Mile Pešorda: Č E S T I T K A Šimićevim susretima za 50. obljetnicu – 30.V.1970-30.V.2020.

0

 

 

 

Č E S T I T K A

Šimićevih susreta 50. obljetnica – 30.V.1970-30.V.2020.- ljubiteljima pjesništva, slobodarima i istinoljubcima, po-etičkim abšimićevcima, i svim ljudima dobre volje, čestita Mile Pešorda, budući njihovim idejnim pokretačem, sutvorcem i sudionikom, uztrajno se suprotstavljajući u d b o – k o s n o m lažnom “krstnom” listu i bezsramnom postudbaškom lažiranju povijestnoga događaja prvih ŠIMIĆEVIH SUSRETA, u kojemu sudjeluju “hrvatine” krivotvoriteljskoga  pravca. Usuprot čudovišnome parapolitičkomu konstruktu “velikoga ubijača” istine, zatiratelja zaljubljene memorije, podsjećam  sve “nevjerne Tome”, a nadasve mlade i najmlađe privrženike poezije i radosti istine kao slobode da su i župnik drinovačke župe, kao odgovorni urednik  KRŠNOGA ZAVIČAJA, i uredništvo toga glasnika župe u Drinovcima, uz Božić A.D.1970. ovjerovili rođendan prvih Šimićevih susreta. Nije suvišno iztaknuti da je o  p r v i m ŠIMIĆEVM SUSRETIMA g.1970. pisao i govorio rođeni Gruđanin, profesor hrvatskoga jezika i književnosti i savjetnik za prosvjetu i kulturu u ministarstvu/sekretarijatu u Sarajevu, s diplomom Sveučilišta u Zagrebu, gosp. Ferdo Boban, jedan od nekolicine zaslužnih u savlađivanju odbora udbostrukture s područja Gruda  događaju ŠS. Povrh svega, u “Vjesniku” je akademik i prof.dr.sc. Ivo Frangeš, tada predsjednik Društva književnika Hrvatske i Saveza književnika Jugoslavije, inače svečani govornik i član stručnoga povjerenstva Nagrade prvih Šimićevih susreta, rekao da “dolaze s malim zakašnjenjem”.

Nu, radujmo se i veselimo se, jer i dalje ŠIMIĆEVI SUSRETI jesu,

i neka nam još dugo i dugo požive, prožeti hrvatskom književnom riječju i duhom planetarnoga pobratimstva / posestrinstva, u znamenu  Istine koja oslobađa i ljude i narode.

S Ljubavlju u istini, vaš Mile Pešorda  (30.svibnja 2020.)

 

Antun Branko Šimić (Drinovci, 1898.-Zagreb,1925.)

 

Radost tišine
U vrtu je sunce. Ljetom diše dan.
Stari fratar, lica kao s drugog svijeta,
Bjelokos i kao malko žalostan
Moleći uz brevir amo-tamo šeta.

Oči su mu tamne. Pogled ima svet.
Poput kakva sveca s crkvenih zidova:
On zna polu Svetog pisma napamet
I goneta tajnu mističnih glasova.

Sada moli i moli. Poslije molitve će
Sazvat k sebi malo kokošiju jato
I posut im stazom žita, što ga za to
Goji svako ljeto i polijeva ko cvijeće.

,

S kokošjih glasova hrt se diže s loga:
Dotle stari fratar stoji u sredini
Sklopiv ruke sretan i – sve se čini –
Da mu duša u tom času gleda Boga.

 

Papirići
Hercegovačka brda. Još kao dijete imao sam tamnu tjeskobu kada bih gledao hercegovačka brda, ono golo kamenje koje se sraslo u brda, tek na površini odijeljeni kamenovi, veći koji stoje uvijek na istom mjestu, ili manji koji se premještaju. Nikakvih šuma, nikakvih stabala koja bi u tu mrtvu brdsku pustinju umiješala život – što je ona pokoja ljubica ili travka koja je u slučajnoj čaci zemlje, sakrita između kamenja, našla mogućnosti za svoj korijen? Golotinja, ova težina koju ništa ne olakšava, pustoš tvrdog kamena otuđivala me je od sebe. Jedeino kad su  se brda udaljivala, kad su se pojedinosti slijevale u cjelinu – dakle, kad su bila što god dalje, gubila su onu oštrinu, tvrdoću, sivoću ili crnoću kamena i prestajala da budu kamen i sve više – moglo bi se reći – postajala plavi skamenjeni plamen, dok na koncu ne bi bila bestjelesna i tek boja, koja se više nije razlikovala od boje neba i oblaka, i miješala se s njima…(1920., ulomak)


P r v i  »Šimićevi susreti«, Grude 30.V.1970. – Drinovci 31.V.1970.: Mile Pešorda, poeta laureatus, okružen djevojkama – lijevo; akademik Slavko Mihalić i župnik fra Žarko Ilić te Dubravko Horvatić i Vlado Pandžić sa suprugom – desno (Fotografirao, izpred crkve u Drinovcima: odvjetnik dr. Jerko Šimić, brat dvojice hrvatskih književnika)

 

 

Mile Pešorda

 

TUŽBALICA

(Majka u domu opustilom)

 

Svi moji dragi iđu u daleki Svit

Lipe tužne oči upiruć tuđem nebu

 

Na napušćenoj grudi ja uzgajam cvit

Da ga zasade na mom grebu

 

Al šta će meni cvit i taj bili Svit

Kada sama živim kad ću sama mrit

(Pročitana i nagrađena na  p r v i m  Šimićevim susretima,30.-31.V.1970.)

 

Antun Branko Šimić

Hercegovina

Ja koracam livadama plav od sutona

Na rubu livada je kuća parnog plina
Iz daljine
to je krvlju namrljana uglasta i gruba slikarija na nebu

I štogod bliže stižem sve glasnije viču
nebrojene užarene opeke
Tko ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu slavu

Ispod brežuljaka crni vlak se vuče
odmjereno udara i vrišti
svoj dolaz još dalekoj nevidljivoj stanici

Noć i ja na brdu

Poda mnom načas izrone iz mraka
kuće stabla dvorišta i njive
I ope utonu u mraku
ko u svijesti

Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora:
ko nekoliko bijelih svečanih časova
iz crnog života ljudi

 

 

Mile Pešorda

 

Moj otac

 

Moj otac srca većeg nego sunce

Moj otac glasa ljepšeg nego govor mora

Moj otac tijela koje prerasta brda

Moj otac duha koji očovječi kamen

Moj otac kojeg satra gladno nebo i

gladna zemlja

 

dirnu mi ruku slomljenom rukom i reče:

Blagu riječ za ovu zemlju kaži, sine

 

Moj otac glas dubine

Moj otac trava u rebrima

Moj otac sunce u stijenama

 

Kako da te silna opjevam ja malen, oče

          (Panorama mlade hrvatske književnosti, „Republika“, 1969.)

 

PRILOG: 

 Prvi ŠIMIĆEVI SUSRETI naš svijet SARAJEVO 1970.

 

 

Prvi ŠIMIĆEVI SUSRETI Oslobođenje, 6.6.1970

 

 

 ŠIMIĆEVI SUSRETI 1970.-2010

 

Kaštelan POGLED U PJESMU o lirici M.Pešorde + 7pjesama

 

Mile Pešorda/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara