilo tih slavnih godina.

A onda je iznenada došlo dugih skoro devet stoljeća, kada su nas bez milosti šibali vjetrovi iz svih smjerova. Vjekovi u kojima je ovaj narod teško stradao i često pod tuđim stjegovima ginuo i za tuđe interese bivao sve manjim.

No, svjetlo vjere koju je Hrvat primio u stoljeću sedmom i obećanje vjernosti Petrovu nasljedniku, dalo je snage hrvatskom čovjeku da mu kroz dugih devet stoljeća ne ugasne onaj zapretani žar pod pepelom, taj san o jedinoj Domovini. San kojega su sanjale brojne generacije ovoga naroda. Sve do XX. stoljeća.

I zato je završetak I. svjetskoga rata davao ovom narodu određene nade. Jer, pobjeda mira koja je tada počela uređivati nove države suvremene Europe, bila je i Hrvatima povijesna prilika.

Ali, nažalost, jesenje magle 1918. godine učinile su svoje.

Dakle nije to bilo niti te 1918. godine.

Nije to bilo nažalost niti u travnju 1941.

Nije to bilo niti u krvavom svibnju 1945. godine. I dugih 45 „crvenih godina“  koje su slijedile nakon toga tragičnog stradanja Hrvata.

Dijelom u poraću pobijen, dijelom raseljen, a nadasve ušutkani hrvatski narod utonuo je u “hrvatsku šutnju” dugu 45 godina.

Životni vijek još jedne fizički i duhovno osakaćene generacije Hrvata. I dijela generacije Hrvata koja se rasula po cijeloj kugli zemaljskoj, mukotrpno promičući Istinu o narodu Hrvata.

Tek maleni lahor „hrvatskog proljeća“ 1971. u Domovini, nosio je nadu slobode.

Vrijeme kada je vjerni narod Hrvata mogao samo svojem Bogu jedinomu plakati poput biblijskoga proroka Jeremije:

»Spomeni se, Gospodine, što nas je snašlo, pogledaj, vidi sramotu našu!
Baština naša pade u ruke strancima, domovi naši pripadoše tuđincima.
Siročad smo: oca nemamo, majke su nam kao udovice.
Vodu što pijemo plaćamo novcem, i za drvo valja nam platiti.
Jaram nam je o vratu, gone nas, iscrpljeni smo, ne daju nam predahnuti….
Vrati nas k sebi, Gospodine, obratit ćemo se,
obnovi dane naše kao što nekoć bijahu.
Il’ nas hoćeš sasvim zabaciti i na nas se beskrajno srditi?«

I Bog je čuo plač naroda svojega. I dao nam je taj dan koji smo stoljećima čekali.

Dan za koji smo generacijama unatrag znali da se zove – Dan državnosti.

Dan kada je napokon rođena slobodna i samostalna Zemlja Hrvata, koju smo toga dana napokon nazvali Republika Hrvatska. Vratili joj izvorno ime i hrvatska obilježja. Hrvatski stijeg, crven, bijeli, plavi s povijesnim hrvatskim grbom u sredini stijega s 13 bijelih i 12 crvenih kvadratića. Stijeg kojeg je na jarbol ispred zgrade Hrvatskog državnog sabora prvi put uzdigao Otac Domovine dr. Franjo Tuđman.

I u svojoj svemogućnosti dobri Bog nije dozvolio da to bude nekog “običnog” dana. One slavne 1990. godine, 30. svibnja bila je srijeda, tri dana pred blagdan Boga Duha Svetoga Utješitelja.

Sretni Dan hrvatske povijesti, kada je nakon Svete mise u zagrebačkoj Katedrali, ispred zgrade Hrvatskoga državnoga sabora na jarbol uzdignut povijesni hrvatski stijeg.

Dan kada je plakala cijela Hrvatska, i od boli, i od sreće, i od nade. I iz prkosa.

Dan kada je Otac Domovine dr. Franjo Tuđman na prepunom Jelačić placu u zipku koja je simbolizirala tek rođenu, slobodnu Hrvatsku Domovinu položio kruh, pero i zlatni dukat, kao simbole blagostanja, znanja i bogatstva, i koju je tada blagoslovio prvi čovjek Crkve u Hrvata naš Kardinal dr. Franjo Kuharić.

Tako je dakle u znaku zemaljskoga i nebeskoga kruha rođena naša Hrvatska Domovina.

Mnogi u svijetu nisu željeli stvaranje samostalne Hrvatske Države. I za mnoge je ona bila neželjeno dijete. I u svijetu. A i za neke u Domovini.

Prvih deset godina pod vodstvom dr. Franje Tuđmana bile su godine stvaranja Države. Bili smo potpuno sam,i ali s vjerom u Boga i Vječnu Hrvatsku Domovinu.

Krvavi, nametnuti rat u kojem je Narod „kao jedan“ stao u obranu Slobode. U kojem smo izborili pobjedu, očuvali Zemlju Hrvata.

Kroz cijelo to vrijeme brinuli smo o našim prognanicima i stotinama tisuća izbjeglih žitelja susjedne države BIH.

Ali smo tada voljeli svoju Domovinu. I onda kada je bila ponižena. I krvava. Ranjena. I kada su mnoge naše obitelji prinijele na Oltar Slobode svoje najmilije sinove i kćeri, očeve, majke, djedove i bake…

Bili smo ipak ponosan Narod.

Svijet se počeo diviti našem pobjedničkom mentalitetu. Naši športski uspjesi zadivili su svijet. Naši „brončani” nogometaši na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998., Janica i Ivica Kostelić i Goran Ivanišević u svijet su ponijeli istinu o našoj Domovini.

Kada je shrvan teškom bolešću umro Otac Domovine dr. Franjo Tuđman, Karl Gustav Ströhm, veliki prijatelj Hrvata, Nijemac rodom, napisao je sjajan nekrolog u „Hrvatskom slovu“ u kojem je proročanski nazvao „deset Tuđmanovih godina“ najljepšim godinama Hrvatske povijesti! U tom trenutku bio sam pomalo ljut na takvu ocjenu.

No, ubrzo se ovo nes(p)retno proročanstvo počelo ostvarivati. Kao usud samouništenja. Zapuhali su neki čudni vjetrovi s tzv. „Zapadnog Balkana“ ( pitam se pitam, a gdje li je onda „Istočni Balkan“? ).

Učinkom tornada, dotada Ponosnom Zemljom, ugašen je plamen Ljubavi prema Domovini. I njenim svetinjama. Pogaženi su njeni simboli. Odbačeni najodličniji sinovi Pobjedničke Hrvatske vojske. Nestali su iz javnoga života iskreni hrvatski domoljubi. Nestao je slobodan informativni prostor. Istina je postala samo jedna. Ona kontrolirana. Najtužnije je pri tomu „kompromiserstvo novoga vodstva“ nekoć Tuđmanove državotvorne stranke koja se odrekla svih svojih izvornih vrijednosti, uključujući i svojega Utemeljitelja, samo da bi se održala na vlasti.

I tako je Narod ponovno nastavio lutati bespućima „Zapadnog Balkana”. Pretužno.

U to vrijeme hrvatska inteligencija duboko zavaljena u udobnim naslonjačima u institucijama koje bi morale čuvati naše kulturne i povijesne vrijednosti spavala je snom pravednika. U neka druga vremena Akademija i Matica bile su uz Crkvu u Hrvata čuvari naše samobitnosti i simboli naše četrnaest stoljetne prisutnosti.

O, tempora, o, mores?

No, usprkos svemu, ne smijemo danas biti malodušni i tužni.

30. svibanj želi se iščupati iz sjećanja ovome Narodu.

I ponuđeni su nam neki drugi „termini“. Nedvojbeno „novi datumi“ sigurno su temeljni datumi novije Hrvatske povijesti.

No, ne zaboravimo, nikada tih datuma ne bi bilo da nije bilo 30. svibnja 1990. godine.

Danas je 30. svibnja (službeno) spomendan – Dan hrvatskog sabora. Je li to opravdano?

Demokratske tekovine ovoga Naroda sežu još u vremena vladara hrvatske krvi, kada su se održavali Sabori hrvatskoga naroda. Hrvatski sabor trajao je stoljećima i pod tuđinskom vlašću. Bili oni Arpadovići, Anžuvinci, Habsburzi, Karađorđevići, pa sve do današnjih dana. Nebitno je kojim se jezikom u Saboru govorilo, latinskim, mađarskim, njemačkim ili od polovice XIX. stoljeća napokon hrvatskim jezikom.

Hrvatski sabor je hrvatska povijesna tekovina i stoljetna vrijednost. Naše najviše predstavničko i zakonodavno tijelo.
Danas se više nažalost ne zove Hrvatski državni sabor, ali on je takav kakav jest, naša stvarnost.

Prije dvadeset devet (29) godina izabran je novi saziv Sabora na temelju Izbornoga zakona koji je donio Sabor Socijalističke Republike Hrvatske. Prva sjednica novoga saziva bila je 30. svibnja 1990. godine. Toga je dana dakle izvršena redovita promjena sastava Sabora na temelju izbornih rezultata koji su provedeni demokratskim putem. Što se pak tiče višestranačkoga sastava ovoga Sabora, niti to nije bila novina, jer smo višestranački Sabor imali već tijekom XIX. i u prvoj polovici XX. stoljeća.

Nitko nema pravo osporavanja Hrvatskoga sabora, ma kako se on prije zvao i u kakvim prilikama djelovao dugi niz stoljeća.

Najveći hrvatski blagdan – Dan državnosti pomaknut je voljom osporavatelja istine na 25. lipanj. I to s razlogom. Toga dana u Republici Hrvatskoj već deset dana traju školski ljetni praznici, pa naša djeca ne će u školi čuti ništa o tome kako je rođena Domovina, kako je ne bi (strahote li?) zavoljeli! A upravo to žele „gospodari svjetskoga kaosa“. I domaći izrodi.

Kada se prije četiri godine na čelu HDZ-a nalazio gosp. Tomislav Karamarko i kada je na izborima osvojio saborsku većinu i potom s prijetvornom udrugom „Most“ formirao Vladu Republike Hrvatske, stekao se dojam da će se Hrvatska napokon vratiti svojim izvornim vrijednostima. Gosp. Karamarko je čak žrtvovao premijersko mjesto, ne bi li nam poslao jasnu poruku da misli ovu zemlju vratiti na put kojim smo krenuli putem slobode i državotvornosti s Predsjednikom Tuđmanom. U predizbornim obećanjima govorio nam je o vraćanju punog naziva Hrvatskom saboru – Hrvatski državni sabor, ime koje su ukinuli nedržavotvorni SDP-ovci sa svojim manjincima i YU-nostalgičarima. Da će nam vratiti 30. svibanj, koji su nam ukrali ti isti protivnici samostalne i slobodne Hrvatske i dr. Franje Tuđmana. I zato je trebalo likvidirati Karamarka, što su s „velikim uspjehom“ i odradili isti ti mrzitelji koji jedu kruh ove zemlje i uživaju sve blagodati zemlje koju istovremeno iz dna duše mrze i razaraju.

Trenutno imamo vlast koju nije izabrao hrvatski Narod. Narod je opet prevaren, jer sastav vlasti ne odgovara onome što su hrvatski ljudi rekli i koga su izabrali na prošlim parlamentarnim izborima. Danas 2019. trenutna hrvatska vlada nalikuje onoj koju smo zadnji put imali 1989. godine, kada je ondašnjom tzv. „demokratskom Socijalističkom Republikom Hrvatskom“ vladao SSRNH (Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske), što je bila „demokratskija varijanta“ Saveza komunista Hrvatske (SKH). Danas upravo imamo istu takovu vlast u ovoj nesretnoj Hrvatskoj.

Hoće li pobijediti laž? Mora li Hrvatska nestati? Kamo li to odlazi hrvatska mladost? Cijele obitelji. Bilo bi zanimljivo statistički obraditi i saznati kojim skupinama ljudi pripadaju oni koji su otišli iz Hrvatske. Jesu li to djeca i unuci onih koji su 1945. s „lijepim partizanskim kapama“ kao pobjednici „oslobodili Hrvatsku“ te pritom pobili stotine tisuća mladih hrvatskih ljudi ili pak neki „bezimeni ljudi“?

Postoji li uopće istina? Hrvatska istina?

Istinski sinovi i kćeri ove napaćene i prividno zapuštene Zemlje znaju istinu!

I upravo oni, “čuvari istine”, prenijeti će istinu svojoj djeci i unučadi.

O vremenu nade i radosti.

O vremenu boli i tuge bez kraja.

O izdržljivosti.

O ponosu.

O vjeri u Boga.

I u jedinu i vječnu Hrvatsku Domovinu.

Ne tuguj voljena zemljo, jedina naša, naša Hrvatska.

Jer mi Te volimo.

Mi vjerujemo u Tebe.

I nikada Te se ne ćemo odreći.

Nek’ nam živi, jedina i vječna Hrvatska Domovina!
(dr. Franjo Tuđman).

Valja se prisjetiti Prvog dana državnosti Republike Hrvatske i uz ove videozapise:

Ivan Jaklin/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo