AMICUS AMICORUM Konačno odlazak u političku mirovinu – primjer na koji bi se mogli ugledati mnogi drugi

Deveti saziv Hrvatskog sabora (sastavljen od 151 zastupnika koji su članovi 23 parlamentarne stranke organizirane u 15 zastupničkih klubova) u ponedjeljak 18. svibnja poslijepodne donio je odluku o svom raspuštanju. Za nju glasovalo je 105 zastupnika, suzdržanih je bilo četiri, a protiv osam. Sada, trenutni predsjednik RH Zoran Milanović treba odrediti datum parlamentarnih izbora, koji se – piše u Ustavu –  moraju održati 30 do 60 dana od dana raspuštanja Sabora. Znači to da je zadnji rok za izbore 12. srpnja, a najraniji bi mogao biti 21. lipnja. U skladu s tom hektikom, trenutačni je predsjednik odlučio da se (predvremeni?) izbori trebaju održati na jugoslavenski Dan borca, na “dan ustanka svih naših naroda i narodnosti” onomad, odnosno day after, dan poslije, ukratko 5. srpnja.

Što opet znači da će unaprijed pokvarenu ljetnu uživanciju u ovogodišnjoj postkoronalnoj (naime, ako bude “post”) turističkoj sezoni ipak nadomjestiti nešto iz starorimskog repertoara “panem et circenses”: pripreme za prvi veliki ljetni politički picigin već su otpočele još u Jasenovcu, Okučanima i Bleiburgu, a s obzirom na koronu i zagrebačke potrese te na predstojeće skupove u Kumrovcu, Brezovici pokraj Siska, u Jadovnom i Srbu, pa s obzirom na Dan državnosti potom na Alku i Oluju, možda nas ni ove godine ne zaobiđe kakav veći požar ili više njih, što ćemo sve – zajedno s propuštenim turističkom eurima – lijepo moći zapretati u mozgovni zapećak i prepustiti se čarima predisbornih, a osobito postizbornih koalicija.

Naravno, na naplatu će nam ovo ljeto doći tek u zimu s prvim pahuljama neminovnoga proračunskog rebalansa, pri čemu je sasvim nepredvidivo koliki će nas dio zapasti od onih 800 milijardi koje je EU najavila za svoje države-članice postradale od epodemije i pandemije koronavirusa.

Unatoč tome što izbori, dakle, još nisu formalno raspisani, već su samo najavljeni, predizborne se kampanje zahuktavaju, a u njima se zakuhavaju i predizborne koalicije: Domovinski pokret Miroslava Škore okupio je oko sebe nekoliko Suverenista, Blok za Hrvatsku, HRAST, Konzervativce i nekoliko generala pa će Glasnović opet ugroziti HDZ u 11. izbornoj jedinici (koja ionako ima samo 3 ograničena mjesta), SDSS Milorada Pupovca, kao i obično, ne zamara se trivijalnostima (njihova su tri srpska mjesta ionako zajamčena, a slično je i s preostalih 5 mjesta za manjince u 12. izbornoj jedinici), Plenkovićev HDZ ponaša se dosta komotno budući da je očito da se nikakva buduća vlast bez njihove sile neće moći sastaviti, zbog čega će im se najvjerojatnije prišlepati i Vrdoljakov HNS, Most odbija koaliranje i sa Škorom i s Plenkovićem i sa SDP-om, Bandićevi “žetončići” ionako nisu uhvatljivi ni za glavu ni za rep, kao što to nisu ni trenutne stranke sa po jednim zastupnikom kako-god-se-već-zvale, NZH Brune Esih ići će sa HSP-om Karla Starčevića, a Bernardićev SDP formirao je ponovo predizbornu koaliciju nepronicljiva zbirnoga naziva – ovaj put se ne zove smiješnim imenom, recimo, Kukuriku, već se zove Restart, što je donekle manje smiješno, ali nije ništa manje besmisleno pretenciozno sa svojim tobože informatičkim konotacijama. Mudrom strategijom krpelja, uza SDP – ne računajući parakomunističli istarski IDS – zakvačili su se HSU tj. jednočlani Silvano Hrelja iz Hrvatske stranke umirovljenika, i SNAGA tj. jednočlani Goran Aleksić iz Stranke narodnog i građanskog aktivizma, te HSS znamenitog Krešimira Beljaka i konačno, Građansko-liberalni savez (GLAS) Anke Mrak-Taritaš koji je, zapravo, jedna od frakcija negdašnjega HNS-a, a kojoj su frakciji nakon raskola/raspada HNS-a u Saboru preostala 4 mjesta. Ta su mjesta do ponedjeljka zauzimali spomenuta Anka Mrak-Taritaš, Goran Beus Richembergh, Nada Turina-Đurić i Vesna Pusić.

– GLAS će vjerojatno ući s jednom zastupnicom Ankom Mrak Taritaš u parlament, hoće li nakon toga razviti aktivnost i popuniti mjesto koje je imao HSLS ili HNS, vidjet ćemo”, u ponedjeljak je za TV N1 izjavila Vesna Pusić, dometuvši: – Ja neću biti na izbornim listama. Ovo je kraj ove vrste moje karijere u aktivnoj politici, no kraj komentiranja i pisanja o politici nije.

Kćer konvertiskog natporučnika OS NDH napušta konvertitski HNS i aktivnu politiku

Negdašnja Vesna Pusić, negdašnja predsjednica HNS-a, negdašnja ministrica vanjskih i europskih poslova, negdašnja potpredsjednica (Milanovićeve Kukuriku) Vlade i negdašnja ambiciozna autolansirana kandidatkinja za glavnu tajnicu UN-a, tako je najavila svoje ultimativno političko umirovljenje! Inšallah Madona, inšallah! – poslužimo se nestašno stilističkom dosjetkom Miljenka Jergovića.

Rođena je 25. ožujka 1953. godine u Zagrebu u obitelji majke Višnja, rođene Anđelinović, profesorice engleskog jezika, i oca Eugena, akademika i profesora na Pravnom fakultetu u Zagrebu koji je ostvario značajnu međunarodnu karijeru, jedno vrijeme bio ekspert i savjetnik glavnog tajnika UN-a, te objavio 35 knjiga i više od 1300 znanstvenih i stručnih članaka i preminuo u Zagrebu 2010., da bi se tek tada (javno) doznalo da je više od 50 godina – konvertitski – tajio činjenicu kako je od prvih do zadnjih dana postojanja Nezavisne Države Hrvatske služio kao (odlikovani) natporučnik OS NDH na raznim časničkim dužnostima (“Pravosudni ured Zapovjedništva zračnih snaga 25. studenog 1941. – 2. studenog 1943.; Ustrojstveni odjel Glavnog stožera Oružanih snaga 3. studenog 1943.- 2. travnja 1945.; Pobočničtvo Glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga 3. travnja 1945.- 26. travnja 1945.; i za pravosudnog izvjestitelja Pobočničtva Glavnog stožera HOS-a postavljen 27. travnja 1945. godine”…).

Vesna je u Zagrebu završila II. gimnaziju, a na Filozofskom fakultetu 1976. diplomirala sociologiju i filozofiju te potom dvije godine provela na Institutu za sociologiju u Ljubljani na kojemu je “radila” na “istraživanju o industrijskoj demokraciji u 12 europskih zemalja”. Na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu uposlila se 1978., a 1984. doktorirala je iz područja sociologije kod akademika Josipa Županova strašno intelektualnim radom na zanimljivu flambojantnu temu: “Uloga kolektivnog odlučivanja u realizaciji radničkih interesa”, pa je u jednom mandatu (od 1992. do 1994.) zbog toga (valjda?) bila pročelnica Odsjeka za sociologiju, a od 1998. godine postala redovnim profesorom Fakulteta, gdje je predavala Sociologiju politike i Teoriju industrijske demokracije. Autorica je triju knjiga koje “služe kao sveučilišna literatura” (na kolegijima koje je predavala, naime!, iako nažalost nigdje drugdje, jao!): “Demokracije i diktature” (Novi Liber, 1998), “Vladaoci i upravljači” (Novi Liber, 1992)  i “Industrijska demokracija i civilno društvo” (Sociološko društvo Hrvatske, 1986.) te   koautorica “Industrial Democracy in Europe i  European Industrial Relations” (Clarendon Press, Oxford, 1981), a objavila  je i pedesetak znanstvenih članaka u domaćim i međunarodnim zainteresiranim časopisima. Kao sveučilišni profesor boravila je na više sveučilišta i drugih akademskih, znanstvenih i srodnih institucija, a 1978. bila je jedna od sedam žena koje su inicirale i organizirale prvu feminističku skupinu u Eseferjotu nakon 2. svjetskog rata, pod nazivom “Žena i društvo”, koja je navodno bila “predmetom kritike tadašnje službene politike”.

Devedesetih je godina 20. stoljeća bila jedna od osnivača te direktorica “Erazmus Gilde”, nevladina (NGO) “projekta za promicanje kulture demokracije”, u sklopu kojega je izlazio i časopis “Erasmus”, koji se uglavnom fokusirao na različite aspekte tranzicije u Hrvatskoj te ostalim istočnoeuropskim zemljama. U okviru “Erasmus Gilde”, ,aločlane projugo-udruge koja je djelovala do 1998. godine, organizirala je nekoliko okruglih stolova i rasprava o kontroverznim pitanjima u “regiji”.

U doba uoči prvih višestranačkih izbora bila je potpisnica peticije za stvaranje Koalicije narodnog sporazuma, a u listopadu 1990. jedna od utemeljiteljica Hrvatske narodne stranke, osnovane 13. listopada 1990., kada se u vodstvu okupila ekipa bivših najviših rukovodilaca Saveza komunista Hrvatske (SKH) koja je 1971. predvodila tzv. Hrvatsko proljeće i koja je u grubom unutarpartijskom obračunu bila maknuta s pozicija: prvom predsjednicom HNS-a postala je Savka Dabčević-Kučar, a u uže vodstvo stranke ušli su Miko Tripalo, Dragutin Haramija, Srećko Bijelić, Krešimir Džeba, Ivica Vrkić, Slavko Meštrović i Radimir Čačić koji je predsjedničko mjesto u stranci preuzeo 1994. godine (nap. od nabrojenih, danas su samo trojica zadnjih još živi). HNS je bila prva i – ako ne računamo GLAS – jedina stranka u koju se Vesna Pusić učlanila, a stranački je bila aktivna do 1992., kada se deativirala da bi se u rad stranke ponovo uključila 1997. kada je izabrana za predsjednicu Savjeta HNS-a i članicu Predsjedništva, kad se valjda nakon kojekakvih koturanja u HNS uvalio i oportunistički genijalac Stjepan Mesić, usput budi rečeno.

Od ministrice vanjskih poslova do sive eminencije mračnog GLAS-a

Na parlamentarnim izborima 2000. godine Vesna ulazi u Sabor, a iste je godine u travnju izabrana za predsjednicu HNS-a. Na izborima 2003. godine ponovo ulazi u Sabor te je izabrana za njegovu potpredsjednicu (predsjednik Sabora bio je Luka Bebić, a premijer Ivo Sanader), a godinu kasnije HNS je ponovo bira za predsjednicu stranke. Za vrijeme njezina mandata HNS je, fakat, postao treća stranka u nesretnom Hrvatskom saboru, navodno povećao broj članova te upeterostručio broj zastupnika u Saboru, a 2005. u veljači ujedinjuju se HNS i LIBRA Joze Radoša (strančice nastale podmuklim razbijanjem Budišina HSLS-a), kada se HNS prozvao HNSLD-om tj. “Hrvatskom narodnom strankom liberalnim demokratima” (nap. europarlamentarac Jozo Radoš danas je u otpadničkoj stranci od HNS-a, dakle, u GLAS-u).

Godine 2006., Vesna Pusić postala je potpredsjednica Europske liberalno-demokratske  reformističke stranke (ELDRP), koju je “dužnost” obavljala sve do 2012. Godine, odnosno u 3 mandata.

Nekoliko se vrtoglavih rotacija potom izdogađalo: 2008. godine vodstvo stranke ponovno preuzima Radimir Čačić, koji naglasak manje stavlja na pitanje ljudskih prava a više na gospodarska pitanja, a Vesna Pusić istodobno 2008. preuzima funkciju predsjednice HNS-ova saborskoga Kluba zastupnika; ona je također izabrana i za predsjednicu Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s Europskom unijom. Prva predsjednica HNS-a Savka Dabčević-Kučar preminula je 2009. godine, a na parlamentarne izbore 2011. HNS se ušuljao u Kukuriku-koaliciju sa SDP-om, IDS-om i HSU-om, pa su u Vladu RH tada ušla 4 ministra iz kvote HNS-a – prva potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić, ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, ministrica kulture Andrea Zlatar Violić i ministrica graditeljstva i prostornog uređenja Anka Mrak Taritaš. U Hrvatskom saboru, HNS-ov klub tada je brojao 15 saborskih zastupnika; na čelu Kluba bio je onaj već spomenuti Jozo Radoš.

Digresijski rečeno, kasnije “naglasak na pitanja ljudskih prava” prenosi Vesna Pusić i u rad Ministarstva vanjskih poslova RH, gdje je ministrica: Hrvatska tako u UN-u postaje jedna od 11 zemalja-članica LGBT Core Group, a kako se di danas opisuje, na tobožnje “negodovanje socijalno konzervativnijih grupa u hrvatskom društvu”.

U ožujku 2012. godine za predsjednika HNS-a na 11. Izbornom saboru stranke ponovno je izabran Radimir Čačić, dok su za potpredsjednike stranke izabrani Vesna Pusić i Ivan Vrdoljak, da bi na 12. Izbornom saboru 23. ožujka 2013. za predsjednicu Hrvatske narodne stranke liberalnih demokrata izabrana opet – Vesna Pusić. U siječnju 2014. godine, kada je Radimir Čačić – jedan od osnivača i bivši predsjednik stranke – izbačen iz stranke odlukom Vesne Pusić, odnosno, odlukom Predsjedništva HNS-a, uz obrazloženje da njegove političke aktivnosti štete stranci, Čačić je postao predsjednikom nove stranke nazvane Narodna stranka Reformisti koja je na hrvatskim parlamentarnim izborima 2016. osvojila jedan mandat, a kada je HNS u lipnju 2017. – sada s Ivanom Vrdoljakom na čelu – odlučio poduprijeti nestabilnu Plenkovićevu većinu HDZ-a, mnogi su članovi Vesnina HNS-a jednostavno “otišli” iz stranke (među njima i četvero zastupnika u Saboru), te su na čelu sa zastupnicom u Hrvatskom saboru Ankom Mrak Taritaš utemeljili novu stranku Građansko-liberalni savez (GLAS), naravno, s Vesnom Pusić kao sivom eminencijom toga.

“Hrvatska raste” a Vesna Pusić pada

U novom mileniju, očito, Vesnine su ambicije narastale, u skladu sa slavenskom mitologijom gdje njeno ime označava božanstvo proljetnoga rađanja/rasta/bujanja (obnove, no avaj, Vesnine amabcije redovito ostajahu obrnuto proporcionalne postignutim rezultatima: kandidirala se ona na predsjedničkim izborima 2009., ali jbg, kao kandidatkinja HNS-a osvojila je tek 7,25 posto glasova (doduše, za predsjednika je izabran Ivo Josipović, naslijedivši dvomandatnoga Stjepana Mesića).

Nakon spomenutih parlamentarnih izbora 2011., kada je HNS sa SDP-om u izbornu utrku išao pod urnebesnim imenom Kukuriku i kada je Vladu formirao SDP-ov šef Zoran Milanović, 23. prosinca 2011., imenovana je Vesna za ministricu vanjskih i europskih poslova, no već nakon parlamentarnih izbora 2015., na kojima je Kukuriku-koalicija, ovoga puta pod imenom “Hrvatska raste” izgubila, 23. siječnja 2016. predala je ministarstvo HDZ-ovu Miru Kovaču.

Zbog toga, Vesna se smjesta nominirala za glavnu tajnicu UN-a, ali je 4. kolovoza 2016. ipak odustala od borbe za tu funkciju: prvo, ne samo da se nije uopće moglo otkriti tko ju je kandidirao (spominjao se Carl Bildt, no on to nije želio potvrditi), već je na prvomu zatvorenom sastanku vijeća koje o kandidatima raspravlja, od 15 mogućih članova, njih se čak 11 o Vesni Pusić izrazilo nepovoljno, itd.

Gorak okus djelovanja Vesne Pusić u državnom vrhu

Danas, kad odlazi u političku mirovinu, teško je u tri – zapravo, zbog onih pauza, aktivna dva – desetljeća djelovanja Vesne Pusić u stranačkom i u državnom vrhu, pronaći nešto dovoljno dobro što bi nadvladalo gorak okus zbog svih poteza koje je učinila, a osobito zbog njenih javnih istupa kroz koje su se moglo nazrijeti i motivi za takve poteze. Pritom je, naravno, od najmanjega značaja njezino pozivanje na “ljudska prava”, koje se ionako uglavnom svodilo na prava LGBT-skupina. Daleko su, recimo, u javnosti bolnije doživljene njezine žestoke izjave o “nacionalističkim dogovorima” Tuđmana i Miloševića u svrhu “razbijanja Bosne” (?!), o postojanju “građanskoga” rata u Hrvatskoj, o “hrvatskoj agresiji na BiH”, o pokolju koji je 1945. počeo u Bleiburgu, a nastavio se na hrvatskim Križnim putevima (“Nisu svi nevine žrtve, već nisu sudskim procesom proglašeni krivim”), sve do njezine kolaboracije s – u konačnici, diskreditiranom – bivšom glavnom tužiteljicom Haaškoga tribunala Carlom del Ponte, ili zbog kampanje protiv Vice Vukojevića u doba kada je bio imenovan za suca Ustavnog suda tobože zbog “silovanja muslimanske u nekom konc-logoru u Hercegovini”, a za koju se “silovanu muslimanku” kasnije nedvojbeno utvrdilo da uopće ne postoji, niti je ikada postojala, baš kao ni logor ili Vukojevićev zločin, itd.

Zbog takvih je razloga, primjerice, udruga Hrvatsko nacionalno etičko sudište 18. travnja 2015. osudila Vesnu zajedno s Stjepanom Mesićem i Miloradom Pupovcem zbog toga što je “…što je u dvama proteklim desetljećima bila među najradikalnijim osobama koje su se sustavno borile protiv hrvatskih nacionalnih interesa, u širenju krivotvorina o Domovinskom ratu i lažnom optuživanju i predsjednika Tuđmana i hrvatskih generala, a s otvorenom podrškom Carli del Ponte, glavnoj tužiteljici međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, (…) što je sustavno pokušavala pretvoriti agresiju Srbije, Crne Gore i JNA na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u navodni građanski rat, s podijeljenom odgovornošću i krivnjom. Štoviše, u Hrvatskom je saboru, zlonamjerno i neistinito proglasila Hrvatsku agresorom na Bosnu i Hercegovinu”. Također, i Hrvati u Argentini su na sjednici Međudruštvenog odbora hrvatskih udruga i ustanova  9. veljače 2016. sročili javnu poruku u kojoj je stajalo:

“Argentinski Hrvati proglasili su bivšu ministricu vanjskih poslova i sadašnju potpredsjednicu Sabora RH Vesnu Pusić ‘personom non grata’ među Hrvatima u Argentini! Osim toga, naša će argentinska zajednica izaći na ulice Buenos Airesa kako bi prosvjedovali zbog izjave Vesne Pusić da na Bleiburgu ‘nisu svi nevine žrtve već nisu sudskim procesom proglašeni krivim’. Također, odbor je Hrvatskom saboru predložio da pokrene kazneni postupak protiv Vesne Pusić”, te su održali prosvjed 14. veljače 2016. u 12:30 u Buenos Airesu. Slično tome, njezino potpredsjedanje Milanovićevom Vladom po učinku jednako je žalosno učinku samoga Milanovića na mjestu premijera, kao i učinku cijele Vlade, a da posebno ne apostrofiramo skandale koji su obilježili ministarske mandate njezinih stranačkih drugarica Anke Mrak-Taritaš i Andreje Zlatar-Violić.

Vesnin odlazak s političke scene – Jedna vrlo lijepa vijest

U političko-stranačkom smislu, Vesnu ćemo pamtiti kao osobu koja je, zapravo, od običnoga domaćega HNS-a, stvorila ultraljevičarsku stranku, ne razmišljajući kakva to smisla uopće ima.

Jednako tako, doba Vesnina ministrovanja u MVEP-u ostat će više upamćeno po skandalima tipa naručivanja Vladina zrakoplova da je vrati iz Turske u Zagreb, tipa neshvatljiva kadroviranja po Ministarstvu ili tipa raspolaganja novčanim sredstvima pri čemu je najupamtljiviji onaj slučaj kada je znčajna novčana sredstva nepovratno, bez nužnih obrazloženja i bez povratne informacije o svrsishodnom ili ne utrošku dodjeljivala NGO-udrugama u čijim je vodstvima jedna od nekoliko najistaknutijih osoba nitko drugi do – njezin brat Zoran.

Međutim, stara narodna mudrost kaže: čovjeku se svašta može dogoditi, ali samo dok je živ. Tako se i nama dogodilo da smo se Vesnina brata dotaknuli slučajno, nikako stoga što nam je u cilju kopati po javnim likovima iz njene uže ili šire, bliže ili dalje obitelji i bez obzira s koje strane (muške ili ženske, rodne ili rodovske, plemenske ili individualističke, ideološke ili  ideologijama nepoterećene, pusićevske ili anđelinovićevske, kakvegod ili kadgod) dolazio.

Jer, čak ukoliko bi obiteljska povjesnica Anđelinovića ili Pusića i mogla ukazivati na genezu razvoja političkih, ideoloških ili svjetonazorskih silnica, ipak je ovdje riječ samo o tome da je dr. Vesna Pusić (68) konačno najavila svoj odlazak u političku mirovinu, svoje isključivanje iz aktivne politike. Što je, zapravo, jedna vrlo lijepa vijest, a nadasve dobar i pohvalan primjer na koji bi se mogli ugledati i ini mnogi što žive u oblacima hrvatskoga društvenoga i političkoga života.

Mate Bašić/Projekt Velebit/https://projektvelebit.com/Hrvatsko nebo