D. Tolić: Razmjeri ludila i mržnje sarajevske čaršije

0

 

Prosvjedi ispred katedrale i fizičke prijetnje kardinalu Puljiću

Gradska tržnica Markale, crkva Srca Isusova i Marijin dvor nalaze se u krugu od jednoga Katedralakilometra u najužem dijelu Sarajeva. Sva tri mjesta simboliziraju iskušenja i podsjetnik su na teška vremena. Prije punih 28 godina na Marijin dvoru, ispred zgrade tadašnje Skupštine Republike BiH održavali su se prosvjedi protiv rata, ali s čvrsto istaknutim zastavama Jugoslavije, tadašnje BiH i njezina ostanka u toj krnjoj zajednici. Odjednom su zapucali s brda u okolici Sarajeva – najprije snajperisti. Bio je to početak rata u BiH. Ljudi koji su imali petokrake na kapama i oružje pucali su na okupljene građane. Dvije godine kasnije jedan od najkrvavijih napada dogodio se kada su jugočetnici, opet s petokrakama, ispalili projektile na tržnicu Markale gdje je 68 ljudi poginulo, a 144 ranjeno. Danas, 28 godina kasnije, na lokaciji ispred Skupštine zaogrnuti jugoslavenskim zastavama i majicama s crvenom petokrakom, porukama HDZ BiH, Hrvatski narodni sabor NDH, Udruženi zločinački pothvat, uz ples kozaračkoga kola u Sarajevu je održan bal vampira – ovoga puta protiv kardinala Vinka Puljića koji je cijelo vrijeme rata bio u Sarajevu – zbog održavanja mise za žrtve bleiburške tragedije i križnih puteva u sarajevskoj prvostolnici.

Srušili Jugoslaviju – ne daju Islamsku državu

Na misi koju je za žrtve bleiburške tragedije služio vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić, bilo je 20 vjernika. PuljićTužno prazna katedrala, ali istodobno ponosna. Na prosvjedu se okupilo oko 2000 onih koji za sebe kažu da su Sarajlije, antifašisti. Potpuno blasfemična situacija. Čak i unatoč tomu što se zbog opasnosti od korona virusa ne smije okupiti više od 40 ljudi na javnome mjestu, nitko od vlasti u Sarajevu nije reagirao. Društvo koje je organiziralo prosvjed samo po sebi posebno je. Kao i jedan od njihovih glavnih sponzora – Željko Komšić – uzurpator pozicije hrvatskoga člana BiH Predsjedništva. S jedne strane prosvjede su organizirale muslimanske udruge iz rata koje su iznimno bliske vodećoj Stranci demokratske akcije, a koju se smatra sljednikom ideje Mladih Muslimana od kojih su brojni bili dio sustava Nezavisne Države Hrvatske, do ‘liberala’ poput Reufa Bajrovića, odnosno klasičnoga mladomuslimanskog fašista, ali i klasičnih komunjara iz bivšega sustava kao što je tamošnji Subnor ili pak jugonostalgičara koji još uvijek nisu prežalili smrt ove tamnice naroda. Svima njima neprijatelj je isti, a mržnja pokretač. Hrvati su izvor njihovih najvećih frustracija. Komunistima jer se zahvaljujući ponajprije Hrvatima raspala Jugoslavija, mlado muslimanima jer im danas jedino Hrvati oponiraju u stvaranju Islamske države, a liberalima su Hrvati ponovno najveći protivnik jer im nisu uspjeli razbiti prilično monolitnu nacionalnu i vjersku jezgru. Jedan od onih koji pripada tim pokretima stanoviti je Plamenko Muratović, osoba osebujnoga životopisa, odličan prijatelj Reufa Bajrovića, tijekom rata čak je bio pripadnik HOS-a u Sarajevu, na prosvjedu službeno prijavljen kao jedan od trojica suorganizatora prosvjeda, koji je nosio majicu s petokrakom. Čak je i okupljene zabavljao komunističkom popijevkom Bella Ciao.

‘Sretan sam zbog činjenice da nas neprijatelji ovoga grada nisu nadmudrili. Pozvao sam na oprez, ali već sada je Komšićevidentno da su građani ovoga grada, uslijed stalnih podmetanja, iskusni borci za svoju i slobodu svih građana’, napisao je na svome službenom Facebook profilu uzurpator Komšić koji se od dvojca Bajrović i Muratović razišao tek zbog fotelja. No svejedno im je mržnja prema Hrvatima, iako se to čini čudno jer Komšić sjedi na fotelji namijenjenoj Hrvatima, zajednički nazivnik. Jednako kao i Subnora, čiji je potpredsjednik Nijaz Skenderagić bio ljutit na Europu.

‘Europa Dan pobjede nad fašizmom obilježava kao svoj dan. U ovome konkretnom slučaju nisu se pretrgli svojim reakcijama i smatram da je to neka solidarnost sa svojom članicom Hrvatskom. Nisu lijepu poruku poslali. Ne samo Bosni i Hercegovini, nego ni drugim zemljama’, rekao je potpredsjednik Subnora. Iako nesvjesno, Skenderagić je zapravo načeo ključnu stvar koje zatucani jugoslaveni i nostalgičari, mrzitelji Hrvata, uopće nisu svjesni. A to je da se pokušajem zabrane mise, jer je to bio prvi cilj ‘antifašista’, ne mogu propagirati ljudska prava, a druga je da Europa uopće ne stavlja znak jednakosti između komunista i onoga što se naziva borbom protiv fašizma. Zapravo, Europa vrlo jasno stavlja znak jednakosti između svih zločinačkih režima, bilo da su oni nacistički, fašistički ili pak komunistički. Uostalom, u dvjema rezolucijama Europski je parlament poistovjetio zločinačke režime. I upravo su sljedbenici jednoga od tih zločinačkih režima uputili prijetnje kako će se dogoditi zlo, ne u subotu kada je održana misa u katedrali, nego kasnije. ‘Ne će vam se danas ništa dogoditi. Nismo ludi. Ali će se dogoditi za par dana, garantujem vam’, vikao je mlađi Sarajlija prijeteći ispred katedrale u kojoj se održavala misa, a kardinala je ispred okupljene policije i vrijeđao nazivajući ga svinjom. Drugi su govorili da je postao nepoželjna osoba.

No passaran

U katedrali misa dostojanstva, ljubavi, iskrenoga žaljenja za svim poginulima te najbolja poruka nade. ‘Ne molimo samo za Hrvate katolike –biskupe, svećenike, redovnike, redovnice i tolike vjernike – nego molimo i za sve nevine žrtve u drugim narodima koji stradaše u okrutnosti ratnoga vihora. Danas želimo moliti da se ponovi slična gesta ‘opraštamo i tražimo oproštenje’ za našu braću na Balkanu! Bez takva stava, teško je graditi mir. Nizanje ‘krivnja’ i ‘kazna’ ne će se nikada okončati, ako se jednom ne oprosti. Oprostiti ne znači zaboraviti! Ako je sjećanje zakon povijesti, oproštenje je snaga Božja, snaga Krista koji djeluje u događajima ljudi i naroda. U tom duhu molimo za sve nevine žrtve ovoga stoljeća na našim prostorima. Žalimo nad svim učinjenim nepravdama i zlima… Želimo da svaki čovjek može proživljavati svoje ljudsko dostojanstvo, svoj vjerski i nacionalni identitet u slobodi i miru, tuđe poštujući, a svojim se ponoseći. Neka naše ljudsko i vjersko pomirenje sa svima drugima bude zalogom trajnoga mira’, pročitao je nadbiskup koadjutor mons. Tomo Vukšić poruku biskupa iz 1995. godine kada je u Sarajevu komemorirana žrtva bleiburške tragedije. Sam kardinal Puljić, kojega je čak pokušao devalvirati dio crvene franjevačke ‘daidžanske’ zajednice, od koje se, pak, ogradila i cijela Franjevačka provincija Bosna Srebrena, otvorena je srca poručio: ‘Onima koji su mi, angažiranjem huškačke mašinerije, htjeli zgaditi grad Sarajevo i moju domovinu Bosnu i Hercegovinu, poručujem da ostajem ponosan na to što sam sin ove zemlje i da u njoj i u njezinu glavnom gradu služim 50 godina kao svećenik, 30 godina kao nadbiskup i 26 kao kardinal.’

Sarajevski prosvjed dio je projekta poticanja projicirane mržnje prema kardinalu, Crkvi, Hrvatima katolicima. Ako je bilo što dobro, onda je to činjenica da je najveći dio hrvatske javnosti napokon doznao razmjere ludila i mržnje ove čaršije, te da su maske ‘europskoga Jeruzalema’ konačno skinute, jer nikada nisu ni postojale. Sarajevski ‘antifašisti’, koji su obranili Sarajevo od ‘mise za ustaše’, samozadovoljni su se kućama vraćali prolazeći Ulicom Envera Čolakovića, NDH-ova atašea za kulturu, zatim Ulicom Sulejmana Paćariza Hodže, pukovnika i zapovjednik SS muslimanske policije iz Sandžaka. Prolazili su sigurno i Ulicom Huseina Đoze, bojnika 13. SS divizije, zatim Ulicom Muhameda ef. Pandže, jedinoga hodže koji je sudjelovao u povorci ulaska pripadnika ustaške i njemačke vojske kroz Sarajevo, kao i Ulicom Osmana efendije Rastodera, pripadnika i aktivista muslimanske policije kojega su poslijeratne komunističke vlasti proglasile ratnim zločincem. No to licemjernim Sarajlijama wannabe antifašistima čija je crvena odavno temeljito prefarbana zelenom – ne smeta. Bitno je da je cilj isti. Eliminirati Hrvate, poslati ih na novi politički i fizički Bleiburg. Da im je u tome jedini protivnik hrvatska politika, bilo ona nejasna i nemušta u Zagrebu ili nedorečena u Mostaru, to bi odavno bio epilog. No Bog, BiH Hrvati i vrijeme pokazali su kako ovaj narod može izdržati i daleko veće kušnje. Ova sarajevska mladomuslimansko-jugonostalgičarska epizoda dugoročno je osuđena na neuspjeh. No passaran!

 

Domagoj Tolić/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara