Muslimanska Bosna uputila se (nepovratno?) put Istoka

Smještenu na rubovima povijesnih i civilizacijskih tektonskih ploča teško je opisati i razumijeti što je u geopolitičkom smislu BiH bila nekad, za vrijeme prodora Otomanskog carstva u Europu, nakon Austrijske aneksije 1878. (službeno 1908.), u Kraljevini Jugoslaviji, u SFRJ i što je danas Bosna i Hercegovina kad je nakon Daytonskog sporazuma (1995.) priznata kao nedorečena konfederacija, država triju konstitutivnih naroda i država ograničenog suvereniteta.

Naime ne smije se izgubiti iz vida činjenica da, ako smatra potrebnim, Ured visokog predstavnika, tj. on osobno, potpuni stranac u BiH, ima pravo veta na svaku odluku Vlade i Predsjedništva BiH.

Današnji ustroj BiH najviše podsjeća na poznati stih iz narodnih pjesama koji govori o snazi i junaštvu, ali i o nemogućoj deseteračkoj matematici, a upravo je ona sve vrijeme na djelu u BiH. Dakle stih glasi: „Prebi koplje u tri polovine“. I koliko god je teško zamisliti lom cjeline na tri polovine, BiH je upravo to: država tri konstitutivna naroda: Hrvata, Srba i muslimana smještenih u dva entiteta, dvije krnje države. U Federaciju BiH kao „državu“/entitet Hrvata i tzv. Bošnjaka i u Republiku Srpsku kao „državu“/entitet Srba. Entitetima je dodan distrikt Brčko kao sigurnosni ventil i batina međunarodnih snaga (NATO-a) ako i kad situacija u „bosanskom loncu“ zakuha i izmakne kontroli. Upravo je ta jednadžba, tri konstitutivna naroda opterećena napornom prošlošću „osamostaljena“ triju naroda u dva entiteta i početak nerješive bosanske jednadžbe, bosanskog gordijskog čvora.

Sveukupnu situaciju u BiH dodatno komplicira vjersko i nacionalno pitanje unutar samih konstitutivnih naroda kao i davna i ne tako davna povijest krcata netolerancijom, sukobima i ratovima. Kršćanstvo je i prije raskola na katoličanstvo i pravoslavlje na prostorima današnje BiH imalo poteškoće sa snažnom patarenskom herezom, tj. bogumilima koji su se dolaskom Osmanlija uglavnom priklonili islamu i postali podanici Porte, ali nisu nikad postali Turci niti su im Arapi postali braća! Ni nakon četiristogodišnje turske okupacije u Bosni nema Turaka, nego su ostali oni isti narodi koji su se tamo bili zatekli kad su počela turska osvajanja. Razdoblje nakon povlačenja Osmanlija iz BiH moglo bi se parafrazirati rečenicom iz Andrićeve „Priča o kmetu Simanu“: „Četristo godina ste vi nas, sad ćemo četristo godina mi vas, a za onih narednih četristo godina dogovorit ćemo se tko će koga“. Predsjednik Erdogan još nije pročitao spomenutu pripovijetku pa mu nije jasno da drugih četristo godina još nije prošlo, a njihov se početak može računati od 1878.

Stara boljka srpskog pravoslavlja nije nikad propisno izliječena i svetosavlje je ostalo izvan kršćanskog korpusa, ali duboko ukorijenjeno u srpskom pravoslavlju. Poteškoća je u tome da srpsko pravoslavlje ustvari je svetosavlje, vrst poganskog kršćanstva, a takvo što ni s izvornim kršćanstvom ni s pravoslavljem nema dovoljno dodirnih točaka da bi ga se moglo smatrati Radosnom viješću našega Gospodina. Katoličanstvo i hrvatstvo u BiH održali su franjevci, a ne udaljene dijeceze i još udaljeniji Vatikan. Neugodno rivalstvo franjevaca i biskupija nazočno je u BiH do danas.

U Titovoj Jugoslaviji muslimani su počeli sebe zvati Muslimanima, da bi nešto prije Daytona sebe znakovito proglasili Bošnjacima. Pišući velikim slovom „M“, muslimani su sebe počeli smatrati narodom na putu prema ostvarenju svoje države. Imenujući sebe Bošnjacima muslimani u Bosni sebe već smatraju formiranom nacijom na domaku svoje, naravno islamske države. Upravo cjelovite BiH u avnojevskim granicama. Međutim, ti tzv. Bošnjaci nisu ni Turci, ni Iranci, ni Saudijci… oni su bili i ostali Titini Jugoslaveni. To su oni isti, islamistički komunisti, koji su ispred sarajevske katedrale protestirali protiv mise za pobijene nevine žrtve na Križnome putu. To su vrlo upitni vjernici, oni su i dalje za Tita i Jugoslaviju, prigodno zeleni komunisti kao što su nekad bili crveni komunisti, a sada za stotinu maraka mjesečno (po glavi) ženama navlače hidžab i kuće farbaju u zeleno. Okorjeli oportunisti, ali su u iskrivljenom islamizmu obnovili staru prijetvornost i pojačali mržnju prema kršćanstvu. U njihovom je habitusu, očito, izdaja samo uljudan način ponašanja i preambula svakog političkog programa na Balkanu.

Nešto ne štima s tim tzv. bošnjaštvom i ta vjersko-nacionalna kovanica za nepostojeću naciju nije u kontekstu islamske prakse. Osoba islamske vjeroispovijesti najprije je musliman, brat po „Kuranu“ sa svojom islamskom braćom diljem svijeta i to ga određuje kao osobu, pripadnika islamske vjeroispovijedi, pa je tek onda Turčin, Egipćanin, Britanac, Francuz, Marokanac… Cilj islamizma je globalni Kalifat ili Islamsko carstvo postignuto na bilo koji način uključujući jihad i svaki teroristički činprotiv svih nevjernika. A u Bosni Titini „Jugosloveni“ iz pripadanja islamu, kojeg su se itekako u Jugoslaviji odricali, krmili krmetinu i lokali rakiju dokazujući svoj ateizam i sekularnost, sada izvlače naciju i državljanstvo.

Kršćani, međutim, najprije su Austrijanci, Talijani, Amerikanci, Hrvati, Slovenci… pripadnici svoje nacije, a tek su onda vjernici iste konfesije, tj. kršćani bilo da su katolici, protestanti ili pravoslavci.

II.

Činjenica je da političke vođe tzv. Bošnjaka imaju ne samo razumijevanja za Muslimansko bratstvo i islamski terorizam nego održavaju i izravne kontakte s Al-kaidom pa je Federacija BiH postala faktor nestabilnosti u Europi i svijetu. Upravo je rat u BiH organizaciono i u ljudstvu ojačao poziciju terorističke Al-kaide. Jihadisti su iz rata u Bosni primijenili svoje znanje i vještine u terorizmu kojim se napadala Europa i SAD. Mnogi organizatori i sami sudionici napada na njujorške tornjeve posjedovali su BiH putovnicu. Rat u BiH bio je poligon za teroriste, a nakon završetka rata postao je „sigurna kuća“ islamskog terorizma. „Legendarni“ mudžahedini poput Abu el-Ma (umro 2015.) i Saudijac Abu Sulaimman al Makki od 1996. žive u Federaciji BiH pod okriljem prvaka SDA, konkretno u Bocinjj Donjoj i to posve regularno kao njezini stanovnici. Marokanac Karim Said Atmani vlasnik je bosanske putovnice još od 1995., uostalom prema svjedočenju Eve Ann Prentice na suđenju Slobodanu Miloševiću na ICTY-u, Alija Izetbegović se u svom uredu u Sarajevu osobno sastao s Osama Bin Ladenom, također vlasnikom putovnice BiH.

Iran je preko svojih službi, iranskog ministarstva za obavještajni rad i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i preko Iračke revolucionarne garde vodio kamp za obuku terorista u Pogorelici. Almir Džuvo, tadašnji ravnatelj OSA-e je u srpnju 2010. procijenio da se u Federaciji na populaciju od milijun stanovnika nalazi preko 3000 potencijalnih terorista. Policija Federacije BiH 2009. procjenjuje da se u Federaciji nalazi oko 5000 prakticirajućih vahebija. Islamski terorizam dobio je svoju logistiku dolaskom mudžahedina za vrijeme rata u Bosni, 1992. – 1995., a onda su zaplotništvom muslimanskih vođa u Federaciji i ženidbama s domaćim muslimankama teroristi dobivali državljanstvo i stvarali šerijatske enklave poput Bocinje Donje i Gornje Maoče.

Središnje državne strukture i institucije u Konfederaciji BiH ne funkcioniraju, a njeno gospodarstvo u neprestanom je padu. Prema podacima Svjetske banke nezaposlenost među mlađom populacijom je preko 55% zato ne čudi podatak da bi 77% mladih ljudi prvom prigodom napustilo BiH.

Sve rečeno o BiH moglo bi sličiti na religiozno-povijesnu raspravu o neuspjeloj postkomunističkoj tranziciji u kontekstu geopolitike 21. stoljeća, međutim tzv. Bošnjaci i Hrvati, kulturološki i svjetonazorski dva udaljena svijeta, osuđeni su na zajednički život u jednom od entiteta – Federaciji BiH. Dočim su Srbi dobili i prihvatili Republiku Srpsku ne samo kao neotuđivu nagradu za ratna osvajanja u Bosni, već je žele što prije „izvući“ iz BiH i priključiti Republici Srbiji. Muslimani su pak Federaciju shvatili kao poklon bon za izgubljeni rat u Bosni, za genocid u Srebrenici i svekolike vojne poraze u srazu sa Srbima. Zato su odmah i svim sredstvima pojačali rad na stvaranju vlastite islamističke države u granicama Federacije (ako već zbog Republike Srpske isto ne mogu postići u „avnojevskim“ granicama BiH).

To je, nedvojbeno, nasilnički proces koji tzv. Bošnjaci u početku provode prijetvorno potajice, a onda besramno uz pomoć službi „prijateljskih“ zemalja i hrvatskih izdajnika, na primjer Željka Komšića. Počelo je s uvozom mudžahedina iz „prijateljskih“ muslimanskih zemalja za vrijeme rata u Bosni i s „proizvodnjom“ vahabija te opstrukcijom izbornog sustava unutar Federacije kako bi Hrvatima potkrali što više izbornog prava i u hrvatsku kvotu ubacili „svoje“ Hrvate. To su politički Bošnjaci, odnosno Hrvati iz miješanih brakova ili su sami u takvim brakovima pa misle da će svojim izdajništvom spasiti nekakvu izmišljenu i nepostojeću državu.

S područja Republike Srpske za vrijeme rata u Bosni iseljeno je hrvatsko stanovništvo. U najvećem djelu Federaciji BiH sve vrijeme je na djelu sustavno iseljavanje Hrvata i uvođenje islamizma uz pomoć „prijateljskih“ zemalja i njihovih tajnih službi: Irana, Turske i Saudijske Arabije. Republika Srpska i Federacija BiH imaju na svijetu najveći broj stranih obavještajaca po kvadratnom metru. Tzv. Bošnjacima je cilj stvaranje bosanske džamahirije i uvođenje šerijata, što znači suspenziju Ustava BiH, zakona i potpisanih međunarodnih sporazuma te uspostavu šerijatskih pravnih normi, običaja i morala. U Otomanskom carstvu primjenjivao se šerijat i on je pokrivao sve aspekte života, ne sam religiju i njezinu praksu, a primjenjivao se na sve: muslimane i nemuslimane. Po šerijatu nema jednakosti pred zakonom: muškarac ima veća prava od žena, muslimani od nemuslimana, nemuslimani ne smiju vladati muslimanima… Multietničko u šerijatu znači da je suživot s drugim vjerskim zajednicama moguć samo pod dominacijom muslimana. Status punopravnog građanstva imaju samo muslimani. I baš ništa se u šerijatu od tih vremena nije promijenilo.

Kao posljedicu spomenute „bošnjačke“ politike na području Federacije BiH, Hrvati su od prijeratnih 17% udjela u pučanstvu (popis iz 1991.) danas došli na svega 10% i trend se nastavlja. Bez obzira na konstitutivna prava Hrvata ne pomaže nacionalni ključ ni na saveznoj (1/3) ni na federativnoj razini (1/2). Prvi, jer se neprestano „pehlivani“ i trguje, drugi zbog raznih komšića i kljujića koji negaciju hrvatstva u unitarnoj komunističkoj BiH manifestiraju na način da su postali dio „bošnjačke“ političke klike i konzumenti bogatih inozemnih donacija.

III.

