Mostar je, a ne Sarajevo, hrvatsko središte
Vrijeme:3 min, 2 sec
Ako je naša hrvatska država Herceg-Bosna, zasad doduše, samo kao mogućnost, teško je razumjeti zašto je organizator središnju komemorativnu molitvu za hrvatske žrtve smjestio na područje druge, nama neprijateljske države, odnosno u sam njezin glavni grad.
Uopće ne razumijem organizatore ovogodišnje komemoracije za bleiburške žrtve hrvatskoga naroda, koje su na najokrutnije načine masovno smicale okupatorske snage jugoslavenskih komunističkih partizana neposredno poslije završetka Drugoga svjetskog rata.
Vidjeli smo, a što nažalost nije vidjela i hrvatska diplomacija, da se zadnjih nekoliko godina, pod snažnim utjecajem prosovjetskih političkih snaga, pokušava spriječiti komemoriranje nedužnih žrtava na mjestima masovnih pokolja, ponajprije u samoj Austriji, a onda i diljem drugih masovnih stratišta.
Riječ je o projektu kojim se, u širem i strateškom značenju, pokušava opravdati masovno smaknuće različitih etničkih, društvovnih i političkih skupina te pojedinaca koje su komunisti smatrali svojim političkim protivnicima.
U pozadini tih operacija stajao je projekt sovjetskoga zauzimanja europskih zemalja, kojim je, u konačnici na granicama prema Zapadu, bila postavljena debela željezna zavjesa, a na zaposjednutom prostoru uspostavljena još okrutnija i zločinačkija diktatura od one koju su naslijedili.
U hrvatskom bleiburškom slučaju masovni su zločini imali i dodatnu primjesu jugoslavenske ideologije, koja je računala kako će uništenjem hrvatske populacije u budućnosti spriječiti svaku pomisao na uspostavu samostalne hrvatske države, što su, uz komuniste, masovno podupirali Srpska pravoslavna crkva i četnički pokret, kojem se pružila prigoda da u stvarnosti provede Moljevićev ratni program o uništenju Hrvata.
Ma koliko god su povijesna istraživanja otkrila zločinačku ćud jugoslavenskoga režima, opravdavanje masovnih smaknuća i istrjebljenje hrvatskoga naroda još se uvijek javno promiče, čak i kao politika određenih stranaka i pojedinaca u Hrvatskoj.
Zato ne trebaju čuditi izjave i ponašanje aktualnoga predsjednika države Zorana Milanovića i njegovih učiteljskih trabanata, poput bivših prokomunističkih predsjednika Republike Hrvatske.
One su očito u skladu s izjavama beogradskih istomišljnika, poput dvojice Aleksandara – Vulina i Vučića, kao što je svojedobno i Broz uskladio svoju politiku s četničkim hordama, jasno dajući do znanja kiparu Ivanu Meštroviću, kako je na Bleiburgu morao “dopustiti Srbima da se izdovolje”.
Kako su se jugoslavenski partizani izdovoljavali nad Hrvatima masovnim smaknućima 1945., slično su, u tom smislu, samo na političkom polju, dobili dopuštenje i Bošnjaci da se nakon 1995. izdovolje nad hercegbosanskim Hrvatima.
Kakva god pojedinačno bila danas politika zapadnih zemalja u BiH, ni jedan njezin diplomatski predstavnik ne će javno poduprijeti primitivne bošnjačko komunitičke prijetnje istrjebljenjem Hrvatima.
Zato treba upozoriti diplomate zapadnih država na bošnjačke namjere pa ako se oni i na to ogluše, snosit će, na čelu s Austrijancem Inzkom i sami odgovornost za ono što će se događati.
Uostalom, povjesničar i istraživač masovnoga pokolja Hrvata na Bleiburgu Nikolaj Tolstoy tvrdi kako britanski državni vrh nije donio odluku o izručenju Hrvata jugoslavenskim komunistima, nego tadašnji lokalni zapovjednik lord Adlington, kojeg su, smatra Tolstoy, Sovjeti ucijenili.
Zbog svega tog je upravo nevjerojatna odluka organizatora da se komemoriranje nad hrvatskim žrtvama jugokomunističkoga režima održi u bošnjačkom Sarajevu.
U zabludi su oni koji misle da su na Bleiburgu i križnim putovima stradali i Bošnjaci. Ne! Tamo su isključivo ubijani Hrvati, bez obzira na svoju vjersku pripadnost, bilo katoličkoj, pravoslavnoj ili islamskoj vjeri. Naime, masovnim ubijanjem ljudi pokušalo se uništiti samu ideju hrvatske države!
Ako je pak naša hrvatska država Herceg-Bosna, zasad doduše, samo kao mogućnost, teško je razumjeti zašto je organizator središnju komemorativnu molitvu za hrvatske žrtve smjestio na područje druge, nama neprijateljske države, odnosno u sam njezin glavni grad.
Mostar je središte hrvatskoga života u Herceg-Bosni pa bi bilo posve prirodno da Hrvati u svojoj prijestolnici organiziraju ono što smatraju da im je bitno, odnosno, ako su narod da tamo i pokazuju svoju bit!
Tomislav Kralj/http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo
