Nenad Piskač: Dan državnosti Republike ili Lokomotive?

Stepinčeve poruke za Dan državnosti

“Nisam stvarao samostalnu i demokratsku hrvatsku državu sa lopovima i beskičmenjacima nego sa ljudima od ideala za hrvatsku slobodu.”

Franjo Tuđman

tjepan Sulimanac Štefina (1915. – 1994.), tada najstariji izabrani zastupnik, prije trideset godina na 30. dan mjeseca svibnja (1990.) otvorio je konstituirajuću sjednicu prvoga demokratski izabranoga Hrvatskog sabora. Otud Dan (hrvatske) državnosti 30. svibnja. Prije dvadeset godina (2000.) Hrvatski državni sabor pretvoren je u otpravnike poslova „lokomotive zapadnoga Balkana“ (Stjepan Mesić). Dan državnosti otpravnici premjestiše u lipanj. Ove 2020. godine Sabor se ne dočekavši 30. svibnja raspustio u ime epidemiološke procjene s pomoću koje režimlije Lokomotive raspisaše izbore za 5. srpnja s nadom da će rezultati pri Apis-u potvrditi dosadašnji otpravno-poslovni stil vladanja. Stjepan Sulimanac pometen je pod tepih, no zbog kroničnoga gubitka vjerodostojnosti režim se s lipnja vratio na 30. svibanj. Kalendarski, ne i sadržajno.

Kako (još) ima onih koji misle da nametnuta Lokomotiva zahtijeva temeljiti remont (novi Ustav, politički sustav, izborni sustav, razrađene politike i ukinuće otpravničko-uhljebarskog parasustava) i uspostaviti normalan poredak Republike, možemo se, makar samo u predizborju (ah, taj hrvatski minimalizam!), prisjetiti hrvatskoga velikana, blaženoga, a svetoga Alojzija Stepinca (1898. – 1960.). Treba ustanoviti neka načela, koja su kotači Lokomotive pregazili u posljednjih dvadeset godina. Stepinac ih je definirao davne 1938. godine u svom govoru hrvatskim katoličkim sveučilištarcima, a prenio ih je ondašnji list Hrvatska straža. Naime, kaj. Čini se kako bi većinsko katoličko biračko tijelo, kao i političari i stranke iskreno ili neiskreno zabrinuti za stanje države i nacije, trebali znati što i kako, a to ne mogu ako ne kuže temeljna načela. Da kuže, djela bi im bila drukčija, a stanje države i nacije znatno bolje od sadašnjega.

Narod bez zdrave inteligencije ne može naprijed

Stepinac je pošao od ondašnje lažne teze, koju i danas vidimo na djelu osobito u području politike, naime, da inteligencija ne pripada narodu. On je budućoj katoličkoj inteligenciji, ali i hrvatskim „otpravnicima poslova“ u monarhističkoj Jugi poručio: „Kao što ne može istinski napredovati čovjek bez glave, bez zdrave pameti, tako ne može istinski napredovati ni narod bez zdrave i poštene inteligencije. Zato nema pogibelji, da bi narod odbacio inteligenciju, koja se istinski stara oko njegova duhovnog i materijalnog napretka”. 

Kako se naša, više bolesna negoli zdrava, više lažljiva negoli poštena, politička inteligencija skrbi oko duhovnog i materijalnog napretka hrvatskoga naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kad je, odbacivši slobodu i odgovornost Republike prihvatila lopatu Lokomotive na “mrki ugalj” te time narod s njegovom državom “pošteno” smjestila na samo začelje Europske unije, među nezdrave teretne vagone zaostale u 20. stoljeću? A konstitutivni narod u susjednoj BiH, također “pošteno”, premda protuustavno, prepustila asimilaciji, iseljavanju i izumiranju.

Stepinac prelazi na drugu lažnu tezu aktualnu u monarhističkoj Jugoslaviji, kasnije i u komunističkoj i u današnjoj postmonarho-komunističkoj Hrvatskoj. Naime, da su katolici nenarodni internacionalci bez osjećaja za narod (o, da, ima i takvih „katolika“). No, te 1938. godine Stepinac, kao da je znao današnje stanje, na to kaže ovo: „Mnogo se, istina je, govori o ljubavi prema narodu. Ali mnogi tako govore o njoj zato, što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato, da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato, što su željni slave. No, za uvjerena katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost”.

Stepinčev poučak vrijedi i danas

U ime ljubavi prema narodu i danas se pune džepovi, prikrivaju, prekrivaju i pokrivaju razne prljavštine i stječe (osobna) slava. Uvjereni katolik, koji ne trguje s općim, univerzalnim dobrima i ljubavlju prema svom narodu, trebao bi, ako nije moralno-etički hendikepiran i monarho-jugokomunistički indoktriniran, prepoznati interese politdžeparoša, politprljavaca i egocentrika željnih politslave, te ih osuditi i na izborima uskratiti im svoj glas.

Stepinčevim očima gledajući, stvari stoje ovako: „I vaša ljubav prema Hrvatskom Narodu ne može biti predmet trgovine, nego je moralna dužnost. Kad, dakle, te dužnosti ne biste vršili, ne biste uopće bili katolici, kao što ni ja ne bih bio katolički biskup, kad ne bih požrtvovno ljubio svoj narod. Kršćanin katolik ne samo da smije, nego mora ljubiti narod, iz kojega je nikao. To leži već u samoj čovjekovoj naravi. Kršćanstvo pak ne ruši naravnog zakona, nego ga usavršava i oplemenjuje.

Ako bih, dakle, rekao, da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je i zapovjeđena. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god, dakle, ljubite više svoju braću i sestre negoli druge ljude, tako i svoj narod više negoli drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može to zamjeriti? Zar će tko zamjeriti djetetu, ako više ljubi svoju majku negoli tuđu?”.

Pogleda uprtog od Stepinca preko Sulimanca pa do naših dana, čini se da bolja čestitka za Dan (hrvatske) državnosti od Stepinčeve ne će stići s Trga sv. Marka, Pantovčaka ili s adresa stranaka koje će se natjecati ili samo statirati na državnim izborima 2020. godine. Čitateljima želim sve najbolje za Dan (hrvatske) državnosti, koji treba preimenovati u Dan hrvatske države, s porukom o tome kako svako vrijeme treba svojega Stepinca. I Sulimanca, takaj.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo