Vladimir Jakopanec: IMATE LI I VI SVOJEGA STRADIVARIJA II DIO?

Vrijeme:5 min, 8 sec

 

 

Što je dakle sa Stradivarijevim violinama i mogu li se stvarno naći u svakoj drugoj kanti za smeće po Njemačkoj, na bjelosvjetskim tavanima za roženicama koje prokišnjavaju i dijele li se šakom i kapom svakome tko znade odsvirati C-dur ljestvicu na violini? I sva sreća da nitko oko mene nema ni jednog Guarnerijevog ni Amatijevog instrumenta, jer bih onda morao pisati III i IV dio, a tko bi mi to platio? Pretpostavljam da pošto ti instrumenti potječu iz 16 stoljeća, da ih ima manje, pa su ih ljudi već počistili s tavana i škrinja.

Samo uvoda radi da spomenemo da je Antonio Stradivari, ili latinski Stradivarius živio u Cremoni, današnja Italija, od 1.644 -1.737. godine. Zanat je učio, po nekima kod Amatija, a po nekima kod Ruggerija, a vjerojatno je sjedio u radionici kod Nicola Amatija, ali je pokupio neke stvari od Franceska Rugeria. Kod Amatija u radionici je ostao do 1.684., pa se pretpostavlja da je tada osnovao svoju radionicu. Za vrijeme života, računa se da je proizveo oko 1.116 različitih žičanih instrumenata, dakle violina, viola, čela, harfi, lutnji etc., od toga oko 960 violina, od kojih je do danas ostalo po svijetu između 450 – 512 komada. Neke od njih vlasništvo su banaka, raznih društava ili bogatih pojedinaca. Bečka Filharmonija raspolaše s nekoliko Stradivarijevih violina koje su u uporabi u orkestru, a violine koje posjeduju banke i različita društva, kao i bogati pojedinci na posudbi su najvećim violinistima svijeta, budući da je za kvalitetu zvuka bitno da se na njima svira.

Neki stručnjaci tvrde da je većina njegovih instrumenata od jednoga te istog stabla. Neki smatraju da je Stradivari upotrebljavao drvo od porušenih starih crkava i da to doprinosi kvaliteti njihova zvuka, a drugi pak smatraju da je Stradivari kemijski tretirao drvo prije njegove uporabe, te je zato ton njegovih violina tako čist i jasan. Nadalje, stručnjaci s nekih američkih sveučilišta smatraju da je aktivnost Sunca u tom periodu, dakle vjerojatno barem 100 godina prije Stradivarija bila u stagnaciji, što je rezultiralo hladnijim ljetima i zimama, pa je drveće sporije raslo, te da kvaliteta tog drveta doprinosi i kvaliteti zvuka. Kako bilo da bilo, ništa tu nije posve sigurno ni jasno. Jasno je jedino to da su Stradivarijeve violine visoke kvalitete i tonalno i po finoći izrade. Osim toga, Stradivari je živio preko 90 godina i cijeli život od svoje 12. godine posvetio je izgradnji instrumenata vrhunske kvalitete, pa je još za vrijeme svojega života postigao popularnost koju nitko prije njega niti poslije njega nije uspio izgraditi.

No, za sve stvarne i umišljene vlasnike Stradivarijevih violina razočaravajuće je to da svi testovi sviranja na slijepo, dakle na raznim violinama vrhunskih majstora, kao i akustički elektronski testovi nisu pokazali da Stradivarijeve violine zvuče bolje od ostalih vrhunskih instrumenata. Većina violinista ipak tvrdi da je ton Stradivarijevih violina čistiji, glasniji i osjetljiviji pod prstima svirača.

No po čemu ćete dakle znati je li vaš Strad originalan ili je djelo nekog kopiranta? Ukoliko želite biti sigurni, najbolje je platiti stručnjaka koji će već na prvi pogled moći donijeti prilično sigurnu procjenu. Preciznost Stradivarijeva rada je za stručnjaka odmah uočljiva. Nadalje, Stradivari je prvi počeo raditi s crvenim pigmentom, tako da ako je vaš Strad smeđe boje, malo je vjerojatno da je originalan. Njegov lak je unikatan također. No, etiketa će i laiku biti od najveće pomoći. Naime, kao što smo već rekli, tekst na etiketi će biti: ANTONIUS STRADIVARIUS CREMONENTIS FACIEBAR ANNO 1…..,

 

koji tekst uglavnom imaju i sve kopije. Međutim, vrlo često kopiranti ili nisu uočili ili su namjerno previdjeli i tako dali do znanja da je violina kopija, da je Stradivarijev tekst uvijek i bez promjene tiskan u „old roman“ fontu i da je tiskan samo broj 1 za godinu, a ostale brojeve Stradivari je dodavao rukopisom.

Sve ono što ne odgovara tome, nije Stradivarijevo djelo. I kako je svaka Stradivarijeva violina vrijedna po nekoliko, a neke i do nekoliko desetima miljuna američkih dolara, ovisi o kvaliteti njihova zvuka, malo je vjerojatno da se originalni Stradivarij može naći zaboravljen na nečijem tavanu, u kanti za smeće ili da ga posjeduje neki stari cigan koji svira u svom ciganskom bendu. Tim više što su stradivarijeve violine još za njegova života koštale čitavo bogatstvo, darovale se kraljevima i predstavljale kapital skupljačima dragocjenosti.

Valja spomenuti da su mnogi majstori u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, Italiji i Engleskoj nakon Stradivarijeva života, a neki i za njegova života kopirali njegove violine. Mnogi su bili pošteni i na etiketi namjerno stavljali tip slova koja Stradivari nije upotrebljavao i tiskali po dva ili tri broja za godinu, a ponekad tiskali i cijelu godinu, kako bi se znalo da violina nije Stradivarijev originalni rad. Neki majstori u Austriji i Njemačkoj dodali su na etiketi da je violina proizvedena u njihovoj zemlji. Francuski majstori običavali bi na vrhu etikete staviti da je violina izrađena po tom i tom Stradivarijevom modelu, međutim bilo je podosta majstora koji su iskopirali u detalje sve što se moglo iskopirati, kako bi zaveli kupca i za takve instrumente potrebno je danas unajmiti vrhunske stručnjake da bi utvrdili autentičnost instrumenta.

Valja spomenuti i to da je u Čehoslovačkoj čitav niz godina djelovala tvornica za proizvodnju violina i ta je tvornica uglavnom proizvodila kopije stradivarijevih violina. Etiketa je bila slična Stradivarijevim, ali je u dnu jasno pisalo: „Made in Czechoslovakia“. Ukoliko je usprkos svemu teško utvrditi autentičnost violine za koju se tvrdi da je izrađena u Stradivarijevoj radionici, ostaje još mogućnost da se podvrgne testovima dendrokronologije, to jest ispitivanju koje će točno utvrditi starost drveta. No, danas se uglavnom znade koliko Stradivarijevih instrumenata ima, gdje se nalaze i tko na njima svira, tako da je svako iznenađenje s tavana ili kante za smeće gotovo nemoguće. Nadam se da se radi ovoga teksta nitko od čeških i inih „Stradivarija“ neće sada baciti pod vlak. Kažete da te svoje Stradivarije ionako niste ništa platili, ili ste ih platili stotinjak eura, onda nikom ništa, kaj ne? Ako ništa drugo, nešto smo naučili.

VEZANO

Vladimir Jakopanec: IMATE LI I VI SVOJEGA STRADIVARIJA I DIO?

 

Vladimir Jakopanec/Hrvatsko nebo