Rudi Tomić: Mržnja je najširi oblik osjećanja gorčine u čovjeku

Mržnja

Mržnja je grijeh srca, a svaka grešna misao ili
čin u Božjim očima je čin ubojstva.

(1. Iv:, 2,9)

Ovih proljetnih dana ljudska je mržnje kulminirala u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji naspram hrvatskog naroda i Crkve u Hrvata, da je bilo moguće tu gorčine mržnje riječi oblikovati u oštricu mača, veća bi osveta bila od one u Bleiburgu. Očitovanje osobne i opće mržnje u Jasenovcu 22.04.2020., povodom komemoracije 75. obljetnice, gdje se okupilo kompletno hrvatsko državno čelništvo, uz nazočnost predstavnika žrtava i nacionalnih manjina, da se poklone žrtvama koji su ovdje, u radnom logoru, izgubili svoje živote, umjesto cvijeća nazočni su palili luči mržnje na sve što simbolizira na hrvatstvo i katoličanstvo.

Podsjetimo, da je svojevremeno predsjednik RH Stipe Mesić govorio i o Jasenovcu ustvrdivši da tamo nitko nije ubijen. ”Ljudi su umirali, od tifusa, dizenterije, kao što to i inače ljudi umiru. Jer, to su bili radni pogoni. Bilo bi glupo da nekog tko radi sad ga ti ubiješ, jer tko će ti sutra raditi, prerađivati kožu. Ljudi su ubijani, ali prije dolaska u Jasenovasc. On kad je došao u Jasenovac on je praktično bio već spašen, jer je onda kao radnik bio potreban.” (hrsvijet.net)

Dočim, drugi predsjednik RH Zoran Milanović, našao je shodnim da iskali (izlije) svoju mržnju naspram slobodnoj državi hrvatskog naroda, i ponovo puca u grobove hrvatskih branitelja – HOS-ovce koje su masakrirali četnici iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore, BiH, JNA, čak mu je smetala i spomen ploču na njih:”To treba maknuti, baciti negdje”. To je rekao ”naš” predsjednik RH, koji mrzi ”slučajnu državu” Hrvatsku – svim svojim bićem!

Predsjednik RH, nakon zgražanja na komemoraciji u Jasenovcu, došao je u Okučane, na proslavu 20. obljetnice pobjede vojne akcije – Bljesak, te kada je vidio hrvatsko obilježje pod čijim je simbolom izvedena pobjednička vojna akcija poznata pod imenom- Blijesak, demostrativno je napustio skup u društvu istomirzitelja, puni srdžbe i napuhani k’o balun zraka.

Zlobna zbivanja u Jasenovcu i Okučanima, koliko god su bila gnjusna, nadmašila ih je mržnja povodom 75. obljetnice hrvatskog genocida, stradanja na Bleiburškom polju i Križnom putu, u čemu je predvodio bivši, dvaput birani, predsjednik RH Stipe Mesić, koji je na bošnjačko/muslimanskoj TV izjavio kako

”Crkva danas, proustaški elementi i profašistički elementi, žele od Bleiburga napraviti nešto što nije bilo” te dodao da na Bleiburgu nije nitko ubijen, osim devet ljudi koji su htjeli ići u proboj i to je sve.

Na pitanje koliko nostalgije ima u suverenoj državi Hrvatskoj za fašiističkim zločinačkim režimom Mesić je dodao:

“Nažalost toga ima dosta, danas je u hrvatskim srednjim školama provedena jedna anketa i 70% ne smatra da je to bio zločinački režim i fašistička tvorevina. Hrvatska vlada plaća autore koji pišu notorne neistine”, prenio je Hrvatski Medijski Service BiH.

Bošnjačkim islamistima i fašistima bio je potreban jedan hrvatski kvisling koji bi govorio ono što odgovara njihovim trenutačnim ciljevima, a Mesić im je uvijek pri ruci, uz poturicu Komšića, kako bi opravdali svoje islamističke ekspanzije na teritorij hrvatskog naroda u Herceg-Bosni. Zaluđeni bošnjački (anti)fašisti zaboravili su, da je Mesić u Australiji 90-tih govorio kakao su Hrvati dva puta u ratu pobijedili:

”Prvi put 10. travnja 1942. kada su NDH priznale sile Osovine, i 1945.god. opet bili – pobjednici.”

Zablude su također uzroci mržnje

Osam desetljeća antihrvatski i fašistički čimbenici drže hrvatski narod u zabludi te su kod ljudi stvorili misaono stanje da je istina ono što nije istina; stvorena je pogrešna predodžba o odlučujućoj činjnenici i njezina stvarnog stanja.

Nezavisna Država Hrvatska nije bila ni talijansko-fašistička, ni njemačko- nacistička, ni jugoslavensko-komunistička, nego samo i jedino – obnovljena država hrvatskog naroda. Sve drugo je – himbeno. Ali, okolnosti su bile takve, bilo je ratno stanje, u kojem hrvatska državotvorna ideja nije mogla imati saveznike u savezničkim vladama, jer su saveznici bili za očuvanje Jugoslavije. Nažalost, nisu ni saveznici NDH bili hrvatski saveznici, nego licimjeri. Hitlerov je pokret bio imperijalistički i fašistički, koji je u biti bio protiv NDH, isto tako je i Musolinijev pokret bio fašistički i imperijalistički koji je nametnuo Rimske ugovore, čime je unakažena NDH, s tim još više jer su talijanski fašisti bili saveznici partizana na okupiranom hrvatskom teritoriju. Nije Pavelić prodao Dalmaciju Talijanima, Italija je dobila priobalne krajeve 1920. u Rapallu kao ratni plijen iza I. svjetskog rata. Nakon što je Italija kapitulirala već 8. rujna 1943. Poglavnik proglašava Rimske ugovore ništavnim, što je implicite značilo i Rapallski ugovor.

Dakle, Poglavnik dr. Ante Pavelić, Vlada NDH i hrvatske oružane snage imali su neprijatelja u neprijateljima i u saveznicima, te i u zavedenom dijelu hrvatskog naroda – partizanima. Naime, još do danas među Hrvatima ima onih koji misle da je partizanski pokret bio – osloboditeljski, što je očita zabluda: partizani se nisu borili da promijene ustaški režima u NDH, partizani su se borili za interese stranih sila i obnovu Jugoslavije.

Kada će već jednom u hrvatskom narodu biti učvršćena povijesna spoznaja: da su se Hrvatske oružane snage u NDH borile za državnu samostalnost i slobodu hrvatskog naroda; da se je partizanska komunistička armija borila za rušenje hrvatske države i stvaranje nove komunističke Jugoslavije. Točka. Ovdje ne treba biti dosljetljiv kao Edip, koji je riješio Sfinginu zagonetku o čovjeku.

Hrvatskom narodu nije uspjelo obraniti se od svekolikih neprijatelja izvana i iznutra, a da Hrvatsku, posebice Zagreb spasi od možebitne sudbine Dresdena ili Hiroshime. Vlada NDH donijela je odluku o povlačenje u Austriju. Da je, kojim slučajem, Poglavnik dr. Ante Pavelić mogao predvidjeti masakr u Zagrebu, nakon ulaska četnika s partizanskim petokrakama, gdje se i danas otkrivaju masovne grobnice zaklanih, strijeljanih i obješenih hrvatskih sinova i kćeri; da je Poglavnik mogao predvidjeti kakvu će sudbinu doživjeti hrvatska vojska, s mnoštvom civila, koja se je predala Englezima tražeći zaštiti od kršćanske Europe – nikada se Poglavnik sa svojim ustašama i domobranima ne bi odlučio na odlazak u Austriju. U konačnici NDH bi izgubila rat, ali sa mnogo manje žrtava nego nakon predaje Englezima u Austriji, a partizani i četnici imali bi u Hrvatskoj više mrtvih nego živih???. Ovakve bi posljedice bile da se Hrvatske oružane snage nisu odlučile na povlačenje iz NDH.

Samo životinje nemaju pieteta za mrtve

U ratovima ne ginu samo vojnici, nego su ubijani i nevini civili, pa nakon rata, oni koji su preživjeli rat, kao i oni koji su pobjednici, imaju sažaljenje, ako i ne milosrđe, prema mrtvima. Međutim, u Hrvatskoj ima još onih koji nisu prestali ubijati ubijene ili zapanjeni su što još više nije pobijeno, pa zazivlju nove pokolje i novi Bleiburg. Eto, dokle je mržnja dovela ljudske spodobe da se ne mogu zasititi masovnim pokoljima jedne četvrtine sveukupnog hrvatskog pučanstva, pa su još željni žrtava i žedni krvi nevinog naroda samo zato što hrvatski narod želi integralnu slobodu i život u svojoj domovini. Ako je to zločin, onda sam ja osobno, kao i drugi državotvorni Hrvati i vjernici u Isusa Krista – najveći zločinci pod suncem nebeskim!

No, mržnja nema granica. Oni koji mrze, oni lažu, oni kradu, oni ubijaju, oni ne vjeruju u ljudska prava niti Božje zapovijedi, dakle to su sotone u ljudskim mješinama. Među takvim mrziteljima našla se i jedna luciferka, koja je napisala članak, a ”Slobodna Dalmacija” objavila pod naslovom, kojem nije potrebno nikakvo daljnje obrazloženje, odnosno tumačenje:

”Ovih se dana bilježi 75 godina otkako je Ante Pavelić pokupio prnje iz Hrvatske. Detalji bijega otkrivaju neviđenog kukavicu i tajnu o skrivenom zlatu.

Ipak ćemo donijeti nekoliko zanimljivih ”činjenica”, ne zbog vjerodostojnosti teksta, nego zbog uredništva ”Slobodne Dalmacije”, kako su mogli objaviti ovakve bljuvotine koje nemaju veze sa zdravim razumom, kamoli o ”otkrivanju neviđena kukavicu i tajnu o skrivenom zlatu.”?!

Među ostalime:

”U NDH, državi koju su 1941. osnovali Hitler i Mussolini, od samog početka znalo se tko je pravi gazda. A tko je sluga i izvršitelj. Zvonimirova linija na potezu Karlovac – Dugo Selo -Vrbovac -Križevci – Koprivnica -Drava koja je trebala braniti Zagreb raspala se ne zbog udara neprijatelja, nego zbog izdaje naredbe o povlačenju prema Austriji.

– Često se pisalo da je Ante Pavelić 6. svibnja zbrisao iz zemlje glavom bez obzira. No, ustaški Poglavnik pritom je vrlo proračunato pokupio židovsko zlato. I ono koje se nalazilo u sanducima državne riznice, i ono koje je , prema kasnijem svjedočenju njegovog doglavnika Slavka Kvaternika, čuvao u svojoj vili u vrečicama od dva kilograma…(???)

– Ključnu ulogu o njegovom (Poglavnikovom) izvlačenju su, po svemu sudeći, odigrali djed i baka poznatog hrvatskog novinara i publiciste Drage Pilsela.”

(SD, 11.05.2020.)

Pitanje: Kako je uopće moguće u tri rečenice izreći toliko kontradicija:”NDH su osnovali Hitler i Mussolini”, onda to ne bi bila NDH, nego provincija Njemačke, odnosno Italije; ”zbrisao iz zemlje glavom bez obzira”, sa ”židovskim zlatom”, i sanducima iz riznice, te vrećica (?) od dva kg. Pa valjda je NDH imala više zlata nego što bi Pavelić koji je ”zbrisao” mogao nositi u ”prnjama”. I još se pozivati na djeda i baku Drage Pilsela.

Odgovor: Prevedeno s latinskog: Po riječima poznajemo budale, po ušima magarce.

Poručujemo člankopisateljici Sabolić, ”SD”, Pilselu, kao i svima onima koji su znatiženji gdje se nalazi zlato NDH, koje je ‘‘Pavelić odnio u prnjama”.

Prije svega, Poglavnik nije odnio ni 1 gram zlata u svojim ”prnjama”. Zlato uopće nije izneseno iz NDH, kao ni drugi vrijedni predmeti i dokumenti, nego sve je ostalo u Hrvatskoj – gdje se i danas nalazi. Kada hrvatski narod izabere državotvorne zastupnike u Hrvatski državni sabor; kada se u Hrvatskoj uspostavi pravedno Hrvatsko pravosuđe, provede lustracija i izreknu presude dokazanim zločincima, koji su još i danas živi, čak neki su na vladajućim položajima ili upravnim dužnostima. Nakon ovih uvjetnih okolnosti, zlato će isplivati na površinu i biti predano u hrvatsku riznicu.

I ovo bi trebao biti jedan od valjanih razloga, da na slijedeći izborima u RH izaberemo zastupnike koji nemaju komunističku, kriminalističku i veleizdajničku hipoteku. Stoga pazimo koga biramo, da nam se opet ne nametnu isti, ili još gori ološ. Treba imati u vidu, kada je riječ o izborima, da dobivaju izbore, u većini slučajeva – oni koji broje glasove. Ni sa najboljim izborom zastupnika ne mogu se riješiti mnogi problemi, jer je u narodu ustaljeno nepovjerenje u vlast, ustaljena je također mržnja neovisnot države hrvatskog naroda. Trebat će generacije odgojiti u duhu državotvornosti i treba odmah početi s odgajenjem u dječjim vrtićima do akademskih obrazovanja. Treći članak u asburškom vjerskom miru iz 1555.godine glasi:

”Čija je zemlja, onoga je i vjera.” (Cuius regio, eius religio!)

Prosvjedi i prijetnje kardinalu Puljiću u Sarajevu

Misno slavlje povodom 75. obljetnice stradanja na Bleiburgu i Križnom putu navijestio je uzvišeni kardinal Vinko Puljić na dan 16. 05. 2020. u katedrali Presvetog Srca Isusova u Sarajevu, što je izazvalo lavinu mržnje i prosvjednici su izvikivali vulgarne riječi i osobnu prijetnju hrvatskom vrhbosanskom kardinalu Puljiću i policiji koja koga je čuvala, kao i one malobrojne misale u katedrali. Vikali su na policiju što:

”Čuvate tu svi*nju, vidjet ćemo se uskoro…”

U propovijedi kardinala Puljića sve je pozdravio i obratio se nazočnim vjernicima i svećenicima, te svima onima koji su pratili Sv. Misu na malim ekranima s riječima:
”Biti prisutan i sudjelovati na ovoj Svetoj Misi za žrtve Bleiburškog polja, i sve žrtve mržnje, ne može se bez posebnih drhtaja srca i osjećaja duše. Spontano se u srcu budi poštivanje i osjećaj pouzdanja u Boga. To je temeljni razlog zašto sam prihvatio u ime svih Biskupa u hrvatskom narodu predstaviti Svetu Misu molitvenog i vjerničkog spomena na 75 godina stradanja ovih žrtava našega naroda i drugih žrtava.

– U prvom redu želim moliti, da nas molitva pročisti od svih gorkih osjećaja i negativnih naboja, koji se po ljudsku olako javljaju pri sjećanju na ova stradanja. Danas smo sabrani u molitvi prikazujući najsvetiji čin da pokažemo dužno poštovanje prema svim žrtvama. Tim poštovanjem želimo čuvati dužno sjećanje na njih, ali i na cijenu slobode, koju mi danas uživamo ili još bolje: izgrađujemo.Tim ćemo obnoviti vrednovanje življenja sadašnjosti, koja sve čini da gurne u stranu vrednote života. U tom nas utvrđuje riječi pape Ivana Pavla II.

– Očito je pak da je sudbina mira velikim dijelom povjerena ne samo institucionalnim formama, koje u svakom slučaju valja učinkovito podrediti u iskrenom dijalogu i u poštivanju pravde. Sudbina mira ovisi ponajviše o ponovo naređenoj solidarnosti srdaca koje, nakon toliko krvi i mržnje, pretpostavlja hrabrost opraštanja. Potrebno je tražiti oproštenje i oprostiti. To pak ne znači da i ljudska pravda ne smije progoniti zločine to je dapače potrebno i nužno, ali pravda stoji daleko od svakog slijpog nagona za osvetu, i daje se voditi jakim osjećajem općeg dobra koje teži za popravkom onoga koji je zabludio.”

(Ivan Pavao II. Pripovijedni govor Svetog Oca u Predsjedništvu BiH za namjeravani pohod Sarajevu 1994.)

Politička maksima bošnjačkog patriotizma

Umjesto da uzmem nekoliko citata iz Uvodnika Hrvatskog fokusa, u kojem urednik Marijan Majstorović postavlja pitanje:

Tko unosi nemir u ‘cvijet hrvatskog naroda’?

”U vrijeme NDH većina muslimana iz BiH smatrali su se Hrvatima islamske vjeroispovijedi.”

(hrvatski-fokus.hr, 15. 05. 2020.)

Preporučili bismo pismenim muslimanima/Bošnjacima da pročitaju ovu objektivno izvješće, jer nemoguće je doći do zaključka (completionem) sadašnjeg stanja u BiH bez poznavanja povijesne istine. Dapače, ovaj materijal trebao bi biti izazov mladim intelektualcima u BiH za doktorsku disertaciju ili povijesničarima za daljnje istraživanje. U svakom slučaju – treba temeljiti pročitati kako bismo imali barem neku nadu za bolje međusobno upoznavanje i sretniju budućnost.

Treba također spomenuti pismo bosansko-hercegovačke književnice Mihrije Teković-Kulović iz Francuske, autorica romana ”Živjeti i umrijeti za Srebrenicu” i ”Manjača”, ošto je osudila sarajevske bukače:

”Neviđenu harangu protiv katoličke crkve u BiH zbog Mise u sarajevskoj katedrali provode oni koji nikada nisu osudili partizansko-četničke zločine.”

(Nedjelja.ba)

Ovo pismo je kao ćitab i treba oteti ga od zaborava!

Podrška jedne Bošnjakinje i spisateljice Katoličkoj Crkvi u BiH

Zašto, zapravo mrzimo?

Andrea Vranić napisala je Zagrebačkom psihološkom društvu što je mržnja, zašto, zapravo mrzimo i da li je moguće mržnju ublažiti ili izmijeniti:

”Mržnja je najdestruktivniji i najrazorniji osjećaj u povijesti ljudske prirode (Rozzman, MaCauley i Rozin, 2005), složena, kao i sve emocije, istraživanja mržnju definiraju kao emocionalni stav (Ekman, 1992.), sindrom (Soloman 1977.), generaliziraju ljutnju (tj. ljutnja usmjerena na sve blisko ili slično onom što mrzimo (Berner i Dozier, 2002), poriv za obezvrjeđivanje drugih (Rample i Burris, 2005). Istraživanja mržnje su u psihologiji razmjerno rijetka, a razlog tome su kako metodološki, tako i konceptualno. Što to znači? Sudionici glavnine psiholoških istraživanja su studenti, koji često izvješćuju kako nikad nisu iskusili mržnju, pa je u svrhu istraživanja mržnjom teško eksperimentalno manipulirati ili uspoređivati razlike između grupa sudionuka. Konceptualno, odnosno prema definiciji, mržnja se ne smatra uobičajnom emocijom pa stoga istraživački nije popularna, kao npr. osjećaji gađenja, ljutnje ili tuge. Porast razine mržnje u raznim društvima i životima svih ljudi danas – tzv. kultura mržnje – mijenja ovu situaciju jer mržnja ima ozbiljne posljedice kako na zdravlje nacije, tako i emocionalno, psihološko i fizičko zdravlje pojedinca.

– Mržnja je slična drugim neugodnim osjećajima jer se pojavljuje kada se neki događaj, osoba ili grupa, tj. predmet ili objekt mržnje, sagleda kao negativna i neugodna, bezobzirna, nemoralna ili zla. Ono što mržnju razlikuje od drugih osjećaja je kakvim procijenimo ono što mrzimo i kako reagiramo na ono što mrzimo, Ključna razlika između ljutnje i mržnje je u tome što ljutnju izaziva ono što smatramo da se može promijeniti (npr. neljubezno ponašanje), dok je mržnja usmjerena na ono što se vidi kao stabilna/urođena priroda motivi onog što ili koga mrzimo.

– Mržnja je duboko usađen osjećaj iz kojeg je teško izrasti. Stoga je izuzetno važno razumijeti štetu koju ona nanosi osobnoj, društvenoj i nacionalnoj dobrobiti.”

(zgpd.hr, 25. 02. 2020.)

Stoga smo, najprije u ovom osvrtu donijeli neke misli iz Biblije o mržnji, zatin prozvali nekoliko osoba s imenom i prezimenom iz kojih je mržnja izbaciva bijesnoću, kao vulkan lavu, u Jasenovcu i Okučanima; onda propovijed uvzišenog kardinala Vinka Puljica na Svetoj Misi u Sarajevu za stradale na Bleiburgškom polju i u poraću; te propovijedni govor Svetog Oca Ivan Pavla II, današnjeg našega Sveca, pa konačno i mišljenja poznatih svjetskih psihologa, koje je navela pisateljica Andra Vranić iz Zagreba.

Kao zaključnu misao, mogli bismo reći, da je mržnja uzrok mnogih zala u našem hrvatskom društvu, Causa est odio ex ira, vindicta, et caedibus animo defectionis impulerant, pa umjesto da je pobjednosni Domovinski rat donio barem ublaženje, naprotiv mržnja se rapidno širi kao korona virus.
Nekada pomislim, kako bi bilo kada bi netko u Hrvatskoj osnovao političku stranku pod imenom ”Mržnja”, umjesto ”Reset”, sigurno bi ta stranka imala veliki broj lojalnih članova. Ili, nedaj Bože, da mržnju, recimo, zlobnici proglase religijom, ta bi ”vjera” bila prihvatljivija nekim ljudima nego što je danas mnogima – katoličanstvo. U mržnji nema licemjernosti dočim u crkvi katoličkoj – ima!

Prema tome, odbacite od sebe svaku vrstu zloće i svaku vrstu lukavštine, licemjerja, zavisti i svaku vrstu klevetanja.

(I. Pt 2, 1)

Rudi Tomić/Hrvatsko nebo