Počelo je još s tajnom organizacijom Mladih muslimana (osnovana 1939.), podvrstom Muslimanske braće kojoj se Alija Izetbegović priključio 1941. i nastavilo se njegovim političkim traktatom „Islamska deklaracija“ iz ranih 70-ih godina prošlog stoljeća, a zbog koje je odrobijao pet godina. U tom islamističkom manifestu jasno stoji: „Između islama i neislamskih religija ne može biti ni mira niti suživota“ (str. 30, izdanje iz 1990.) Ništa u „Islamskoj deklaraciji“ ne ukazuje na kompromise na putu prema cilju, unitarnoj islamskoj državi BiH, dapače Hrvatima i Srbima u BiH nudi se građanstvo drugog reda. To je zacrtani program stvaranja islamske države po kojem vozi i njegov sin Bakir. Poslije se „Islamska deklaracija“ kao knjižica dijelila vojnicima Armije BiH.

Rat u Bosni 1992. – 1995. i Daytonski sporazum (1995.) muslimanski su prvaci iskoristili u svome naumu da na svaki način na području BiH i/ili Federacije stvore ne samo islamsku nego islamističku državu. Približavanjem s državama koje sustavno izvoze islamizam, najprije s Turskom koja se smatra patronom islama u Europi, pogotovo s predsjednikom Erdoganom

Turska ima velikih neoosmanlijskih ambicija u Europi. Zato je pod turskim patronatom i njihovim novcem izgrađen sveučilišni kampus u Ilidži, a 2009. održan je međunarodni simpozij u Sarajevu pod nazivom “Ottoman Heritage and Muslim Communities in the Balkan today“ kome je nazočio tadašnji turski ministar Vanjskih poslova, Ahmet Davutoglu rekavši na simpoziju „da je došlo vrijeme ponovnog ujedinjenja“?

U isto vrijeme intenziviraju se veze s Iranom, najvećim izvoznikom terorizma, koji ima ambicije postati prvi među jednakima u islamskom svijetu. To je razlog zašto se Iran toliko trsi proizvesti atomsko oružje. Treći „bošnjački“ partner je Saudijska Arabija koja velikim novcem kupuje svoje kolonijalne interese u Federaciji BiH, tj. nekretnine, zemljišta i šume. U igri je i Pakistan, na primjer najnovija afera prodaja preko 3000 bosanskih viza pakistanskim migrantima preko veleposlanika u Islamabadu, Sakiba Forića. Sve s ciljem da bi migranti što lakše i brže, dakle zrakoplovom, došli do Sarajeva, a onda šumskom vizom preko Hrvatske na Zapad.

Alija Izetbegović, zvani „dedo“, i njegov sin Bakir, potom Haris Silajdžić i veliki muftija Mustafa Cerić, kao najistaknutije političke „bošnjačke“ figure, vode tzv. Bošnjake prema islamizmu. Oni su dozvali i poticali dolazak tajnih službi spomenutih država, koristili mudžahedine u ratu u Bosni i funkcionirali kao jatakluk islamskim teroristima u njihovim terorističkim akcijama po svijetu. Prijetvorni Mustafa Cerić je svakog tko bi posumnjao u njihove islamističke namjere proglašavao islamofobom i ni na koji način nije osuđivao vjersku praksu vahebija. Godine 2006. objavio je dokument „Deklaracija europskih muslimana“ u kojoj je europske muslimane (uključujući i „Bošnjake“) proglasio spremnim prihvatiti europske civilizacijske norme i ljudska prava, ali uz djelomičnu implementaciju šerijata! Na taj su način spomenuta četvorica i osobe od njihova najvećeg povjerenja dodatno od sebe udaljili i Hrvate i Srbe, svoje povijesne i teritorijalne susjede. Prva trojica od samog su početka zauzeli poziciju jednog od trojice u rotirajućem Predsjedništvu BiH i do sada je nisu ispustili.

Upravo su oni podržavali islamizaciju BiH i sprečavali bilo kakav civilizacijski suživot između tzv. Bošnjaka i druga dva konstitutivna naroda u BiH. Uz njih su i neki manje važni, ali ne i nevažni „za stvar islamizma“ na primjer: Hasan Čengić, Husein Živalj, Ismet Kasumagić, Edhem Bičakčić, uglavnom Alijini zatvorski drugovi, poslije visoki dužnosnici u Federaciji i veleposlanici BiH.

Alija Izetbegović postao je predsjednik BiH 1990. i svoj je predsjednički mandat završio 1996. kad je postao prvi predstavnik tzv. Bošnjaka u rotirajućem Predsjedništvu BiH. Bio je član Merhameta (islamska humanitarna organizacija) koji je za vrijeme rata u BiH služio kao paravan za naoružavanje Armije BiH i sve vrijeme ostao zagovornik ostanka mudžahedina nakon završetka rata.

Bakir Izetbegović dokazao se na izgradnji džamije kralja Fahda s najvećom molitvenom dvoranom na Balkanu. Drag mu je bio saudijski novac, ali mu je srce ipak ostalo s Irancima i njihovim službama pa je bezrezervno podupro otvaranje Institut Ibn Sina – znanstveno istraživački institut, ustvari sjedište IRGC-a za Europu koji zapošljava dvije stotine iranskih „poslovnbih ljudi“, tj. obavještajaca i terorističkih operativaca koji su pod motom „obuči i opremi“ politički vrh tzv. Bošnjaka pridobili za islamistički teror. Bakir Izetbegović sudjelovao je u instalaciji Bosnia bank International, sarajevske banke koja posluje na osnovi šerijatskih normi i žila je kucavica zamračenog bankarskog poslovanja preko kojeg se financira terorizam. Nije uzalud njegov otac Alija kao predsjednik Predsjedništva BiH 1991. posjetio Iran pozvavši Iran da kao iskreni prijatelj bosanskih muslimana podupre islamizaciju BiH. I ta se ljubav oca i sina prema Iranu do danas nije ugasila. Nije pomogla akcija Munira Alibabića, protivnika iranskog utjecaja na vrh SDA: 2002. pet uhićenih dužnosnika SDA pušteni su na slobodu, a Alibabića je Paddy Ashdown „nagradio“ razriješivši ga s dužnosti šefa federalne Službe. Nisu pušteni samo SDA-ovi dužnosnici: u nepoznatom pravcu nestali su i poznati teroristi Karay Kamel bin Ali (Abu Hamza).

Haris Silajdžić je bio Alijin nasljednik u rotirajućem Predsjedništvu BiH. Obnašao je dužnost Ministra vanjskih poslova i predsjednika Vlade, ali i u dovođenju mudžahedina u Bosnu. Njegove su sekularni politički maniri i uljuđenost zaveli mnoge na Zapadu i povjerovali su u njegovu umjerenost, međutim riječ je o islamizmom ispranoj osobi koja je itekako kumovala i dolasku i ostanku mudžahedina u BiH te uobičajenom prijetvornošću skrivala aktivnosti službi „prijateljskih država“.

Koliko god se trsili oko BiH, ni NATO ni Europska Unija (IFOR/SFOR) ne mogu riješiti „lom u tri polovine“, čak ni ulazak BiH u NATO i/ili EU ne bi baš nikome pomoglo. Uostalom Republika Srpska ne bi nikad pristala da BiH na bilo koji način uđe u euroatlanske integracije. Milorad Dodik i slični radije će pristati na demilitarizaciju BiH i podmuklo snivati veliku Srbiju. Ne zato jer BiH objektivno nije ni na koji način spremna za taj korak, nego vidno oslabljena zapadna civilizacija nije spremna u sebe unijeti balkansko-bizantijski otrov i ostati u jednome komadu. Srbi u BiH žele svoj komad teritorija, sebe na svome; Hrvati žele to isto, jer bolje se živjelo pod Turcima. Njihovo priključenje matičnim državama stvar je geopolitičke razboritosti i njezine projekcije u ne tako daleku budućnost. To je pravac sječiva kojim će gordijski čvor biti jednim zamahom prepolovljen, ali u dvije polovice kako i matematička logika nalaže.

Muslimanska Bosna uputila se (nepovratno?) put Istoka, i što s tzv. Bošnjacima sraslim s islamskim fundamentalizmom, što s projektom bosanske džamahirije i predatorskom politikom Turske, Irana koji su u Federaciji BiH instalirali svoje centre za islamizaciju Europe s ciljem uništenja kršćanstva? Europa nije u najboljoj snazi, bila je razjedinjena i pod Bečom, ali je izvojevala pobjedu.

Ima rješenje, dovršetak arapskog proljeća u dogledno vrijeme i svođenje država zahvaćenih proljetnim požarom na mjeru njihova realiteta, a on (njihov realitet) je za svjetsku civilizaciju nevažan.

L.C./HrSvijet/http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo