Ž. Dogan: Spomen i molitva za mrtve ne bi smjeli biti privilegija

Sućut nad mrtvima i molitva za spas njihovih duša u temeljima je religija svih naroda ovog svijeta. Kada se radi o žrtvama rata, u civiliziranim državama, prigodom komemoracija i misa nikad se ne politizira time kojoj su strani pripadali niti se licitira čije su bile veće i nevinije.

Hrvatske žrtve u zlim vremenima Drugog svjetskog rata i bleiburškoj tragediji nakon njega, nažalost su izuzetak. Kako u bivšoj Jugoslaviji tako i danas, 75 godina nakon što je II. svj. rat završio. Istina o konspirativnoj pozadini bleiburškog genocida još uvijek se brutalno zataškava a žrtvama oduzima svako ljudsko dostojanstvo. Svi oni koji pokušavaju to promijeniti, nailaze na zatvorena vrata, zatvorene arhive, etiketiranja, optužbe i prijetnje.

Malo je obitelji u Hrvatskoj koje golema bleiburška tragedija, zatrpana u rudarska okna i jame od austrijske do makedonske granice, na neki način nije dotakla. Planetarna je sramota to što do danas, 75 godina kasnije, još uvijek žive žrtve i obitelji koje su na Bleiburgu i križnim putevima izgubili svoje najdraže, nisu dočekali dan da dostojno pokopaju svoje mrtve i vide službenu osudu planera i počinitelja tog monstruoznog zlodjela.

Koliko god boli gubitak cijelog jednog hrvatskog naraštaja pokošenog na Bleiburgu i poslije njega, toliko boli gubitak istine i pravde koja je (za sada) ubijena skupa s njima. A svi oni koji su tamo zvjerski mučeni i pobijeni, nekome su bili najdraži sinovi i kćeri, muževi, očevi, djedovi…

(Ne)sretnoj djeci propale Jugoslavije, sinovima i potomcima onih zaslijepljenih sljedbenika Titovog lika i djela, koji su izvršavajući njegovu naredbu uprljali ruke nevinom hrvatskom krvlju, ponovnim preuzimanjem vlasti u današnjoj Hrvatskoj, pružila se jedinstvena prigoda da svojim humanim odnosom prema žrtvama bivšeg totalitarnog režima skinu teški teret i naslijeđeno obiteljsko prokletstvo. I što oni uradili?

Na sve moguće načine i dalje nastavljaju opravdavati taj monstruozni zločin te cinično ignorirati i vrijeđati nevine civilne žrtve (upamtite ovo dobro – po Ženevskoj konvenciji razoružani vojnik je civil i nevin je dok mu se ne dokaže krivnja) ne dopuštajući da se mnogobrojna mjesta masovno likvidiranih Hrvata istraže i obilježe a posmrtni ostaci dostojno pokopaju.

Je li dakle, današnja Hrvatska demokratska i EU civilizirana država ili nekakav reciklirani jugotitoistički rezervat, kada se u njoj i njenom okruženju još uvijek nalazi preko 600 neistraženih masovnih grobnica u kojima leže kosti žrtava jugotitoističke tiranije? I kada u vezi s tim nema niti jedne završene istrage niti osude. Čak se i mise za pokoj njihovih duša na sve moguće načine žele ispolitizirati, sotonizirati i spriječiti. Zašto?

Planske likvidacije

Dva su ključna razloga za to.

PRVI RAZLOG: Tu, uz austrijsko-slovensku granicu, nakon svršetka II. svjetskog rata, za svega nekoliko tjedana na bestijalan način planski su likvidirani desetci tisuća nedužnih ljudi, žena i djece. Prije svega zato jer su predstavljali simbol i potencijalnu ‘opasnost’ ponovnog oživljavanja hrvatske državne samostalnosti. ‘Međunarodna zajednica’ stvaratelja i održavatelja bivših Jugoslavija i njihov operativac na terenu, Tito, mislili su da će se tim stravičnim genocidom nad Hrvatima jednom zauvijek zatrti sjeme ponovnog uskrsnuća samostalne hrvatske države (‘prije će Sava poteći uzvodno …).

Da je Titu, njegovim jugopartizanima i vanjskim mentorima upravo to bio primarni cilj svjedoče na stotine jama punih kostiju Hrvata, od austrijske do makedonske granice. Od kojih mnoge još nisu ni pokušane istražiti.

Stvorivši svoju zločinačku tvorevinu, komunističku Jugoslaviju, na brdima kostiju likvidiranih Hrvata, taj najveći (nepriznati) genocid u Europi nakon Drugog svjetskog rata, Tito i njegovi suborci pokušali su opravdati i sakriti konstrukcijom golemog jasenovačkog mita, o ‘preko milijun Srba i Židova’ koje su navodno pobili ustaše u Jasenovcu.

S jedne strane, polustoljetnom Goebelsovskom promidžbenom taktikom(sto puta ponovljena laž postaje istina) u svijest ‘naših naroda i narodnosti’ i svjetsku javnost utisnuli su taj monstruozni ‘milionski’ mit kao istinu. A s druge, zavjerom šutnje, rigidnom zabranom i kaznama zbog bilo kakvog spomena Bleiburga mislili su da će istina o tom njihovom sotonskom zlodjelu i razlozima, zauvijek ostati zacementirana u rudarskim oknima. I zakopana duboko pod zemljom.

Svaljivanjem sve krivice na Pavelićevu NDH i stavljanjem enormno velikog naglaska na iracionalno napuhavanje broja stradalih u Jasenovcu čvrsto su preusmjerili fokus javnosti na zlodjela ustaškog režima u vrtlogu 2. svjetskog rata i time odvukli pozornost sa planski izvršenog genocida nad hrvatskim narodom nakon svršetka rata. Sve drugo pa i navodna osveta za Jasenovac, bilo je od drugorazredne važnosti.

Što je, otvoreno priznao, u to vrijeme bliski Titov suradnik, kasnije disident, Milovan Đilas, svojom čuvenom rečenicom – ‘Da bi Jugoslavija mogla živjeti Hrvati su morali umrijeti’. Jezivi prizori rudarskih okna Hude jame i Barbarinog rova, puni kostura, lubanja i pletenica zvjerski pobijenih Hrvata i Hrvatica kasnije su do kosti ogolili sve laži i mitove okorjelih jugotitoista te razvidno potvrdili Đilasovu tvrdnju.

Prisilno vraćeni u Jugoslaviju

DRUGI RAZLOG: Unatoč zapovijedi koju je Winston Churchill izdao još u veljači 1945. da svi oni koji izbjegnu iz Jugoslavije i predaju se britanskoj vojsci trebaju biti zaštićeni, zadržani u kampovima i valjano ispitani, tadašnji britanski ministar za Mediteran u savezničkom stožeru, Harold McMillan, iza leđa američkom maršalu Alexanderu, potajno je dao instrukcije 15. korpusu britanske vojske u Austriji da na brzinu razoruža hrvatsku vojsku i skupa s njom prisilno vrati natrag u Jugoslaviju sve pristigle izbjeglice. Koje su u panici pred nadirućom jugopartizanskom gerilom i u naivnoj nadi da će ih na austrijskoj granici prihvatiti i spasiti Angloamerikanci, krenule na zbjeg prema Zapadu u nepreglednoj koloni. Prema izvješćima britanskih pilota koji su nadlijetali to područje preko pola milijuna.

Prema istraživanjima velikog britanskog povjesničara dvadesetog stoljeća, grofa Nikolaya Tolstoya, autora knjige ‘ The Minister and the Massacres’ britanskoj vojsci na bleiburškom polju predalo se više od 200.000 hrvatskih vojnika i još najmanje toliko civilnih izbjeglica, uključujući žene i djecu. I umjesto da im pruže zaštitu, Englezi su ih, prekršivši obveze Zenevske Konvencije i dogovor s Amerikancima, na prevaru vratili Titovim krvožednim mesarima natrag u Jugoslaviju. Gdje su gotovo svi doživjeli tragičnu sudbinu.

Razlog zašto je Harold McMillan tajno doputovao u Tirol i dao instrukcije britanskim vojnicima da sa Bleiburga prisilno vrate stotine tisuća Hrvata u sigurnu smrt, ostaje misterij. No, logika i zdrav razumom nam nalažu da se cilj njegove tajne misije može jedino sagledati u svijetlu spomenutog Đilasovog priznanja – ‘Da bi Jugoslavija mogla živjeti, Hrvati su morali umrijeti’.

To je najvjerojatnije i razlog zašto se, za razliku od svih drugih operacija savezničkih snaga i Titovih jugopartizana koje su opisane do najsitnijih detalja i stavljene na uvid javnosti, dokumenti o prisilnom izručenju i genocidnom masakru Hrvata nakon 2. svjetskog rata, kao i onih o logoru Jasenovac, još uvijek drže zaključane u arhivskim ladicama Londona i Beograda.

U toj zamračenoj mreži zlonamjernih insinuacija, poluistina i odvratnih laži (najnovija knjiga Jasenovac – Auschwitz of the Balkans’ filmovi, ‘Dnevnik Diane Budisavljević i ‘Dara iz Jasenovca’ ) koju ‘bivši’ jugotitoisti, velikosrbi i njihovi vanjski lobisti još uvijek vješto pletu oko mita o Jasenovcu, završava svaki pokušaj rasvjetljavanja istine o masovnoj ljudskoj tragediji Hrvata na Bleiburgu i Križnim putevima.

Grozan, nečovječan zločin

Nametanje zabrana i zaborava, kojima se i nakon 75 godina nastoji sakriti jedan od najmračnijih momenata u poslijeratnoj Europi, dovoljno je velik dokaz da se na Bleiburgu dogodio grozan, nečovječan zločin. Koji predstavlja uvredu temeljnim principima za koje su se u II. svjetskom ratu borili europski antifašisti i na kojima danas počiva zapadni pravosudni sustav.

Ali ne skrivaju istinu o Bleiburgu i Jasenovcu samo službeni Beograd i London. Pogledajte kako i u današnjoj Hrvatskoj, ponovo ojačali ‘bivši’ jugotitoisti i njihovi nasljednici na sve moguće načine cinično ignoriraju i sabotiraju bilo kakva temeljita istraživanja, iskapanja i dokumentirano naučne rasprave o poratnom genocidu i udbaškim zločinima nad slobodoljubivim Hrvatima. Zbog njihove vrlo učinkovite političko-medijske blokade i nepremostivih prepreka koje se postavljaju pristupu arhivima i dokumentima, broj hrvatskih žrtava jugokomunističkog režima nikada se nije do kraja istražio ni raščistio.

Što je još gore te žrtve se u Hrvatskoj i ‘Našoj Regiji’ i dalje balkanski primitivno vrijeđaju i ponižavaju davanjem neograničenog prostora u medijima nekakvim tragikomičnim ‘antifašistima’ i velikosrbima koji misle kako je još uvijek moguće narodu ispirat mozak po klasičnom obrascu iz vremena najkrvavije diktature dviju Jugoslavija.

Posebice su mizerne bizarne konstrukcije i igre riječima postjugoslavenskih zombija poput Mesića, Milanovića, Josipovića, Manolića, Pupovaca, Stazića, Goldsteina… Koji na površan i duboko uvrjedljiv način obezvrjeđuju žrtve Bleiburga – žrtvama Jasenovca. Diskriminirajući ih na ideološkoj i nacionalnoj osnovi. Pričama kako su tamo neki ‘antifašisti’ s pravom ubijali neke ‘fašiste’ – ‘dželate Jasenovca’.

Za njihov začahureni mentalni sklop nepojmljivo je kako je žrtva žrtva, a zločinac zločinac, bez obzira na ideološki ili nacionalni predznak. Naime, po Ženevskoj konvenciji i međunarodnom pravu ubijanje civila i razoružanih ratnih zarobljenika ratni je zločin- uvijek. Bez obzira bio rat napadački ili obrambeni, pravedan ili nepravedan. Svaka zemlja, nakon svršetka rata, ima obvezu istražiti svaki takav slučaj i suditi ratnim zločincima te ih kazniti ukoliko se navodi pokažu točnim. Držeći se pri tom načela individualne odgovornosti i pretpostavke da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja.

To je abeceda međunarodnog ratnog prava koju jugoslavenski i velikosrpski ‘antifašisti’ zasigurno znaju ali očito ignoriraju podlom tvrdnjom da životi nevinih hrvatskih žrtava na Bleiburgu i Križnim putevima, kojima nije utvrđena i dokazana nikakva krivica, manje vrijede od života nevinih žrtava ustaškog režima u Jasenovcu. Samo zato što su te žrtve bile pripadnici druge nacije i ideologije.

Ako zaista tako misle, samozvani hrvatski ‘antifašisti’ bi se trebali zapitati nisu li onda oni možda (u odnosu na hrvatski narod) ono protiv čega se tobože bore – ostrašćeni rasisti i fašisti!?

Opravdavanje genocida

Opravdavanje planskog genocida nad hrvatskim narodom poslije rata, s onim sto se događalo u Jasenovcu za vrijeme rata, moralno je bolesno i namjerno zavaravajuće. S ciljem da se omete rasvjetljavanje i osuda jednog apsolutno luđačkog masakra nad nedužnim ljudima. Poslijeratni bleiburški zločin isuviše je velik i monstruozan da bi se mogao bilo čime opravdati ili i gurnuti u zaborav.

Ignorirati i zataškavati onakva zvjerstva nad razoružanim hrvatskim vojnicima i nemoćnim civilima i opravdavati one koji su ih zapovjedili i počinili da time nisu učinili ništa loše, može samo ljudski šljam bez truna savjesti i Boga u sebi.

Ako se zna da su Pavelić, Artuković, Luburić, Šakić i većina čelnih ustaških dužnosnika, odgovornih za provođenje njemačkih rasističkih zakona u NDH i u Jasenovcu uspjeli pobjeći na Zapad, a da oni koji nisu, odmah su nakon zarobljavanja bili prebačeni u Beograd, na ‘suđenje’ i likvidaciju – tko su dakle bili ti desetci tisuća ‘fašista’ koji su tjednima i mjesecima nakon toga zvjerski mučeni i masovno likvidirani bez ikakvog suđenja i dokaza o krivici?

Bili su to razoružani civili i bespomoćne izbjeglice, izdani i ostavljeni od svih. Radilo se uglavnom o friško unovačenim domobranima, običnim malim ljudima, seljacima, radnicima i činovnicima od kojih većina nikada nije čula za Jasenovac a kamoli bila u njemu. Njihov jedini, ali smrtni grijeh bio je što su željeli vlastitu slobodu i državu. Titovi genocidni manijaci znali su to i zato ih i jesu masakrirali onako neselektivno, okrutno i planski. U slovenskim šumama i po križnim putevima.

Jesu li ‘jasenovački dželati’ bili moj stric Iko koji nikada nije uzeo pušku u ruke već je kao obrazovani intelektualac svo vrijeme rata proveo radeći u ministarstvu financija NDH u Zagrebu’? Ili moj stric Mate, koji je kao nepismeni seljak rat proveo iza žice nekakvog ustaškog skladišta streljiva u Konjicu ne ispalivši ni metka?

Jasno je, dakle, da su ti nekažnjeni zločini nad slobodoljubivim hrvatskim ‘fašistima’ bili potrebni jugotitoistima i velikosrbima jer su mislili da će skupa s njima jednom zauvijek ubiti i pokopati ideju o hrvatskoj državi.

Budimo po tom pitanju potpuno jasni. McMillan koji je, kršeći dogovor iz Jalte i Ženevsku konvenciju, vratio natrag u Jugoslaviju hrvatske izbjeglice, samoproglašeni maršal Tito, koji je naredio njihov masakr, Simo Dubajić i njemu slični genocidni manijaci, koji su ga sproveli – apsolutno su znali što rade i zašto to rade.

Sam Dubajić je to otvoreno priznao i čak se hvalio time. On je u svojoj knjizi ‘Život, greh i kajanje – od Kistanja do Kočevskog Roga’, zatim u knjizi Marka Lopušine ‘Krvavo Proleće’ i u intervjuu za beogradske novine ‘Svet’ 1990. god. između ostalog, svjedočio sljedeće:

Krvoločno orgijanje

‘Kada sam 25. maja 1945 god. došao u Ljubljanu referirao sam Titu o zarobljavanju ustaša… Prije toga sam od Tita dobio depešu da nitko ne smije dirati niti jednog zarobljenika već da ih treba vratiti u Sloveniju kako bi im se sudilo po međunarodnim konvencijama. Onda sam iznenada dobio nalog da se 30 hiljada tih narodnih izdajnika pobije u Kočevskom Rogu. Zapovijedao sam likvidacijom tih ljudi po naređenju Rankovićevih pomoćnika, Maksa Gaće, Matije Mačeka i Jove Kapičića. Takvu naredbu nije mogao donijeti nitko drugi osim Tita. Samo je on mogao opozvati svoju raniju depešu … Bio sam šef i kontrolisao sam da se to izvrši do kraja. Taj masakr izvrsila je IX. Dalmatinska brigada kojoj je politički komesar bila Milka Planinc…’

Okrutnost kojom je taj masakr izvršen očito je bila duboko ispod normi ljudskog načina ponašanja.

O kakvom se nevjerojatno krvoločnom orgijanju radilo, Dubajić je ponovo posvjedočio u vrijeme Domovinskog rata, gostujući na beogradskoj TV.

Opisujući zvjerska masakriranja zarobljenih Hrvata na Kočevskom Rogu on je u jednom trenutku rekao: ‘Ono što smo mi tamo radili je bilo toliko strašno da, kada bi mi netko to pričao ovako kao što ja vama sada to pričam, ja bi pomislio da taj nije normalan. Pa mogu misliti sto vi sada mislite o meni…’

Ipak, njegovo veliko(srpsko) srce nije moglo odoljeti da pred TV kamerama ne likuje zbog takvog iživljavanja nad Hrvatima dodajući: ”Napravio sam mitološku stvar… I jedino mi žao što umjesto 30 hiljada nisam pobio barem još toliko Hrvata”.

Inače, taj izgledom i karakterom doista grozni patološki zločinac, hvaleći se ulogom najvećeg egzekutora Hrvata nakon II. svjet. rata, stekao je veliku slavu i privilegije u bivšoj Jugoslaviji. Kasnije, pred kraj života, da bi pokazao kako izmedu petokrake i kokarde nikada nije bilo i nema razlike, sasvim predvidljivo, od zakletog jugotitoista ‘postao’ je zakleti četnik i duhovni vođa velikosrpske balvan pobune u Hrvatskoj 1991. god.

Mi Hrvati dakle, nikada ne smijemo zaboraviti činjenicu da smo u bivšim Jugoslavijama ubijani samo zato kako bi se ubila hrvatska sloboda i državna neovisnost.

Radić, Bleiburg i Vukovar

Radić, Bleiburg i Vukovar uvijek će nas podsjećati na to.

Znaju to vrlo dobro i današnji ‘antifašistički’ ridikuli, tipa Mesić, Milanović, Josipović Pupovac, Fumić, Stazić, Goldstein … pa ipak im ne odgovara samostalna, složna i slobodna (za njih, ‘fašistička’) Hrvatska. Okrenuta Europi i budućnosti. Njima odgovara jedino bivše razjedinjena, slaba i jugobalkanski utamničena (‘antifašistička’) Hrvatska. Okrenuta Beogradu i prošlosti. Zato je i dalje nastavljaju destabilizirati, vezati u lance jugotitoističkih mitova i nostalgije, svađati i plašiti narod ‘ponovnim buđenjem fašizma’ i nametati novim naraštajima krivicu zbog Jasenovca.

Današnja hrvatska država zapala u velike probleme zahvaljujući njima. I zbog njih ne može napraviti iskorak naprijed.

Vidite, nakon svršetka 2. svjetskog rata i pada berlinskog zida, narodi u Europi, oslobođeni tereta fašističke i komunističke prošlosti, okrenuli su se produktivno boljoj budućnosti. Jedino su Hrvati kako u bivšoj Jugoslaviji tako i nakon njenog raspada ostali taoci ‘bivših’ jugokomunista i sustavne torture ocrnjivanja fašizmom.

Danas, u slobodi i vlastitoj državi, hrvatski narod imao je i imati će mogućnosti (već na skorim izborima) demokratskim putem odhrvati se tome. No, on se ne može izvući ispod jarma bivše politike i političara i suočiti se s svojom jugotitoističkom prošlošću ako predstavnike i nasljednike upravo te politike na izborima vraća na vlast. Koliko će hrvatskom narodu u Domovini uzeti vremena da politički sazrije i izvuče se ispod tereta dominacije ‘bivših’ političara i politike, to samo Bog zna.

Željko Dogan/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo